Podcast možete poslušati na poveznici.
Cijenjene slušateljice i poštovani slušatelji, ja sam Gabrijel Orečić. Slušate još jedan podcast. Danas je sa mnom mladi poduzetnik iz Petrinje Ivan Dolenac, koji se ugostiteljstvom bavi zadnjih 6 godina. Gospodine Ivane, dobar dan i dobrodošli u podcast.
Dobar dan Vama i Vašim slušateljima.
Možete li nam za početak reći nešto o sebi?
Zovem se Ivan Dolenac i dolazim iz Petrinje. Imam 30 godina i bavim se ugostiteljstvom. Završio sam srednju školu za hotelijersko-turističkog komercijalista, a nakon toga sam studirao sam menadžment i poduzetništvo u Puli. Zadnjih 6 godina sam obrtnik. Vodim vlastiti ugostiteljski obrt.
Kako se uopće rodila ljubav prema ugostiteljstvu? Zbog čega ste se odlučili upisati srednju školu za ugostiteljstvo?
Srednju školu hotelijersko-turistički komercijalist odlučio sam se upisati jer sam još u osnovnoj školi pomagao roditeljima koji su se bavili ugostiteljstvom. Kao i većina djece, nisam znao čime se želim baviti u životu, a u razgovoru s roditeljima zaključili smo da bi to moglo biti dobro za moju budućnost.
Možemo reći da se ta ljubav rodila preko obitelji. Jeste li prije otvaranja vlastitog obrta radili u struci?
Studirao sam prije otvaranja svog kafića. Kao studentu mi je trebao novac, pa sam se zaposlio u hotelu Milenij u Opatiji. To je vrhunski hotel s 5 zvjezdica. Tu sam se zadržao 3 godine. Nakon toga sam radio u još 2 vrhunska hotela. Tu sam usavršio svoje vještine i znanje i tu mi se rodila ljubav prema ugostiteljstvu.
U razgovoru prije ovog snimanja, spomenuli ste da ste radili i na Hvaru. To je isto bio u pitanju vrhunski hotel. Je li tako?
Tako je. Tu sam odradio 2 sezone. To je vrhunski hotel.
U vrhunskim hotelima diljem naše obale brusili ste svoje vještine i upijali znanja. Kada govorimo konobarima, često možemo čuti kako oni dobro zarađuju, ponekad i više od akademski obrazovanih građana. Kada se zbroje plaća i napojnica, riječ je o ciframa koje se visoko penju ili se to barem tako predstavlja. Može li se od konobarenja pristojno živjeti? Je li istina ili mit da zarađuju više od prosječnih građana?
Smatram da to možda jest istina, ali isključivo kod konobara koji rade na moru ili nekom razvijenijem gradu gdje je ugostiteljstvo razvijenije. Tamo su potrebnije veće i razvijenije vještine, poznavanje jezika, edukacija i puno je veći opseg posla. To nije slučaj u manjem gradu kao što je Petrinja. Tamo još nije dovoljno razvijeno ugostiteljstvo i turizam.
U zadnje se vrijeme sve više turista odlučuje plaćati karticama, umjesto gotovinom. Dobro, u Petrinji je vjerojatno drugačija situacija jer nema turista. Ali, kad gledamo more, odražava li se to puno na konobare kada se plaća karticama?
Napojnica se može dobiti i kada se plaća karticom. To je u stranim zemljama i neka kultura, a negdje i zakon, da se mora ostaviti. To se kod nas tek počinje usvajati. Mislim da će u budućnosti biti više napojnica jer ljudi nagrade dobrog konobara ili frizera ili koga god ako su zadovoljni uslugom.
Tako je. U skladu s uslugom treba dati i određenu napojnicu. Svaki je posao specifičan i na svoj način težak. Kako biste Vi prokomentirali posao konobara?
Kao što sam i u prethodnom pitanju rekao, ovisi o mjestu rada. Potrebne su različite vještine – brzina, ljubaznost, poznavanje jezika i, ono najvažnije, rad s ljudima, a to je najteže.
