O stanju u odgojno-obrazovnom sustavu već smo ranije pisali. Podsjetimo, veliki problem je gotovo nepostojeća vizija školstva u budućnosti. Problem je i zapošljavanja kadra, dok je najveća rak-rana u tom sektoru – ugovor na određeno.
Za zaposljavanje.mimladi.hr oglasile su se tri djevojke, iako različite - u jednoj stvari jednake.
‘Hrvatski jezik oduvijek me zanimao’
Na početku razgovora popričali smo s našom prvom sugovornicom - Matejom koja je prije nekoliko godina završila fakultet. Za zaposljavanje.mimladi.hr otkrila je kada je krenula ljubav prema hrvatskom jeziku, ali i nedostacima u obrazovnom sustavu.
“Hrvatski jezik me oduvijek zanimao, i to već u osnovnoj školi. Uvijek sam s radošću ispunjavala sve zadatke za nastavu, a onda bih ljeti iz zabave čitala beletristiku i pokušala napisati nešto svoje. Ipak, ne bih rekla da je odluka o upisu nastavničkog smjera bila laka. Nastavnice u srednjoj školi nastojale su mi otvoriti oči i upozoravale su me na manjkavosti rada u školstvu, ukazivale su mi na druga područja koja mi leže, no ipak je prevagnula ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti”, kaže na početku.
Potom nastavlja:
Tada je sve krenulo kako treba. Kroatistika na Filozofskom u Zagrebu divno je osmišljen smjer, profesori su, svi do jednoga, predani svome poslu, gotovo zaljubljeni u ono što rade i zbog toga mislim da nitko od tamo ne odlazi nezadovoljan.
Međutim, netom nakon diplomiranja postajalo joj je sve jasnije zašto su je srednjoškolski nastavnici odvraćali od školstva, kaže nam.
“Govorili su da ću biti sretna ako uspijem naći kakvu zamjenu, a da o poslu za stalno vrlo vjerojatno prvih nekoliko godina mogu tek sanjati. Da ih učenici sve manje poštuju, a da roditelji imaju potpunu slobodu miješati se u njihov rad... I doista, evo, već su prošle tri godine otkako sam obranila diplomski rad, a ja i dalje dobivam priliku stati za katedrom tek kad neka nastavnica otvori bolovanje, ode na porodiljni ili slično. U redu, istina je da stvari teku lakše jednom kad se uđe u sustav, jedna zamjena vuče drugu, ali što sam starija, sve mi je teže prihvatiti činjenicu da uz ovako nesiguran posao još godinama neću moći ni razmišljati o rješavanju stambenog pitanja, planirati budućnost...”, kaže nam.
Znači, ironično, problem broj jedan našega školstva je što želimo raditi, no nemamo gdje, dodaje. “Ima tu i drugih stvari koje bi se morale promijeniti, dakako, ali uvijek kad mi 'uleti' kakva duža zamjena pa neko vrijeme ne razmišljam gdje ću sutra predati molbu, shvatim da je nastavništvo s razlogom ono što sam oduvijek željela”, ističe.
Njoj je, kaže, koliko-toliko situacija podnošljiva, no upitala je što je s onima koji satnicu popunjavaju u više škola, s onima koji odluče na određeno raditi na otoke, a onda kad istekne ugovore, spremaj kufere i sve iznova...
“Nažalost, problem nije u pojedincu. Na prste jedne ruke mogu nabrojiti svoje kolege s godine na fakultetu koji su uspjeli pronaći posao za stalno nakon diplomiranja. Sve su priče slične, samo što su neki uporniji u traženju škola, dok drugi u jednom trenutku samo odustanu i počnu se baviti nečim drugim”, navodi.
Kaže da joj nekoliko mi kolega radi u novinarstvu, iako ni tu situacija nije za poželjeti, neki su se okušali u PR-u, a jedan prijatelj čak radi u McDonald'su. “Počeo je kao prodavač, a onda se polako penjao na hijerarhijskoj ljestvici i danas s 27 godina zarađuje više nego što prima profesor s 20 godina staža”, pojašnjava.
Da, i plaća je jedan od najvećih problema, naglašava.
“U redu, profesoru hrvatskog jezika, kao meni, to vrlo vjerojatno neće biti eliminacijski faktor, budući da svakako teško pronalazi posao, ali što s matematičarima, fizičarima? Zašto bi neka visokoobrazovana osoba radila u školi za jedva prosječnu hrvatsku plaću kad u, primjerice, banci može kao početnik zarađivati 5000-6000 tisuća kuna više. Ljudi sa strane nerijetko budu licemjerni pa kad govore o poslu nastavnika, kao iz rukava vade one floskule o pozivu i slično, no pitanje je komu u današnje vrijeme, kada su troškovi života drastično porasli, plaća nije najvažnija. Ali da, da bi se riješio problem prevelikih upisnih kvota, potrebno je smanjiti broj profesora na fakultetima, a onda problemi postaju još veći. Gdje s njima?”, govori nam.
