Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobar dan. Ja sam Petra Begović i danas je sa mnom Boris Beck, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i kolumnist Večernjeg lista i Vijenca. Dobar dan i dobrodošli.
Dobar dan i hvala vam na pozivu.
Kako se mijenja društvo u cjelini tako se mijenjaju i mediji i stvaraju navike publike. Bili ste urednik Vijencu, Zarezu i Nacionalu te u nizu časopisa za kulturu i književnost. Možemo li na početku definirati je li danas lakše pratiti društvene i medijske fenomene?
Ono što je sigurno sada puno bolje nego nekada jest brzina. Ta zastrašujuća brzina da vi istovremeno nešto doznate. Neki dan je bio kasni dnevnik na televiziji i novinarka je iz mobitela izravno pročitala vijest. To je jako čudno iz više razloga. Jedan je od razloga da vi istovremeno nešto što je upravo sada objavljeno na internetu odmah dobijete preko dnevnika kojeg gledate.
Nekada je to bila duga procedura: nešto što se dogodilo jutros možda ćete tek čuti navečer. Ono što je zbilja čudno jest kako na televiziji nisu shvatili da, ako spikeri čitaju s mobitela, ljudi ne trebaju televiziju. Tako da ti stari tradicionalni mediji gdje su televizija i radio vjerojatno prvi, na neki način gube razlog svog postojanja. Što god se pojavi – mi to odmah pročitamo i pročitamo ju doma. Mnogo puta to vidim: neku stvar pročitam prijepodne na mobitelu, onda to isto bude drugi dan u novinama, a tek drugi dan navečer na televiziji. To je preveliki pomak budući da se već svašta oko tog događaja dogodilo i ja više nemam potrebe za starim medijima.
U toj brzini zapravo gubimo ono što su stari mediji imali, a to je provjeravanje informacija. Što mi duže prorađujemo i pripremamo vijest za publiku, mi nju zapravo duže i bolje provjeravamo. Televizija bi ju provjerila najduže i najbolje, novine nešto bolje, a internet nikako. Zato smo mi zasuti gomilom lažnih, besmislenih i nestrukturiranih vijesti s kojima uopće ne znamo što bi. Zapravo to uopće nisu vijesti već neki nasumični podaci.
Upravo nas besmislenost dovodi do sljedećeg pitanja. Vi kao kolumnist pratite te društvene i medijske fenomene te sam pročitala da pokušavate naći smisao u onome što se čini besmislenim. Jesmo li kao društvo možda fascinirani nekim neobičnim pojavama?
Uvijek smo fascinirani neobičnim pojavama i ja ih obožavam. Što je nešto neobičnije, bolja je medijska vijest: ako je neka neobična katastrofa, nesreća, sreća – to će biti puno bolje i lakše obraditi u medijima nego ako je nešto obično ili svakodnevno.
Problem je u smislu zato što mi danas više ne očekujemo da stvari imaju smisao. Svijet je takav da zapravo ne očekuje smisao. Svijet nije logičan već nasumičan i stvari se događaju bez reda i poretka te su nam takvi i mediji – nakrcani: pas s dvije glave, nekakva raketa koja je razorila nekakav dječji vrtić, poskupljenja, manekenke koje su na plaži pokazale trbuščić,… To je sve pomiješano u nekakvu zbrku koja uglavnom nije ni lažna. Ona je istinita, ali cijeli taj zbroj je besmislen.
Ono što bi nam trebalo jest netko u medijima koji bi nam objasnio „zašto“. Mi uglavnom imamo „tko“, „što“, „koga“ i „kada“, ali uvijek nam nedostaje onaj „zašto“. Zašto je taj rat u Ukrajini? Zašto je ta nekakva nesreća? Zašto je nekakva katastrofa? Zašto stvari poskupljuju? Onaj koji bi nam odgovorio „zašto“ bio bi kralj medija.
I ja ću postaviti jedno „zašto“, ali zanima me kako vi gledate na to da se u medijima možda nalaze nekakve možda trivijalne teme dok ostale teme koje su možda od javnog interesa prolaze ispod radara. Zašto je tomu tako?
