Podcast možete poslušati na poveznici.
Dragi slušatelji, u današnjem podcastu bavit ćemo se jednim pomalo zaboravljenim i napuštenim zanatom - oštrač noževa, brusač ili kovač. Kako je raditi taj zanat? Kakav je interes mladih za ovaj posao? Može li se od njega živjeti? Sve to saznajte u narednih 15 minuta, a evo tko je današnji gost.
Danas je zanat brusača pravi raritet, zapravo prava atrakcija, osobito kad se takav oblik zanata obavlja u strogom centru Splita. Centru koji je pod zaštitom UNESCO-a. Centru kroz koji već godinama pretežito odzvanjaju samo kotačići turističkih kofera, a ne zvuk obrtničkih djelatnosti. Održati malenu radnju u moru apartmana i turističkih soba, stvarno je velik uspjeh. Obiteljski obrt „Srećko“ prkosi modernom vremenu u kojem je sve podređeno brzom bogaćenju. Obrt vodi nas današnji gost Damir Herceg. Damire, dobro došao u naš današnji podcast.
Dobar dan i dobro me našli ovdje u radionici.
Sada smo popričali desetak minuta i koliko vidim posla ima – jedan je čovjek donio izraditi ključ, a vidim da su tu i mesarske kuke.
Sad je malo i sezona počela, tako da ćemo se prilagoditi našim restoranima i ugostiteljima, a inače servisiramo i mesare. Kao što ste mogli vidjeti, igrom okolnosti radio sam i neke kuke, ali ne znam bi li ponovio. Izgubio sam puno vremena, a malo zarade na tome svemu.
Odakle ljubav prema ovome poslu? Koliko je stara radionica?
Radionica je poprilično dosta stara. Otac ju je naslijedio od jednoga staroga rikardone, stari Splićani će to možda i pamtiti. Bili smo u Zadarskoj ulici, sada smo malo sa strane, ali opet dosta blizu. Otac je u radionici počeo raditi neke 1975. ili 1976. godine. Nisam siguran u godinu dana, a ja sam s njime nastavio 1991. godine. Prvo sam šegrtovao, a onda sam se kasnije nadovezao i postao majstor. Danas sam ja to preuzeo i već sam dugo u tome kao zanatlija i obrtnik koji pokušava ostati u jezgri.
Hajdemo približiti našim slušateljima gdje se mi to nalazimo. Ovo je strogi centar Splita koji je pod zaštitom UNESCO-a. Koliko je uopće obrta ostalo u gradu? Sve se zatvara pod nasrtajima turizma. Kako ste Vi opstali?
Lijepo pitanje – zašto smo opstali? U prijašnjoj radionici bili smo u prostoru koji je nacionaliziran, gradsko vlasništvo. Dakle, plaćali smo najam koji je bio prihvatljiv u to vrijeme. Kao da danas dobijete nešto jeftinije, ne po tržišnim vrijednostima. To je bilo lijepo dok smo bili u tom prostoru. Naravno, to se promijenilo i morali smo se prebaciti negdje drugdje, tako da smo sada na ovoj novoj lokaciji. Malo jesmo zavučeni i zato mi i je malo teško dovesti nove mušterije, ali sa starim mušterijama smo ostali dobri, pa i oni pošalju nove mušterije i tako smo opstali dugo godina, a nadam se da ćemo i u budućnosti. Nadam se da će se popraviti situacija.
Imao sam jedno vrijeme jako neugodno iskustvo pronalaženja same radionice. U centru grada smo i imao sam ponude za neke druge djelatnosti, da bi netko drugi tu otvarao, ali ja volim svoj posao i završio sam tu školu i ne bi to mijenjao za nekakve dodatne novce.
Koja je to škola?
Oštrač i brusač noževa kao škola ne govori puno, ali ja sam zapravo alatničar. Dakle, škola je vezana za alate, popravke, ostale neke dizajne, strojnu obradu, mada ja sve što sada radim, radim ručno. To je stari zanat koji se teško u školi uči. Taj zanat bi vam neki stari meštar morao prenijeti to znanje. Nove generacije učenika ne mogu naučiti oštriti, eventualno da im neki stariji zanatlija ili meštar pokaže kako to izgleda pa onda možda nešto i bude.
Koliko treba vremena za naoštriti jedan nož?
Bitna je kvaliteta noža, tako da je to vrlo teško reći. Ako imam mekani materijal u nožu, onda ću ga i brže naoštriti. Onda taj nož toliko i vrijedi pa često pokušavam strankama sugerirati da ne oštre taj nož, već da kupe malo bolji koji će onda i duže trajati nakon mojeg oštrenja. Tu izgubim nekakvih 10 – 15 minuta, a nekada i dobrih 20 kako bismo i stranka i ja bili zadovoljni. Ja volim da sam zadovoljan kada mušteriji dam proizvod i da me onda može pohvaliti dalje.
Ima li posla? Može li se živjeti od oštrenja noževa?
