Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, hvala što ste opet s nama. Danas govorimo o poteškoćama u procesu osamostaljenja i odvajanja od roditelja. Naime, sve je veći broj mladih osoba koje se tek u kasnijim godinama života uspiju osamostaliti i živjeti odvojeno od svojih roditelja. Glavni su razlozi tog problema nezaposlenost i niska plaća. Iako je završio čak 2 fakulteta naš sugovornik ne može pronaći dovoljno plaćen posao, kada ga napokon i uspije pronaći, kako bi krenuo u samostalan život. Nešto više o tome reći će nam Ivan Trpimir Lozić. Ivane, dobar ti dan.
Dobar dan.
Možeš li nam se za početak predstaviti?
Ja sam Ivan Trpimir Lozić. Dolazim iz Splita i imam skoro 30 godina, za točno 2 mjeseca. Kao što si rekao, završio sam 2 fakulteta. Prvi fakultet bio je Katolički bogoslovni fakultet, filozofsko-teološki studij, koji sam završio 2015. godine, a drugi je preddiplomski studij Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Što bi rekao da si po zvanju? Magistar teologije i?
Magistar teologije, prvostupnik filma i videa te imam još jedno zvanje koje mi je osigurala srednja glazbena škola, a to je glazbenik.
Tri zvanja, a nula posla trenutno.
Pa dobro, ne bih rekao baš da je nula posla. Konkretno što se tiče zaposlenja, zahvaljujući ugovoru o radu nemam, ali se uvijek pronađe posla.
Dakle, trenutno nemaš posao. Možeš li nam reći čime se trenutno baviš?
Između ostaloga, bavim se glazbom i snimanjem filmova, videa i sl. Od teologije sam odustao prije jedno 3 – 4 godine, što se tiče posla u toj grani i posvetio sam se ovim drugim dvjema granama. Trenutno sviram koncerte, svirke, vjenčanja… Taman sada kreće to razdoblje koje traje do kraja 10. mjeseca. Osim toga, snimam različite reklame, spotove, videe bilo kakve vrste, čak i simple animacije i sl.
Premda si nezaposlen, nisi bez posla. Uvijek nađeš neki privremeni izvor zarade.
Naravno. Čak ne bih rekao privremeni jer imam neke planove za ovu godinu. Mogu reći da mi je ova godina financijski osigurana za preživljavanje.
Doći ćemo još do tog dijela. Premda ćeš uskoro napuniti 30 godina i dalje živiš s roditeljima. Zašto je to tako? Već smo malo otvorili tu temu, ali možeš li nam ti reći nešto više o tome?
Više je razloga. Prvenstveno, do sada nisam nikada imao potrebu za odvojiti se od njih. Znam da to sada malo zvuči glupo, međutim kako sam bio na 2 fakulteta nisam imao vremena raditi posao koji mi donosi normalnu plaću s kojom bih se ja mogao odseliti. Ta 2 fakulteta bila su glavni razlog zašto sam svo ovo vrijeme živio s njima. Drugi je razlog taj što se nisam oženio. Moji uvijek kažu da ne idem dok se ne oženim jer će mi biti teško samome.
Ja svojima ne mogu objasniti da nije poanta u teškoći. Baš je ta teškoća smisao osamostaljivanja jer je život težak kako god okreneš. Ipak, zbog nekih drugih razloga nisam se odlučio na taj potez. Međutim, čim sam završio akademiju razmišljao sam o tome da bih se preselio. To je bilo prije neke 2 godine i vrlo brzo sam se zaposlio u jednoj firmi. Tada je bio plan odseliti se do kraja prošle godine.
Međutim, situacija odvila tako kako se odvila. Ne radim više u toj firmi, potrošio sam puno novaca na opremu. Doslovno sam samo prošle godine uložio 100 tisuća kuna u opremu jer ove 2 stvari kojima se bavim, glazba i video, zahtijevaju velike troškove, održavanje opreme i sl. Puno sam novaca potrošio i opet tražim nekakav siguran početak, da mogu reći da imam nešto u kasi i da se onda idem preseliti.
Malo sam odgodio taj korak preseljenja zbog još 2 dodatna razloga koja sam ove godine sam sebi zacrtao. Prvo je pokretanje solo glazbene karijere, a drugo je pokretanje obrta. To je nešto prema čemu idem trenutno. To su 2 ogromna koraka koja trenutno poduzimam, tako da sam ovaj korak preseljenja ostavio sa strane još neko vrijeme, nadajući se da ću se ove godine nekako financijski stabilizirati pa se do godine nadam preseljenju. Imam već neke razgovore s potencijalnim cimerima da i sebi i njima olakšam, ali vidjet ćemo što će biti od toga.
