Podcast možete poslušati ovdje.
Lijep pozdrav svim slušateljima nove podcast emisije projekta „mimladi – novo lice naslovnice“. Danas razgovaramo o stanju nezaposlenih mladih osoba i mladih obitelji koji se nalaze u sustavu socijalne pomoći, a o tome govorit će nam naša gošća Renata Jurčević, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Omišu.
Pozdrav Renata.
Pozdrav Vama.
Za sam početak, koliko dugo ste ravnateljica i koliko dugo radite s ljudima koji su na periferiji društva?
U sustavu socijalne skrbi sam skoro 30 godina, nepunih 30 godina. U Centru za socijalnu skrb Omiš ovo je 9 godina da sam na mjestu ravnateljice, a prethodno sam radila u Centru za socijalnu skrb Split.
Dakle, imate dosta iskustva rada s ljudima kojima je potrebna socijalna pomoć. Kako smo najavili na početku, mi bismo se baš fokusirali na stanje nezaposlenih mladih ili zaposlenih mladih kojima je potrebna socijalna pomoć. Znate li koliko mladih treba socijalnu pomoć?
Ja sam negdje pokušala doći do nekih podataka koji bi govorili o broj mladih u sustavu socijalne skrbi. Negdje ih imam na razini 2019., 2020., ako je to neki podatak zanimljiv. Možda ono što je mene iznenadilo, ja sam očekivala povećanje u 2020. međutim nije bilo povećanje nego smanjenje bez obzira na to što je bila korona i to u onom najžešćem obliku. U 2019. mi smo u cijeloj Hrvatskoj registrirali mladih u dobi od 15 do 29 godina negdje skoro 10 000, a u 2020. malo više od 8000, tako da je to jedno vidljivo smanjenje. Na razini našeg centra, nismo mi toliko brojčano veliki, tako da možda naši pokazatelji možda nisu toliko mjerodavni, mi nemamo niti jednu mladu osobu koja je samac i koja je korisnik nekih naših novčanih davanja. Oni su nama svi dio obitelji, što ipak je jedan bitan pokazatelj jer mladi ljudi koji su dio obitelji koji su korisnici sustava se i duže zadržavaju u sustavu.
Puno duže se zadržavaju jer su to uglavnom obitelji koje su ili već dugi niz godina korisnici pa ih na jedan način sustav i pasivizira, dobar dio njih su ljudi koji žive u obitelji koji žive u našem zaleđu koje je prometno poprilično izolirano i onda i nema neke velike mogućnosti naći posao, tako da su nam možda ti mladi ciljana skupina koja bi bila puno zanimljivija. Mladi ovdje u ovom morskom, primorskom dijelu imaju veće šanse. Imaju veće šanse barem za taj neki sezonski dio rada, što mladi u zaleđu baš i ne.
Možemo dakle reći da mlade osobe koje potječu iz obitelji koje su u socijalnoj skrbi, uglavnom i one nastavljaju u skrbi. Koliko se teško izdignuti iz nekakve socijalne pomoći?
Pa teže je izdignuti se ako niste odrasli u obitelji u kojoj se njeguje vrijednost rada. Ukoliko vrijednost rada u obitelji u kojoj ste odrasli nije na nekom visokom mjestu, onda je puno teže. Ako nemate oko sebe primjer da je rad nešto što čovjeku treba i što oplemenjuje i što mu zaista daje nekakav smisao i vrijednost, mladi ljudi znaju ostati zarobljeni u tom sustavu i onda donekle životariti na socijalnoj pomoći jer nitko ne može zapravo živjeti od socijalne naknade.
