Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan, dragi slušatelji, u novoj epizodi podcasta. Današnja tema je nužnost migracija mladih, studenata i radnika. Svjesni smo da je termin radnika i studenata migranata postao naša svakodnevnica. Sve je više mladih koji svoje obrazovanje i poslovne prilike traže izvan mjesta svog prebivališta, izvan županije, pa čak i izvan države. U ovoj temi želimo čuti tek jednu od mnogih životnih priča koja otkriva realno stanje u Hrvatskoj, a za tu prigodu s nama je Eva Ćurković. Bog, Eva! Za početak nam se možeš predstaviti: tko si, što si, odakle dolaziš?
Ja sam Eva i imam 29 godina. Pravnica sam. Odrasla sam na relaciji Valpovo – Kupres, Slavonija i Bosna; i poslije toga sam upisala fakultet u Splitu i sad živim i radim u Rijeci.
Dakle, prošla si skoro sve krajeve svijeta i još te nije bilo na sjeveru.
To ti misliš.
Dolaziš iz Osječko-baranjske županije te iz zadnjeg popisa stanovništva vidimo koliko se ljudi iselilo iz tog kraja. Je li situacija stvarno ozbiljna?
Da, u Slavoniji je situacija zaista jako ozbiljna. Mladi jednostavno nisu vidjeli budućnost u jednom dijelu Hrvatske u kojem je ulaganje minimalno, u kojem jednostavno ne mogu pronaći posao i kolikogod se nama činilo kako su jeftine nekretnine i sve ostalo, za nekog tko nema posao i ne može osnovati svoju obitelj to je neodrživo. Veliki broj mladih je jednostavno odlučio dignuti ruke od pokušaja i otići raditi bilokoji posao negdje u inozemstvo kako bi zaradili za svoj život i pritom, naravno, patiti za svojom zemljom jer je svima kod kuće najljepše.
Baš sam bila nedavno i dogodilo se to da, od velikog broja djece s kojom sam odrasla u ulici i gdje smo živjeli skupa, neki dan nisam imala ni s kim popiti kavu jer svi mladi koji su otprilike moje godište rade negdje u inozemstvu, najviše Njemačka ili Irska. Ali isto se tako dogodio jedan fenomen koji je sad sve češći u našim životima, da se dobar dio mladih vraća u Hrvatsku i to na selo kako bi otvorili svoje OPG-ove, povukli sredstva iz Europske unije koja im daju za otvaranje poljoprivrednih gospodarstava i počeli se baviti nekakvim svojim poslom kako bi ipak bili kod kuće i radili nešto što vole, a uspjeli se održati u ovim krajevima.
Dakle, možemo reći da, kolikogod da je situacija ozbiljna, ipak se nazire nekakva nada i vjera da bi se mogli neki i vratiti, barem većina?
Trenutno je ozbiljno i kada gledamo po ovom popisu stanovništva, vidi se odljev mladih ljudi u strane zemlje, ali ti primjeri mladih koji su se vratili iz stranih zemalja nam daju nekakvu nadu da, ako se budemo svi malo potrudili stvoriti dobru okolinu za ljude, da ćemo vratiti ljude i mlade u naše krajeve i da će konačno Slavonija u tom smislu opet živnuti.
Ti si bila jedna od onih koja je svoju sreću odlučila pronaći na nekom drugom području. Kada si odlučila studirati, nisi otišla u Osijek ili neki obližnji grad, nego si došla u Split. Zašto baš Split?
U tom trenutku naravno nikome nije bilo jasno, ali ja mislim da je za jednu mladu osobu vrlo važno otići od kuće, otići u neki drugi grad, osamostaliti se jer kada upisujemo fakultete imamo 18 godina i već smo punoljetni te, ako ću cijelo vrijeme biti u kući kod mame, neću u potpunosti biti samostalna, neću moći ostvariti sve ono što ja želim na način na koji to želim. Bit će padova i uspona, ali je opet nekako bitno u svemu tome u nekom trenutku ostati sam, pobrinuti se za sebe, naučiti neke stvari koje ne bih imala prilike da sam ostala živjeti kod kuće i studirati u rodnome gradu.
Nakon završetka fakulteta ipak se nisi vratila gore nego si ostala ovdje. Jesi li ovdje i dobila posao?
Nakon završetka fakulteta je postojala velika dvojba hoću li ići kući ili ostati, i već je tada bilo loše stanje u Slavoniji te nije bilo baš puno posla i ponuda gdje bih mogla reći „Okej, ovo je nešto za mene, idem se vratiti doma“ i opet promijeniti svoj život za nazad. Split je puno veći grad, ima puno više mogućnosti, puno više ljudi i za jednu mladu osobu koja je tek izašla s fakulteta puno su veći šanse da će dobiti nekakav posao s kojim bi bila zadovoljna i s kojim bi mogla živjeti.