Plan je do godine se preseliti. Do sada nisam zbog navedenih razloga, ali već se duže kući ne osjećam kao kući. Ne znam kako bih rekao. Čim sam počeo sazrijevati i stvarati svoje ime van svojih roditelja i odlaziti na razne poslove sa strane, nekako sam se odaljio od njih emocionalno i po priči. Nemamo više zajedničkih tema ni ničega. Mislim da čovjek uvijek nekako osjeti kad je pravo vrijeme za odmaknuti se i početi stvarati svoj samostalan život. Ja to osjećam već neko vrijeme, ali ti neki razlozi su odgodili taj korak. Ipak, nadam se da ću ga ubrzo ostvariti.
Nisi star, hajdemo to odmah reći.
Za točno 2 mjeseca 30 godina. Nije to baš ni mlado.
Nije premlado, ali je dovoljno staro da znaš da je vrijeme za krenuti sa samostalnim životom. Naveo si tu nekoliko razloga, a što se s pitanjem pronalaska stana? Je li se teško osamostaliti s obzirom na cijene iznajmljivanja stanova? Vjerujem da još nemaš financijske mogućnosti za graditi nešto svoje.
Naravno da nemam. To u bližoj budućnosti sigurno neće doći, pogotovo na trenutnu situaciju u svijetu. Totalni je kaos sa svih strana. Ne znamo uopće što se događa u svijetu i što će se događati u iduće 2 godine, a kamoli u idućih 30 godina, koliko inače traju krediti. Definitivno nisam spreman za taj potez dizanja kredita, ali bi se trebalo odlučiti na taj potez osamostaljivanja pa makar kao podstanar. Trenutno je to jedina opcija. Što je bilo drugo pitanje, zaboravio sam?
Drugo je pitanje bilo vezano za cijene stanarina.
Trenutno me posao veže za Split, a svi znate kakva je situacija u Splitu što se tiče turizma. Split dugi niz godina živi od turizma i svi dižu cijene stanova i apartmana u nebesa. Rijetko se daje prilika mladim studentima ili mladim radnicima da počnu svoj samostalan život baš zbog toga što su cijene ogromne, ali opet meni ne treba puno. Realno, nikome ne trebaju neka čudesa, velika kvadratura niti trebamo živjeti u centru. Može se naći nešto do 200 eura mjesečno plus režije. To nije sad neka cijena gdje ti je upala sjekira u med, ali može se preživjeti ako si odgovoran i ako imaš dovoljno posla, ako se trudiš stalno nešto raditi.
Poznaješ li druge osobe sa sličnom situacijom?
Osobno sam u različitim ekipama s različitim vrstama ljudi. Neki su se od njih oženili, neki samostalno žive odvojeno od roditelja, a neki žive s roditeljima. Da, postoji određeni broj koji živi s roditeljima i neki čak ne planiraju nikakvo seljenje jer im je ugodno u toj situaciji u kojoj se sada nalaze zbog posla i svega. Prvenstveno je to da uštede nešto. Neki nisu ni konkretnije krenuli s poslom, pa nemaju ni zrelosti ni mogućnosti da naprave taj korak.
Što bi se po tebi moglo napraviti da se stvari promijene na razini cijelog društva? Misliš li da je osamostaljenje i stvar mentaliteta među nama?
Definitivno. Mi u Hrvatskoj imamo tu specifičnost. Jedna smo od rijetkih zemalja koje imaju taj mrtvi kapital gdje možemo živjeti od roditelja i to što nam roditelji ostave nakon svoje smrti, to ostaje nama. Toga baš i nema u drugim zemljama. To je definitivno jedan od razloga zašto mladi ostaju tako dugo u roditeljskoj kući, do četrdesete, a čak i preko četrdesete. Ostaju dok im roditelji ne umru, a onda samo preuzmu njihovu kuću itd. To je definitivno prednost, ali s druge strane, zbog sazrijevanja i osamostaljivanja koje doprinosi toj zrelosti, nekada i nije najbolje.
Nekad je najbolje da te život natjera da se boriš za njega jer ovako nemaš prilike za sazrijevanje niti za ispunjavanje nekih svojih ambicija i snova, a nedostaje ti volja jer ti je dano sve što poželiš. U tom smislu, tu je taj problem.
Što se tiče drugih problema, ne znam. Da znam rješenje vjerojatno bih se prijavio u neku političku stranku i dao prijedlog za rješenje. Ne znam baš ta kolektivna rješenja, posebno općenito kolektivna rješenja društva. Posebno smo vidjeli do čega su nas dovela kolektivna rješenja u 20. stoljeću. Dakle, ne postoje nekakva kolektivna rješenja. Ja mislim da bi svatko trebao poći od sebe i srediti svoj život, gledati kako sazrjeti i uzeti odgovornosti za svoj život. Mislim da bi ona stvar već u startu bila puno bolja, a ne baviti se tuđim životima i svoj ostaviti sa strane. Onda se u određenim godinama uhvatiš i gledaš što si do sada napravio – ništa. Tako da ne bih govorio o problemu društva dok ne riješim vlastito dvorište.
Ti si krenuo tim putem sređivanja vlastitog dvorišta pa si, kako si spomenuo prije koju minutu, pokušao s otvaranjem vlastitog obrta. Možeš li nam nešto reći o tome?
