Podcast možete poslušati na poveznici.
Lijep vam pozdrav poštovani slušatelji. Dobro došli u podcast “mimladi.hr – novo lice naslovnice”. Ja sam Branimir Gubić, danas razgovaram sa Simonom Novak koja je prije 10 godina otišla u Austriju "trbuhom za kruhom". U međuvremenu se udala te zajedno sa suprugom ondje radi. Imaju 2 djece, a razmišljaju li još ostati u Austriji ili se uskoro vratiti, čut ćemo u idućih petnaestak minuta. Gospođo Novak, dobar Vam dan, dobro nam došli.
Dobar dan.
Koji je povod Vašeg odlaska u Austriju prije desetak godina?
Pa prvenstveno je povod bio da zaradimo neke novce, da si možemo stvoriti normalan život, da možemo možda sagraditi kuću ili kupiti stan i da si olakšamo naš zajednički život.
Je li to bio jedini razlog ili je bilo više razloga? Što je sa zaposlenjem? Što je s poslom? Jeste li ovdje imali jedan posao, više poslova? Jeste li ih mijenjali često ili je ipak bio problem pronalaska posla ovdje u Hrvatskoj?
Pa mi smo ovdje radili. Ja sam radila od svoje 17 – 18 godine i 2 godine sam radila tu u jednoj firmi i bilo je okej. Međuljudski odnosi su bili uredu, ali problem s bile plaće. Plaće su bile jako male ili su plaće kasnile ili smo dobivali, kako bi se reklo, na rate plaće i to je bio problem. Mi smo si htjeli nešto uštedjeti i onda nismo znali kako, pa smo odlučili otići u Austriju da vidimo kakvi su uvjeti tamo. Moj suprug, tadašnji dečko, prvi je dobio priliku i nakon 3 mjeseca je povukao i mene i ja sam isto otišla s njime.
Ako smijemo znati, s obzirom na to da Vam je rata dolazila na rate je li to onda bila lijepa, izdašna plaća prije 10 godina?
Pa moglo bi se reći da je to bila jedna smiješna plaća. To je bilo nešto oko 3 tisuće kuna, možda i manje, tako da… Mislim da je to današnji minimalac, tako da to nije dostojno za neki normalan život. Ako imaš dvoje djece i režije, ako moraš još plaćati i stan ili kredit – jako teško.
Dakle, 3 tisuće kuna i još tih 3 tisuće kuna na rate.
Mhm, tako je. Još ako je kasnilo, pa taj mjeseci možda nisi dobio, pa si sljedeći dobio, pa je možda nekih 50 % samo, znači možda si dobio samo 1500 kuna taj mjesec, pa onda hajde sljedeći mjesec je možda bilo na početku mjeseca, pa onda na kraju mjeseca. Dobio si ti možda, u principu, tu plaću, tih 3 tisuće kuna, ali ne sve odjednom, ali ti režije i to sve moraš platiti odjednom. Nitko ti neće plaćati režije, tako da to je bilo prvenstveno mi smo mladi, želimo nešto vidjeti, htjeli smo nešto proživjeti, a nemaš novca. Ne mogu govoriti: “Mama, tata dajte mi novce!” Oni imaju svoje izdatke i svoje potrebe.
Mislite li da su onda i danas uvjeti za radnike ostali isti?
Ja mislim da nisu ostali isti. Mislim da sada radnik može lakše pronaći posao jer radnika nema. Jako ih je puno otišlo van iz Hrvatske. Pogotovo, svi ti mladi odlaze van baš zbog toga jer žele nešto uštedjeti i nešto steći. Zato mislim da su sad bolji uvjeti i veće su plaće sigurno, tako da mislim da je bolja malo u Hrvatskoj situacija.
Rekli biste da je danas dostojanstvo radnika puno veće, nego prije desetak godina.
To sigurno, to sigurno.
Što sve nudi Austrija Vama, Vašem suprugu, Vašoj djeci?
Prvenstveno, redovite plaće. Puno veće plaće, moram reći. Puno veća primanja. Ja sam kao majka, recimo, mogla birati hoću li na porodiljnome biti godinu dana ili do maksimalno dvije i pol godine. Ja sam si odabrala dvije i pol godine s djetetom kod kuće. Tako da, ne treba mi vrtić te dvije i pol godine, ne trebaju mi jaslice i to puno znači, da ja kao majka mogu biti s djetetom doma i više vremena provoditi s djecom jer vrtići su isto jako skupi gore u Austriji. Negdje oko 300 eura je privatan vrtić. To nije malo, ja mislim.
