Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobrodošli u novi podcast u sklopu projekta „mimladi.hr – novo lice naslovnice“. Današnja je tema konkurentnost osoba s invaliditetom na tržištu rada. Nismo mogli pronaći boljeg gosta od našeg Ivana Bogdanovića. Ivane, pozdrav.
Pozdrav Vama i svima koji nas budu slušali.
Možeš li se za početak predstaviti našim slušateljima? Tko je Ivan Bogdanović?
Rođen sam 15. 9. 1990. u Splitu. Osnovnu sam školu završio u selu Čišla, općina Omiš. Opću gimnaziju završio sam u Omišu te povijest i filozofiju ovdje u Splitu. Uz svoje standardne aktivnosti, predsjednik sam Županijske udruge slijepih Split te sam aktivan na više područja društvenog života.
Dakle, možemo reći da imamo pravog gosta za današnju emisiju jer bez obzira na probleme s kojima se susrećete u konkurentnosti na tržištu rada ipak ste vrlo aktivni i dosta ste obrazovani. Koliko Vam je bilo teško obrazovati se kao osoba s poteškoćom vida?
Još smo od osnovne škole vodili borbe s udžbenicima na Brailleovom pismu. Udžbenika na Brailleovom pismu nikad nema dovoljno, odnosno slijepi ih učenici nemaju sve i nikada ne dođu na vrijeme. U moje vrijeme još je bilo teže jer su se ti udžbenici plaćali iz svoga džepa. Kada sam krenuo na fakultet, većinom sam koristio digitalnu literaturu, odnosno u e-formatima. Tu sam većinom sam skenirao i koristio pomoć zagrebačke udruge Zamisli. Uglavnom, naravno da nam nisu bile iste startne pozicije i naravno da je bilo teže u dolasku do literature i u korištenju te literature. Međutim, mogu reći da usprkos tome nije bilo nemoguće , to primjeri dobre prakse pokazuju. Mislim da je zapravo sve to što nas je pratilo učinilo da budemo jači, da budemo čvršći, da budemo aktivniji i da zapravo budemo pravi borci koji će se nastaviti boriti, koristeći sva ta iskustva koja smo imali kroz školovanje.
U nastavku ćemo vidjeti na koji način vi djelujete u tom smjeru. Prije toga, za Vas će se reći da ste osoba s invaliditetom, o kojem se invaliditetu radi?
Ja sam slijepa osoba, tj. osoba s oštećenjem vida. Vodim se kao potpuno slijepa osoba, iako vidim obrise i mogu razlikovati svjetlo od tame. Ja se vodim kao slijepa osoba, ali to me nije obilježilo kroz život i to definitivno nije isključivo moj identitet, ali je dio mojeg identiteta.
Dakle, radi se o jednom velikom nedostatku, s obzirom na to da čovjek putem vida prima najviše informacija iz okoline, ali Vas nije toliko spriječilo u tome da postignete neke značajne rezultate. Mislite li da to svaka osoba može postići?
Pa, ne može svaka osoba. Isto kao što kod videćih ne mogu svi biti doktori i inženjeri, tako ne mogu ni sve slijepe osobe biti magistri edukacije povijesti i filozofije ili osobe sa završenim fakultetima, ali u tome zapravo i jest čar života i u tome i jest odgovornost društva i odgovornost, ako hoćete, nas kao slijepih osoba koje su aktivne, koje su se uspjele izboriti u životu da prilagodimo sustav i životne okolnosti i onima koji su slabiji od nas. Nije zalud ona izreka da je lanac društva jako koliko je jaka najslabija karika u tome društvu. Tako i u našem društvu. Mi smo jaki koliko su jaki i samostalni i najslabiji među nama.
Možemo sada krenuti na neka konkretnija pitanja po pitanju tržišta rada. Uspijevaju li osobe s invaliditetom, možemo se osvrnuti samo na slijepe i slabovidne osobe, uspijevaju li pronaći posao?