Slavonija je po tom pogledu bila dosta zatvorena, svi poslovi koji su se tamo nalazili i nudili su bili većinom okrenuti ljudima koji već žive tamo i koji su ostvarili nekakve kontakte i prije nego što su došli do svog posla. Tako da sam ipak ostala u Splitu, nakog nekog vremena radila poslove koji su mi bili tada dostupni, dobila sam posao u struci i tamo radila skoro dvije godine.
Sada si u Rijeci. Kako si ondje dospjela?
Ljubav odnese na čudne puteve. Da, u Rijeku sam zapravo otišla radi ljubavi, ali sam jako brzo dobila posao. Prije nego što sam otišla iz Splita već sam znala da ću ići raditi u Rijeku. To je bio splet nekih sretnijih okolnosti i ne mogu točno definirati što je donijelo moj posao, ali sam se prijavljivala na natječaje kao i svi ostali i, naravno, na mnogo natječaja nisam dobila posao, ali dogodilo se to da su me jedan dan zvali i rekli: „Ti nam trebaš. Dođi i radi.“ I tako smo se dogovorili i otišla sam u Rijeku raditi. I evo, radim.
Razmišljaš li o povratku u Osijek? I kakvi su sada tvoji kolege s Pravnog fakulteta, pronalaze li poslove u svojoj struci?
Trenutno ne razmišljam o povratku u Slavoniju jer me život odnio na neku drugu stranu. Sad sam zadovoljna tu gdje jesam i ne vidim razlog zašto bih se vratila ili išla negdje drugdje. A kakva je situacija među kolegama... U većini su slučajeva još uvijek u potrazi za nekim pravim mjestom. Više-manje svi kolege rade, ali ne ono za što smo se školovali. U ovom trenutku je nužno prihvatiti bilošto jer imamo 30 godina i moramo od nečega živjeti. Ali, nažalost, većina kolega radi poslove za koje nismo školovani i ispod nekog nivoa obrazovanja kojeg trenutno imamo.
Smatraš li onda kako svi mladi imaju istu priliku svugdje u Hrvatskoj ili su opet neka područja malo zahtjevnija i teža? Ne samo Osijek nego promatrajući čitavu Hrvatsku.
Ne, definitivno nemaju svi mladi iste mogućnosti. U velikim će gradovima mladi puno lakše pronaći posao i to je činjenica. I mladima koji žele nekad nešto raditi u manjim mjestima je jako teško doći do toga. Osim toga što smo geografski jako centralizirani, na gradove gdje se sve odvija i bez kojih sada ne bi ni mogli biti tu, i po strukama smo jako podijeljeni. Osobe koje su završile npr. kao ja pravo, jako će teško naći posao bilogdje, a osobe koje su npr. završile informatiku moći će raditi i u manjim mjestima. Samim je time velika razlika između struke u kojoj radimo i gdje se geografski nalazimo. Svi ciljaju prema većim gradovima samo iz razloga što se tamo lakše može naći posao nego u manjim sredinama.
Je li onda opravdana potreba za toliko pravnika, ekonomista i sl.? Svake se godine na pravo upisuje isti broj studenata, a sve je teže doći do posla.
Ne, definitivno mislim kako imamo pogrešan sustav visokog obrazovanja i da nema tolike potrebe za pravnicima, ekonomistima, pa čak bih i rekla, nekim dijelovima Filozofskog fakulteta gdje jako puno mladih obrazovanih i pametnih ljudi izađe iz fakulteta, ali sa svojim diplomama ne možemo napraviti apsolutno ništa. To nas tjera da idemo u Njemačku, Irsku, da radimo poslove koji su ispod našeg obrazovnog nivoa, da radimo bilošto kako bi se mogli prehraniti i održati naš život u budućnosti. Ali to ne donosi nikakve promjene.
Ako ja svoj potencijal koji imam u sebi i ono za što sam se školovala ne mogu iskoristiti da bih napravila nešto dobro i pridonijela društvu, onda je uzalud da sam se uopće toliko školovala. I puno truda treba uložiti da se završi fakultet, a trenutno nam se ništa ne vraća ako ne radimo u struci.
Smatraš li onda da je samo fakultetsko znanje dovoljno ili je potrebno dodatno obrazovanje ili dodatne prakse za vrijeme studija da mladi budu aktivniji?
Nipošto nije dovoljno samo znanje s fakulteta. Naravno, treba cijelo vrijeme težiti tome da budeš najbolji od onoga što možeš dati, usavršavati se gdje god stigneš, raditi prakse koliko god stignemo. Zato kažem kako se ne slažem s politikom visokog obrazovanja u Hrvatskoj i samim sistemom jer jako malo prakse daju mladim ljudima i, da sam ja poslodavac, s te strane isto ne bih zaposlila mladu osobu koja je tek izašla s fakulteta jer jednostavno nema znanje i vještine koje su meni potrebne za obavljanje nekog posla, a to nam nije omogućio naš sustav u kojem smo učili i radili.
Govoreći o svemu tome, i o obrazovanju i o stanju s mladima koji migriraju iz egzistencijalne potrebe, gledaš li na situaciju optimistično ili pesimistično?