E sad, živjeti. Živimo. Što ćemo? Snalazimo se kako možemo. Troškovi se gomilaju. Svaki mjesec novi računi, nove obaveze koje nisu iste, već rastu. Mi bismo se isto trebali malo prilagođavati cijenama, što je jako teško u zanatskim radionicama, objasniti našim penzionerima da smo podigli cijenu i za pet kuna kad je to njima puno.
Gospođa mi je donijela nedavno dvoje škare. Kada sam joj rekao da po jednima uzimamo 20 kuna, ona me pogledala i rekla da će onda pokušati jedan mjesec jedne, a drugi druge. Teško je ljudima odvojiti za ovakve zanate. Na restorane se ne mogu požaliti. Oni ne prigovaraju puno. Njima je važno da im je sve odrađeno na vrijeme jer im je to radni alat, a i oni sezonski nešto više zarade, pa sam se više njima prilagodio, nego našim penzionerima ili domaćinima.
Koliko su skupi strojevi koje koristiš?
Strojevi kao strojevi nisu skupi, ali to nisu strojevi koji se kupuju. Oni dizajniraju te osovine, naramenice i ostalo. To se jednostavno mora dati tokaru da istokari na neku svoju viziju toga kako to izgleda. To traje dosta dugo. Na to se brusevi dosta troše. Brusevi se isto naručuju, ali je dosta dug rok isporuke. Te bruseve koje mi držimo za brušenje noževa rade u Sloveniji. Oni su mi se pokazali solidnima. Košta tisuću kuna, s tim da se i potroši u nekom razdoblju od pola godine pa ga promijenim da kvaliteta posla bude uredna.
Prostor je tvoj i to stavljamo sa strane, ali kada sada stavimo na papir troškove – održavanje strojeva, plaćanje struje koja je poskupjela, plaćanje vode koja je poskupjela, interneta, kase, fiskalizacije i sl. Koliko trebaš naoštriti noževa kako bi bio na nuli?
Ja se potrudim da to dnevno bude što više, ali kada sve sagledamo na kraju mjeseca, bio bih sretan da mi na kraju mjeseca ostane ne prosječna plaća, već dobro ispod prosječna plaća. Neke mjesece bolje zaradim, pa onda i naručim te bruseve i sl. Jako je teško opstajati u centru grada tijekom čitave godine. Sve je bazirano na turizam, a ostalo se zatvorilo. Naš čovjek niti ne dolazi po neku drugu uslugu, a kamoli da meni dolazi za oštrenje škara.
Malo je ljudi tijekom zime, a ljeti izvučemo nekakav dio svog kolača, što bi rekli, neku kunu da to sve platimo. Ako napravimo veliko dugovanje preko zime, pa krpamo to preko ljeta, nigdje kraja. Ne znam koliko i kako dalje. Ako ne bude nekakva pomoć, neću reći pomoć jer ju nisam nikada ni dobio, ali volio bih ako mogu apelirati, ne samo za sebe, već za bilo kojeg uslužnog obrtnika, zanatliju, recimo postolara i krojača koji rade svojim rukama. Ako grad ne stane iza toga, moglo bi se to sve zatvoriti uskoro.
Koliko je vas uopće u Splitu? Znaš li brojku?
Brojka oštrača? Postoje neki postolari koji se dodatno bave time. Mogao bih nas sve svrstati na prste jedne ruke za cijeli grad. Postojim ja u središtu grada i tamo gore, blizu Gospe od Zdravlja jedan postolar. Što se tiče okolice, nisam se baš upoznao s ostalima, osim jednoga koji je dugo držao tu u Radunici pa je prešao u Brda. On je malo izvan, ali je stari meštar, pa ga sigurno prepoznaju stari ljudi, dođu i vrate se.
Najavljena su nova poskupljenja energenata. Znači bez pomoći grada bit će teško.
Baš mi je sad došla muka zbog razlike u struji i ostalom, ali ne samo to i fiskalizacija. Sve nas je to koštalo poslovanja. Jedna fiskalna blagajna, plus program, plus Internet mene to dođe 300 kuna mjesečno, puta 12 mjeseci. Nekome to nije puno, ali ja bih radije taj novac uložio u neki novi alat koji će mi donijeti koju kunu. Traže od mene puno tih, po meni, nebitnih stvari. Ja uvijek kažem da ja oštrim noževe, a oni mi nameću ta neka računala. Da sam se školovao za to možda bih radio taj sektor. Ovako, dajte mi turpiju i nešto da radim.
To me sve pojede i ne mogu ulagati dalje kako bi oplemenio svoj zanat da budem i ja i mušterije zadovoljni. Volio bih nabaviti neki alat, a nisam u mogućnost zbog svih ovih poskupljenja. Tako da, krpat ćemo se do zadnjih granica pa ćemo vidjeti što će budućnost pokazati.
Kakva će biti ta budućnost? Ima li interesa za struku? Hoće li imati tko raditi kada odeš u penziju?