Nemaš nikakve poticaje, ne daju ih za vrtić, ali daju bonuse za djecu. Daju tu 13. plaću, božićnice, znači dobije se po djetetu bonus od tisuću eura negdje na godinu, pa onda za naše 2 djece to je 2 tisuće eura. Znači, to možeš onda ili staviti sa strane ili djetetu nešto kupiti, ili uštedjeti mu za kasnije da si nešto kupi, za fakultet ili nešto. To se onda jako poznaje, što se toga tiče. Standard, što se tiče hrane i toga, isto je jako skupo. Ne mogu reći da je jeftino ili nešto, ali radi tih bonusa i radi toga svega onda se isplati živjeti u Austriji.
Idemo se sada možda malo konkretnije pozabaviti tim nekim uvjetima koje imate. Vrtići, spomenuli ste privatne vrtiće. Ima li tamo dosta vrtića i je li teško upisati djecu u vrtić?
Nema dosta vrtića i nema dosta jaslica. Vrtića još možda ima, ali jaslice je jako teško pronaći i to moraš odmah. Čim se dijete rodi dobiješ formular koji moraš ispuniti da bi ti nakon godinu dana možda dobio mjesto za vrtić, odnosno jaslice. Kad se meni prvo dijete rodilo, ja sam odmah morala sve formulare ispuniti i slati. Mene su zvali onda dok je moja kćer bila godinu i pol, onda su me zvali da oni nisu sigurni hoću li za 6 mjeseci uopće dobiti jaslice, ali hvala Bogu bilo je mjesta, pa smo onda dobili jaslice, tako da…
I kažem, cijene su od 250 eura do 300 eura mjesečno plus hrana, plus taj njihov međuobrok i sve ostalo, znači dosta su skupe, ali moraš ako nemaš nikoga da ti pričuva dijete, a moraš ići raditi. Kamo ćeš? Jednostavno moraš. I još je to problem da tamo rade vrtići od pola 8 do 16 h, znači ne možeš ni prije, ni kasnije. Sad, ako netko ide do 17 ili 18 h raditi, nemaš kome dijete ostaviti i onda se roditelji više manje krpaju da jedan radi ujutro, a drugi popodne. To je možda problem za mlade obitelji. Onda se praktički ne vide po cijeli tjedan, tako da to je malo, malo problem.
Spomenimo plaće. Plaće su tamo sigurno veće, ali jednako su tako skupe režije, skup je stan. Zapravo, je li u Austriji to malo i skuplje?
Je.
Recimo stan, najamnina…
Da, je. Skuplje je i mogu reći, recimo sada, pogotovo sada dok je ta korona i to, moj muž bio je prijavljen sad na pola radnog vremena zbog te korone i njegova plaća i taj moj porodiljni je jedva bilo dovoljno da pokrijemo sve, znači za naše režije i za hranu da smo imali i vrtić dok smo pokrili… Baš da smo bili na pozitivnoj nuli, što bi se moglo reći. Sad, ako si želiš nešto priuštiti, onda znači ne možeš. Moraš opet ići nešto raditi ili neke prekovremene ili nešto da bi mogao nešto uštedjeti. Znači da isto, dosta je skup život vani i dosta su velike režije i stanovi su, ono, abnormalne velike cijene. To su cifre od 300 – 400 tisuća eura samo za jedan stan od možda 70 kvadrata.
Biste li rekli da je lakše podizati djecu vani, konkretno u Austriji ili u Hrvatskoj?
Pa ne bih rekla da je lakše podizati djecu vani ili tu kod nas, zato jer je u Hrvatskoj, recimo, imam baku koja mi možda može pomoći. Ako ja nešto zatrebam ona mi pomogne, uskoči. Može odvesti dijete u školu ili skuhati ručak za dijete dok sam ja na poslu, dok recimo vani ja to moram sve sama, što se toga tiče, a jedino je prednost ta što, kao što sam rekla, dobiješ za djecu bonuse i taj iznos da možeš djeci možda malo više priuštiti. Da se u Hrvatskoj uvede taj dječji koji bi bio malo veći, nego je danas – ne znam, nekih 150 kuna ili koliko je po djetetu, tako je bilo nekada.
150, 200, 300… Ovisi.
Da je to malo veće pa da dobiješ na godinu neki bonus za dijete sigurno bi bilo puno lakše.
