Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, srdačan pozdrav i dobrodošli u još jedan podcast. Danas je s nama Zrinka Štetić Grubišić. Iako će sama sebe predstaviti, moram na početku reći kako je diplomirala psihologiju i mlada je poduzetnica. Zrinka, dobar ti dan i dobrodošla u podcast.
Dobar dan i hvala vam na pozivu.
Odakle je krenula ljubav prema psihologiji i zašto si odabrala taj studij?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Otkad je krenulo? Pa nekako oduvijek. Sjećam se kako sam se pitala dok sam bila dijete: kako bi se zanimljivo bilo probuditi u nečijoj tuđoj koži i gledati svijet očima drugih ljudi. Nekako sam bila svjesna da svatko gleda svijet na svoj način i smiješno je što to sada i radim te što me ljudi puštaju da gledam svijet njihovim očima. Tako da su mi se ti neki “snovi” stvarno kroz to i ostvarili. Iako mi mama nije psiholog po struci nego radi u zdravstvu, isto je tako bila zainteresirana za to te je cijeli život volontirala Caritasovom savjetovalištu te završila oblik sistemske i obiteljske terapije još dok sam ja bila dijete te je vjerojatno i na mene na taj način prenijela tu ljubav.
Znači od malih nogu postoji ljubav prema psihologiji i lijepo je to što na neki način živiš svoje snove iz djetinjstva. Kako je izgledalo studiranje? Bila si na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i što bi mogla izdvojiti i preporučiti drugima koji razmišljaju o studiju psihoogije?
Studij psihologije je na HKS-u stvarno predivan jer nas je na godini malo te je pristup profesora individualan. Kažu kako je psihologiju uvijek teže upisati nego završiti. Sam studij možda nije toliko težak jer je zanimljiv i u svakom predmetu učiš nešto novo. Nekako je ljudima najteža statistika jer ne očekuju toliko matematike. Ali studij je prekrasan, također i kolege i svaka preporuka svima koji razmišljaju o studiju psihologije. Jedino što iz perspektive teškoće upisa treba ostati otvoren za sve opcije.
Ovo je bio uvodni dio o tebi i tvom studiju. Međutim, ono što nas najviše zanima je tržište rada i kako si se ti na njemu snašla. Koji je bio tvoj prvi posao nakon što si diplomirala? Gdje si radila i kako je to sve skupa izgledalo?
Ja sam diplomirala u veljači 2020. i taman je krenula pandemija. Prvih je mjesec dana bilo još poslova i taman je bio proglašen lockdown. Taman smo prijateljica pravnica i ja diplomirale u podjednako vrijeme i komentirale smo: “Gotovo, sad jedno šest mjeseci sigurno nećemo naći posao.” Tako smo mi šetale i zazvonio mi je telefon. Zvao me jedan ravnatelj iz Karlovca koji je dobio preporuku od jedne kolegice gdje sam bila na razgovoru na posao. Pitao me želim li doći raditi te mogu li doći sutra. Ja sam stvarno otišla, počela sam raditi, bila sam na poslu dva dana i onda je uslijedio lockdown. Tako da sam prva dva mjeseca na poslu provela kod kuće.
To sigurno nije bilo lako.
Nije uopće bilo lako jer zapravo ni ne znaš što i kako trebaš pa se snalaziš. S druge je strane bilo zanimljivo jer sam se ne jedan drugačiji način mogla posvetiti djeci i kolegama. Bilo je baš izazovno vrijeme te sam zapravo tek krenula ići na posao u lipnju. Zanimljivo, u svakom slučaju.
Sviđa li ti se više rad od kuće ili na terenu, tj. u učionici?
S obzirom na opis mog posla, puno je bolje raditi direktno s ljudima. Bilo je zanimljivo jer smo mogli više anketa i upitnika provesti online te je više ljudi sudjelovalo s obzirom da su djeca morala biti konstantno online. Tako da sve ima prednosti i nedostatke.
Koliko si radila u školi?
Oko godinu i pol, nešto manje od toga. Bila sam zamjena za bolovanje. U međuvremenu sam tražila posao, ali kako je tržište rada za psihologe vrlo maleno, iako nas ima posvuda, uvijek su to jedna ili dvije osobe koje rade u nekom sustavu te je vrlo teško pronaći posao. Puno je toga u sustavu na preporuku i samim je time teže doći na neko mjesto. Bilo je izazovno.
Vratit ćemo se kasnije na to što se dalje s tobom događalo, samo da napravimo digresiju. Jesu li se tvoji kolege s fakulteta snašli? Jesu li pronašli posao ili i dalje traje ta neka borba s obzirom da si spomenula kako je suženo područje gdje se može raditi?