To su iznosi koji nisu dovoljni za niti približno pristojan život, ali onda dođu do nekih snalaženja na različite načine i povremeno nekog rada, tako da je puno teže, pogotovo ukoliko ste u dijelu našeg ili zaleđa ili negdje gdje nema baš ponuda za radna mjesta, pogotovo ne za mlade, ako nemate obrazovanje koje nije baš konkurentno na tržištu rada puno je teže. Mladi ljudi ako se zaposle i nemaju mogućnost preseljenja, rijetko kad su im plaće takve da mogu platiti stanarinu, pogotovo u turističkom gradu. Teško je. Jako im je teško izboriti se za neku njihovu samostalnost još ako nemaju mogućnost prijevoza, a naše je zaleđe jako prometno izolirano, onda im je zapravo jako teško.
Iz Vašeg iskustva možete li reći nekakav dobar primjer i jedan negativan primjer kako su se neke mlade obitelji i mlade osobe uspjele izvući ili se možda još više uvalilo?
Imamo, nažalost, puno više ovih loših primjera koju gledamo već možda drugu – treću generaciju u sustavu i nekako nam se čini kao da vodimo unaprijed izgubljene bitke. Pokazalo nam se, kada smo radili u sklopu jednoga projekta socijalizacijske radionice za osobe korisnike sustava, da je to bilo jedna velika prekretnica za mnoge. Veliki dio njih se kasnije zaposlio i otišao negdje, izašao iz sustava socijalne skrbi, iako su bili dugi niz godina naši korisnici i na neki način izgubljeni u sustavu. Negdje su osvijestili svoju vrijednost, da je njihova vrijednost veća od toga da budu ovdje i da ih se gleda u svijetu u kojem žive na jako negativan način. Naši korisnici su jako stigmatizirani. Jako su stigmatizirani u svojem okruženju jer korisnik sustava znači biti jako neuspješan.
Dakle, možemo li onda reći da je puno veća odgovornost društva samoga prema takvim pojedincima?
Pa ja nekako uvijek razmišljam da je, možda tu griješim, da je uloga države da da mogućnost, da stvori priliku, da kreira mogućnosti, a da je na nama osobno da te mogućnosti iskoristimo. Ja nisam od onog razmišljanja, a čujem često od naših korisnika: „A što mi je država dala?“ Mislim da je dužnost države da da svima mogućnost, da ih stvori, a koliko ćemo ih mi iskoristiti, mislim da je to ipak osobna odgovornost. Imamo mi primjer i mladih koji su otišli iz svojih okruženja, zaposlili se, podstanari su, na različite načine se snalaze i to je nešto što nam zaista kaže da se vrijedi boriti za sebe, ali to su uglavnom ljudi koji su odlučili da ne žele nastaviti život živjeti kao što njihove obitelji žive.
Po Vašem mišljenju, je li današnji životni standard koji nam se nameće pretežak izazov za mlade?
Pa vjerojatno je. Vjerojatno je jer su životne vrijednosti i standardi koji nam se nameću vrlo nerealni i potpuno su u suprotnosti s nekim temeljnim životnim vrijednostima. S druge strane, realitet u kojem živimo je takav da se teško nositi s tim da si drugačiji, jako je teško. Mladi ljudi su tek počeli i otkrili svijet tehnologije koja nudi stvarnost koja nije realna. Biti drugačiji u današnjem svijetu je na neki način i kazna. U biti, jako je teško i ako vi cijelo vrijeme dobivate poruku da ste manje vrijedni samo zato što ste drugačiji ili ne možete biti na toj razini koja se očekuje onda nije teško ni povjerovati u to i ostati u tom svijetu manje vrijednog.
Kažem Vam, mi smo na tim radionicama shvatili koliko je puno predrasuda prema našim korisnicima, koliko je puno stigme i koliko je malo tih pravih mogućnosti. Gleda ih se, na neki način, kao na neuspješne, nevažne, nekorisne... Mislim da nema dovoljno mogućnosti za njih. Jedan dio njih su ljudi koji imaju manju razinu obrazovanja, nisi konkretni na tržištu rada. Govorim generalno, ne mladi. Trebalo bi im se, na neki način, pomoći da se vrate u taj svijet.
