Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan dragi slušatelji. Ja sam Branimir Gubić i danas sa svojim gostom želim demistificirati jedno deficitarno zanimanje – klesarstvo. Zašto je klesarstvo mladima nezanimljivo? Može li se od ovog obrtničkog zanimanja zarađivati i dostojanstveno živjeti? Je li teško otvoriti vlastiti obrt? Kako se probiti na tržište rada, odnosno kako doći do kupaca? Koliko nam u promociji vlastitih proizvoda mogu pomoći društvene mreže? Ovo je nekoliko pitanja za početak kojim vas želimo zainteresirati za slušanje ovog podcasta u idućih petnaestak minuta.
Moj je gost 25-godišnji Luka Valec iz Zaboka, klesar koji je prije 2 godine otvorio vlastiti obrt i svojim radovima oduševio mnoge. Luka, dobro nam došli.
Hvala Vam.
Luka, zašto ste odlučili upisati srednju strukovnu školu klesarstva? Polazili ste školu u Bedekovčini, izvan mjesta prebivanja.
To je bilo Božje djelo, njegova providnost. Uopće nisam znao što bih upisao. Ništa me nije posebno privlačilo nakon osnovne škole. Volio sam oduvijek raditi nešto s rukama, pa su mi roditelji pomogli staviti nekoliko škola u uži izbor. Tako je mama jednom razgovarala sa, sada bivšim, ravnateljem Srednje škole Bedekovčina i on je preporučio da upišem klesarstvo jer se nakon srednje škole može pronaći posao. Posao je jednostavan i radi se rukama. Nisam znao što se i kako tamo radi. Jedina asocijacija na klesarstvo bila mi je izrada nadgrobnih spomenika. Kada sam vidio što se sve može napraviti od kamena i to rukama, znao sam da je to to.
Školu sam polazio u Bedekovčini. Kao što ste rekli, ja sam iz Zaboka, tako da mi Bedekovčina nije daleko. Putovao sam vlakom.
Kako Vam je bilo u srednjoj školi – gradivo, praksa, učenje? Jeste li imali praksu i gdje točno?
Bilo je jako zanimljivo. To je trogodišnja škola, pa nismo imali tako zahtjevan program kao četverogodišnje škole. U razredu nas je bilo samo 5 klesara, a drugi su bili keramičari. Svi su profesori bili odlični. Zaista su se trudili da nas nauče što više i da nam prenesu potrebno znanje na zanimljiv i zabavan način. Malo smijeha i zabava je uvijek dobro, naravno u granicama. Mladima puno znači kad vide da ih profesori ne gledaju samo kao brojeve i posao, nego se s njima znaju i našaliti.
Naravno, praksa je bila najbolji dio škole. Kad sam radio sa svim tim ručnim alatima na nekom lomljenom dijelu kamena i kada bih završio i vidio što sam isklesao, stvarno sam bio sretan i ponosan.
Znao sam da se time želim baviti i nakon škole. Imali smo majstora koji je završio klesarsku školu na Braču. On nas je baš izučio pravom ručnom klesarstvu. Ovo što danas znam raditi velikim je dijelom zbog njega. S njim sam i danas u kontaktu i kad god nešto trebam mogu ga pitati za savjet.
Dok je trajala škola, praksa se odvijala u školi, odnosno na poligonu gdje su bili i ostali koji su u građevinskim zanimanjima. Imao sam preko ljeta praksu u privatnim klesarstvima koji su se bavili izradom nadgrobnih spomenika. Tu se baš mogla vidjeti razlika između ručnog i strojnog rada.
Luka, nakon što završite srednju školu, biste li rekli da ste odmah spremni za rad i tržište rada ili je još potrebno puno rada, iskustva i prakse?
