Podcast možete poslušati na linku.
Pozdrav svima, ovaj mjesec obradit ćemo temu koja se tiče vidljivosti osoba s poteškoćama u razvoju na tržištu rada. Mi se nalazimo u jednom takvom objektu koji se bavi obrazovanjem osoba s poteškoćama u razvoju. Zamolio bih naše današnje gošće da se same predstave. S nama je danas ravnateljica.
Dobar dan, ja sam Snježana Čotić ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“, Split. To je centar koji se brine za djecu, mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama. Pružamo jednu široku lepezu socijalnih usluga. Pored pružanja socijalnih usluga imamo i djelatnost odgoja i obrazovanja, gdje naše učenike s intelektualnim teškoćama obrazujemo po pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. Pored osnovne škole imamo i srednju školu. Imamo 3 pomoćna zanimanja – pomoćni kartonažer, pomoćni soboslikar i pomoćni kuhar.
Koliko otprilike imate štićenika trenutno?
Brinemo se za 640 korisnika sveukupno, ali što se tiče odjela odgoja i obrazovanja tu imamo 140 učenika.
Dakle, imate određene polaznike ovdje i brinete se za osobe koje nisu trenutno u školi, koje su možda već završile školu. Nastavljate li njih dalje pratiti?
Kroz školovanje nastojimo naše korisnike osposobiti za pomoćna zanimanja i moji djelatnici stvarno daju toliko ljubavi i toliko ulažu u to da naši korisnici mogu biti jednoga dana samostalni na tržištu rada. Međutim, vidjeli smo da naši korisnici kada završe, većinski dio ostaje u svojim obiteljima. Jednostavno teško dođu do zaposlenja. Nastojali smo i potrudili smo se da mi napravimo taj korak da kada ih upućujemo na praksu izvan ustanove da već s tim poslodavcima popričamo, da ih zamolimo da ih zadrže na tom radnom mjestu.
Ove godine imamo baš jedan lijepi primjer, to nam je dalo snagu da idemo dalje u tom pravcu i da svi drugi poslodavci koji nam budu omogućili da naši korisnici provode praksu kod njih da ih i zadrže kasnije kao radnike. Naš korisnik, koji radi u jednoj građevinskoj firmi kao pomoćni soboslikar, uistinu je zadovoljan. Ispunjen je i mi smo sretni i zadovoljni što je on imao priliku da može raditi.
Spomenu ste kako osobe s poteškoćama u razvoju ipak teško dolaze do zaposlenja. Što vidite tu kao glavni problem? Jesu li problem same te osobe ili je problem društvo? Jesu li poslodavci manje obzirni prema njima?
Pa mislim da je još prisutna ta stigma o osobama s intelektualnim teškoćama. Jednostavno, cijelo bi društvo trebalo biti, kao što se i mi trudimo, biti njihovi glasnogovornici. U zadnjem periodu zaista nastojimo kroz medije, kroz različite akcije, projekte osvijestiti zajednicu društva da naši korisnici zaista mogu, da su sposobni i da im se da prilika da rade. Iz ovog primjera vidimo da oni uistinu mogu i mi to i dalje govorimo – da oni mogu, da su uspješni i da dopustimo da budu aktivni članovi društva u zajednici, a ne pasivni.
Hvala puno. Ovdje su s nama i 2 Vaše suradnice pa bih volio da se predstavite i pojasnite našim slušateljima o kojoj se suradnji radi.
Pozdrav svima. Ja sam Tanja Šeparović, edukacijski rehabilitator po zanimanju, inače trenutno voditelj odjela za odrasle osobe s intelektualnim teškoćama „Firule“. Kod nas u Firulama inače, kada završe školu, odnosno obrazovanje kod nas u centru, mogu nastaviti rad, okupaciju, rehabilitaciju u dislociranoj jedinici „Firule“, gdje imamo 8 radionica. Tu iskorištavamo njihov kreativni potencijal, talent, sposobnosti kroz različite aktivnosti, bilo likovne, keramičke, galanterija, kartonaža i sl. To su odrasle osobe koje nisu zapošljive, ali na taj način okupirane su, rade i ujedno imaju rehabilitaciju.
Hvala Vam puno. I Vaša kolegice.
Pozdrav svima, moje ime je Karla Matić, po zanimanju sam psiholog, a trenutno radim u Centru „Juraj Bonači“ kao zastupnik za organizirano stanovanje. To je jedna nova usluga koju je Centar počeo pružati preko projekta „Zajedno sretni“, koji je financiran od strane Europskog socijalnog fonda.
Dakle, ovom uslugom omogućili smo osobama s intelektualnim poteškoćama njihove vlastite stambene jedinice, što znači da su zapravo izašli iz klasičnih domova socijalne skrbi i dobili priliku živjeti u stanovima uz podršku educiranih asistenata. Nakon školovanja i radnog osposobljavanja, šestero je korisnika preselilo iz našeg doma, gdje su do tada bili smješteni, u svoj vlastiti stan. Tu im se pruža podrška tijekom cijelog dana u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i baš ovaj primjer što je ravnateljica spominjala na početku.