S obzirom na posljednjih godinu dana, stanje s pandemijom, je li se taj jaz i stigmatizacija produbila ili možda su neki mladi pronašli put do posla, do boljeg socijalnog stanja?
Imamo ovdje sreću što smo ipak u tom turističkom dijelu gdje barem ljeti ljudi iskoriste te mogućnosti. Kada se uključe u taj svijet dio njih zapravo i ostaje, nastavlja u tom svijetu rada biti i dalje. Sam početak pandemije bio je jako neobičan jer su ljudi bili jako zastrašeni. Naši korisnici su bili silno zastrašeni za svoju budućnost za preživljavanje. Mi smo tada imali jedan ogroman, povećani pritisak korisnika na centre. S vremenom se to sad nekako smirilo. Možda to sada ni ne osjećamo u toj mjeri, barem u dijelu nezaposlenih i pritisak na taj dio našeg posla da je više traženja za socijalnim pomoćima.
Mi osjećamo veći pritisak, između ostalog, pod utjecajem pandemije u dijelu nasilja u obitelji, u tim pojavnim oblicima. U ovom dijelu novčane pomoću, kažem, ja sam se isto iznenadila kad sam gledala ove podatke da se broj korisnika u pandemiji smanjio. Što je pravi razlog tome? Jesu li ljudi otišli ili nešto drugo ja stvarno ne znam. Ja sam mislila da će biti povećanje, ali zapravo nije i nije u našem centru. Sam početak pandemije da i onda kada su ljudi vidjeli kako to ide, nekako se smirilo.
Kakvu biste poruku dali mladima koji su u sustavu socijalne pomoći i kakvu biste poruku možda ili izazov ili nekakav poticaj dali onima koji mogu pomoći da te mlade izvuku iz socijalnog statusa?
Ja uvijek mislim da za bilo kakvu važniju društvenu akciju, a smatram da je ovo važna društvena akcija – pomoći mladima da izađu iz sustava socijalne skrbi, treba jedno ozbiljno planiranje. Bilo kakva akcija onako ad hoc ne može dati dugotrajni rezultat. Da bismo mi znali što mladima treba, mlade treba pitati. Treba ih pitati jer potrebe mladih u svakom dijelu Hrvatske nisu iste. Voditi jednu univerzalnu politiku prema svima nije mudro i nije pametno. Ja uvijek kažem, ako se čovjek nađe trenutno u nekim životnim poteškoćama, zašto ne? Zašto ne za tražiti pomoć i biti dio tog sustava? Ipak, treba nastojati biti što kraće jer moje dugogodišnje iskustvo kaže da ovaj sustav ljude pasivizira. Nekako, kao da im malo oduzme energiju.
Treba vjerovati u sebe i treba vjerovati u svoje sposobnosti. Svi ih mi imamo – netko ove, netko one. Svi imamo neke talente koje smo dobili. Treba tražiti primjere onih koji su uspjeli jer budemo li cijeli život tražili problem nećemo nikada pronaći rješenje. Ne bi se trebalo dugo zadržavati u našim sustavima i to je jedno vrijeme čak i bilo planirano. Maksimalno dvije godine pa onda više ne, ali nažalost bila je takva ekonomska situacija da se to nije moglo realizirati. Ako se čovjek trenutno nađe u teškoj situaciji onda da, dugoročno zapravo ne. Ne bi se trebalo biti dio ovog sustava, pogotovo ne mladi. Mladi su nositelji energije i života, neke nove snage i mislim da toga trebamo biti svjesni i iskoristiti taj svoj potencijal.
S obzirom na trenutno stanje, kakva je Vaša nekakva trenutna vizija za budućnost, za mlade? Hoće li mladi moći ovdje pronaći na području, ne samo Vašega Omiša, već čitave Hrvatske, nekakvu perspektivu, bolju budućnost?