Zato što ih novinari ne znaju prikazati. Vijest da bi došla u medije mora biti ekskluzivna i sada i ovdje. Zato nam je vrlo lako prikazati neku neobičnu vijest, npr. nekome je pao mobitel u more, došao je dupin pa mu je vratio taj mobitel. To svatko može prikazati kao vijest.
Ali prikazati vijest kako je došlo do zagrijavanja atmosfere od npr. 1.5° te da će zbog nastati različite katastrofe je vrlo teško. Kako da to prikažemo – užarenim globusom? Novinari imaju pravi zadatak – identificirati vijesti koje su korisne i prikazati ih onako kao što se prikazuju beskorisne.
Ovako zvuči paradoksalno, ali puno je teže prezentirati ljudima vijest koja je za njih korisna nego onu koja je nekorisna jer mi prirodno tražimo nekorisne stvari.
Kako mediji prikazuju fenomen nezaposlenosti?
Mediji će uvijek radije prikazivati one bogate, slavne, uspješne, nasmiješene nego one koji nisu uspješni, koji nisu bogati, nisu slavni,… Opet ću reći, vrlo je lako snimiti nekakvu jahtu i ljude u večernjim haljinama i odijelima kako piju koktele i smiju se. To će svi htjeti čitati. Šest dana u tjednu kuha i pere suđe i ne želi sedmi dan otići u kino i gledati čovjeka koji kuha i pere suđe već želi vidjeti nešto drugo. Dok sam još radio u novinama, jedan je od važnijih uredničkih faktora rekao: „Ljudi uvijek hoće čitati o bogatima i slavnima.“
Opet se vraćamo na onaj prethodni odgovor: ja bih morao kao novinar prezentirati osobu koja nije bogata ni slavna te koja nije ni po čemu poznata kao da jest. Moram se vratiti izvornom novinarstvu, a to je pričanje priča. Dakle, morao bih otići, upoznati nekoga, ispričati priču o toj osobi. Mislim da je to moguće.
Jer što ljudi najviše vole? Najviše vole slušati i pričati priče. Što mi radimo po cijele dane? Ogovaramo jedni druge. Volimo pričati i slušati priče o drugim ljudima. Prema tome, novinarstvo se ne bi smjelo svesti na copy-paste priče o bogatima i slavnima jer su one uglavnom besmislene i to su ljudi koje mi ne znamo.
Odnosno, još gore – da mi njih lažno prikazujemo. Ja svaki čas vidim nekakvu vijest „poznati par se razvodi“ ili „poznati par čeka dijete“, a ne znam kome bi ti ljudi bili poznati – nogometaši iz treće lige i sl. Zbilja medij postane jadan u tom prezentiranju nepoznatih kao poznatih. Puno bi bilo bolje doći do živog čovjeka i najbolje emisije na televiziji su upravo te priče o običnim ljudima. Gledam ih vikendom i to su obično priče o manjinama ili vjerske emisije gdje zbilja ekipa ode i snimi ljude. Npr. emisija „More“ u kojoj vidite prave ljude na pravoj zemlji i u pravoj kući koji imaju prave probleme i obitelji. To je ono što nama zapravo treba.
Nezaposleni – to je neka osoba koja ima svoj život, svoje zvanje, prihode, svoju obitelj, slučajno je više ili manje nezaposlena, ali to ne znači da će uvijek biti nezaposlena. Ona ima neki život i taj život je naša tema i on je puno više zanimljiviji od onog života na jahtama koji je uvijek isti.
Pišete za „Inkluziju“, prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti. Kada govorimo o ključu uključivanja, čija je odgovornost da ranjive skupine poput nezaposlenih mladih, osoba s invaliditetom ili osoba koje su diskriminirane po različitim osnovama postanu vidljivije u društvu?
Problem je što postoje ljudi koji žele doći u medije. Oni se ubijaju i vuku novinare te znaju kako se ponašati u medijima, što napraviti da u njih dođu i oni na kraju u njih i dođu. I onda imate ljude koji zapravo uopće ne žele doći u medije, koji ne znaju kako se ponašati u medijima i koji ih zapravo izbjegavaju.