Na praksi u srednjoj školi naučio sam puno od majstora Tomislava i to mi je bila dobra podloga za dalje. Nakon škole, kupio sam nešto alata i doma nastavio vježbati klesanje. Uvijek sam isprobavao nešto novo i poboljšavao sam se s vremenom, ali to mi je uvijek bio hobi uz posao. Nisam odmah radio u struci, već sam se nekoliko godina kasnije zaposlio u jednoj klesarskoj firmi. Stekao sam novo iskustvo i usavršavao se.
U srednjoj školi nismo imali mogućnost usavršavati se u svim granama klesarstva jer ih je mnogo. Zato su tu firme u kojima se unaprjeđuje znanje i stječe novo iskustvo. Kako je potrebno napredovati duhovno, tako se i u poslu potrebno usavršavati kako bismo bili bolji jer nikada nismo dovoljno dobri da ne možemo biti još bolji.
Kako ste došli na ideju otvaranja vlastitog obrta? Je li bilo teško pokrenuti nešto svoje? Kako je tekao taj proces od odluke do realizacije?
Već sam duže vrijeme klesanje imao kao hobi. Radio sam za prijatelje, poznanike, poklone i slične stvari. U to sam vrijeme radio u Zagrebu u klesarskoj firmi. Stalno sam bio na putu, od jutra do mraka, kako se kaže, jer sam imao 2 sata puta svaki dan. Doma sam klesao i nisam nikada prestao jer sam imao potrebu za time.
Bio sam između 2 vatre – da prestanem doma klesati, uzmem svo znanje koje sam dobio u srednjoj školi i fokusiram se samo na posao u firmi u kojoj nisam baš bio zadovoljan zbog nekih stvari ili pustiti posao gdje sam imao sigurnu plaću, otvoriti obrt i krenuti u nepoznato. Nisam ništa znao o poduzetničkim vodama, dakle krenuo bih u potpuno novom smjeru. Razgovarao sam sa svojom obitelji o tome. Molili smo da nam Bog progovori i da što god napravim bude baš njegova volja.
Ono što je meni bila prekretnica jest kad mi je moja obitelj rekla da je uz mene i da me podržavaju ako želim otvoriti obrt. To mi je bilo jako važno, da imam podršku obitelji jer su oni jedan od mojih stupova.
Kad sam odlučio otvoriti obrt, dao sam otkaz u firmi, otišao na burzu i počeo s prijavom za otvaranje obrta. Mogao sam dobiti i poticaj za samozapošljavanje, kojim sam onda kupio alat. Nisam imao nikakvih problema s papirologijom. Svi suradnici s kojima sam se susretao bili su uljudni i od pomoći. Pomogli su mi to sve pripremiti, tako da sam odmah prošao na komisiji. Otvorio sam obrt i dobio ta sredstva za kupnju alata. Tada sam kupio sve što sam trebao i krenuo klesati.
I dan danas se time bavite i vjerujem da imate puno posla. O tome smo kratko razgovarali prije snimanja podcasta, a to želimo čuti i sada. Što Vi to sve radite? Kakve radove imate u svojoj radionici? Za koga radite? Tko naručuje Vaše proizvode?
Svi su radovi ručno rađeni, tako da je svaki rad unikatan. U ponudi imamo razne križeve za zid ili sa stalkom, satove sa stalkom, razne gravure u kamenu, svijećnjake, škropionice za zid ili samostojeće, ploče s raznim natpisima, lančiće, narukvice, privjeske za ključeve i sve ostalo. Najjednostavnije je reći da od kamena izrađujem bilo koji proizvod koji si netko zamisli.
Izrađujem suvenire koji mogu biti idealni pokloni za sve vrste događaja, radove koji moju krasiti vaše domove, radove koji su za praktičnu upotrebu, bilo u kući ili vani, klešem radove za crkve, surađujem sa svećenicima koji nabavljaju lančiće kao poklone za prvopričesnike i krizmanike, klešem radove za nadgrobne spomenike, slova na spomenicima, a čak počinjem klesati i spomenike. Izrađujem sve neke veće stvari za kuću koje ljudima trebaju.