Čini mi se da su sada već svi polako našli posao, ali mislim da su svi morali raditi kompromise. Dosta je ljudi htjelo raditi u klinikama, u bolnicama, a takvih poslova je tamo malo te su se morali prebaciti na neka druga područja psihologije: možda u škole, vrtiće i sl. iako im to možda i nije bila primarna želja. Ali nekako su se snašli.
Najveći je problem bilo pripravništvo jer te godine uopće nije bilo raspisanih pripravništva kao poticaj za zapošljavanje ljudi koji još nemaju radnog staža. Ta su pripravništva 2020. bila raspisana tek na jesen tako su da mnogi moji kolege, nažalost, morali čekati do jeseni kako bi uspjeli dobiti neki posao.
Znači, postoje brojni izazovi na tržištu rada kada su u pitanju mladi psiholozi. Vratimo se sada na tebe. Nakon rada u školi donijela si jednu zanimljivu odluku za sebe koja se kasnije pokazala vrlo važnom. O čemu se točno radi?
Za vrijeme rada u školi konstantno sam tražila posao, ali sam se istovremeno i educirala kao psihoterapeut i radila doma. U kući sam uredila prostoriju i sva sreća pa sam imala poticajne roditelje koji su mi dopustili tako nešto malo neobično. Besplatno sam primala klijente i radila individualno te me to ohrabrilo da kasnije otvorim nešto svoje.
Oduvijek je u meni postojala ta želja da individualno radim s ljudima i to mi je u tom trenutku dalo oduška da se oslobodim. Kako nije bilo poslova, bila je opcija hoću li nastaviti tražiti posao ili ću si ga sama napraviti. I odlučila sam krenuti u smjeru da si sama napravim posao.
Uzela si stvari u svoje ruke i onda je krenulo. Dakle, prijavila si se na državne natječaje, dobila si bespovratna sredstva. Možeš li opisati kako se taj cijeli proces razvijao?
S obzirom da sam htjela otvoriti svoj posao, istraživala sam to i ranije. Vidjela sam to kao dobru priliku te sam znala dosta ljudi koji su tražili sredstva i pokretali nešto svoje te mi je to bio nekakav vjetar u leđa da se i ja odlučim.
Počela sam pisati projekt, napisala sam ga, predala, čekala i to je sve sigurno trajalo tri mjeseca od početka pa do stvarne realizacije. Tu je uključeno i traženje prostora, uređenje prostora i sl. Tu je potrebna i podrška okoline i ljudi koji su to prošli kako bi ti pomogli i rekli što je ili nije važno. Na kraju sam uspjela dobiti poticaje i odobrena su mi sredstva i u listopadu sam otvorila obrt.
Zapravo, tri mjeseca nije ni puno. Iako si vjerojatno bila nestrpljiva, ovako slušajući, tri mjeseca su relativno dobra.
Da, retrogradno gledano to je vrlo kratko vrijeme i sva sreća da je bilo ljeto pa malo odeš na more i popuniš si to vrijeme. Ali da, nije bilo strašno.
I sada si kao diplomirana psihologinja pokrenula svoj posao, imaš svoj prostor i dolaze ti klijenti. Malo prepričaj kako to izgleda, gdje se nalaziš i što točno radiš.
Moj je primaran opis posla individualno savjetovanje. Dakle, individualno radim s klijentima koji mi dolaze bilo zbog poslovnih bilo zbog privatnih problema. Osim toga, radim i edukacije za koje me angažiraju tvrtke ili udruge. Nedavno sam nešto radila i sa braniteljima, bila sam angažirana i u jednoj IT firmi radila soft skills te je svašta nešto u to uključeno.
Širok spektar zapravo. Spomenula si branitelje i iT, nešto što baš inače ne povezujemo. Dakle, jedan psiholog nikad ne može znati što mu je na putu i unaprijed odrediti čime će se točno baviti?
Naravno. Pogotovo ako ovako privatno radiš, onda ovisi za što te angažiraju. Meni je i ljepota posla to što se mogu usmjeriti na svašta i da nisam u ničemu angažirana, ni na jednu problematiku ni na jedan sektor. Ovo je zanimljivo jer te svi ti ljudi obogate na neki svoj način.
Inspirativno je čuti jednog branitelja kako se nosi sa svojim problemima, a isto je tako zanimljivo čuti ljude iz IT-a kako oni percipiraju svijet i drugačije gledaju na svoje probleme. To je neki primaran opis posla. Ured mi je u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. U centru sam uspjela naći prostor i presretna sam kako je na kraju ispalo.
Mnogo je toga lijepog ispalo unatoč nekim borbama, usponima i padovima koje si imala na početku svojeg puta na tržištu rada. Što ti je ukratko bilo najteže i najkompliciranije u svim trenucima pokretanja posla?
