Podcast možete poslušati na poveznici.
Cijenjene slušateljice i poštovani slušatelji, dobro došli u novi podcast. Ja sam Gabrijel Orečić, a danas je sa mnom mlada dama iz Metkovića Barbara Bunoza. Barbara, dobar dan i dobro došla u podcast. Za sami početak, nekoliko riječi o Vama. Rekao sam da dolazite iz Metkovića. Koju ste srednju školu završili i gdje ste išli dalje? Upoznajte nas malo sa svojim obrazovanjem.
Može. Završila sam opću gimnaziju u Metkoviću, nakon čega upisujem fakultet psihologije. Najprije sam bila jednu godinu u Zadru, a onda sam se prebacila na Filozofski fakultet u Zagrebu na isti smjer.
Odakle ste crpili motivaciju za upis psihologije? Što Vas je potaknulo da idete u tom smjeru?
Mene je zanimalo više različitih stvari, ne samo psihologija. Zanimali su me smjerovi poput povijesti, arheologije i njima srodni smjerovi. Međutim, mislila sam da ću sa psihologijom imati najviše prilika za zapošljavanje jer mi se činila najobuhvatnijom. Psihologija ima dosta grana u kojima se osoba može usmjeravati. Tako da sam se više racionalno odlučila za psihologiju.
Spomenuli ste da psihologija ima dosta grana. Znači li to i da na tržištu rada ima dosta mogućnosti ili to nije u skladu s onime, da tako kažemo, što je na papiru?
Da. Psihologija ima puno grana, ali to nije u skladu s onime što svi mi mislimo. Uvijek svi kažu da psiholozi imaju dosta posla, ali to nije istina jer psiholozi nisu nužni za neke poslove. Na primjer, ako se ja želim zaposliti u nekoj firmi, njima nije nužno da mene zaposle. Važno im je da imaju nekoga tko vodi financije, možda nekog pravnika, tajnicu i sl., a psiholog je nekakav dodatan luksuz kad firma dobro funkcionira, što nije uvijek slučaj. Tako da, nije baš istina da se možemo zaposliti bilo gdje i tako lako.
Ista je stvar i sa školama. Već dugo stoji zakon o zabrani otvaranja novih radnih mjesta u školama, pa se ja kao psiholog mogu zaposliti jedino ako netko ode u mirovinu ili mijenjati nekoga na porodiljnom. Psihologa prije nije bilo puno zaposleno, nego su uglavnom bili zapošljavani pedagozi. Škole imaju taj problem da nemaju odobren dovoljan broj stručnih suradnika koliko bi trebale imati po zakonu. To je problem kojim bi se isto trebalo pozabaviti. Tržite rada nije baš dobro posloženo za psihologe.
Nadamo se da će se to u nekoj skorijoj budućnosti promijeniti. Kako je tekao Vaš put nakon fakulteta? Jeste li već radili negdje u struci?
Ja sam dosta i radila i volontirala pa i poslove koji nisu vezani za moju struku. Volontirala sam u jednoj udruzi za mlade, volontirala sam nešto s djecom, radila sam kao psiholog u jednoj firmi, čak sam se dotaknula i sportske psihologije, imala sam tu sreću. Dakle, doticala sam se raznih grana psihologije, što se tiče tih studentskih poslova.
U razgovoru prije emisije spomenuli ste da imate iskustvo rada od Metkovića do Samobora i, na kraju, sve do Zagreba.
Da, to je moje iskustvo rada nakon fakulteta. Dakle, kada sam se baš išla zapošljavati u struci. Prvo sam pronašla posao u Metkoviću u srednjoj školi kao nastavnik psihologije, nakon toga sam dobila pripravništvo u Samoboru kao stručni suradnik. To je bila ona mjera od godinu dana koju sam još mogla iskoristiti jer nisam dugo radila u gimnaziji u Metkoviću prije toga. Nakon tog pripravništva, sada sam opet tražila posao neko vrijeme, neka tri mjeseca, nije dugo. Sad radim na jednom EU projektu u Pisarovini, gdje radim sa školskom i vrtićkom djecom.
S obzirom na to da imate iskustva rada sa svih strana Hrvatske i nije sve bilo isto, možete li ih malo usporediti? Koja bi bila razlika ovoga što sada radite u Pisarovini od rada u školi do rada s manjom djecom? Što Vam je možda bilo najizazovnije? U čemu ste se najviše pronašli?
