Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobar vam dan. Moje ime je Matej Sunara. Danas ćemo razgovarati o mogućnostima dualne karijere, akademsko – sportske. Je li se moguće profesionalno baviti sportom, a u isto vrijeme biti dobar student? Kako je to izvedivo u svijetu futsala, jednog od najbrže rastućih i najpopularnijih sportova u Hrvatskoj?
On je 27-godišnjak, rodom iz Splita, apsolvent je na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Još mu je ostalo obraniti diplomski rad. Bavio se aktivno futsalom kao igrač, ali ga je ozljeda udaljila s parketa i smjestila na trenersku klupu. Jedan je od najperspektivnijih mladih trenera, a 5 je godina trenirao splitskog prvoligaša po imenu Universitas, danas poznatiji kao AFCU.
Prije par mjeseci došao mu je poziv bivšeg izbornika hrvatske futsalske reprezentacije Mate Stankovića da dođe u Saudijsku Arabiju i bude mu pomoćnik na izborničkoj klupi njihove ženske futsalske reprezentacije. On je Marin Mandić, a Marina smo uhvatili koji dan prije leta za Rijad. Marine, dobro došao u naš podcast.
Dobar dan i hvala na pozivu.
Kako si se i kada krenuo baviti futsalom?
To je bilo jako rano. S obzirom na to da sam odrastao na Siromašnoj, na Plokitama imam pješice do dvorane 4 – 5 minuta, tako da sam već s 15 – 16 godina počeo obilno obitavati na Gripama. Prvi mi je klub bio tadašnji MNK Split Gašperov, nakon toga MNK Split Tommy, poznatiji kao Split. Proveo sam nekoliko godina u mlađim kategorijama. Prva juniorska sezona odvila se u MNK Hajduk, gdje sam nakon sezone pretrpio jednu grubu ozljedu leđa, konkretno protruziju diska i bezuspješno sam se pokušao vratiti na igrački parket.
Kada si upisao fakultet? Kada si odlučio da se može i studirati i igrati?
Fakultet je uvijek bio prioritet, s obzirom na to da je hrvatski futsal bio jako nisko što se tiče igranja u drugoj ligi, morao sam popratiti fakultetske i futsalske obaveze. Međutim nakon što sam prestao igrati, a to je bilo vrlo rano, s 21 – 22 godine, počeo sam trenirati mlađe kategorije, konkretno kategoriju pionira u tadašnjoj splitskoj akademiji koja je bila uvjerljivo najbolja u državi. Do godine došao je poziv Univesitasa, tadašnjeg Diplomusa, da ih preuzmem, da podignem tu razinu trenažnog procesa na jedan malo veći nivo, u treću ligu. Do godine se dogodila druga liga, onda smo osvojili drugu ligu i ispisali prekrasne 4 prvoligaške sezone.
Zašto si se odlučio studirati baš ekonomiju? Je li razlog taj što u sportu ima dovoljno novca, pa treba znati upravljati njime ili je to neka druga, privatna stvar?
S obzirom na to da mi je srednja ekonomska škola bila jako blizu kuće izbor nije bio težak, a onda je nekakav logičan slijed bio upis ekonomskog fakulteta. Sad, jesam li trebao ići na kineziologiju ili nisam? Ja bih čak rekao da nisam. Vještine u menadžmentu koje sam stekao na fakultetu pomogle su mi u vođenju ekipe jer nije to samo taktičko-tehnička komponenta i micanje magnetića na tabli. To je jedan kolektiv koji se sastoji od 25 – 30 individua i treba upravljati sa svim tim različitim karakterima i da se to na koncu za vikend ispolji u jedan dobar rezultat i tako kumulativno 5 sezona.
Kako si pronalazio ravnotežu između posla kao trenera i obrazovanja?
Ne mogu reći da je jednostavno išlo, pogotovo jer sam kampanjski profil studenta. Kad se nagomila uhvatim se toga i jednostavno u takvim situacijama to nije baš lagano. Sama činjenica da sam produžio fakultet govori da nisam baš najlakše hendlao te stvari. Međutim, prioriteti su mi bili jednako i na akademskom i sportskom razvoju. Konkretno, kada ste trener prvoligaša, tjedan vam se sastoji od 5 – 6 treninga, 2 – 3 videoanalize, a tu je sama činjenica da je za jednu videoanalizu potrebno 6 – 8 sati. Tako da se dolazi do kumulativa radnih sati, što je stvarno iscrpljujuće i onda se nakon toga prebaciti na neko školsko, ekonomsko gradivo. Stvarno nije bilo lako. Međutim, hvala dragom Bogu na zdravlju. Na kraju sam, rekao bih, uspješno priveo i jednu i drugu priču kraju.