Ja od početka godine planiram osnovati obrt. Nekako me moj životni put doveo do tog koraka. Jednostavno, dobio sam priliku dobiti jedan posao van države, u Bruxellesu koji bi mi donio puno novaca i to je bilo u planu, ali nikako te novce ne bih mogao opravdati osim da otvorim obrt, pa sam onda počeo razmišljati o tome.
U međuvremenu, situacija se odvila tako da sam tu priliku izgubio, ali mi se isto tako napunio raspored svih drugih potencijalnih poslova i to ne samo potencijalnih nego i onih koje sam već ostvario. Onda sam shvatio da kada sve zbrojim i oduzmem, mogu preživjeti 2 godine s vlastitim obrtom, zaraditi neke novce s obrtom pa se do godine možda i odseliti zahvaljujući tome. Naravno, kao i svi, volio bih dobiti potporu Europske unije i države.
Tako da sada sastavljam taj poslovni plan, tj. već sam ga sastavio i baš sutra imam posljednji razgovor sa savjetnikom u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, ali mi se već nekako čini da sam ja to dobro napisao i da će ga samo trebati predati. Onda čekam samo njihov odgovor. Zahvaljujući toj potpori, mogao bih sigurno 2 godine živjeti kao sam svoj šef, što je i najugodnije. Birati poslove i sam sebi određivati radno vrijeme.
U skladu s ovim što si sada rekao, možeš li dati neku poruku za mlade? Ipak postoji mogućnost za pronaći načine financiranja i osamostaljivanje.
Ja bih prvo spomenuo što nisam rekao ranije, oba fakulteta koja sam završio nekako idu prema umjetničkom smjeru gdje je posebno teško pronaći posao, osobito siguran posao. Međutim, kada možeš ostvariti svoje snove i kada radiš ono što voliš, kad ustraješ u tome i ne odustaješ, uvijek se nekako otvore vrata.
Čim sam završio akademiju, meni se u roku od 11 dana ponudio posao u toj firmi u kojoj sam imao sasvim solidnu plaću. U toj sam firmi imao neke zahtjeve, rokove i odnose koji nisu bili realni, a u međuvremenu je sjela i ovrha na račun te firme, tako da se to sve odigralo neslavno. Međutim, to je opet jedno lijepo iskustvo zbog kojega sam tu godinu mogao živjeti bez problema. Posebno jer je to bila godina u kojoj je krenula korona i kada je većini ljudi ta svjetska situacija poremetila planove.
Tako da, dobio sam priliku i svako malo se snalazim.
Bez obzira što nisam zaposlen na puno radno vrijeme, meni se opet pružaju prilike sa svirkama, koncertima… Kada radiš ono što voliš i kada radiš to dobro, kada se trudiš oko toga, ljudi to prepoznaju, osjete tu energiju i atmosferu i prilika dođe. Ima dana kada si depresivan i kada misliš da nitko ne cijeni to što radiš. Ima dana kada spuštaš cijene samo da bi dobio nešto posla pa se slomiš za jako nisku cijenu, a u nekoj drugoj državi bi to naplatio pun više. Ali opet, mislim da se sve događa s nekim razlogom.
Poanta je, i to je moja poruka mladima, da ne odustajete od svojih snova. Uvijek kada radite ono što volite, doći će nešto. Neće stvari ostati takve kakve jesu ako ustrajete u tome. Važno je ustrajati u tome jer bez obzira živjeli vi nesigurno, u smislu da nemate sigurnu plaću svaki mjesec, ako radite ono što volite, puno je lakše pretrpjeti život. Život je patnja svakako, ali ako radiš ono što voliš, puno je lakše motivirati sebe i druge i imati tu energiju za promijeniti svijet oko sebe, počevši od sebe i svoje okoline pa nadalje.
Ako radiš ono što ne voliš kako bi preživio, onda si barem uzmi neki hobi sa strane koji će te ispunjavati i koji će ti dan učiniti ljepšim i koji ćeš voljeti raditi. Dakle, nemojte nikada u životu raditi ono što ne volite raditi. Ako već radite ono što ne volite, onda imajte sa strane neki ispušni ventil ili nešto drugo u čemu se možete ostvariti. To ne mora biti posao, ali morate se ostvariti. U suprotnom je život preživljavanje, što je jako ružno i što uništava motivaciju za bilo kakav rad i bilo kakav život, za ljubav.
To uništava motivaciju za ono što je najvažnije u životu, a to je ljubav. Tako da, ne odustajte od svojih snova. Lovite ih bez obzira na to koliko bilo teško i bez obzira na to koliko vam se činilo besperspektivno. Uvijek ima smisla to što radite ako to volite.
Ivane, puno ti hvala na ovoj priči i detaljnoj poruci. Preostaje mi samo poželjeti ti puno sreće sa svime, posebno s obrtom. Nadam se da ćemo možda neki drugi podcast snimati u tvojem stanu, makar u podstanarstvu.
Hvala.
Dragi slušatelji, hvala i vama na pozornosti. Do sljedećeg mjeseca, pozdrav.
Razgovarao: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