Nažalost ne u dovoljnoj mjeri. To je jedan dosta širok spektar i problema i razloga. Problemi su u tome što je još uvijek kod nas praksa da slijepe osobe završavaju zanimanja koje se kod nas ne traže više, poput zanimanja telefonista. Danas imate sve više automatskih centrala gdje je telefonist kao telefonist nepotreban. Imate, zbog svih tih problema s literaturom i svim tim otegotnim okolnostima koje moramo proći, činjenicu da slijepe osobe dosta često imaju manjak socijalnih vještina, tj. da se nisu uspjeli uklopiti u društvo videćih ili da zaostaju za videćima u dosta velikoj mjeri. Također, postoji, jedan veliki strah videćih osoba u komunikaciji sa slijepim osobama jer slijepe osobe nisu dovoljno aktivne i nisu prepoznale trenutak da jedino u sinergiji s videćima mogu ostvarivati sva svoja prava i pokazivati sve svoje sposobnosti. Dosta je getoizacije osoba s invaliditetom po udrugama, po nekakvim kružocima. Osobe s invaliditetom moraju shvatiti da su one dio društva i da moraju pokazati i prikazati svoju ulogu u tom društvo. Također, još ih tlači veliki problem da su slijepe osobe često i općenito osobe s invaliditetom često su prezaštićivane. Njihovi roditelji u dobroj vjeri, misleći da im rade dobro, rade im često loše jer ih previše zaštićuju i odgajaju ih pod staklenim zvonom. Onda, kada ta osoba ode na tržište rada ili u otvoreni život, kako se to kolokvijalno kaže, ne može se snaći jer nije navikla na takve uvjete, na takvo ponašanje.
Kakve bi poslove mogle odrađivati osobe s invaliditetom, evo konkretno osobe koje imaju problem s vidim, dakle s naglaskom na slijepe i slabovidne? Što mislite koje bi poslove mogli odrađivati?
Pojavom modernih tehnologija raste broj zanimanja koje slijepe osobe mogu raditi. To nisu više samo telefonisti ili fizioterapeuti maseri ili tajnici, neki administrativni poslovi. Po meni, slijepe osobe mogu danas biti i kvalitetni novinari u medijima, dobri spikeri, mogu definitivno biti dobri pravnici, mogu biti dobri glazbenici, dobri profesori humanističkih zanimanja. Postojali su i prije dobri slijepi matematičari. Postoji velik spektar zanimanja koje slijepe osobe mogu raditi, ali uz prilagodbu uvjeta, naravno, i uz jačanje vlastitih kapaciteta, bilo emotivnih, bilo socijalnih vještina, bilo svih ostalih koje su danas potrebne i videćima da bi opstali u ovom nemilosrdnom društvu.
Mislite li da su osobe s invaliditetom jednako konkurentne na tržištu rada? Recimo, daje se oglas za jedno radno mjesto i prijave se i osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta. Mislite li da oni jednako konkuriraju ili da ipak postoji izoliranost od društva?
Pravno je to osta dobro riješeno, osoba s invaliditetom može se pozvati na prednost prilikom zapošljavanja ako ispunjava sve druge uvjete tražene natječajem i ona ima prednost pri zapošljavanju. Čak, postoje fondovi unutar Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju pri zapošljavanju osoba s invaliditetom koji poslodavcima financiraju opremanje radnoga mjesta za osobu s invaliditetom i država 70 % plaća, isplaćuje i oslobađa poslodavca od poreza. Znači, to je dosta dobro regulirano. Čak, poslodavci na 20 zaposlenih osoba moraju imati jednu osobu s invaliditetom. Iz tog razloga to je dobro riješeno. Međutim, događaju se ponovno dvije stvari. Prva stvar, osoba s invaliditetom uvijek će biti sporija odd svojeg videćeg kolege zbog prirode svoga stanja i to često tjera poslodavce da ne uzmu osobu s invaliditetom. Druga stvar koju borci za prava osoba s invaliditetom nerado ističu je da je zbog svih ovih razloga i zbog manjka educiranosti i socijalnih vještina osoba s invaliditetom poslodavci često imaju manjak kvalitetnih osoba s invaliditetom na ponudi ili na burzi rada koje i da hoće nemaju za zaposliti i to je jednostavno veliki problem.