Vrlo teško jer nitko od omladine neće ovako nešto. Treba uložiti i imati svoj prostor. Ja sam rekao da imam najam i 100 eura, odavno bih zatvorio, a da ne pričamo o stvarnim tržišnim cijenama u centru grada i okolice. Sad ta omladina koje je možda i završila nešto slično mojoj školi, išli su za tokara, alatničara i sl., nadaju se zapošljavanju u škveru ili nekim firmama koje još posluju s alatnicama. Ovako da će netko samostalno ići otvarati, ja se kladim da to neće više nitko. Jedino ako netko ima nasljednika, što ni kod mene neće biti slučaj. Vjerujem da će budućnost i ovdje donijeti neku sobicu ili apartman.
Jeste li imali naučnike?
Nisam, ali pitali su me u par navrata neki momci da bi došli raditi ovdje. Jako mi je žao što im to nisam mogao priuštiti ako to već vole. Ja im nisam mogao izvući plaću iz nekakvog njihovog posla jer je i obuka dugotrajna pa još dok oni sami sebi počnu zarađivati. Rekao sam im da ako imaju volje, neka slobodno dođu, ja ću im sve pokazati. Prenijet ću im svoje znanje, ali nije bilo daljnjih upita.
Nisu htjeli doći učiti bez plaće? Treba platiti mlade, makar bili naučnici.
Ja sam isto za to da se treba platiti. Objasnio sam im da nisam u mogućnosti i da mi je žao jer bih volio obučiti ih, ali jednostavno i oni moraju živjeti od nečega.
Ima ovdje posla za dvije osobe.
Kada bi se dobro izorganiziralo, moglo bi se čak i pronaći posla za dvije osobe. Ima mjeseci kad ne mogu sve stići. Ja dnevno mogu napraviti 20 noževa, ne mogu 30, a često mi u radionicu dođe i okolica, ne samo Split i pitaju za servis jer okolica nema ovakvih zanata. Tako da sam ove godine imao priliku raditi i za Tučepe, i Makarsku, i Rogoznicu, i okolicu. U tim sam mjesecima morao odbijati posao. Ne zato što sam htio, već zato što ne stignem. Kažem, mogu do 20 komada dnevno napraviti. Taj drugi radnik bi možda mogao još 20 napraviti, ali ja njega opet ne mogu plaćati tijekom cijele godine. Dakle, morao bih ga uzeti sezonski, a ne mogu mu platiti sezonu kojom će moći preživjeti cijelu godinu i onda se nitko ne bi ni odlučivao za tako nešto.
Mislite li da bi Vlada ili neki poslodavci mogli motivirati mlade da sami krenu u ovakav zanat i otvore radionicu?
Za početi ovako nešto kao što sam ja morate imati neku obuku. Ja sam imao sreću da mi je otac prenio to znanje. Dakle, morao bi postojati neki otac, profesor ili dobar zanatlija koji bi htio prenijeti svoje znanje da mlada osoba može samostalno započeti nešto svoje. Kada bi se čovjek stvarno potrudio uvijek postoji netko kao i ja tko bi se uhvatio u koštac s time.
Ali da se razumijemo, od toga se ne vozi Mercedes ni brodovi, već se skromno živi. Dakle, mlada bi osoba morala biti posvećena radu i ne imati ni godišnji ni bolovanje. Tako da, ne vjerujem da će se netko tako lako odlučiti za nešto ovakvo.
Ali ima i dobrih strana – slobodan vikend, radno vrijeme kako si ga prilagodite.
Evo, nasmijali ste me i drago mi je da ste to spomenuli. Imao sam ja ponude i za neke druge poslove, ali nisam htio odbiti ovu svoju slobodu. Tako da, to mi je bitno. Nedjelja mi je slobodna, to me nitko ne može vratiti u radionicu, makar me zvali i za neke novce. Ako mogu preživjeti, preživjet ću ovako. To je velika prednost što nema šefova. Svakome bih savjetovao da radi samostalno ako se može.
Ipak, spomenuo sam Vam da nemam ni godišnji ni bolovanje. Tako da, to šefovanje samome sebi ima uvijek i prednosti i nedostatke. Uvijek sam sebe dodatno pokrećeš jer treba platiti račune i ostalo.
Tvoja plaća je onolika koliko zaradiš.
To je jedina istina. Ako sjedim, nemam novaca. Ako uzmemo neke državne službe, ne bih sada imenovao, ali oni dobiju svakako plaću. Mogu i sjediti i popiti kavu, a ja se često uhvatim da dođem u radionicu u osam i završim navečer u osam. Otiđem doma ručati, ne mogu se potužiti. To sebi nikada neću ograničiti.
Damire, hvala što si bio gost našega podcasta i mnogo sreće u daljnjem radu.
Hvala i Vama. Ja se nadam da ćete nam doći opet kada bude još bolja situacija u radionici.
Bio je to Damir Herceg. Čuli ste što sve radi jedan brusač. Dragi mladi, nemojte se bojati i zanata. Kao što je rekao Damir, barem ćete imati tu slobodu raditi što želite, a mi se čujem opet za mjesec dana. Zdravi i poduzetni bili!
Razgovarao: Matej Sunara
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