Kakvim sve alatima rukuje jedan klesar? Rekli ste da ste nabavili alate tako što ste dobili sredstva za njih.
Tako je.
Jesu li ti alati skupi?
Dosta skupi. Imam ručne alate – macolu, dlijeto, gradinu, vučetu, martelinu, piketu i ručne električne alate – viax, to je ona mala brusilica, brusilicu veliku i malu i stolnu bušilicu. Ne radim s velikim strojevima kao što su CNC i tokarski strojevi. Takvi veliki strojevi mogu napraviti zaista prekrasne stvari, ali to su sve šablonski napravljeni proizvodu u koje nije uložen ručni rad. Kad nešto radiš ručnu cijelog sebe uneseš u svaki pojedini rad, svoje osjećaje i ljubav. To je onda nešto sasvim drugačije. Na neki način, uneseš život u taj rad.
Što se tiče nabave alata, nekih alata ima u građevinskim dućanima, neki se alati mogu nabaviti samo u trgovinama koje su specijalizirane za klesare, a neki se alati rade po narudžbi. Tako da, sve je to dosta skupo, ali dobro je da sam imao ta sredstva na početku s kojima sam mogao kupiti potreban alat.
Kako plasirate svoje radove, dakle kome? Imate li pomoć ili sve radite sami – od izrade, promocije, distribucije?
Imam štand s kojim idem na proštenja. Najčešće idem po župama i tamo izlažem i prodajem svoje radove. Idem po cijeloj Hrvatskoj, tako da ako netko želi da dođem u njihovu župu, slobodno mi se javite. Moji su radovi izloženi i u suvenirnicama Verbum, Kršćanska sadašnjost, Misno vino na Kaptolu, Galerija Bjelovar, suvenirnica Blažena Salomeja u Đakovu.
Imam veliku podršku od cijele obitelji. Nisam ranije spomenuo, imam 3 brata i 5 sestara. Tata i braća pomažu mi u radionici, dok mi mama i sestre pomažu u promociji. Svi mi pomažu koliko mogu jer se sestre još školuju ili polaze fakultet. Najviše mi pomažu time što me podupiru u tome što radim i podupiru me molitvom koja mi znači više nego bilo koja druga pomoć.
Što je s promocijom? Time se bave mama i sestre?
Tako je.
Društvene mreže su danas nezaobilazne za promociju.
Da. Imam Facebook i Instagram na kojima često objavljujem radove koje izrađujem
Jesu li Vam te društvene mreže pomogle u prodaji proizvoda?
Jesu.
Što više pomaže, odlasci na sajmove i u crkve i župe ili promocija društvenim mrežama?
Najviše pomaže kada idem po župama. To mi je još uvijek nekako najbolje jer ljudi mogu osobno vidjeti što mogu kupiti i upoznati me da se ne misle tko to proizvodi.
Koliko Vam vremena posao oduzima? S obzirom na to da je riječ o ručnom radu, vjerujem da Vam treba i puno strpljenja u tome što radite. Što kada Vam nešto ne ispadne kako ste zamislili?
Puno vremena provodim u radionici, ponekad i previše. Sve radim ručno i za to treba dosta vremena, ali ja volim klesati i u tome uživam. Ipak, uvijek nađem vremena za otići na susrete mladih, neki seminar i sl. da se duhovno obnovim. U radionici slušam duhovne pjesme i ponekad me Bog tako dotakne da zaista osjetim kako me Duh Sveti ispunjava. Strpljenje je tu jako važno jer je riječ o kamenu i ako se krivo udari, može sve puknuti. Pucalo je dosta puta, ali uzmem drugi komad i krenem ispočetka.
