Podcast možete poslušati na linku.
Poštovani slušatelji, srdačan pozdrav i dobrodošli u još jedan podcast. Danas je s nama Katarina Škrabo, jedna mlada i zanimljiva osoba koja će govoriti o svojem životnom pozivu i poslovnom putu. Katarina, želim ti dobar dan i dobrodošla u podcast.
Hvala na pozivu.
Za početak, možeš se predstaviti: od kuda dolaziš i čime se baviš?
Moje ime je Katarina Škrabo. Rođena sam u Ivankovu kod Vinkovaca i tamo sam živjela sve do dolaska u Zagreb nakon završetka srednje škole gdje sam došla studirati te zatim i ostala.
Koji je razlog tvog ostanka u Zagrebu?
Dok sam studirala, svidio mi se život u Zagrebu te ono što on nudi. Također, bila sam aktivna u nekim udrugama te sam se, nakon završetka studija, htjela i dalje baviti stvarima s kojima sam se bavila, a za koje znam da se ne bih mogla baviti ukoliko se vratim u svoju sredinu. Tako da sam negdje u srcu imala čežnju i želju vratiti se u Zagreb. Većina mojih prijatelja je tada bila isto u Zagrebu te je srce vuklo k onima s kojima si proveo zadnjih pet, šest godina i s kojima si se povezao na nekim drugim razinama. To nužno ne znači da želim ostati u Zagrebu.
Zapravo se sad sve više želim iseliti iz Zagreba jer mislim da mi je ovaj grad dao ono što mi je trebao dati. Mislim da inače takav treba biti životni put ljudi: doći negdje, primiti što trebamo primiti i ići dalje, tj. dati to u neku drugu sredinu, čak i u neke manje sredine. Tako da mislim kako svrha života u nekom velikom gradu ili putovanje u inozemstvo radi studija ili posla ne treba nužno završiti sa stalnim boravkom tamo već čovjek treba svake godine preispitati svoje prioritete i vidjeti ispunjava li ga to što radi i dalje ili je vrijeme za promjenu.
Što si točno studirala i zašto si to odabrala?
Studirala sam dva fakulteta. Prvo sam na preddiplomskom studiju studirala Filozofiju i religijske znanosti, a kasnije sam se prebacila na Arhivistiku i bibliotekarstvo. Prije odabira fakulteta sam cijeli život htjela biti učiteljica i zato sam upisala gimnaziju te, kada smo u 3. razredu dobili sociologiju, logiku i psihologiju, jako me se to dojmilo te sam krenula razmišljati kako bi možda mogla biti profesor nečega od toga. Kada je u 4. razredu došla filozofija, sasvim me je opčinila te sam shvatila da mi ona daje odgovore na pitanja koja su me zanimala te da je u svim područjima interesa ona najsveobuhvatnija.
Zato sam odlučila studirati filozofiju. Dok sam istraživala fakultete, svidjela mi se ta kombinacija religijskih znanosti i filozofije. Upisala sam fakultet i bila sam jako zadovoljna, ali sam brzo i uvidjela kako će moj put ići u nekom drugom pravcu. Jednostavno sam pustila vrijeme da teče i pred kraj 3. godine sam počela razmišljati gdje bih se i dalje mogla baviti filozofijom i religijskim znanostima, a da je nešto drugo.
Zatim sam shvatila da bih mogla upisati bibliotekarstvo te sam posljedično s time upisala i arhivistiku, čisto da imam još jedan fakultet jer sam bila svjesna u koje sam se područje uplela. To područje je čak i popularno među jednim dijelom mladih, ali je teško naći posao te sam htjela imati više opcija. Dok sam studirala bibliotekarstvo, shvatila sam da me to najviše privlači uz moju čežnju iz djetinjstva za radom u školi.
Koliko je bibliotekarstvo kao zanimanje atraktivno te kolika je potražnja na tržištu? Koliko su sami studenti zainteresirani studirati taj smjer i je li to nešto od čega se u Hrvatskoj može živjeti?
