Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan, dragi slušatelji, i dobrodošli u podcast. Moja današnja gošća je ujedno i moja supruga Jana Radeljak. Dobrodošla, Jana.
Hvala na pozivu, Lovro.
Krenimo. Završila si komunikologiju sa smjerom odnosa s javnošću. Kako si tijekom studija zamišljala svoju karijeru?
Tijekom studija sam uvijek razmišljala kako da svoje ideje pretočim u djelo. Posebice one povezane sa sportom jer sam odrastala u sportskoj obitelji te me je uvijek zanimala organizacija sportskih događanja, promocija sportskih rezultata i kako to sve izgleda u praksi.
S druge sam strane i u različitim udrugama isto tako radila na projektima i uvidjela sam potrebu i potencijal da vrijedni rezultati, projekti i istraživanja dođu do javnosti, ali kao da nedostaje ta nekakva spona između organizacije i njezine javnosti.
Još sam si tijekom studija stalno zapisivala neke svoje ideje u planere i bilježnice te je nekako ta moja ideja o poduzetničkoj karijeri i tada tinjala. Ali uvijek je bila vezana uz neku agenciju, a ne, recimo, korporaciju.
Nakon pet godina studiranja diploma je bila tu. Jesi li odmah krenula u pripremu svoje agencije ili si tražila posao?
Kao što sam spomenula, želja je dugo bila tu, ali trebala mi je hrabrost i nekakav povod. Planski sam tip i, kao što sam već spomenula, stalno sam pisala te neke ideje u bilježnice, ali s obzirom na to da sam imala 25 godina kad sam završila u fakultet, bila sam u dugoj vezi i željela sam započeti obitelj, nekako nam je valjda urođeno da tražimo posao i, gledano iz ove perspektive, da tražimo nekakvu sigurnost.
Čini mi se da se u Hrvatskoj ne propagira ta poduzetnička karijera i poduzetnički poziv nakon fakulteta nego se uvijek kaže „prvo iskustvo“ što je odlično, ali nije uvijek slučaj. Tako da sam prvotno željela naći neki posao u agenciji, a onda jednoga dana otvoriti vlastitu. Ali malo se drugačije posložilo tako da sam ubrzala taj put.
Znači posla kakvog si željela zapravo nije bilo? Molba za molbom, ali ništa. Što misliš da je bilo ključno u tom problemu gdje nisi mogla naći posao unatoč preporukama i odličnim ocjenama s fakulteta?
Možda je bilo nekoliko stvari. Prvo to što sam ja tražila nešto usko – tražila sam da radim u agenciji za odnose s javnošću. U principu sam birala one agencije koje su radile nekakve sportske projekte ili surađivali s udrugama.
Oni natječaji koji su se otvarali, a nisu se baš otvarali u to vrijeme, uvijek su tražili radno iskustvo kojeg ja nisam imala. Imala sam iskustvo honorarnih poslova, projekata i praksi koje sam radila, ali u principu nekog radnog iskustva nisam imala te su mi se svaki puta zahvalili, ali oni su očekivali i tražili već oblikovanu osobu koja je imala iskustvo i koja bi im mogla preuzeti nekakve projekte.
Nakon nekoliko sam mjeseci traženja podvukla crtu i skužila da jednostavno u ovom trenutku za mene nije bilo posla. Opcija mi nije bila dugo tražiti posao jer, kao što sam rekla, htjela sam započeti i obiteljski život, odseliti se od roditelja, započeti biti financijski neovisna te sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke i krenuti.
Nije te obeshrabrilo niti nedobivanje poticaja za samozapošljavanje?
Mogu iskreno reći kako bi mi dobivanje tih poticaja bila sigurnost na početku, iako su za razliku od sada, to još bili dosta mali novci. Ali sada kad gledam bilo je puno uzbudljivije i izazovnije te sam vidjela kako je, unatoč tome što nisam dobila te poticaje, želja još uvijek bila tu. I potaknuta svojim tadašnjim zaručnikom, a sadašnjim suprugom te obitelji od kojih su mi svi rekli kako nije važno što nisam dobila poticaje, da krenem i svi su mi bili velika podrška.
Trebala sam biti malo kreativnija s financiranjem na početku dok nisu došli prvi klijenti, ali odluka je bila tu i nije više bilo za nazad. To je neki poduzetnički elan i vizija koji te drže.
Sada kada gledaš unazad, je li odluka za otvaranje agencije došla u tom trenutku jer nisi mogla pronaći posao ili ti je to baš bila želja od početka?
Zamišljala sam kako ću prvo negdje raditi i steći nekakvo iskustvo, a onda polako razviti agenciju, imati sredstva i ušteđevinu koju ću moći uložiti. Filmski sam si to zamišljala: lijepi ured, odlična web-stranica, sve materijalne uvjete i sve što velike agencije imaju.
Međutim, jasno je bilo da tako na početku ne mogu. Dok sam tražila posao, razmišljala sam i maštala o tome kako bi bilo da imam nešto svoje i kako bih ja neke projekte napravila. Da sam našla posao u tih nekoliko mjeseci, vjerojatno ne bih odmah išla s otvorenjem, ali vjerujem kako bi to kad-tad došlo.
Vezano uz praksu s odnosima s javnošću, ili popularnije PR, stekla si ju kroz volontiranje, praksu i honorarne projekte koje si radila tijekom studija. Koliko ti je to iskustvo pomoglo u daljnjem radu agencije?