Možemo reći da je s ljudima najljepše raditi, ali nekada i najteže. Pogotovo kada je riječ o ugostiteljstvu gdje morate zadovoljiti određene kriterije svakog pojedinog gosta koji vam dođe. Sada bismo se mogli prebaciti na Vaš samostalan posao i otvaranje kafića. U uvodu ste spomenuli da su se i Vaši roditelji time prije bavili, pa da se možda i tu stvorila želja za otvaranjem kafića. Možete li nam reći o samim počecima otvaranja kafića? Je li Vam to bilo stresno prije 6 godina, kada ste krenuli u biznis?
Odlučio sam se na otvaranje kafića jer sam uz svoje radno iskustvo osjetio potrebu za izazovom. Dosta sam toga još naučio, a naučeno sam prenosio na svoje djelatnike. Također, htio sam doprinijeti razvoju svoga grada. Na početku je bilo teško.
Velika je to razlika doći s Opatije ili drugog grada na moru u manje mjesto. Tamo ugostiteljstvo napreduje iz dana u dan, a ovdje nije toliko razvijeno. Trebalo se prilagoditi situaciji. Prve 2 godine su teške, a onda se naviknete i krene. Sada već 6 godina radim i svaka je godina nekako sve lakša i lakša.
Ipak, svaka je godina sa sobom nosila i određene izazove koje ćemo sada proći. Svi znamo da je cijeli svijet uhvatila pandemija koronavirusa. Ono što je specifično za Petrinju jest i razoran potres koji se dogodio. Idemo redom. Kako je pandemija utjecala na Vas i kako ste se održali.
Da, pandemija je utjecala na cijeli svijet, a tako i na moj posao. Na početku se dogodio taj 1. lockdown za kojega nitko nije znao koliko će trajati. Bio nam je šok. I meni kao vlasniku, a i mojim djelatnicima. Čekali smo da to prođe i nakon toga su nam dopustili rad. Uveli smo neke mjere kojih smo se pridržavali. Dakle, nošenje maski, dezinficijensi, veći razmak među stolovima, što znači da nam se smanjio obujam stolova, dakle i posla. Ipak bili smo zadovoljni jer smo počeli raditi.
Nadali smo se da je to kraj, a onda je uslijedio i 2. lockdown. Tada se dogodio i potres u Petrinji koji je oštetio veći dio grada, ali to me još više potaknulo da želim ostati u ovom gradu i nastaviti raditi. Objekt je bio oštećen. Ne želim biti lažno skroman, ali među prvima smo krenuli s obnovom i tako smo dali primjer drugima da i oni krenu obnavljati. Moramo se boriti dalje. Ubrzo su i mjere popustile i krenuli smo raditi.
Znao sam da ako ne budem ulagao i dalje da će biti teško. Ulaganjem sam htio pokazati građanima da ovaj grad nije mrtav i da imaju neko mjesto gdje mogu popiti kavu, razbiti svakidašnju monotoniju i osjećati se ugodno. Danas, godinu i pol nakon toga, mogu reći da mislim da su gosti zadovoljni, a i ja kao vlasnik.
Možda su gosti, koji se stalno vraćaju, pravi pokazatelj koliko je određeni ugostiteljski objekt, pa tako i Vaš kafić, kvalitetan. Kada biste mogli povući neku paralelu, stanje prije potresa i koronavirusa i sada. Što ste naučili?
Razlike su vidljive. Puno smo toga naučili i znamo kako se u budućnosti nositi s takvim situacijama.
Kada je u pitanju situacija s kvalitetnim radnicima, s obzirom na to da ste i sami radili na Jadranu i znate da mnogi radnici idu na sezonu raditi kao sezonci, imate li Vi u Petrinji i okolici kvalitetnih radnika?