Mogu reći kako je to bilo kada sam prije nekoliko godina završavala fakultet. Dosta nas je to htjelo upisati i dosta nas je i završilo. Prednost tog studija je što se može, osim jednopredmetno, studirati i dvopredmetno te je većina ljudi studirala još nešto paralelno. Ipak, kada se traži posao, ljudi se bave i nekim drugim poslom, a ne isključivo s bibliotekarstvom.
I za samu našu struku je bitno da imamo opću kulturu i šire znanje jer smo ipak u kontaktu s ljudima. Naravno, ovisi u kojoj vrsti knjižnica radimo, ali ako se radi s korisnicima, puno nam je lakše raditi ako smo još negdje nešto proučavali nego da smo se samo zatvorili isključivo u naš smjer.
Kako je izgledao tvoj put do pronalaska posla? Je li bilo teško i je li to bila neka duga i mukotrpna priča ili je išlo lagano?
I je i nije mukotrpna iz razloga što smo, na kraju druge godine diplomskog studija, imali tjedan dana prakse u svim vrstama knjižnica. Bili smo tjedan dana na praksi na fakultetu, tjedan dana u narodnoj knjižnici, tjedan dana u školi i tjedan dana u NSK. Zapravo sam tada spletom okolnosti došla do jedne srednje škole gdje mi se jako svidio rad srednjoškolskog knjižničara, iako sam uvijek mislila kako ću raditi u osnovnoj školi.
Ostala sam u kontaktu s mojom tadašnjom mentoricom te sam, kada sam trebala diplomirati, otišla kod nje na razgovor kako bih je pozdravila. Spomenula mi je kako bi voljela imati nekoga na stručnom osposobljavanju i meni se to jako svidjelo - vratiti se u Zagreb, budući da nisam bila sasvim sigurna te sam mislila tražiti posao po cijeloj Hrvatskoj pa gdje god da se zaposlim. Bilo mi je bitno da radim i da imam svoje novce jer sam uvijek težila samostalnosti i htjela sam što prije raditi.
Međutim, što je bio problem? Tad se stručno osposobljavanje jako brzo dobivalo, ali u mom slučaju, te se godine mijenjala Vlada te je stalno bilo nekih promjena. Na kraju sam čekala 9 mjeseci da dobijem posao za kojeg sam, u jednu ruku, i znala da ću ga dobiti. Jer kada je natječaj izašao, samo sam se ja javila te još jedna osoba koja nije bila zainteresirana za stručno osposobljavanje jer se to u moje vrijeme plaćalo 2600 kuna, a sada je malo narasla cifra. Generalno, to u Zagrebu nije ništa te nije bilo baš popularno, a ja sam nekako uvijek mogla živjeti i s manje novaca te mi je samo bilo bitno da je posao u struci i htjela sam se nekako dočepati tog Zagreba.
Rekla sam si: “OK, kako god da bude, za početak mi je bitno da dobijem bilo što te ću lako dalje nešto tražiti. Bitno mi je da sam u Zagrebu.” Na kraju sam jako dugo to čekala. Diplomirala sam krajem 6. mjeseca, a jedna prijateljica je isto bibliotekarstvo diplomirala krajem 11., te se na kraju ona zaposlila u 3. mjesecu, a u 4. mjesecu. Hrpu smo puta morali ponovno predavati naše papire na natječaje budući da su se stalno mijenjali uvjeti stručnog osposobljavanja. Na kraju se sve lijepo bilo zakompliciralo te su čak neki koji su kasnije diplomirali, prije došli na tržište rada nego mi koji smo ranije diplomirali.
Spomenula si kako su drugi kolege dolazili do posla. Možemo li zaključiti kako se posao u bibliotekarstvu u Hrvatskoj može pronaći?