Dakle, jedan naš korisnik i bivši korisnik odjela odgoja i obrazovanja preselio je u našu stambenu jedinicu i svakodnevno odlazi na radne aktivnosti u jednu građevinsku firmu koja mu je zapravo omogućila zaposlenje, da radi kao i svi ostali ljudi. Ujutro ustaje i ide na posao, vraća se popodne u 16 h. Može živjeti o svog rada. Može sebi priuštiti neke stvari koje prije nije mogao i na tome smo svi skupa jako zahvalni. Mislim da je to primjer kojim bi trebalo ići.
Pogotovo nas je razveselilo to što su i njegovi kolege iz građevinske firme jako pozitivno reagirale na jednu osobu s intelektualnim teškoćama. Rekli su da je i on njih, na neki način, obogatio, što bih ja rekla, drugom vrstom znanja i sposobnosti. Tako da zaista uživaju raditi s njima i razvijaju jedne jako lijepe, prijateljske odnose.
Lijepo je čuti da postoje jedan takav lijep primjer. Zasad ih je 6. Možemo reći, jedan dobar početak. Smatrate li da će s vremenom narasti ta brojka, da će možda grad, država, županija ili bilo koje druge institucije pomoći da ih još više uđe u taj sustav?
Karla Matić:
Definitivno tome težimo. Imamo još jednu stambenu jedinicu u Makarskoj. To sam zaboravila spomenuti. Dakle, jednu u Splitu, jednu u Makarskoj, gdje zasada imamo 3 korisnika, ali uskoro planiramo useliti još dvoje. Ovo što ste pitali, to zna naša ravnateljica. Potreba je velika, tako da svakodnevno imamo nekakve upite – hoće li biti još takvih oblika skrbi, stanovanja, stambenih jedinica.
Mi smo nadamo da će država i ministarstvo i cijelo društvo poticati takav način skrbi o osobama s invaliditetom, baš zbog tog razloga da preveniramo njihovu institucionalizaciju, da ih ne zatvorimo u domove socijalne skrbi, gdje nemaju priliku biti, što je ravnateljica rekla, aktivni članovi ovoga društva.
Hvala Vam puno. Vratio bih se sada na pitanje samog zapošljavanja i samih struka. Spomenuli ste ovdje da u školi imate obuku za neke struke. Daje li država određene poticaje za mlade koji izađu iz ovih škola za zapošljavanje?
Tanja Šeparović:
Postoje određene mjere i poticaji koje nudi Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali isto tako i Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Mjere pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje su mjere aktivnog zapošljavanja, ne samo osoba s invaliditetom, već općenito teže zapošljivih skupina. Ima sufinanciranje plaća do 75 % bruto plaće sufinancira Zavod. Također, ima sufinanciranje za pripravništvo, usavršavanje osoba, osposobljavanje na radnom mjestu te mjere javnog rada.
Zavod za vještačenje nudi vrlo slične mjere na način da je potrebno predati zahtjev te prvo zaposliti osobu s invaliditetom i onda ide zahtjev za sufinanciranje plaće. Može se sufinancirati od 10 do nekih 70 % plaće, ovisno o samoj procjeni njihovog stručnog tima. Zatim, sufinanciranje troškova prijevoza zaposlene osobe, sufinanciranje obrazovanja, prilagodba radnog mjesta ako je potrebna nekakva arhitektonska prilagodba, sami pristup radnom mjestu i sl. te se sufinancira i sama prilagodba uvjeta rada.
To je nešto što možda poslodavci ne znaju, a mogu iskoristiti. Samim time, ovo može potaknuti poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Dakle, možemo reći da država stvarno daje određene poticaje, daje subvencije. Mislite li možda da ima prostora za još neke dodatne stvari? Da ste Vi odgovorna osoba, imate li kakvu ideju što biste? Možda netko sluša ovu emisiju, pa čuje Vaš poticaj.
Tanja Šeparović:
Sigurno da postoji i uvijek se može bolje i više, ali glavno da se pomaci vide i da se vide koraci. Baš sam čitala izvješće za lanjsku godinu Zavoda za zapošljavanje i pronašla sam podatak da je zaposleno 19 % više osoba s invaliditetom nego lani. Pomaci se vide, a to je valjda isto plod ovih mjera. Uvijek može više, a možda bismo se trebali i više posvetiti, samo je pitanje radnih asistenata koji su uz samu osobu s invaliditetom na radnom mjestu. Tu su, pomažu, rade. Dakle, cijeli proces rada, prate osobu s invaliditetom. To je možda nekakav put do još većeg zapošljavanja.