Je li ti pomogla činjenica što Sveučilište u Splitu u prvoj hrvatskoj malonogometnoj ligi ima i svog prvoligaša kojega si i sam spomenuo, Universitas – AFCU? To je jedan dobar spoj akademskog kluba u kojem se profesionalno može baviti sportom, a ujedno i obrazovati. Idealan primjer dualne karijere.
Pa je. Sama činjenica da kada imate u srijedu usmeni ispit kod određenog profesora i onda ga za vikend vidite na tribini, to stvarno imponira. Kažem, Universitas je jedan od najpozitivnijih kolektiva hrvatskom sportu, nešto najzdravije što sport može dati. Taj spoj jedne akademske priče i sportskog razvoja na najvišoj razini, s obzirom na to da se Universitas natječe u prvoj hrvatskoj malonogometnoj ligi govori sve. Universitas je sveučilišni klub koji je prvi kao takav u državi, u cijelom sportskom sustavu u državi i zaista sam ponosan što sam jedan od ljudi koje je Universitas doveo na tu razinu.
To je najbliži primjer američkog sveučilišnog ideala bavljenja sportom i studiranja.
Istina, s tim da je jedna bitna razlika kroz prizmu financiranja. Sveučilištarci, odnosno igrači određenog sporta na američkim koledžima zarađuju ogromne novce i oni si osiguraju egzistenciju sa samim igranjem na sveučilišnoj razini.
Međutim, ovdje je jedna druga priča. Ovdje se treba voditi mišlju da se završi fakultet i da se nakon fakulteta ima tuljak u ruci i da se paralelno participira na najvišoj sportskoj razini. Nakon fakultetske priče možemo se odlučiti hoćemo li se profesionalno isprofilirati u smjeru sporta ili ćemo nastaviti raditi u struci.
Meni se, hvala dragom Bogu, ostvarila ta priča da sam završio fakultet, odnosno loading je na 99 % i isprofilirat ću se u smjeru profesionalnog sporta. Nadam se da će to što duže potrajati jer mi je to jedna velika strasti to je moj način života.
Često se dogodi da profesionalni sportaši u manjim sportovima u kojima nema dovoljno novca da se zaradi za cijeli život, kao u nogometu, po završetku karijere upadaju u financijske probleme jer nemaju gdje tražiti posao.
Futsal ne treba gledati kao nešto što će doživotno osigurati egzistenciju. Kažem, pokušat ću biti na tom profesionalnom nivou što duže jer me to zanima, ali ne znam kako će se situacija odviti za 2 mjeseca, a kamoli duže. Međutim, imam određenu satisfakciju i mir u glavi, odnosno ruci, sa završenim fakultetom. Ako nešto na sportskom planu pođe po zlu, uvijek se mogu isprofilirati u vidu struku.
Za AFCU igraju inženjeri kemije, inženjeri brodogradnje, magistri kineziologije, ti si s ekonomije i ukoliko završi sportska karijera, mogu se vratiti svojim strukama za koje su se odlučili. Daje li tebi ta diploma iz ekonomiju neku dodatnu sigurnost?
Naravno. Sport je nepredvidiv, pogotovo ta razina profesionalnog sporta gdje ste doživljeni kao jedan broj, kao potrošna roba i gdje poslodavac ne mari za vaše emocionalno stanje, tako da naravno da mi diploma ekonomskog fakulteta daje neku sigurnost i puno lakše koračam kroz tu sportsku priču.
Tvoj je rad prepoznat. Prepoznao ga je bivši izbornik hrvatske futsalske reprezentacije Mate Stanković i pozvao te u Saudijsku Arabiju da mu dođeš biti pomoćnik u ženskoj reprezentaciji. Čime te pridobio i zašto si pristao na taj poziv?