Puno mi je pomoglo. Manje-više su sve to bili poslovi koje sam sama pronašla – ponudila sam kroz razgovore ili kroz otvorenu molbu sportskim klubovima i udrugama svoje ideje i usluge s kojima sam mislila da mogu popularilizirati, promovirati i podići svijest o nekoj temi te sam im dala nekakve prijedloge.
Zapravo je to manje-više išlo proaktivno s moje strane. To mi je uvelike pomoglo i kasnije kada sam otvorila agenciju za prve klijente te sam zapravo isto tako i krenula: kroz razgovor s ljudima i umrežavanje te preporuke nudila sam i sama promovirala svoju priču.
Tako sam počela stjecati i svoje prvo iskustvo i prve klijente koji su to onda dalje preporučivali, moja reklama se širila te sam vrlo brzo došla i do većih klijenata i projekata.
Možeš li nam ukratko ispričati kako je izgledala tvoja prva godina poslovanja?
Prvi mjeseci su bili puni uspona i padova. Kada nešto radiš, to iz prve ne uspije uvijek - jednostavno dobiješ nekakve odbijenice, netko ti se ne javi i sl. Budeš malo obeshrabren. Mislila sam da ću na početku, idealno, imati malo više posla. Međutim, to vrijeme koje mi se otvorilo u kojem nisam imala konkretne klijente bilo je vrijeme kada sam se mogla usmjeriti na učenje nekih novih programa, dorade planova i ideja, pisanje sadržaja za svoju stranicu, brendiranje,…
Kada pogledam unazad, to je vrijeme bilo odlično za raditi odnose s javnošću za svoju firmu. U trenutnoj situaciji gdje imamo jako puno posla i dosta klijenata, nekako se sve to brzo izmjenjuje i nezaustavljiv tempo te često znamo zanemariti svoje odnose s javnošću u smislu rada na sebi i planiranje sadržaja za samopromociju. Naši projekti i djela više govore za nas te s tim to kompenziramo.
Možeš li reći ono što naše mlade slušatelje koji razmišljaju o poduzetništvu vjerojatno i najviše zanima: kako si došla do svojih prvih klijenata?
Do prvih sam klijenata došla proaktivnošću. Za naše usluge ne postoje neki veliki natječaji nego sam svoje usluge zapravo nudila kao rješenja za promociju. Jedna od anegdota koje se često sjećamo s početaka: na kućnu adresu nam je došao jedan crno-bijeli letak od jedne tvrtke koja je time promovirala svoje usluge.
Odmah nam je došla ideja da im se javimo i ponudimo da im mi dizajniramo letak i osmislimo promotivne i prodajne ponude kako bi informaciju o svojoj novoj usluzi mogli što bolje promovirati. Ta naša proaktivnost urodila je dugotrajnom suradnjom. Tako je u početku bilo sa svime.
Također, jedan moj prijatelj i obitelj su se angažirali oko toga da me uvijek preporuče onima koji te usluge trebaju. Tako da se nekako ta vijest proširila okolo.
Uskoro će agencija proslaviti osam godina rada. Kad se osvrneš unazad, kakva je agencija danas te kakvi su planovi za budućnost?
Kad se osvrnem, vidim mladenačku hrabrost, upornost, kreativnost i baš ono što poduzetništvo jest. Odlučila sam se za nešto i odlučila sam nešto poduzeti sa svojom karijerom. Tako da su planovi za budućnost i dalje biti obiteljska tvrtka – okretna, mala, koja priča priče o drugim udrugama, projektima te planiramo biti još bolji.
Uz to što si poduzetnica, majka si dvije djevojčice. Kako spajaš majčinstvo, privatni život i poduzetništvo?
Zapravo je jedan od većih poslovnih izazova bio spojiti, odn. odvojiti privatni i poslovni život. Upravo na stepenici kada sam preslagivala prioritete poslovnog i privatnog došlo je do jako puno dobroga. Postala sam puno više usredotočenija na posao, kreativnija i ispunjenija. Nema boljeg načina za započeti dan nego sa svojom djecom i suprugom, a to je nešto što mi poduzetništvo pruža: mogu biti fleksibilnija s vremenom, obitelj i obiteljski planovi ne trebaju čekati nego ih možemo zajedno razvijati i u njima sudjelovati.
Često nam i najbolje ideje dođu na obiteljskim putovanjima, u opuštenijoj atmosferi, na biciklima, u prirodi,… Miks privatnog i poslovnog života u poduzetništvu, ako se dobro posloži, stvarno može biti veliki plus, a ne minus.
Možeš li za kraj poručiti nešto mladima koji ulaze u poduzetništvo? Kako, tko ili što ih može najbolje pripremiti za to?
Zapravo najbolje mogu pripremiti sami sebe. Tijekom fakulteta ulažući u sebe, u projekte, iskorištavajući svo svoje slobodno i akademsko vrijeme te sve što im se nudi u smislu stručnih praksi, studentskih popusta za dodatne edukacije, konferencije i sadržaje na koje neće moći ići kada se zaposle. Ulagati u sebe te tu unutarnju želju i poduzetnički poziv ne zatomljavati nego, ako treba, nekad se i baciti u vatru.
Hvala ti, Jana, što si bila moj gost te hvala, dragi slušatelji, i vama što ste bili s nama. Do slušanja.
Hvala, Lovro, na pozivu.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
