Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan dragi slušatelji. Moj je današnji gost Ante Ivišić, diplomirani teolog i apsolvent psihologije. Dobro došao Ante.
Hvala lijepa i dobar dan svima.
Katolički bogoslovni fakultet u Splitu bio je tvoj prvi odabir akademskog obrazovanja. Međutim, tijekom studija zainteresirao si se za psihologiju te si odlučio krenuti na novi studij one psihologije u Zagrebu. Kako je bilo krenuti ispočetka?
Svakako je bilo teško, sve skupa to uskladiti jer, na neki način, ja sam psihologiju upisao onda kada sam prestao studirati teologiju. Za mene je kraj jednoga bio početak drugoga, a svi znamo da naš mozak ne trpi novosti. On voli staru rutinu i sve novo zahtjeva ulaganje nekih novih resursa da bismo mogli doći do nečega drugoga.
U trenutku kada sam se ja počeo zanimati za psihologiju, to je bilo na, otprilike, drugoj godini studija teologije. Taj je put išao svojim tijekom do jednoga trenutka kada sam završio teologiju. Na zadnjoj sam godini teologije sam sebi postavio pitanje: „Što dalje?“ U tom sam periodu odlučio pokušati upisati studij psihologije.
Ta je odluka za sobom vukla još nekakve stvari. Trebam promijeniti mjesto gdje ću živjeti. Trebam završiti diplomski i položiti sve ispite te u isto vrijeme opet polagati državnu maturu jer kada sam polagao državnu maturu prije 5 godina, nisam imao položenu psihologiju i višu razinu matematike.
Tako da, to je u tom trenutku od mene zahtijevalo veliki napor, da diplomiram, položim ispite, položim državnu maturu, upišem psihologiju i da sve to napravim u jednom semestru. Međutim, odlučio sam pokušati. Imao sam sumnje na trenutke da neću uspjeti, da ću pasti državnu maturu. Psihologiju je tada bilo dosta teško za upisati, ali ta neka hrabrost za pokušajem dovela je do toga da sam jednostavno uspio ispolagati sve te ispite, diplomirati na vrijeme, položiti državnu maturu i u konačnici upisati studij psihologije.
Mogu vam reći da je to stvarno dobar osjećaj, kad tako jedan težak period života prođe i kada uspijete ono što ste namjeravali i porazite svoje sumnje u sebe i u svoje mogućnosti.
Sjajno. Nakon dvije godine na psihologiji, oženio si se i danas si otac dviju prekrasnih djevojčica. Kako je bilo studirati i stvarati obitelj, biti tata, suprug, student?
Sličan odgovor kao i na prethodno pitanje. Svakako izazovno jer je to možda najljepše iskustvo u životu, a ujedno je i teško jer usklađujemo stvari koje u današnjem svijetu najčešće nisu usklađene. Ipak, da me pitate bi li ponovio to iskustvo, svakako bih.
Mislim da se ljudi danas teško odlučuju na neke nove stvari prije no što završe stare pa tako postoji nekakav logičan slijed u životu. Prvo upišemo vrtić pa osnovno i srednju školu. Nakon toga završimo fakultetsko obrazovanje, zaposlimo se i tek onda krećemo na kreiranje obitelji. Mislim da ne treba nužno jedna stvar isključivati drugu.
Danas se ta granica kada ljudi osnivaju obitelji pomiče iz straha da se djeci mora sve osigurati, da sve stvari treba dovesti na svoje mjesto prije no što dobijemo dijete. Ja vjerujem da se sve može kad se hoće. Znači, ako krenemo u osnivanje obitelji, bez obzira na to što još nismo financijski zbrinuti, za sve se možemo pobrinuti.
Ja sam kao student radio i na taj način kompenzirao što nisam stalno zaposlen. Sve u svemu, to je bilo jedno lijepo iskustvo i hvala Bogu sve je došlo na svoje mjesto. Tako da, uskoro bih, u devetom mjesecu trebao bih i diplomirati.
Lijepo. Spomenuo si kako si tijekom studija radio razne honorarne poslove. Što sada očekuješ od tržišta rada? Misliš li da će tvoja dva fakulteta biti prednost?