Recimo u Austriji nemate baku, u Hrvatskoj nemate bonus za djecu. Što to Hrvatska nema, a Austrija ima i obrnuto? Ako možda uzmemo u obzir koliko smo mi Hrvati druželjubivi, koliko smo otvoreni, ima li toga u Austriji? Što biste rekli da je tamo prednost, a što ovdje?
Pa ja bih rekla da nema toliko toga tamo. Nema toliko druženja, nema toliko tih nekih familijarnih druženja. Oni se svi međusobno poznaju i to, ali nisu toliko zajedno. Recimo, mi težimo tu kod nas da smo više s obitelji, nedjeljni ručkovi ovo – ono, da smo s bakama i djedovima… Toga gore nema. Oni se gore međusobno poznaju i poštuju i to je to, ali svatko živi svojim životom. Znači, djeca tamo s nekih 16 – 17 godina odlaze od kuće, uzimaju stanove i nemaju više nikakvu brigu o roditeljima ili roditelji o njima, dok kod nas djeca su stvarno povezana s roditeljima dosta dugo pa čak i do 30, 40 godina ili si sagrade kuću, odnosno potkrovlje naprave u istoj kući. Tako da, mislim da je, što se toga tiče, prednost kod nas.
Mislim, ja volim taj život i volim da smo svi povezani, da smo svi kao obitelj. Toga gore nema. Ja jedva poznajem svoje susjede u zgradi, moram reći i to, ono, par tih tetica, bakica koje su super, ali ne poznajemo se jednostavno i ne hodamo jedni drugima, dok tu poznaješ svakog susjeda. Hodaš, možeš ići na kavu, družiti se, igrati se i to je stvarno velika prednost.
Dakle, to Vam nedostaje?
To mi jako nedostaje.
Razmišljate li Vi o povratku u Hrvatsku? Konkretnije, evo Vi ste iz Međimurja.
Tako je.
Pa, evo, ljudi možda misle da je u Međimurju ljepše, lagodnije živjeti, nego u ostatku Hrvatske pa ako se mislite vratiti, mislite li se vratiti svojima u Međimurje ili negdje drugdje u Hrvatskoj?
Mi imamo u planu u naredne 3 godine vratiti se jer onda moja prva kćer mora ići u školu. Ja bih voljela da moje dijete pohađa u Hrvatskoj školu i voljeli bismo se vratiti u Međimurje. Imamo tu, kažem, kuću i lijepo nam je tu. Jedino će biti problem ako ne budemo mogli pronaći posao ili ako budu neki uvjeti koji neće zadovoljavati naš životni standard, da nećemo moći djeci priuštiti sve. Onda ćemo vjerojatno razmišljati da idemo u neki veći grad živjeti ili nešto. Ali, prvenstveno volimo život na selu i volimo živjeti tu gdje jesmo i oboje nas vuče natrag jer, kažem, 10 godina smo u Austriji, ali nije to to, jednostavno. Srce vuče kući, želimo da tu naša djeca budu i želimo ih tu odgajati.
Evo, spomenuli ste da bi jedan od uvjeta svakako bio bolji uvjeti zapošljavanja. Pa, što Vam kažu iz kruga obitelji, prijatelja, rodbine? Kako je danas raditi u Hrvatskoj i kakva je danas mogućnost zapošljavanja mladih ljudi?
Pa, evo ja mogu reći da više – manje svi kažu da ima posla ako želiš raditi, naći ćeš posao. Možda neki veći posao koji iziskuje fakultet, možda moraš imati malo nekakve veze, ali opet da se solidno živjeti. Ako oba roditelja ili muž i žena, ako rade i ako nemaš puno kredita ili nešto možeš normalno živjeti, ali ipak da su plaće veće i da su neka primanja malo veća bilo bi puno, puno lakše. Ali, mislim da se danas može i dobro zaraditi, ako želiš, i da se može dobro živjeti u Hrvatskoj, barem sam ja toga mišljenja, barem od toga što čujem od drugih. Imam i brata koji živi tu i radi tu i isto snalazio se. Imao je isto 2 djece, isto kuću, znači, može se. Mislim, nije to uvjet da se ne može.
U zadnje vrijeme niste čuli neke žalosne ili tužne priče, nego imate li u svom krugu ljude koji Vam kažu: “Vratite se iako stanje možda nije najbolje, ali je u svakom slučaju bolje nego prije 10 godina”?