Dakle, možemo zaključiti da postoji jedna velika razlika u teoriji i praksi. Pravo propisuje jedno, a ipak se u praksi događa nešto drugo. Mislite li da se tu može nešto promijeniti? Da ste Vi u poziciji što biste Vi mijenjali ili kakvu biste dali poruku slušateljima što bi se trebalo promijeniti?
Po meni prvo treba raditi na obrazovanju osoba s invaliditetom. Ako ćemo sada govoriti sam o slijepim osobama, treba poboljšati distribuciju udžbenika na Brailleovom pismu. Treba raditi sa slijepom djecom i s njihovim roditeljima za pripremanje te djece za, danas – sutra, samostalan život, treba raditi različite radionice s poslodavcima kako bi se prikazivali primjeri dobre prakse, ali isto tako potrebno je educirati osobe s invaliditetom da oni moraju biti svjesni da se trebaju aktivirati i na drugim poljima, a ne samo svoje primarno obrazovanje. Moraju biti aktivni u društvu, moraju biti vidljivi, moraju znati artikulirati svoje potrebe, svoje mogućnosti i jedino tako možemo očekivati da osobe s invaliditetom uspiju, da budu primjer ovoj zajednici i da budu jedan most zajednici. Ja to volim često naglasiti. Taj most treba ići od naših kolega po invaliditetu koji trebaju pokazati da se može, a ide do naših kolega bez invaliditeta koji moraju uhvatiti da nisu sve osobe s invaliditetom poput tih aktivnih, već da se treba prilagođavati sustav i ovima, pod navodnike, slabijima. Vraćam se na ono što sam maloprije kazao da je lanac društva jak onoliko koliko je najslabija karika u društvu jaka.
S obzirom na to da već imate 31 godinu, ulazite u 32, iz Vašeg iskustva je li se u posljednjih desetak godina ipak nešto promijenilo? Možda iz perspektive Vas kao osnovnoškolca i danas kao osobe koja je završila fakultet, vidite li neke pomake?
Ti su pomaci takvi da nam se čine kao dva koraka naprijed, jedan nazad. To su puževi koraci, ali ipak se naprijed kreće. Međutim, opet naglašavam, problem udžbenika na Brailleovom pismu postojao je otkad sam ja bio u osnovnoj školi i postoji još uvijek, ali kad je prošle godine naša udruga slijepih, i roditelja i naše djece, kad su poslali otvoreno pismo javnosti i institucijama samo smo dobili deklaratornu podršku, a niti jednu stvarnu. Osobe s invaliditetom moraju shvatiti da je jedini način na koji mogu izvršiti pritisak na državu da sami budu aktivni u svojim mikrosredinama jer jedino tako možemo očekivati da se udruge i savezi mogu boriti za naša prava na pravi način. Ja to često kažem ovako, osobe s invaliditetom su u jednom začaranom krugu - s jedne strane iz strah od stigmatizacije i predrasuda jer nisi dovoljno vidljive u javnosti, a s druge strane se te barijere ne ruše jer ih je malen broj vidljiv u javnosti. Onda to često poentiram – ne možeš očekivati da se na Visu izgradi kriket arena ako Vis nem jak kriket klub. Tako je isto i kod nas. Ne možemo očekivati da će država na pravi način povući prave poluge ako mi nismo na pravi način artikulirali u prvom planu naše mogućnosti, a onda i naše probleme koji nas sprječavaju da ostvarimo sve te naše mogućnosti.
Mislim da bismo s ovim vašim riječima mogli i zaključiti ovaj podcast s obzirom na to da su te riječi bile dosta poticajne. Hvala Vam Ivane na gostovanju u ovoj emisiji i na ovim riječima.
Hvala Vama na pozivu. Bila mi je čast.
Dragi slušatelji, hvala i Vama na pozornosti. Pozdravljam vas do iduće podcast emisije. Nadamo se da ste u ovoj emisiji ipak čuli nešto korisno što se tiče konkurentnosti osoba s invaliditetom na tržištu i nadamo se da će vam barem malo otvoriti oči i sluha da možemo vidjeti potrebe naših bližnjih.
Autor: Darko Rapić
Projekt 'mimladi.hr - novo lice naslovnice' sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