Može. Nekada je nekome kompliciranije, a nekada nije, a zapravo ovisi u kojoj vrsti knjižnica želimo raditi. Dio mojih prijatelja je htio raditi na fakultetu, i oni su upadali na fakultete preko stručnog osposobljavanja te u principu i ostajali na tim fakultetima. Neki su kasnije mijenjali fakultete, ali je zapravo nama vrlo bitno to stručno osposobljavanje koje nam stvarno nije bilo jako plaćeno, ali nam je dobro poslužilo samo da upadnemo u tu branšu.
Kao i u svakom drugom poslu, kada se krećete među ljudima koji su iz vaše branše onda i oni čuju za natječaje i upozore te, a dok pratiš burzu rada neke natječaje ni ne vidiš. Naravno, svi natječaji idu preko burze, ali nekad i od umora previdiš. Znam da sam i ja znala imati tih perioda… U tih 9 mjeseci sam povremeno gledala i druge natječaje, ali jednostavno na njima nisam prolazila. Svi moji kolege koje znam su više-manje ostali u našoj struci, negdje preko 80 % nas, samo se razlikuje vrsta knjižnica u kojima radimo.
Problem s kojim se susreće vaša struka: mogu se prijaviti osobe sa srodnih fakulteta te je konkurencija puno veća nego da se prijavljuju samo osobe koje su završile bibliotekarstvo?
Da, to je definitivno problem te možda, mimo škola, vidimo po narodnim knjižnicama jer su one druga najveća skupina u kojoj se mi zapošljavamo. Ljudi s drugih fakulteta su izjednačeni s nama zbog čega se mi često i bunimo, ali nekako se često naš glas ne čuje. Oni imaju priliku da sa svojim zvanjem rade u knjižnicama te da paralelno izvanredno studiraju bibliotekarstvo te kasnije dobiju tu diplomu, ali se zaposle na osnovi neke druge diplome. Nama ne bi bio problem da se oni zaposle da nema nas dovoljno, ali u pojedinim trenucima nas ima dovoljno te kada nas netko prestigne, to izaziva jal kod pojedinih knjižničara, kako i kod nas tako i u drugim profesijama.
Jeste li kroz nekakve akcije i javno djelovanje pokušali to riješiti ili nije bilo pokušaja?
Bilo je dosta pokušaja jer mi u našoj knjižničnoj zajednici imamo knjižničare tzv. starog kova koji se stvarno jako bore i zalažu za nas, u vječitim su razgovorima i pregovorima s Ministarstvom, ali za sada nema sluha. To je kao i u nekim školama kada matematiku, fiziku i sl. predmete predaju osobe koje to nisu diplomirale jer se govori da fali ljudi. Nama to stvarno nije problem kad nas fali, ali nekad nas ne nedostaje i opet možemo izgubiti na tom natječaju. I to je onda problem.
Možda neću točno reći jer je to bilo kada sam se ja zapošljavala, ali kada se zaposlite u školi, imate pravo u pet godina završiti studij, pedagoške kompetencije,... To vam je sve prednost pri prijavi na posao, ali nije nužno. S te strane zna doći do nekih nesuglasica. Ili, recimo, profesori hrvatskog koji rade u knjižnicama. Nama često to ne bi ni bio problem, ali često i oni to rade bez volje. Oni su tamo jer moraju biti tamo, a ne jer žele biti tamo. Osobno, nije mi problem ako mi je netko i uzeo posao ako će ga ta osoba raditi s voljom i srcem te je možda čak bolja i potrebnija na tome mjestu. Više mi je problem kada vidim kako netko ofrlje odrađuje svoj posao, a uzeo ga je nekome tko bi mu se možda više posvetio.
To je upravo moje sljedeće pitanje: vidi li se u praksi razlika u kvaliteti obavljanja posla između onih kojima je bibliotekarstvo izvorna struka i onima koji to nije?