Problem s radnicima postoji i vrlo je teško naći kvalitetne radnike jer u malom gradu većina smatra taj posao prolaznim ili uz studij ili dok čekaju posao u struci. Rijetko se tko baš želi baviti konobarenjem. Ipak, ja se mogu pohvaliti radnicima koji rade kod mene duži niz godina. Neki su otišli i vratili se. Svoje radnike pokušavam zadržati boljim plaćama od konkurencije ako sam to u mogućnosti. Motiviram ih različitim bonusima i pokušavam im izaći u susret oko slobodnih dana.
Ako netko od njih treba određeni slobodan dan da bi obavili nešto za sebe ili ako imaju neku određenu situaciju ili prigodu, većinom im to uspijem osigurati jer imam dovoljan broj zaposlenika. Prvenstveno želim da se moji radnici osjećaju sigurno na poslu i da budu dio kolektiva. To osiguravam tako što imamo mjesečne sastanke na kojima razgovaramo. Tada poslušam njihove ideje, savjete i kritike te rješavamo probleme, bili oni poslovni ili privatni. To pridonosi zajedništvu i uspjehu mojeg poslovanja.
Sada kada se osvrnete na svoje iskustvo prije otvaranja ugostiteljskog objekta, dakle kada ste radili za druge, a sada ste sam svoj šef, koje su prednost, a koje mane jednog i drugog posla?
Krenut ću s pozitivnim stranama poduzetništva, a to je da prvenstveno radim za sebe. To me gura dalje i ne pomišljam na odustajanje. Također, ne moram slušati nikoga i mogu sam kreirati sam svoje radno vrijeme. Dakle, ne moram doći u 7 i raditi do 15, nego si mogu sam najbolje isplanirati vrijeme. Realiziram svoje ideje kojima mogu unaprijediti svoj posao, što nije bio slučaj na mojem bivšem poslu. Tamo sam odrađivao ono što mi je bilo rečeno.
Mane su te što je odgovornost puno veća i puno je manje slobodnog vremena, odnosno bezbrižnog vremena jer moram biti dostupan u svakom trenutku. To je prednost mojeg bivšeg posla. Nakon odrađene smjene bio sam slobodan i bezbrižan. Dakle, najveća prednost mojeg bivšeg posla je ta opuštenost. Za vrijeme slobodnog vremena puno si opušteniji.
Došli smo do kraja podcasta. Gdje se Vi vidite u budućnosti za nekoliko godina? Kakvi su Vam planovi? Kako vidite svoje poslovanje? Hoće li biti nekih proširenja i promjena?
U budućnosti se i dalje vidim u ovom gradu, na ovom poslu. Svakim danom ulažem i unaprjeđujem svoj posao. To je i plan za budućnost – nadograđivati i stvarati nove ideje. Bit će napretka i proširenja, ali trenutno su to samo planovi pa ne bih još ništa iznosio.
Uvijek volim svoje goste za kraj pitati što bi poručili mladima. Što biste poručili mladima, s obzirom na to da će mnogi mladi poslušati Vašu priču, možda neke i motivirate da se upuste u privatan posao? Što biste im poručili nakon sveg proživljenoga i svih poteškoća? Vi ste dokaz da se može.
Savjet koji bih dao mladima je taj da budu uporni i da ne odustaju i kada naiđu na prepreke. One su sastavni dio života i iz svake greške se može puno naučiti. Također, slijedite svoje snove i radite ono što volite. Ulažite u svoje znanje i svoje vještine i sigurno ćete biti uspješni u onome čime se bavite.
Gospodine Ivane, hvala Vam što ste bili moj gost u podcastu.
Hvala i Vama.
Cijenjene slušateljice i slušatelji, bio je to još jedan podcast. Ja sam Gabrijel Orečić i danas ste imali priliku iz prve ruke čuti kakva je situacija u Petrinji, gradu koji je zahvatio i teško oštetio snažan potres. Vidjeli ste da unatoč svim problemima i poteškoćama nada ipak postoji. Dok je ovakvih mladih i vrijednih ljudi, ovaj grad i ova županija zasigurno imaju budućnost. Lijep pozdrav do sljedećeg podcasta.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