Hoće li biti prednost? To je pitanje jer u nekakvoj budućoj karijeri i zaposlenju planiram se baviti psihologijom. Za to je osnova studij psihologije. U mojoj je glavi to svakako prednost jer mi je studij teologije i filozofije proširio nekakve vidike, otvorio me za studij psihologije na neki način i pomogao mi u tom studiju psihologije. Imam osjećaj da baš zbog studija teologije i filozofije bolje razumijem psihologiju čovjeka. Tako da za mene osobno je prednost, a za poslodavca ne znam hoće li biti. No to mi i nije toliko važno jer se u životu planiram baviti psihologijom, a za to sam kvalificiran.
Iskustvo drugog studiranja sigurno ti je donijelo brojna znanja i vještine. Kako to planiraš predstaviti u svojem životopisu i molbama za posao?
Onako kako je. U smislu da svaki studij nosi određene kompetencije, znanja i vještine i planiram te kompetencije, znanja i vještine navesti. Danas je opće poznato da svi mi napumpavamo naše životopise i da u njima izgledamo kao direktori svemira, ali ja vjerujem da svaki životopis koji je dotjeran sličan i da ne čini toliku razliku prilikom zapošljavanja, koliko to čini testiranje i sam intervju.
S obzirom na to da se zanimaš za HR, vjerujem da si to dobro istražio.
Donekle jesam istražio, ali još ćemo raditi na tome.
Neka istraživanja govore o tome da je 18 i 19 godina premalo da bi se mladi tada odlučili u kojem smjeru žele da ide njihova karijera i obrazovanje. Ističu kako bi bilo bolje dvije godine raditi pa se tek onda usmjeriti ili model studiranja s više predmeta i smjerova kako bi upoznali nekoliko struka i onda se odlučili u kojem smjeru žele ići. Kako se tebi čini ta ideja?
Poprilično nezgodno pitanje s obzirom na to da tu postavljamo neku strogu granicu od 18 ili 19 godina i kada je pravo vrijeme za nešto. Ja ne mogu reći kada je pravo vrijeme za nekoga drugoga. Meni je osobno s 18 ili 19 godina bilo prerano donositi važne odluke.
Je li dobar ovaj model da prvo radimo pa se onda odlučimo za studij? Ne smatram ni to rješenjem jer nekoga rad i želja za stabilnim financijama može odvesti od studiranja. Počeo sam raditi, ne želim ništa mijenjati i želim ostati na toj razini.
Isto tako, model studiranja s više predmeta i smjerova kako bismo se upoznali s nekoliko struka i odlučili, nekako djeluje kao proširena srednja škola. Tako da ni sam ne znam što bih rekao. Je li rano vrijeme za donositi važne odluke? Jest, ali neki ljudi možda i jesu spremni za donositi važne odluke. Ja sam osobno upoznao ljude koji su bili spremni s 18 – 19 godina, iako ja nisam.
To je dosta teško pitanje za odgovoriti, ali ako netko želi ići individualno u ovom smjeru da prvo želi raditi pa donijeti odluku, to može. Čovjek se može odlučiti za jedan put i njime krenuti, a ako vidi da nije zadovoljan, može se vratiti i krenuti drugim. Popravka uvijek ima. Ja sam bio na teologiji. Završio sam teologiju, a sada završavam psihologiju. Ne smatram greškom to što sam upisao teologiju, već smatram to dobrom stvari. Iako se njome možda neću usko baviti, sigurno će mi dobro doći u životu.
Dakle, po tebi bi to ipak bila individualna odluka za svakog pojedinca?
Svakako. Pojedinac se treba malo raspitati, razmisliti, zatražiti stručnu pomoć ako je potrebno, kako bi donio tako jednu veliku odluku. Nije dobro gledati na situaciju da ako sada pogriješim, gotov sam. Nema pogreške. Svaki je odabir dobar i svaki se odabir uvijek može ispraviti. Samo hrabro i nema straha.
Mislim da si ti baš dobar primjer, sa svojim drugim fakultetom, kako se čovjek može naknadno pronaći i pronaći svoje novo usmjerenje. Uskoro ćeš diplomirati, tako da su stručni predmeti iza tebe. Smatraš li da Hrvatska ima dobar model profesionalnog usmjerenja i kako psiholozi mogu doprinijeti pripremanju i otkrivanju talenata mladih?