Tako je, tako je. Više – manje svi kažu: “Pa imaš gdje biti, imaš krov nad glavom sad. Ne treba ti puno svega. Treba ti normalan, solidan život da ti možeš s djecom uživati i sve.” Ja sam rekla, nama ne trebaju milijuni da bi mi mogli živjeti, ja sam rekla ja bih htjela da možemo s djecom na neki godišnji otići ili na izlete, da normalno imamo za život, da im mogu priuštiti neke normalne stvari. Kako su i mene moji roditelji učili skromnosti, ali opet imali smo sve. Moj tata je rano obolio i bio na bolovanju i nismo imali velika primanja, ali opet smo imali sve. I mama i tata su se potrudili da su nam ponudili baš sve. Tako da, to bismo i mi htjeli našoj djeci ponuditi i mislim da možemo to tu u Hrvatskoj isto tako napraviti.
Evo, približili smo se kraju našeg razgovora, našeg podcasta. Koju biste poruku poslali mladim ljudima, mladim obiteljima? Sigurno imate još neke mlade obitelji koje su vani u Austriji ili nekoj drugoj zemlji. U razgovoru s njima, što oni kažu bi li se vratili, ne bi li se vratili? Vi ste odlučili da ćete se vratiti.
Pa, ja bih prvenstveno rekla ako želiš nešto probati i usudi se to napraviti. Mi smo probali, otišli smo u Austriju, vidjeli smo, stekli smo nova iskustva, nove prijatelje. Stvarno, puno smo toga vidjeli i naučili novo. Imamo jako puno prijatelja koji su u Austriji i koji se ne žele vratiti, kao kažu da im je tamo ljepše, možda lakše, možda zdravstvo bolje, možda za djecu školstvo bolje i trenutno ne razmišljaju o tome da bi se vratili, tek možda u penziji ili nešto.
Mi smo rekli, za nas to nije. Što ćeš? Doći ćeš u penziju i doći ćeš kući. Nikad ne znaš što te dočeka u penziji, tako da ako želiš nešto živjeti, ako želiš nešto, a težiš tome, onda to i napravi. Mi težimo da se vratimo i zato smo rekli da mi želimo da naša djeca tu idu u školu i to ćemo i napraviti.
Dakle, ako nešto želiš usudi se to i napraviti. Vi ste se usudili otići i to nije možda najlošija moguća opcija, odnosno izbor. Ako trenutno nema možda neke mogućnosti ili perspektive u Hrvatskoj, možda otići, ali i jednog dana se vratiti.
Tako je.
Sad nekako i je tendencija, ali i klima da se ipak želi i nastoji da se mladi ljudi vrate. Razgovarao sam s Vama, ovo je Vaše razmišljanje. Dijeli li isto razmišljanje i Vaš suprug ili se možda još dogovarate biste li ostali još koju godinu duže ili, evo, u potpunosti jednako razmišljate? Razgovarate na kraju, vjerujem, o svemu.
Pa, mi razmišljamo jednako. Oboje se želimo vratiti. Jedino što moj suprug razmišlja da bi još ostao koju godinu on duže u Austriji od mene, da bi se vratio tu negdje bliže da se možda vozi svakodnevno tih nekih sat vremena na posao, ali da dolazi svakodnevno kući. Znači, to bi možda još jedina opcija ostala. Možda zbog penzije koja će nam onda vjerojatno biti veća i zbog toga on razmišlja da bi ostao još godinu – dvije dulje, dok sam ja rekla: "Ako idemo doma, idemo zajedno.” Ja bih htjela da on bude sa mnom, da vidi kako djeca rastu, da ide na svaku priredbu na koju ćemo moći ići s djecom ili neke nastupe koje će djevojčice imati. Tako da, meni je bitno to. Meni su bitna djeca i nekako mislim da će onda i novac doći.
I kratko za kraj, gdje je djeci ljepše, u Austriji ili doma?
Pa, evo, naša Sara kaže: “Mama ja imam dvije kuće. Imam jednu kuću u Austriji i imam drugu kuću u Jurovcu, ali mama ja hoću biti u Jurovcu. Tu imam dvorište, mogu se vani igrati. Imam prijatelje.” I kaže da ne idemo više u Austriju.
Gospođo Novak, hvala Vam na gostovanju.
Molim.
Poštovani slušatelji, u današnjem podcastu gostovala je Simona Novak koja je već 10 godina u Austriji s obitelji, a koja vjeruje da će se uskoro svi vratiti u svoj rodni kraj. Ja sam Branimir Gubić i lijepo vas pozdravljam do iduće prilike.
Razgovarao: Branimir Gubić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
