Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, još jednom vas pozdravljam na početku podcasta. Sa mnom je Monika Perić i s njom ću razgovarati o njenom putu do zapošljavanja: kakve je imala uspone i padove, kakve prepreke i kako se snalazila u tim vodama. Monika, želim ti dobar dan i dobrodošla u podcast.
Dobar dan i pozdrav svim slušateljima.
Na početku možeš reći što si studirala i zašto si to odabrala.
Završila sam Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i zapravo sam faks upisala pomalo slučajno jer sam na ljetnom roku prvo išla na Učiteljski i Filozofski. To je nekako palo u vodu i onda sam došla na jesenski ovdje i bila visoko na rang listi. Nisam se stvarno pripremala i danas to volim reći kako je Božja providnost. Svakako sam htjela raditi u školi te je i taj faks na kraju bio dobar izbor jer radim ono što sam htjela.
Upravo to je bilo i moje sljedeće pitanje. Dakle, oduvijek si se vidjela u školi kao učiteljica ili profesorica te je to tako i ispalo.
Tako je. Oduvijek volim i pjevati, a i to sada mogu iskoristiti u svome poslu. Predajem vjeronauk u jednoj zagrebačkoj školi i rad u školi je zapravo bio imperativ tijekom mog srednjoškolskog obrazovanja. Zapravo mi je i drago što je Učiteljski fakultet ispao iz igre zato što mislim da danas ne bih htjela biti učiteljica.
Da, mnogi su izazovi na tom području i sve ima svoje pluseve i minuse. Kako je izgledao život nakon diplome, odn. put do posla? Kako je izgledao proces dolaska do prve škole te što je bilo nakon toga?
Nade za pronalazak posla odmah nakon faksa nisu bile velike, a tijekom faksa i slušanja predavanja nisam zadržala neki kontinuitet za dobivanje privremenog mandata za rad u školi. Tako da sam se nakon fakulteta bacila u neke druge vode i godinu sam dana bila dadilja. Nakon toga sam isto kao dadilja otišla u Švicarsku na tri mjeseca, a kada sam se 2016. vratila radila sam šest mjeseci u igraonici u jednoj firmi namještaja.
Nakon toga, 2017. sam dobila prvi posao u školi, dakle, tri godine nakon završetka fakulteta. Zapravo, ja uopće nisam predala papire na Ured za vjeronauk preko kojih se zapošljavamo i šalju nas u škole. Zbog toga što nisam mislila da ću odmah dobiti posao, išla sam u druge stvari radi prihoda. Mnogo nas je zapravo takvih, a vjeronauk je predmet za kojeg je određeno dva sata tjedno te potreba za vjeroučiteljima nije tako velika danas nego kao što je bila nekad. Prvo sam tri mjeseca radila kao zamjena u jednoj školi, pa tri tjedna u drugoj školi, pa sam opet malo čekala doma, zatim sam trebala dobiti zamjenu na par dana, ali sam radila samo jedan dan u jednoj školi. Dakle, prijava i odjava su na isti dan.
Ali nisam jedina koja se tako dvije godine borila nego nas je mnogo takvih. Konkretno, jedna moja kolegica Kristina je tri mjeseca iz Zagreba putovala u Bosiljevo jer nikog drugog nije bilo za zaposliti. Mi smo poprilično puta morali reći da kako bi te uopće uzeli u obzir. Barem sam takav dojam stekla i zbilja nisam ništa odbijala.
Nakon tog jednog dana u školi bila sam dva mjeseca bez posla. Već sam bila jadna. Zvala sam Ured: „Imate li što za mene?“ i onda sam dobila zadnjih mjesec dana školske godine 2018. zadnju školu. A preko ljeta si, naravno, nezaposlen. Kao i sa svim ostalim učiteljima, tako i s vjeroučiteljima: kada si na zamjeni, odjave te, nemaš prihoda.
Ne ide staž i mirovinsko?
Ne, ništa.
Koliko sam čuo, u jednome trenutku radila si u više škola a opet nisi imala punu satnicu?
Da, to si dogodilo 2019. godine. Znači, 2018./19. školske godine sam bila zaposlena u jednoj privatnoj gimnaziji. To mi je napokon bila jedna konstanta iako je to bilo samo osam sati tjedno, znači, išla sam u školu dva ili tri dana, ovisno o rasporedu.
Onda sam u veljači 2019. dobila dva razreda još jedne srednje škole, a u ožujku četiri sata u školi u kojoj sam trenutno zaposlena za stalno na punu satnicu. Znam kako moji kolege vjeroučitelji znaju i po deset godina raditi kao zamjena.
Kakav je osjećaj ići na predavanja na kojima moraš biti motiviran te spreman dati cijelog sebe kako bi djeci prenio znanje, a istovremenu s mišlju kako tu nećeš biti cijelo vrijeme već samo jedan kratki period? Kako se onda pripremiti i motivirati za svoj rad?