Hvala ti puno. Ravnateljice, Tanja je spomenula asistente i asistentice. Možete li reći nešto detaljnije o tome?
Snježana Čotić:
Mislim da je to prijeko potrebno i da je to najviše pomoglo da se osobe s intelektualnim teškoćama uključe u rad. U suštini, pomoglo bi prije svega poslodavcima. Kod njih je uvijek taj strah kako će osoba s invaliditetom, odnosno intelektualnim poteškoćama svladati neke radne operacije, ali ako u početku imaju uz sebe podršku mislim da bi se mogli lako riješiti ti strahovi i nesposobnosti koje bi se javile prilikom nekog rada.
Iz Vašeg dugogodišnjeg iskustva kao ravnateljica, možete li reći je li broj Vaših štićenika porastao? Kako je u zadnjih 10, 15, 20 godina? Je li sve više štićenika?
Snježana Čotić:
Nažalost, moram reći da je sve veći i veći broj korisnika s intelektualnim teškoćama i to s višestrukim teškoćama. Ta brojka je velika. Rekla sam na početku, mi pružamo usluge za gotovo 650 korisnika. Kod nas u Centru za odgoj i obrazovanje većinski je dio djeca s težim ili teškim psihičkim oštećenjima. Djeca s lakšim oštećenjima integrirana su u redovno školstvo. Tako da, mi se susrećemo s najtežim oblikom oštećenja, ali ipak uspijevamo osposobiti naše korisnike uz dobar trud i rad stručnjaka. Oni uistinu mogu pridonijeti i biti aktivno uključeni u rad i zajednicu.
Tanja, volio bih da ti predvodiš jednu završnu, zaključnu riječ. Kakav bi ti poticaj dala slušateljima?
Tanja Šeparović:
Dragi slušatelji, samo bih vas zamolila da date priliku našim korisnicima i općenito osobama s invaliditetom da vam pokažu što mogu i znaju jer uistinu mogu i znaju.
Hvala puno. Vi kao psihologinja kakvu biste poruku samim štićenicima dali ako nas slušaju?
Karla Matić:
Njih svakodnevno ohrabrujemo. Želim ih naučiti tome da razviju pozitivnu sliku o sebi, da se ne srame, da se ne boji i da kada postanu aktivni članovi društva da se zauzimaju za sebe jer oni to mogu, imaju pravo izraziti svoje mišljenje. Želim ih naučiti i to da su jednaki u ovom društvu, kao i mi svi ostali, i da se svakodnevno toga drže i da ne odustaju od svojih snova i ciljeva. Mi smo tu da ih podržimo i pomognemo im u tome.
Primjeri dobre prakse pokazuju da imaju šanse.
Karla Matić:
Tako je, tako je. Već i naši drugi korisnici kada vide ovog našeg korisnika dobre prakse koji radi već i oni zapitkuju: „Pa kad ćemo mi? Bismo li mi mogli? Ima li nešto za nas?“ Tako da, ravnateljica možda najviše, ali i mi svi trudimo se svakodnevno da pronađemo neko mjesto za njih i obećavamo im da ćemo im pokušati nešto pronaći. Njima bi to svakako jako puno značilo da se ostvare kao osobe jer koliko je nama svima, osim obiteljske, bitna i da radna okolina, tako je i njima. Oni se žele ostvariti kao i svi ostali i naravno živjeti od svog rada i nešto uprihoditi, tako da im to sigurno predstavlja veselje i sreću.
Ravnateljice, Vaša zaključna riječ? Kakvu biste poruku dali?
Snježana Čotić:
Moja poruka je – dajmo im šansu. Korisnici s intelektualnim poteškoćama mogu puno toga. Na kraju bih podijelila misao jednog poslodavca, vlasnici frizerskog salona koja je omogućila našoj korisnici da obavlja praksu u frizerskom salonu.
Njezine riječi idu ovako: „Vjerujem u bolju zajednicu, bolje društvo, a to bolje društvo kreće od mene. Ako imate neku sposobnost, talent, vjerujem kako vam je dužnost podijeliti da se oni koji su rođenjem zakinuti za to isto. Kada su mi djelatnici Centra za odgoj i obrazovanje „Juraj Boniči“ predložili tu inicijativu objeručke sam ju prihvatila. Nisam imala straha, vjerovala sam u njihovu stručnost. Ako psiholozi i rehabilitatori kažu da su njihovi štićenici sposobni za rad, vjerujem u to. Svaki dan je novi izazov koji je polako prilagođen našoj Ivani.“
Mislim da ove riječi mogu biti ujedno i sažetak cijele emisije. Hvala vam puno, a vama dragi slušatelji hvala na pozornosti i nadamo se da ćemo mi svi pomoći osobama s teškoćama u razvoju da budu doista dionici našega društva.
Razgovarao: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