Mislim da je to kao i u svakom drugom poslu. Prvo, njima u početku nedostaje same struke i edukacije koju oni nekako usputno uče. To se sve da naučiti, ali - nedostatak motivacije. Mi u školi smo često pokretači nekih stvari i često radimo ono što ravnatelji i kolege žele od nas te smo i sami pozvani konstantno preispitivati naše djelovanje i s kolegama gledati što bi ove ili iduće godine mogli raditi. Na početku svake školske godine gledamo koje smo aktivnosti imali u prošloj godini, koje su bile dobre, a koje nisu te koje bi nove mogli uvesti. Konstantno pratimo učenike.
Kada volite taj posao, onda imate i srca posvetiti se nečemu iznova i iznova te gledati što nove generacije vole. Sada gledam srednjoškolce i, za razliku kada sam ja bila u srednjoj školi, već se sada vidi taj jaz. Na kraju krajeva, ja nisam odrasla uz digitalne tehnologije. OK, u jednom su periodu života ušle u moj život, ali dok sam bila mala nije bilo interneta, računala, bili su samo televizor i radio. Ova su djeca sada doslovno rođena uz mobitele.
Prije samog kraja, još jedno ili dva pitanja. Može li se napredovati u struci?
Tko želi može, a tko ne želi, ne. Naravno on ostaje knjižničar, ali tko želi napredovati može biti mentor, savjetnik drugim knjižničarima, dosta naših kolega pri Ministarstvu pokreću natječaje na razini Hrvatske, trenutno dosta knjižničara sudjeluje u Erasmus projektima, eTwinning projektima,... Zapravo, sve ovisi o onome što knjižničar želi raditi. Meni se zato jako sviđa to mjesto jer stvarno mogu iskoristiti talente koje imam na način koji mi je najbliži. Pronađem takve kolege u školi te onda s njima radim ono što volim.
Je li vaš posao spoj užitka i rada? Nemoguće je biti knjižničar, a da nisi ljubitelj knjiga, čitanja, mirisa knjiga, itd. Može li se govoriti da je to više od posla, tj. zvanje?
Da. Mislim da bi svaki posao trebao biti zvanje. Ako osobi on nije zvanje, možda jedan period života treba izdržati u toj branši gdje je, ali i definitivno se boriti za ono gdje ga srce vuče. Meni je stvarno gušt i čitati i istraživati neke nove knjige i autore te paralelno upoznavati mlade, komunicirati s njima i vidjeti što njih trenutno pokreće, muči, koji su njihovi snovi, želje,... Nekako spoj svega toga.
Za kraj, bi li mladima koji odlučuju o svom životnom pozivu preporučila da upišu bibliotekarstvo i da jednog dana rade u knjižarama i bibliotekama?
Naravno.
Znači, bez razmišljanja i nema puno dvojbe?
Nema dvojbe. Mislim da svatko treba ići gdje ga srce vuče i gdje osjeća da je to nešto što njega ispunjava te da se treba boriti u svojoj struci.
Draga Katarina, hvala ti što si s nama podijelila svoja iskustva. Nadam se da oni koji su nas slušali mogu puno toga naučiti i otkriti jer, na prvi pogled, zanimanje i zvanje knjižničara izgleda relativno suhoparno i statično, međutim, kroz tvoj smo razgovor otkrili da on može biti i dinamičan i otvoren te da se puno toga može naučiti.
Mislim da je to profesija u kojoj se svatko može pronaći. I osoba koja više voli biti sama isto ima što raditi u knjižnici, ali mislim da je to profesija koja otvara mnoga vrata i unutar nje se svaki karakter može pronaći. Ako vas privlači bibliotekarstvo, i u samoj narodnoj knjižnici imate nekoliko “uloga” koje možete raditi te netko tko voli biti s korisnicima može biti s korisnicima, a tko voli biti u pozadini samo s knjigama, može i tako raditi. S te je strane isto zanimljivo.
S ovim ćemo mislima i riječima završiti naš podcast. Hvala ti na gostovanju.
Hvala vama.
Poštovani slušatelji podcasta, s nama je bila Katarina Škrabo i podijelila je svoja iskustva o obrazovanju i radu. Hvala što ste bili s nama te budite i dalje uz naše podcaste. Srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