Ja duboko vjerujem da da. Duboko vjerujem da da jer ako ne bude to točno, onda nam se svima piše jako loše. Ja sam jutros razgovarala s mojim mladim kolegom pripravnikom koji ima to što mladi trebaju. Ima i entuzijazam, i polet, i nove ideje, i volju i želju za nečim novim. Sad smo baš pomladili kadar i to vidim kod njih, tu jednu novu snagu koja je ipak nama koji smo dugo živjeli u nekom drugom sistemu malo nedohvatljiva i nepoznata.
Duboko vjerujem da da i duboko vjerujem da dolaze generacije koje će nam to dokazati. Dolaze generacije neopterećene mnogim nepotrebnim stvarima, koji gledaju budućnost, ne gledaju prošlost i imaju novu snagu i novu energiju. To je nešto što nama treba.
S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo rada, kako biste možda usporedili stanje s mladima danas i možda prije nekih desetak – petnaestak godina ili možda vrijeme kada ste Vi bili mladi i krenuli u život, u posao?
Pa mladost uvijek ima jednu zajedničku crtu, a to je jedan osjećaj nepobjedivosti i neuništivosti. Koliko je to ponekad kobno, nužno je da bi čovjek mogao zakoračiti u nešto novo. Svako vrijeme nosi svoje i svaka generacija ima svoje izazove. Ovoj je generaciji možda teže jer su izazovi pred njima puno veći, drugačiji, možda okrutniji i nekako kao ta tehnika preuzima ono što čovjek treba biti. Nije jednostavno danas biti mlada osoba, ali mislim da morate iskoristiti ono što imate od trenutka. Neće nikada biti jednostavnije, neće biti ni drugačije. Vremena su uvijek teška. Pitanje je kakvi smo mi.
Mislim da mladost zaista treba vjerovati u sebe i dati ono što ima, dati to povjerenje, tu snagu i energiju i ne zaustaviti se na poteškoćama. Svi mi možemo pronaći tri problema na jedno rješenje. Je li tako? Pitanje je možemo li pronaći rješenje za problem. Mladost to ima, ima svoju viziju i neka je slijede. Drugačije je vrijeme bilo danas i prije 10 godina. Tada su mladi tražili nešto drugo, danas ipak u ovom tehnološkom vremenu mladi traže neke druge stvari. Ono što mi kao sustav trebamo, mislim da smo tu još uvijek jako spori, pratiti njih. Ne očekivati da oni prate nas, nego mi pratiti njih u njihovim potrebama i onda im dati nekakva rješenja kakva oni trebaju. Zato kažem, ako ćemo tražiti rješenja, mladima ne trebaju rješenja koja su meni dobra, nego ona koja su njima dobra i kakva oni očekuju da budu. Tako da, nekakva dugoročna politika njih treba zapravo jako uključiti.
Nadam se da će ove Vaše riječi biti poticaj svim onima koji nas slušaju. Hvala Vam puno Renata i evo možda neka poruka za kraj?
Ja bih voljela da mladi ljudi prepoznaju to što oni imaju. Nama bi osobno bilo jako drago kada bi se oni nama priključili kroz neke volonterske aktivnosti. Ne oni nama, nego da i oni nas uključe u neke svoje aktivnosti, da nas dozovu i pozovu u nekakve svoje planove da nas uključe jer, kažem, zajedno možemo mnogo, sam pojedinac ne može napraviti ništa. Mislim da nitko nema toliko vremena da može godine izgubiti u čekanju. Mi smo tu uvijek otvoreni za suradnju, pogotovo s njima. Evo, stavljamo se na raspolaganje, ako nas prepoznaju kao dobrog partnera rado ćemo se uključiti u svaku aktivnost.
Hvala Vam puno.
Hvala Vama.
Dragi slušatelji, hvala vam na pozornosti. Do sljedeće emisije, pozdravljam vas.
Autor: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