Zadaća je novinara da pronađu baš te. Jer to je stvarni život, a njega u medijima užasno fali. Mi imamo umjetan život koji je došao preko interneta, koji je više-manje falsificiran život influencera. U neko staro doba su ljudi željeli nešto postići da se stvori ime. Mi sada zapravo imamo ljude koji zapravo stvaraju samo svoje ime, a nemaju ništa drugo osim toga. Tko želi, ima dosta rubrika i za to, ali mi bi morali sve to pustiti po strani i doći do pravog čovjeka koji je takav kakav je. Jer svaki čovjek je jedinstven i ima jedinstvenu priču.
Ako je novinar dobar, on mora imati moć da ispriča priču o ljudima. A mi te priče trebamo. Medij mora dati glas onome tko zapravo nema glas jer je previše bezvrijednih i nevažnih događaja te ljudi koji ničime nisu zaslužili da se o njima govori i piše, jer nemaju nikakvo postignuće osim želje da se o njima govori. Definicija celebritija je da su ljudi slavni po tome što su slavni i to je jedino što o njima možemo reći. Jednostavno da to pustimo po strani ili im damo neko prirodno mjesto koje imaju i krenemo u potragu za pravim životom. Jer taj pravi život je tisuću puta bogatiji, zanimljiviji i vrjedniji za izvješćivanje. Ja sam u to u potpunosti siguran.
Vrlo je teško doći u medije zato što je medij sličan sudu. Sud zna što je njegova nadležnost. Tako i medij zna o čemu želi pisati. On je na neki način gospodar svojih informacija i piše samo o onome što želi predstaviti. Ako medij ne želi pisati o nezaposlenima, neće. Samo ljudi unutar medija mogu poduzeti taj napor da kažu: „Ok, naša politika je takva i takva, ali mislim da bismo mogli ovako i onako.“
Mislim da u Hrvatskoj nema nijednog medija koji je uspješan, a sigurno u svijetu nema nijednog medija koji je dovoljno uspješan. Dakle, ako bi medijski djelatnik mogao osmisliti nešto – neku rubriku ili način – i pristupiti ranjivim skupinama izvan klišeja.
Mi imamo klišej pisanja o ranjivim skupinama. Jedan je klišej „idemo im pomoći“ jer oni su nemoćni pa se onda raspisuju različiti natječaji, skuplja se novac i to ljudi žele. A drugi je klišej npr. neki „super invalid“. Dakle, kada netko ima nekih određenih poteškoća, ali ipak je postigao neko posebno postignuće, npr. neki čovjek ne vidi, ali se ipak popeo na Mount Everest. Mislimo da činimo nešto užasno dobro, ali moramo izaći iz tog klišeja i medij vratiti običnom čovjeku, običnoj priči, običnoj sudbini jer ona je vrijedna da se ispriča.
Kada bi medijski djelatnici mogli tako djelovati onda bi i ljudi iz ranjivih skupina mogli doći u medije. Ovako napamet mi se čini da vrlo malo ljudi iz ranjivih skupina mogu učiniti da bi došli u medije. Jedino da naprave neko posebno postignuće.
Postoji li neka poruka optimizma i nade da i u medijima možemo čitati neke priče koje zanimaju širu javnost?
Naravno. Iako su mediji kao takvi vrlo čudni i često deformirani i zalaze u mračnu stranu, u njima rade ljudi koji su zapravo dobri, profesionalni i rade svoj posao najbolje što mogu. Oni, ne samo da se moraju boriti da rade što bolje, nego se vrlo često moraju boriti i protiv vlastitog medija koji im ne da da rade što bolje. Postoji mnogo ljudi koje mi ne znamo, barem ih ja ne poznam, ali koji ulažu vrlo mnogo napora da bi svijet i medijski svijet bio bolji te tu rade postignuća. Na njima stoji naša budućnost.
Hvala vam puno na gostovanju i dolasku u naš podcast.
Hvala vam na pozivu. Ovo je jedno jako lijepo iskustvo.
Do sljedećeg slušanja, lijep pozdrav.
Razgovarala: Petra Begović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