Ne bih baš rekla da su mi se poslovi razlikovali zbog mjesta u kojem sam radila jer su to sve bili poslovi vezani za rad s djecom, odnosno radila sam u školskom sustavu i sad radim s djecom školskog uzrasta. Tako da, ne razlikuju se ti poslovi baš. Radim isto što sam i prije radila, dakle psihološko savjetovanje djece, radim radionice… Možda mi se najviše razlikovao taj posao kada sam radila kao nastavnik psihologije jer nisam bila stručni suradnik. Nisam pružala savjetovanje djeci, već sam bila samo nastavnik.
Najizazovnije mi je možda bilo raditi u srednjoj školi s odraslom djecom koju treba malo više disciplinirati i koja nisu toliko zainteresirana za gradivo. To je možda bilo najizazovnije, a ovo ostalo sam stvarno imala sreće jer sam imala suradljivu djecu koja su voljna raditi i koja su bila željna nekih novih iskustava i znanja. Tako da, sada nemam nekakvih izazova da bi ih mogla tako nazvati.
Nastavno na izazove koje ste spomenuli, radili ste i u vrijeme pandemije koronavirusa. Kako je taj izolirani tip nastave u kojem se komuniciralo online preko laptopa i nije bilo druženja utjecao na učenike? Kako je to utjecalo na djecu i na Vas?
Kada sam ja predavala u mojoj školi nismo išli online, tako da ja nisam nikada doživjela održavanje online nastave, pa taj dio ne znam. Ipak, kada sam bila stručni suradnik u drugoj školi, znam da je to bio izazov i učiteljima i djeci. Tu je bilo dosta teško odrediti neke granice, disciplinirati djecu, odrediti je li netko stvarno pratio nastavu ili se samo uključio. Sami učitelji nisu znali kako poslije ocjenjivati djecu.
Dosta je učitelja snižavalo kriterije jer su držali da u toj situaciji veliko stresa i neizvjesnosti nisu mogli dobro usvojiti gradivo. Mislim da niti to nije dobro jer se djeca onda naviknu na te niže kriterije. To se baš pokazalo nakon svega. Koronavirus je još prisutan, ali škole dugo već nisu radile online. Ipak, i dalje se vidi taj pad kriterija i da se kvaliteta znanja i rada djece snizila. To možda i nije do kriterija, već djeca jednostavno nisu uspjela usvojiti dovoljno znanja i imaju velike rupe u znanju. Sada ima dosta tih izazova u školstvu.
Možemo još ostati u toj znanstvenoj sferi i osvrnuti se na mlade koji nemaju posao, mlade koji ga traže još uvijek ili su ga našli, ali ih ne ispunjava. Kako se ta situacija, u ovom vremenu inflacije i velikog iseljavanja iz naše Hrvatske, odražava na psihičko stanje mladog čovjeka? Bio je koronavirus, u Banovini je bio potres, dakle puno nesreće. Ako uz sve to još nema posao, kako se mladi čovjek može nositi s time i da ne izgubi nadu?
Mislim da su o tome baš radili istraživanje na mojem fakultetu u Zagrebu, ali nisam nešto previše to popratila, pa ne mogu točne rezultate istraživanja reći. Samo po sebi mi je logično i mislim da se pokazalo da je veća stopa anksioznosti i depresije među mladima te općenito tog osjećaja nesigurnosti. To je samo po sebi logično. Vjerujem da je mladima trenutno jako teško, pogotovo zato što onda ne mogu slijediti neke svoje snove jer im se ne može toliko toga ponuditi na tržištu rada. Sada je sve u nekakvoj kočnici i ne funkcionira kako spada, tako da vjerujem da su dosta frustrirani.
Kako se nositi s tim? To je vrlo teško i individualno pitanje. Ovisi o tome kako će pojedinac pristupiti situaciji. Ono što ja kao psiholog mogu reći, u individualnim i generalnim krizama uvijek potičem ljude da održavaju kvalitetne odnose jer je to jedan od najznačajnijih faktora koji nas štiti da dobro funkcioniramo pod stresom i štiti nas od psihičkih poremećaja. Pored toga, zdrava prehrana, sportske aktivnosti koliko god je moguće jer nismo svi ni financijski u mogućnosti. Kvalitetni odnosi su najznačajniji zaštitni faktor stresa, tako da to uvijek bude moj savjet.