Najteže mi je bilo donijeti tu odluku jer nisam zamišljala otvoriti privatan posao nakon godine i pol radnog staža. Očekivala sam kako će to biti nakon pet ili deset godina radnog staža te da ću steći više iskustva u sustavu. Ali tako su se stvari posložile da su se neke prilike zatvorile, a neke otvorile i samim time prihvatiti tu opciju kako je sada to ovdje i idemo se prepustiti tome sa strahom “imam li dovoljne kompetencije i hoće li to ljudi prepoznati”.
U svakom slučaju nisi požalila što si krenula u te vode?
Nisam niti malo.
Sada kada uspoređuješ kako je bilo na tvom prvom poslu u školi na kojem nisi radila mnogo i dosta je stvari bilo preko interneta, i ovog posla - bi li se vratila i kako gledaš na to razdoblje? Sigurno ti je nešto bilo korisno i pomoglo ti je, ali što se tiče tvojih osobnih interesa, bi li se možda nekad u budućnosti ponovno vratila u škole?
Meni je bilo jako lijepo u školi i uvijek ima inspirativnih profesora koji daju dušu za tu djecu. Prekrasno je pomoći nekome kome možda ne bi pomogao kada si privatnik. S druge strane, puno mi je ljepši posao kada mi ljudi dođu zato što to žele i zato što žele raditi na svojim problemima, nego kada su “prisiljeni” doći razgovarati sa mnom. Tako da mi je to neusporedivo vezano baš za moj posao psihologa, a sam rad u sustavu ima tu ljepotu da imaš kolege, malo je drugačija dinamika, dok si ovjde ipak sam pa je to možda izazov.
Ja tu možda imam prednost jer imam svoje dvije kolegice s kojima sam zajedno na platformi “ZAMisli” na Instagramu, a one su mi praktički kao kolegice na poslu iako ne radimo skupa i one rade na vlastitim poslovima, ali mi pružaju tu potporu kao da mi jesu kolegice.
Spomenula si platformu “ZAMisli” pa ako možeš reći par riječi o tome?
Platformu “ZAMisli” smo nas tri pokrenule još dok smo studirale s idejom da malo populariziramo i približimo ljudima psihologiju te da psiholozi ne budu na nekakvom “tronu”. Nekako se uvijek čini kako psiholozi znaju sve i jako su super, a mi smo htjele poručiti kako smo i mi ljudi sa svojim problemima i životima te da ne znamo sve najbolje, da uvijek imamo nekakvih svojih teškoća.
Htjele smo pričati iz ja-perspektive i time što sam ja naučila i kako me neka situacija potakla na promjenu, što je dobro proizašlo iz nekog problema te kroz sebe nekako više približiti ljudima kako gledamo na svijet kao psiholozi, ali i kao realni ljudi koji imaju svoje probleme.
Najviše smo se popularizirali tijekom potresa i tada smo izbacili jedan e-book o potresu “Kako psihološki preživjeti potres?” i mnogo ga je ljudi pročitalo. Dan danas mi ljudi kažu: “Joj, pa znam vas s tog e-book-a.” Tu smo nekako krizno intervenirali i uvijek se trudimo biti u skladu s vremenom i potrebama koje su sada s nama.
Platforma “ZAMisli” je zanimljiva i ljudi na njoj mogu puno toga otkriti te preporučam svima koji imaju Instagram da je zaprate. Bližimo se samom kraju razgovora i nisam te pitao koliko imaš posla i klijenata te ide li to u nekom dobrom smjeru? Može li u hrvatskom kontekstu jedan psiholog dobro zarađivati za jedan prosječan ili malo iznadprosječan život?
Imam dosta posla. S obzirom da nisam očekivala kako će u tolikom obujmu biti posla, stvarno sam popunjena tjedan-dva unaprijed. Mislim da stvarno ima posla te da su, nažalost, ljudi u potrebi. Sva sreća da postoje stručnjaci koji stvarno žele pružati pomoć.
Zadnje su tri godine bile stvarno pune izazova koji ne staju do danas. Čini mi se kako, nažalost, imate posla iz te perspektive.
Anksioznost i depresivnost su se dosta povečale u generalnoj populaciji. Nekako su se ljudi otvorili pomoći i shvatili da ne mogu sami što je isto super za ljude. I meni za posao što grozno zvuči, ali stvarno je super što stvarno možeš pomoći ljudima i koji su stručni da ti pomognu na jedan možda drugačiji način nego prijatelji.
Draga Zrinka, stigli smo na kraj našeg razgovora. Bilo je uistinu ugodno te smo puno toga otkrili i saznali o tome kako jedan mladi psiholog živi i radi u Hrvatskoj. Želimo ti puno uspjeha, rada i sreće u poslu te. između ostalog, puno pratitelja na Instagramu.
Hvala puno.
Poštovani slušatelji, ovo je bila Zrinka Štetić Grubišić. Nadam se da ste uživali u razgovoru te, do idućeg puta, srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