A i njezino zanimanje - ne samo da je potplaćeno - nego je i u svakom drugom smislu podcijenjeno. “Stječem dojam da se u prošlosti znatno više cijenilo i uvažavalo nastavnike, a to se poštovanje danas negdje zagubilo, i kod odraslih, ali i kod same djece. Slučaj 'daj pet' samo je ogledni primjer onoga što nastavnici sustavno trpe, neki više, neki manje. Ne otkrivam toplu vodu kada kažem da se danas sve gleda kroz ocjene i da svaki roditelj već u osnovnoj školi svoje dijete vidi na nekom vrhunskom sveučilištu, a onda ako dijete ipak nema kapacitete za takav ‘uspjeh’, prvi koji su problem su nastavnici. No, eto, nije se situacija preko noći promijenila, lošim odnosom prema školstvu došlo se do situacije u kojoj smo danas, a izgleda da se malo toga čini da se išta promijeni”, govori nam.
Potom nastavlja:
“No naravno da je poduža i lista prednosti rada u nastavništvu, samo ne volim da se na to gleda na kao kakav poziv koji bismo trebali uživati raditi neovisno o svim otežavajućim faktorima. Da, ako nemam adekvatne uvjete za život i ako nisam poštivana na radnom mjestu, neću biti zadovoljna time, mislim da je to u redu reći čak i ako imamo duge ljetne praznike, što Hrvati najčešće prigovaraju nastavnicima. A prednosti? Pa, eto, praznici. Neki će tu odmah spomenuti i kraće radne sate, ali vjerujte da svaki savjestan nastavnik na pripremu potroši znatno više vremena nego što je predviđeno satnicom”, kaže.
“Predivni su i ti odnosi koje kao učitelj razvijem s učenicima. Mnogi od njih mi ne zaboravljaju čestitati rođendane, srdačno me pozdravljaju na ulici... To je zaista sjajna stvar kod ovoga zanimanja”, govori nam.
Na pitanje vidi li se u obrazovnom sustavu u budućnosti, odgovara potvrdno.
“Da, apsolutno se vidim u obrazovnom sustavu, usprkos svim njegovim manjkavostima. Kada radim u nekoj školi u kontinuitetu, kada imam svoje mjesto kojemu se vraćam svaki dan i gdje osjećam da sam potrebna, nitko sretniji od mene”, zaključila je.
Studentica učiteljskog fakulteta: Mane tog posla su i dodatni administrativni poslovi
Naša druga sugovornica je Sara koja trenutno studira na učiteljskom fakultetu. Kaže nam da se za taj fakultet odlučila jer joj je to bila želja od malena jer voli rad s djecom.
"Volim i prenositi znanje drugima, posebice mlađim generacijama. Prenošenje znanja čini me samopouzdanijom te me uvelike motivira da još više toga naučim i obogatim sebe nekim novim znanjem i iskustvom”, kaže nam dodajući da zanimanje učitelja ima svoje prednosti, a i svoje mane.
"Učitelj je druga najbitnija osoba u djetetovom životu. Prednost je ta što učitelj uz roditelje sudjeluje u stvaranju i formiranju djeteta kao osobe te utječe na njegov odgoj i obrazovanje. Učitelj ne prenosi samo znanje i daje zadaće, već motivira dijete za daljnji razvoj i napredak”, govori Sara za zaposljavanje.mimladi.hr.
Dijete u učitelju zna vidjeti zamjenskog roditelja i najvećeg uzora pa mu je to dodatna motivacija za rad na sebi, dodaje.
Potom je spomenula i mane tog posla.
“Mane učiteljskog posla su to što se učitelj tijekom nastavnog procesa ne može posvetiti svakome učeniku zasebno, odnosno, ne može svakome učeniku pristupiti individualno kako bi mogao zadovoljiti sve djetetove potrebe za znanjem. Zbog broj sati, nastavna teme ili jedinice, te same školske satnice od 45 minuta... Djeca su primorana raditi istim tempom i upijati isto znanje istovremeno, a poznato je da je svako dijete različito”, govori nam.
Svoju tvrdnju potom dodatno pojašnjava.