S Universitasom sam dao sve što imam. To se sve dovelo na jednu određenu razinu. Sama činjenica da jedan mali sveučilišni klub za koji participiraju studenti koji 8 – 10 sati uče ili slušaju predavanja, nakon toga dođu sat – dva na treninge koje odrade u najvećem mogućem intenzitetu i onda za vikend poluče vrhunske rezultate protiv brojnih reprezentativaca, Brazilaca i svih mogućih internacionalaca. Osjetio sam da je vrijeme za nešto novo. Sama ta činjenica da me bivši izbornik Mate Stanković pozvao imponira i jedan taj ulazak u profesionalni svijet, u projekt koji kreće od nule. FIFA ulaže znatna sredstva u ženski nogomet i njemu se povjerio taj jedan ozbiljan i velik projekt i on je mene okarakterizirao kao jednog suradnika, tako da nitko sretniji od mene.
Kakvi su uvjeti u Saudijskoj Arabiji? Jesi li se čuo s Matom? Što je tamo drugačije? Što je tamo bolje?
Za početak, ta infrastruktura. To nosi jedan infinity predznak. Što se tiče bilo kakvih uvjeta koji mogu stvarati distrakciju u trenažnom procesu, toga nema. Što se tiče strpljenja samog poslodavca, to ne znam. Ne znam kakva je konkretno kultura i način razmišljanja, međutim ja idem s jednim radnim mentalitetom i jednom platformom koja je nabrijana radnom etikom. Nadam se da ćemo naići na plodno tlo i da ćemo isporučiti rezultate u najvećem mogućem postotku.
Koliko je financijski isplativije od Hrvatske?
Reći ću vam iza kave.
Jesu li i financije uvjetovale tvoj odlazak iz Hrvatske? Da si imao priliku u Hrvatskoj zaraditi toliku količinu novca bi li ostao?
To su nerealni financijski uvjeti ne što se tiče hrvatskog, već svjetskog futsala. Sigurno da je to jedan ozbiljan projekt. Kreće se od nule i samim time je to jedna ozbiljna priča. Trebalo bi to kroz par godina posložiti na jednu ozbiljnu razinu da Saudijska Arabija ima ozbiljnog kompetitora na takvim natjecanjima. Međutim, to je razina profesionalnog sporta, ne znate što vas čeka danas – sutra i s takvim mentalitetom treba ući u cijelu priču.
Sad kad gledamo Olimpijske igre, kada gledamo ta europska i svjetska prvenstva, naši sportaši uvijek govore: „E kakve bismo uspjehe imali tek da imamo tu infrastrukturu, da se više novca ulaže u sport.“ Imaš li možda ideju vratiti se i donijeti neka nova znanja i ideje u Hrvatsku kada okusiš život vani?
Definitivno. Jedan od glavnih razloga zašto idem u Saudijsku Arabiju je taj rad s bivšim izbornikom Stankovićem, a tu je i izbornik muške reprezentacija Saudijske Arabije Andreu Plaza, jedan od najboljih trenera svijeta i dugogodišnji trener futsal Barcelone. Nadam se da ću uz njih prikupiti jedan intelekt koji mi ne može nitko osporiti i s kojim ću danas sutra moći participirati u Hrvatskoj na još jednoj većoj razini, a nadam se da ću i taj jedan dio svojeg kolektiva opet ugraditi i utkati u AFCU i neke nove generacije studenata.
Što misliš, hoće li ti na kraju sportske karijere pri zapošljavanju pomoći vještine i znanja koje si stekao u futsalu ako ne ostaneš u futsalu?
Definitivno. U vidu tih 6 godina što sam proveo u Universitasu, stvarno sam naišao na mali milijun različitih karaktera i svakodnevna žongliranja s tim stvarno su me ojačala. Bilo je tu i dobrih i loših poteza i na sve sam jednako ponosan. Mislim da sam u toj jednoj maloj biološkoj dobi stekao iskustvo o kojem moji vršnjaci mogu samo sanjati.
Marine, hvala ti na ovih 15 minuta razgovora za naš podcast.
Hvala Vama i vidimo se uskoro.
Bio je to Marin Mandić kojega smo uhvatili par tjedana prije odlaska u Saudijsku Arabiju. Marinu želimo puno sreće u nastavku karijere i da se što prije vrati u našu Hrvatsku, obogaćen nekim novim znanjima. Hvala vam što ste nas slušali, zdravi i poduzetni bili!
Razgovarao: Matej Sunara
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