Pa ja nekako uvijek gledam optimistično. Mislim da su mladi sada dovoljno svjesni da su oni ta sila koja će pokrenuti sve ovo i da se posao neće stvoriti sam od sebe. Mi živimo u jednom jako dobrom vremenu gdje imamo puno mogućnosti za samozapošljavanje. Europska unija nudi jako puno toga. Pritom ne mislim na odlazak raditi u Europsku uniju, nego za financiranje vlastitih poslova i za daljnja usavršavanja i obrazovanja.
Na taj način možemo dovesti sami sebe do maksimuma kako bi sami sebi mogli ostvariti poslove, a kasnije u budućnosti nekom poslodavcu dati najbolje što možemo. Mislim da gledam sve optimistično i mislim da imamo budućnost samo konačno trebamo početi raditi na tome da su mladi snaga koja pokreće sve ovo.
Dakle, možemo reći da ti nisi zasad razmišljala o odlasku u inozemstvo i zasad si se zadržala u hrvatskim krajevima.
Mislim da ne postoji mlada osoba u Hrvatskoj koja nekada nije pomislila: “Ajme, idem u Njemačku. Dosta mi je Hrvatske.” Ali ne, nisam nikada ozbiljno razmišljala o tome da stvarno napustim Hrvatsku i odem raditi u bilo koju zemlju u inozemstvu. Mislim da poslove koji se tamo rade mogu jednako raditi i ovdje, da ja sa svojom strukom ne bih mogla raditi nigdje u Europi, barem ovaj posao koji sada radim, a da je opet na kraju doma - doma. Naći ću posao i tu koliko i tamo, samo što sam ovdje kod kuće i bliže je obitelji i prijateljima.
I vjerojatno posljednje pitanje: da imaš tu moć, što bi promijenila? Što smatraš pozitivnim što bi trebalo zadržati i podržavati, a što bi konkretno promijenila po pitanju zapošljavanja mladih?
Definitivno su najveći problem koji trenutno vidim poduzetnici koji nisu spremni i motivirani za zaposliti novu mladu osobu. Događa nam se to da poduzetnici prilikom zapošljavanja zahtijevaju veliki broj godina radnog iskustva ili neke vještine koje mlada osoba koja je tek izašla s fakulteta ne može imati. Mislim da je nužno, i to pod hitno, poticati poduzetnike da zapošljavaju mlade ljude kako bi oni stekli iskustvo. Prvenstveno smanjivanjem poreza i davanjem poticaja poduzetništvu. Ali mladi ljudi, ako ih se ne primi na posao, jednostavno ne mogu stjecati iskustvo i onda se sve vrti u krug. Ali to ne znači da su oni manje kvalitetni i da im ne treba dati šansu, samo treba malo uložiti u njih da bi dosegli neku razinu.
Pozitivnim svakako smatram to što smo dobili otvorena vrata za povlačenje jako puno sredstava i to što se država konačno okrenula financiranju otvaranja novih poslova od strane mladih ljudi. Tako da svi veći gradovi sad imaju startupove i poduzetničke inkubatore koji pomažu da mladi ljudi naprave nešto što bi htjeli raditi, a nisu uspjeli pronaći u svom poslu.
I sviđa mi se u Hrvatskoj što se veliki postotak mladih ljudi školuje. I to ne znači u smislu kako moramo upisati 300 pravnika svake godine na jednom fakultetu, nego to znači da su mladi željni učenja, rada na sebi, da doprinose ovom društvu koliko god najbolje mogu. Mislim da se tu treba poticati ta njihova želja i volja za radom, ali na malo drugačiji način.
Za sam kraj, možeš li dati neku završnu riječ o svemu tome? Zapravo, vratio bih se na to da si ti sama krenula putem samozapošljavanja, odnosno, povlačenjem fondova. Možeš li nam u kratkim crtama reći nešto o tome?
U nekom sam trenutku odlučila otvoriti svoju firmu i vidjela sam priliku da radim nešto što kod nas ne postoji na tržištu. Otvorila sam firmu za medicinske konzultacije putem interneta na razini cijele Europe. Trenutno mislim da je politika takva na cijeloj Europi da stvaramo dobre uvjete za mlade ljude koji bi mogli pokrenuti nešto i da jako puno mladih ljudi ima priliku i ima ideju, samo još jednostavno ne znaju kako realizirati.
Želim pozvati sve mlade koji znaju što žele raditi i znaju da mogu, da se odvaže napraviti takav korak jer to stvarno nije jednostavno, birokracija je ogromna i većina mladih izgubi nekakvu volju u tome. Samo ustrajte da dođete do neke razine gdje ćete imati nešto pod sobom, nešto što ste vi sami napravili i zadovoljštinu od toga što ste sami napravili.
Hvala ti puno, Eva, i želim ti puno sreće i uspjeha u tvom daljnjem radu. A vama, dragi slušatelji, poticajne riječi i nadam se da ćemo do sljedećeg mjeseca imati malo optimističniju i bolju situaciju. Do tada, do slušanja.
Razgovarao: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