Prije svega, psiholozi za to i jesu kompetentni i time se trebaju baviti, a naročito u okviru školske psihologije. Kakav je model profesionalnog usmjerenja u Hrvatskoj? Osobno smatram da nije baš dobar jer puno ljudi nije vidjelo nikakvo profesionalno usmjeravanje i orijentaciju, osim ako je nisu zatražili sami i otišli privatno. Možda bi trebalo razmisliti o tome da se profesionalno usmjerenje implementira u školski sustav i da se na taj način pomogne mladim ljudima u odabiru njihovog budućeg poziva i poslanja.
To meni zvuči jako dobro, pogotovo jer znam da sam i sam imao takve probleme da nisam imao nikakvo profesionalno usmjerenje u svojoj srednjoj školi, s obzirom na to da sam išao u gimnaziju i da je to nešto što mi je baš bilo potrebno. Znaš li možda neke primjere u Hrvatskoj gdje postoji profesionalno usmjeravanje kroz školu?
Nama je na kraju osnovne škole bila ponuđena profesionalna orijentacija koja je bila pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Ja sam pohađao tako nešto, dakle bio sam na profesionalnoj orijentaciji gdje se testira znanje i vještine. Na kraju se učeniku predloži što bi bilo dobro upisati u srednjoj školi. Tako da to postoji, ali na jednoj individualnoj osnovi. U smislu, ako to želiš i nekima je ponuđeno, kao što je bilo nama, a nekima to nažalost niti ne spomenu.
Važno je prepoznati svoje usmjerenje i odlučiti se za to prije ili kasnije. Ti si imao hrabrosti i marljivosti za tako nešto. Što bi poručio mladima koji su u situaciji da studiraju nešto što ne žele i pred odlukom su da nastave ili promijene svoj smjer?
Kao što sam rekao, ja smatram da nije svaka pogreška za zlo. Ako razmišljamo kojim putem krenuti, lijevo ili desno, najgore bi bilo cijeli život koračati između i da se ne odlučimo ni za što. Po meni je važno krenut jednim smjerom. Kreneš lijevo i ako ne ide, vratiš se na raskrižje i kreneš desno.
U životu možemo zauzeti različite pristupe. Netko kada uzme knjigu u knjižnicu i ne svidi mu se, stane u pola, zatvori knjigu i uzme neku drugu. Drugi ljudi pak pročitaju knjigu do kraja, bez obzira na to što im se ne sviđa, i tek se onda odlučuju na drugu. Koji je pristup dobar, ne možemo točno reći. Svatko ima svoj individualan pristup.
Ja sam se ranije na studiju teologije zainteresirao za studij psihologije. Jesam li trebao završiti studiji teologije pa upisati psihologiju ili sam trebao prekinuti studij teologije? Ja sam ga odlučio završiti, iako kažem, vjerojatno se neću njome usko baviti u životu. Ipak, smatram da mi ta teologija dobro dođe i kad sam već krenuo da onda dobijem kompletnu sliku studija koji studiram.
Teško je nekome reći treba li promijeniti svoju odluku, treba li promijeniti smjer ili nastaviti isti. Ponavljam, to je individualna odluka koja uključuje razmatranje ulaganja u svoje resurse i razmišljanje o tome gdje i kako nastaviti te savjetovanje sa stručnim osobljem, svojim prijateljima, okolinom i roditeljima. Samo bih savjetovao da idu hrabro i da se ne boje pogriješiti. To je nekakav moj savjet. Ne bojte se pogriješiti.
Meni je baš zanimljivo kod tebe što si završio studij teologije, dakle postao si diplomirani teolog i tek si naknadno otišao na psihologiju, tako da sam od tebe očekivao drugačiji odgovor, ali drago mi je da si otvoren i da razmišljaš drugačije, da nije nužno da osoba završi, iako ja smatram da je to nešto pozitivno, što s uspio izgurati tu teologiju do kraja i kada si vidio da možda nije za tebe.
Kažem, to je stvar pristupa. Ja imam primjere svojih prijatelja koji su vidjeli da neki studij nije za njih, da se ne žele time baviti, prekinuli su studiji i krenuli nešto drugo i to je sasvim legitimno. Ne mogu se ograničiti na to da je samo moj put dobar put, nego svaka individua ima svoj put kojega može učiniti dobrim.
Ante, hvala ti na gostovanju i hvala vama, dragi slušatelji, što ste bili s nama.
Hvala Vama. Doviđenja.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
