Podcast možete poslušati na poveznici.
Lijep vam pozdrav dragi slušatelji. Ja sam Branimir Gubić. U današnjem podcastu predstavljam vam mladog teologa Ivana Kišića koji je u potrazi za poslom već dvije godine. Osim teologije, Ivan je završio i stručni studij Multimedije, oblikovanja i primjene na Sveučilištu Sjever u rodnom Varaždinu. Ivan boluje od cerebralne paralize i unatoč brojnim poteškoćama i ograničenim sposobnostima neumorno radi na sebi, na svojem fizičkom zdravlju, ali i na intelektualnom području kako bi bio što zdraviji i kompetentniji za tržište rada.
Ivane, dobro nam došli.
Hvala Vam lijepa na pozivu.
Možete li nam se ukratko opisati u nekoliko rečenica? Koji je Vaš životni put – borba s bolešću i završetak dva studija?
Kao što ste već u predstavljanju rekli, ja sam Ivan Kišić i rodom sam iz Varaždina. Za cerebralnu paralizu nerado kažem da je bolest. To je samo stanje u kojem se nalazim. Hvala Bogu, ne pijem nikakve lijekove vezane uz tu moju dijagnozu cerebralne paralize. Isto tako, rekao bih da sam potpuno jednak zdravim ljudima u svemu osim u kretanju i finoj motorici koja mi je nešto slabije razvijena, pa onda malo sporije i otežano pišem.
Ipak, kao sva potpuno zdrava djeca, redovno sam završio osnovnu te srednju elektrostrojarsku školu u Varaždinu. Pohađao sam usmjerenje za medijskog tehničara, tako da je taj studij Multimedije, oblikovanja i primjene bio neki logičan izbor. Bio je svojevrstan nastavak mojeg srednjoškolskog obrazovanja. Ipak, moram priznati da je moj odabir studija bio pomalo uvjetovan mojim zdravstvenim stanjem.
Tada mi se rad na računalu činio kao jedini mogući izbor. Što bi drugo mogla raditi osoba u kolicima koja se teže kreće, sporije piše i slično? Uz to, spomenuto Sveučilište Sjever nalazi se u mojem rodnom Varaždinu, pa tako onda nisam ni morao seliti u neki drugi grad. To je bila velika olakotna okolnost s obzirom na moje zdravstveno stanje. Ipak, volim reći da čovjek snuje, a Bog određuje pa je tako s vremenom na površinu isplivala moja velika ljubav prema jezicima i teologiji.
Čim sam saznao da je u Zagrebu prilagođen život osobama s invaliditetom, studentima s invaliditetom te da studenti s invaliditetom imaju svu potrebnu podršku u vidu asistencije, prilagođenog prijevoza i medicinske sestre, odmah sam po završetku prvog studija Multimedije, oblikovanja i primjene odselio u Zagreb. To je bilo 2014. godine. Upisao sam Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i taj isti studiji, uz Božji pomoć i podršku kolega, prijatelja i roditelja, uspješno završavam. Završio sam prije dvije godine.
Otkada ste na tržištu rada, odnosno na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje? Što ste sve konkretno do sada poduzeli? Jeste li slali molbe za posao? Kome ste ih slali i koliko? Jeste li primali odgovore zašto niste uspjeli i zašto niste prošli?
Na tržištu sam rada od listopada 2020. godine. Čim sam diplomirao počeo sam tražiti posao. Naravno, pratim natječaje na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, šaljem otvorene molbe svim onim poslodavcima za koje smatram da bi mi mogli ponuditi posao. Dakle prikladno radno mjesto s obzirom na moje zdravstveno stanje.
Što se tiče odgovora, uglavnom ga ne dobijem. Ako ga i dobijem, uglavnom je za sve kriva, kao što nam je poznato, ta pandemija virusa Covid-19. Svi se uglavnom izvlače na situaciju pa mi kažu: „Strpljen – spašen, imaj strpljenja.“ A vrijeme ide. Prošle su već dvije godine, a posla niotkuda.
Što mislite koji su razlozi nemogućnosti pronalaska radnog mjesta? Ima li to ikakve veze s Vašim invaliditetom? Imate li zbog toga kakve prednosti pri zapošljavanju ili Vam je to otegotna okolnost? S čime ste se do sada sve susretali? Ako imate i negativnih iskustava, podijelite ih s nama.
Kao što sam već i prije spomenuo, većina poslodavaca kao glavni razlog navodi pandemiju virusa Covid-19 kao glavni razlog nezaposlenja. Ipak, mislim da naše društvo još uvijek ima dosta predrasuda prema osobama s invaliditetom. Možda nisu u pitanju ni predrasude, koliko jedna nezainteresiranost za svakog pojedinca. Imam dojam da društvo smatra da su sve osobe s invaliditetom jednake, primjerice da nitko od nas ne može govoriti. Recimo, kada dođem izvaditi novu osobnu iskaznicu, gospođa na šalteru se ne obraća meni, nego mojim roditeljima pa ih pita: „A kako se on zove?“
Što se tiče prednosti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, postoji takozvano pravo prednosti pod jednakim uvjetima. Dakle, ako natječaju za posao pristupimo ja, kao osoba s invaliditetom, i neka potpuno zdrava osoba te ostvarimo isti broj bodova, tada ja, kao osoba s invaliditetom, imam prednost pri zapošljavanju.