Hvala lijepa. Nadamo se da će mnogi mladi i poslušati ove savjete te da će se okrenuti pozitivnim mislima, a ne upijati samo negativnosti. Vratimo se još kratko psiholozima u Hrvatskoj. Kakva je perspektiva psihologa u Hrvatskoj? Rekli ste da je teško zaposliti se dok ne ode jedna garnitura. Možemo li očekivati da će se u budućnosti moći lakše pronaći posao? Hoće li po Vama biti više suradnje između raznih odgojno-obrazovnih ustanova koje su u potrazi za psiholozima, a i psiholozi koji bi mogli pomoći ljudima na poslu? Dosta se ljudi nosi teško i s pritiskom na svojem radnom mjestu.
Što se tiče odgojno-obrazovnih ustanova, mislim da je to prvenstveno u ministarstvu i zakonima. Mislim da tu ne možemo ništa ako se ne poveća kvota radnih mjesta. Mislim da bi se svakako trebao povećati broj stručnih suradnika po školama i da bi se po zakonu stvarno trebalo paziti da svaka škola ima taj dio zadovoljen, što se trenutno ne radi.
Što se tiče nekih drugih poslova, vidim iz svoje okoline da mladi psiholozi često sami počnu onda otvarati nekakve svoje prakse i čini mi se da im to dobro ide. Tako da, to je nekakva grana kojoj se mogu više usmjeriti, ali i to ovisi o globalnoj ekonomiji.
Ako imamo dobar životni standard, onda si možemo sa strane plaćati nekakve dodatne edukacije, radionice i raditi na sebi, a ako nismo u mogućnosti za to, rijetko će tko ići i plaćati edukacije kod psihologa kad može bez toga preživjeti. Ipak, vidim da kod mladih ima tog poduzetničkog duha i mislim da je to dobro, da se ne oslanjaju samo na privatni sektor.
U zadnje vrijeme možemo čuti da ima sve više coachinga. Koja bi bila razlika i poveznica između psihologa i coachinga iz kojeg se može dobiti diploma u roku od nekoliko mjeseci? Naravno, moraju se pohađati edukacije i to se mora platiti.
Ljudi danas mogu završiti nekakve edukacije, radionice i dobiti certifikat na temelju toga kako raditi neki coaching. To stvara problem psiholozima jer ako biste vi kao psiholog otvorili nekakvu psihološku djelatnost, morate biti pri psihološkoj komori i morate dobiti licencu da ste položili stručni ispit i da možete obavljati psihološku djelatnost.
Onda imate ljude koji rade isto psihološku djelatnost, ali ju nazovu drugačije i rade isto što i psiholozi. To je isto problem koji zakonom nije dobro reguliran.
To je još jedna važna stavka koju treba ispraviti. Bližimo se kraju emisije. Sve svoje goste na kraju pitam da daju mladima nekakvu poruku, poruku podrške, nade. To je ono što uvijek dobro dođe i što nam, u konačnici, svima treba.
Poručila bi mladima da što optimističnije pokušaju gledati na ovu situaciju i da ovu krizu gledaju kao priliku za neke nove ideje. Možda se određenih ideja i ne bismo sjetili da imamo siguran posao. Možda će zbog ove krize sami sebi osmisliti neku bolju budućnost i biti zadovoljniji no što bi to bili da su imali neki siguran posao koji bi cijeli život radili.
Nisam protiv toga da mladi idu vani i steknu to neko iskustvo, ali bi ih svakako potaknula da se vrate. Podržavam da mladi ostanu tu jer vjerujem da u Hrvatskoj ima prilika, samo ih možda moramo više sami sebi stvoriti. Imamo dovoljno kapaciteta da to sami sebi ostvarimo.
Jako lijepa poruka za kraj. Barbara, hvala na gostovanju u mojem podcastu.
Hvala.
Poštovane slušateljice i slušatelji, čuli ste zadnje riječi Barbare. Ne treba gubiti nadu. Treba hrabro ići dalje i suočavati se sa svim problemima. Ako dođe do nekih problema, tu su naši vrijedni psiholozi koji nam zasigurno svima mogu pomoći. Lijep i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