Trebam paziti kada radim neke detalje, da to ispadne kako treba. Većina ljudi ne vidi te neke sitnice koje ja vidim da treba ispraviti i popraviti, ali uvijek dajem sve od sebe da ono što prodajem bude napravljeno najbolje što je moguće. Meni nema razlike između proizvoda koji košta nekoliko desetaka kuna i nekoliko stotina ili tisuća kuna. Želim da ljudi koji kupuju od mene budu sigurni da su proizvodi napravljeni onako kako treba, kvalitetno.
Što biste rekli, jesu li danas mladi ljudi nestrpljivi? Žele li sve odmah, na brzinu?
Rekao bih da neki jesu. Svi želimo imati dovoljno za sebe i svoju obitelj, to nije ništa loše. No, ponekad nas Bog baš u tim stvarima kuša, da vidi koliko smo mu vjerni. Ovaj svijet i današnje društvo je takvo da sve treba biti odmah i uvijek je neka žurba. U žurbi ne vidimo Božju ljepotu oko nas, ne vidimo bližnje.
Tada ispuštamo fokus s Boga i usmjereni smo samo na okolnosti. Ako smo nestrpljivi, kako ćemo čekati Božje blagoslove koje on ima za nas jer nam Bog neće dati sve odjednom. Mi niti ne znamo koliko Bog ima toga za nas. Mi molimo za neke stvari, a Bog ima toliko više za nas što nam želi dati. Sada nam daje onoliko koliko smo spremni primiti. Uvijek nam daje u njegovo savršeno vrijeme. Trebamo biti usmjereni prema Isusu Kristu koji nas čeka raširenih ruku i u njemu promaći mir koji nam je svima toliko potreban.
Biste li rekli da ste danas, s 25 godina, uspješan mladi klesar?
Uspjeh je u današnjem svijetu precijenjen. Što nekome znači uspjeh? Da ima sve, da ima posla preko glave, da je namiren do kraja života, da je poznat? Meni je uspjeh što sam prije 8 godina završio školu koju sam želio, što sam prije 7 godina doživio preobraćenje i počeo dublje upoznavati Boga, što imam posao koji volim i što imam tako super šefa, što imam obitelj koja me voli i poštuje.
Što se tiče obrta, idem dan po dan. Probijam se na tržište. Naravno da bih htio doprijeti do što više ljudi, tako da znaju gdje se može nabaviti nešto što žele. Volio bih imati više posla da mogu pomoći i roditeljima, ali ono što mi je važno jest to da svojim radom proslavljujem Boga
Iz svega ovoga mogli bismo zaključiti da ste zadovoljni svojim poslom, da ste sretni i da niste nikada požalili.
Jesam, zadovoljan sam. Često upoznajem nove ljude i sklapam nova prijateljstva. Bilo je puno kušnja i vremena kad sam čak mislio odustati od svega, ali onda se pomolim, smirim i saberem i Bog to na svoj način uzme od mene i nastavljam dalje. Kada vidim koliko su ljudi sretni i začuđeni zbog mojih radova, još više želim ustrajati u tome što radim. Kao da mi Bog preko tih ljudi govori da ne odustanem.
Luka, na kraju smo razgovora o Vašem zanimanju, o deficitarnom zanimanju klesarstva. Biste li Vi danas mladim ljudima preporučili da postanu klesari, odnosno da se bave klesarstvom?
Naravno. Zašto ne? Bog za svakoga ima plan. Ako netko još ne zna u koji bi srednju školu išao, neka se moli da mu Bog razbistri um i pokaže put kojim će ići. Možda Bog baš nekoga zove za klesara ili klesaricu, nikad se ne zna.
Luka, hvala na gostovanju u našem podcastu.
Hvala Vama.
Dragi slušatelji, gost današnjeg podcasta bio je 25-godišnji klesar Luka Valec, koji nam je predstavio deficitarno zanimanje klesarstvo te s nama podijelio ljubav prema svojem poslu kojeg vodi i radi u svojoj radionici. Razgovor je vodio novinar Branimir Gubić. Do slušanja.
Razgovarao: Branimir Gubić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