Još bih želio reći da imam osjećaj da se nastojanja osoba s invaliditetom da se zaposle ne shvaćaju ozbiljno. Tu bih se vratio na ono generaliziranje osoba s invaliditetom. Ta se naša potraga za poslom često gleda kao nekakva želja za inkluzijom u društvo jer je nama „dosadno kod kuće“ pa nam taj posao dođe kao prilika za druženje. Ja na svoj posao gledam drugačije. Njime želim osigurati svoju egzistenciju, da jednoga dana kada mojih roditelja više ne bude da mogu koliko – toliko bezbrižno živjeti. Želim da moj trud i moje diplome budu pravedno vrednovane, a ne da sam prisiljen prihvatiti bilo što samo zato što sam osoba s invaliditetom i što ću zbog toga teže pronaći posao kakav želim.
Ivane, znate li još koga tko se nalazi u sličnoj ili istoj situaciji kao što je Vaša? Kako se zapošljavaju osobe s invaliditetom? Je li situacija za osobe s invaliditetom povoljna i pogodna ili je sve samo mrtvo slovo na papiru? Može li država učiniti više?
Naravno da poznajem. Gotovo se sve moje kolegice i kolege s invaliditetom, s kojima sam živio u studentskom domu, bore s istim problemom nemogućnosti pronalaska posla. Nažalost, nakon završetka studija, prepušteni smo sami sebi. Jednom kada izađemo iz studentskog doma, gubimo sve što smo do tada imali – asistenciju, prijevoz i taj barem jedan mali dio samostalnosti koju smo do tada mogli osjetiti. Prisiljeni smo vratiti se svojim kućama, a mnogi od nas žive u manjim sredinama, čak i selima gdje je još teže pronaći posao.
Sada vidim da su sve one mogućnosti zaposlenja o kojima nam se govorilo dok smo još bili studenti KBF-a, a to je da diplomirani teolozi, laici mogu raditi u raznim crkvenim uredima, arhivama, knjižnicama, etičkim povjerenstvima i sl., sada vidim da je sve to samo mrtvo slovo na papiru. Diplomirani teolozi laici uglavnom mogu raditi samo kao vjeroučitelji u školi. Što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom općenito, poznajem svega jednu ili dvije osobe u Varaždinu koje su se uspjele zaposliti i čiji je trud i studij bio adekvatno nagrađen. Tako da, država bi za mlade akademske građane s invaliditetom svakako mogla i trebala učiniti više.
Što Vam je želja raditi? Čime biste bili zadovoljni?
Kako mi je pisanje hobi i volim prokomentirati društvenu situaciju iz svoje perspektive teologa i osobe koja je u kolicima pa vam to ispadne često humoristično, vidim se u pisanju kolumne za neki web portal ili nešto slično. Svaki rad koji je vezan uz multimediju, uređivanje fotografija, ažuriranje vođenje društvenih mreža, web stranica. Dakle, svaki posao koji ne iziskuje kretanje i svaki posao koji iziskuje rad na računalu dobro je došao.
Ivane, jeste li zacrtali koliko dugo želite čekati na svoje željeno radno mjesto i jeste li razmišljali o kakvom kompromisu?
Kada je u pitanju čekanje zaposlenja imam samo jedan osnovni uvjet za buduće poslodavce, koji mora biti zadovoljen, a to je da me poslodavac gleda kao osobu koja želi raditi, a ne da je opet u prvom planu moj invaliditet. Ako sam završio dva studija, onda valjda mogu nešto i raditi. Ako tražim posao, znači da želim raditi i da sam razmislio o svemu što to zaposlenje nosi sa sobom.
Dakle, prvi i jedini uvjet je da poslodavac bude otvoren prema meni, da me želi zaposliti, da gleda one stvari koje ću ja moći raditi. Kada to bude zadovoljeno, onda se sve drugo možemo lako dogovoriti i raditi kompromise.
Pitanje za kraj, odakle Vam snaga za borbu? Kako izgleda Vaša svakodnevica? Kako se vidite u budućnosti? Ako imate neku poticajnu poruku za one koji se svaki dan bore i koji od svog života žele napraviti nešto više, koji žele napredovati, koji žele rasti. Dakle, poruka je da se nikada ne treba odustati.
Snagu za borbu svakako crpim iz svoje vjere. Nastojim svaki dan biti zagledan u križ Gospodina Isusa Krista. Zagledanost u njegov križ pomaže mi da lakše nosim svoje životne križeve. Što se tiče moje svakodnevice, ona se sastoji od molitve, čitanja, druženja s prijateljima, slušanja glazbe i, kako se ono popularno kaže, svega što vole mladi.
Za kraj bih s dragim slušateljima i slušateljicama podijelio jednu misao sv. Augustina koji kaže da onaj koji nas je stvorio zna što će s nama. Tako da i kada ne znate što ćete, vjerujte i ne gubite nadu. Svaka je barijera premostiva. Nikada ne odustajte.
Ivane, hvala Vam lijepa na gostovanju. Hvala Vam lijepa na razgovoru.
Hvala Vama na ugodnom razgovoru i pozivu u podcast.
Poštovani slušatelji, gost današnjeg podcasta bio je Ivan Kišić, mladi teolog, koji je završio i stručni studij Multimedije, oblikovanja i primjene na Sveučilištu Sjever u rodnome Varaždinu. Ivan već dvije godine traži posao u struci, ali i izvan struke. Nadamo se da će se uskoro zaposliti. Hvala vam lijepa na pozornosti. Razgovor je vodio novinar Branimir Gubić.
Razgovarao: Branimir Gubić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj govorne emisije isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