Nekom učeniku treba više vremenu, a nekome manje da bi usvojili neki nastavni sadržaj i znanje, a učitelj se na nastavnom satu, nažalost, ne može prilagoditi svakom od tih učenika. Učitelj se najčešće trudi na dodatnoj ili dopunskoj nastavi individualiziranije pristupiti učenicima da bi ipak zadovoljio učeničke potrebe.
Kao dodatnu manu spomenula je i različite administrativne poslove koje učitelj mora rješavati. "Ponekad upravo zbog te zahtjevne administracije, ispašta sam nastavni proces i proces učenja”, dodaje.
“Kolegice koje radę u obrazovnom sustavu najviše se žale zbog prevelikih očekivanja u samim ishodima koji su propisani školskim kurikulom jer ih je ponekad nemoguće ostvarit upravo zbog premalne školske satnice”, navodi.
No, naglašava da se kolegice slažu u tome da je učiteljski posao jedno divno i ispunjujuće iskustvo, ali dosta zahtjevno.
Za kraj, otkrila nam je vidi li se u toj struci te na koji način bi podučavala djecu.
“Kao budući učitelj, da, vidim se u tom poslu. Zabavno je i motivirajuće raditi s djecom i jedino što bih mijenjala jest da jednog dana ne bih podučavala djecu na klasičan, predavački način, već bi ih podučavala kroz različite zabavne i kreativne aktivnosti i igre”, zaključila je Sara u razgovoru za zaposljavanje.mimladi.hr.
Problem ugovora na određeno
Naša treća sugovornica, Karla, govorila nam je o problemu ugovora na određeno. Kaže da je posao nakon studija pronašla odmah, da je radila u dvije škole, no da je u obje bila s ugovornom na određeno.
Na pitanje koliko je teško dobiti posao učitelja kaže da to ovisi o nastavnom predmetu.
Potom svoju tvrdnju dodatno pojašnjava: “Nastavnici matematike zaposlit će se vrlo brzo, no nastavnicima nekih drugih predmeta, zaposlenje je mnogo veći izazov”, kaže dodajući da je ona nastavnica hrvatskog jezika te da već nekoliko godina radi s ugovorima na određeno.
Posao na neodređeno nije lako dobiti, ističe.
“Na natječaje se kadkad javi više od 50 ljudi”, naglašava.
Što se tiče traženja posla, kaže da je posao pronašla odmah nakon studija. Radila je u dvije škole, no u obje je bila na određeno.
“Ugovori mi nisu produženi zbog povratka kolegica koje sam mijenjala”, kaže.
Naglašava da bi voljela ostati u obrazovnom sustavu, ali da će to ovisiti o mogućnostima zaposljenja. “Studij kroatistike upisala sam sa željom da jednog dana budem nastavnica hrvatskog jezika. U ovih nekoliko godina uvjerila sam se da je to posao koji mi odgovara i u kojem mogu mnogo dati.”
Ipak, kaže, ostavlja prostora i odlasku u privatni sektor koji nudi širi spektar mogućnosti, što joj je - također - privlačna ideja.
"Ovisi o nastavnom predmetu. Nastavnici matematike zaposlit će se vrlo brzo, no nastavnicima nekih drugih predmeta zaposlenje je mnogo veći izazov. Ja sam nastavnica hrvatskoga jezika i već nekoliko godina radim s ugovorima na određeno, posao na neodređeno nije lako dobiti, na natječaje se katkad javi više od 50 ljudi."
Nije joj žao što je odabrala taj posao.
“Volim svoju struku i učiteljski posao, ali lagala bih kada bih rekla da se povremeno ne zapitam jesam li trebala studirati nešto drugo”, kaže nam.
Koje probleme bi izdvojila u obrazovnom sustavu, zaključno je upitana. Mnogo je, kaže, problema i krivo posloženih stvari.
“Loš je sustav učiteljskog zanimanja što vodi do slabe motivacije kod nekih odgojno-obrazovnih djelatnika, a što opet rezultira time da neki od kolega odrađuju posao tek toliko da ga odrade”, navodi dodajući da sustav ne razlikuje dobre učitelje od loših.
“Samo unutarnja motivacija pojedinca može potaknuti da daje sve od sebe”, kaže nam. Isto tako, dodaje, mnogi učitelji gube elan i zbog pritisaka kojima su izoloženi od strane roditelja i učenika, a to je jedan od većih problema u odgojno-obrazovnom sustavu. Tek se, zaključuje, u posljednje vrijeme nešto intenzivnije priča o tome, no još uvijek, smatra – nedovoljno.
Autor: Lorena Šipek
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