Prva škola bila mi je daleko – 36 km. Međutim, tu sam bila tek položila, pa entuzijazam prvog posla, djeca, kolege u školi i cijela ta atmosfera me dosta dobro motivirala. Tijekom faksa te već pripremaju, a i zdrav razum ti govori kako nećeš odmah dobiti posao za stalno u školi nego uglavnom zamjene, te sam ja bila spremna na sve to. Što se predavanja tiče, motivacija nikada nije bila mala.
Jedino se motivacija eventualno izgubi pred kraj školske godine kada je djeci već puna kapa škole i učenja. Nikada mi nije bio problem predavati pogotovo iz razloga što djeca vole slušati i ako im napraviš predavanje malo zanimljivijim, to je plus.
Što te najviše obeshrabrivalo na tome putu? Vjerojatno si sama sebi postavljala puno pitanja: do kada će ovo trajati, kada će proći i stabilizirati se? Imala si i iskustvo rada u inozemstvu – što ti je sve prolazilo kroz glavu u to vrijeme i kako si samu sebe hrabrila?
Išla sam dan po dan. Mislim kako, ako razmišljaš dugoročno o nekim stvarima, čovjek samog sebe može spustiti i krenuti dosta negativno razmišljati, a meni to kao osobi ne stoji i nisam takva. Bilo je teško raditi po cijelome zapadnom dijelu Zagreba.
Nije lako razmišljati i znati kako ćeš možda sutra ostati bez tog posla kao i onaj period od dva mjeseca kada nisam radila. Jer danas si s roditeljima, a želiš biti samostalan, imati odgovornost, financijsku neovisnost, a ne možeš tome pridonijeti jer čekaš poziv da te netko zaposli. Tako da nije lako, ali znala sam da će jednoga dana proći te da će morati doći sunce.
Rekla si kako su stanke između poslova bile duge po dva, tri mjeseca?
Da. To su tri mjeseca pa dva tjedna nisam radila, pa tri tjedna rada i onda mjesec dana pauze, pa jedan dan rada i dva i pol mjeseca pauze… Različiti su vremenski odmaci s time da sam morala skupljati i za pripravnički staž.
Inače to ljudi skupe u godinu dana, a ja sam to skupljala tijekom tri, četiri godine. Jer netko te ne prijavi, ti se malo zaboraviš jer su ti misli na sto strana,… Ali sve je to sada u redu – položila sam stručni, ali nakon tri, četiri godine muke, slušanja, potpisivanja, skupljanja,…
Jesi li kroz to relativno dugo razdoblje razmišljala o prekvalifikaciji, promjeni posla ili odlasku u inozemstvo?
Jesam. Jer slušam, imam kolege, prijatelje, obitelj koja je vani, konkretno u Beču u Hrvatskoj misiji, ali njima ne trebaju vjeroučitelji jer ih imaju. Što se tiče prekvalifikacije, zapravo upisujem novi faks.
Možeš li nam otkriti o čemu je riječ?
Nije pri Sveučilištu u Zagrebu. To je Logoterapija i psihoterapija, traje četiri i pol godine. To je inače grana psihologije koju je osmislio Viktor Frankl, inače Austrijanac, te je to sada jedna priznata grana znanosti. Ja sam već pet godina u tom nekom krugu i sada je došlo vrijeme da i upišem taj faks. Dugoročno gledajući, vrlo vjerojatno će biti samozapošljavanje.
Kako je na tvoj život utjecala ta nesigurnost i neizvjesnost? Koliko se dugoročno mogao planirati život i kako se nosilo s tim?
Ne možeš planirati. Tek možda kada sam dobila nagovijest kako ću potpisati ugovor za stalno, a to je bilo prije točno godinu dana. Znači, ja tek sada, nakon sedam godina, mogu početi razmišljati o budućnosti.
Kakve onda dugoročne posljedice mogu ostaviti takvi uvjeti rada za mlade u Hrvatskoj? Osnivanje obitelji, krediti, gradnja, kupnja,…
Nesigurnost u sebe, svoje sposobnosti, depresija,… Jesam li dovoljno dobar? Jesam li vrijedan? Što se obitelji tiče, apsolutno, iako su danas tu i neke druge stvari.
Na samome kraju, imate li preporuku za mlade koji se bore na tržištu rada? Svojim primjerom si pokazala kako se kroz ustrajnost i strpljivost može.
Bitna je podrška obitelji i prijatelja, ali i definitivno strpljivost koju si spomenuo. Hrvatska zapravo i nije tako loša zemlja za živjeti u njoj, ali moraš biti snalažljiv, strpljiv i imati puno, puno nade.
Ovo su jako zanimljive riječi i misli koje bi svi mi trebali primijeniti, ne samo kada je u pitanju posao. Na kraju ti zahvaljujem što si podijelila ovo iskustvo te se nadam kako će još biti prilike za susret i druženje. Monika, hvala ti lijepa.
Hvala tebi.
Poštovani slušatelji, ovo je bio još jedan podcast. Hvala vam što ste bili uz nas i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
