Podcast možete poslušati na poveznici.

Lijepo vas pozdravljam, poštovani slušatelji, na početku svog posljednjeg podcasta. Ja sam Branimir Gubić i danas vam želim predstaviti Udrugu Pragma koja promiče pravo na obrazovanje i cjeloživotno učenje te potiče zadržavanje mladih u sustavu obrazovanja kao i njihovu radnu akciju.

Pragma je osnovana 2. lipnja 2006. godine u Zagrebu. Ciljevi rada ove udruge su promicanje, unaprjeđivanje i razvoj demokratske političke kulture, zaštita ljudskih prava, međunarodna razvojna suradnja u području obrazovanja i smanjenja siromaštva, odgoj i obrazovanje te izdavanje znanstvenih i stručnih publikacija, socijalna djelatnost kroz socijalnu pomoć i podršku i pružanje socijalnih usluga te zaštita mentalnog zdravlja i prevencija ovisnosti.

O cilju koji se tiče mladih – njihova obrazovanja, cjeloživotnog učenja i radne aktivacije – razgovaram s predsjednikom Pragme Nedjeljkom Markovićem, diplomiranim socijalnim radnikom.

Gospodine Markoviću, dobar vam dan i dobro nam došli u podcast.

Lijep pozdrav vama i svim slušateljima.

Za početak bismo vas zamolili da nam kažete zašto je u fokusu promišljanja, rada, djelovanja i zagovaranja vaše Udruge upravo mlad čovjek?

Kada ste nabrajali sve ove ciljeve, zapravo su mladi prožeti svim ovim našim djelovanjem. Danas je nemoguće govoriti o mladima ako ih ne stavljamo u taj jedan širi kontekst: ako ne znamo da su potrebe mladih u području obrazovanja, socijalne skrbi, zaštite mentalnoga zdravlja, demokratske političke kulture,…

Mladi imaju mjesto u svim tim područjima i u Pragmi ih doista pokušavamo povezati i dati jednu cjelovitu sliku položaja mladih kako ih ne bismo izdvajali kao jednu posebnu društvenu skupinu, kao neku društvenu skupinu koja je uvijek u nekakvim problemima koje mi odrasli i zreli ljudi moramo rješavati.

Trudimo se mlade doista stavljati u fokus našeg djelovanja gdje su oni aktivni sudionici i gdje oni mogu davati svoje prijedloge i nuditi rješenja.

Tko su naši današnji mladi? Jeste li dosad nešto konkretno s njima i za njih radili?

Radimo s mladima od svog osnutka 2006. godine. Tada smo najviše radili u području priuštivog stanovanja i u području prevencije ovisnosti. Nakon toga, od 2011. godine, pokrenuli smo tada jedan inovativan program. Riječ je o programu podrške mladima koji žele ili su već napustili sustav obrazovanja.

Dakle, radili smo na prevenciji preranog napuštanja školovanja i od tada radimo na tom jednom specifičnom području kroz savjetodavni, terapijski, edukacijski, informacijski rad uvijek imajući u fokusu obrazovne potrebe mladih te, naravno, razmišljajući o budućnosti. Zato često u našim radionicama upravo govorimo o zapošljavanju mladih, odn. o pronalasku mjesta pod suncem.

Tako smo naveli jednu našu publikaciju koju smo slali i školama - „U traženju mjesta pod suncem.“ Mladi traže svoje mjesto pod suncem, a na nama je zapravo da im osiguramo to mjesto te da ono bude što ugodnije, inkluzivno - da ih uključimo u naše društvo, i da im budemo spremni pomoći i u onim teškim kriznim trenucima.

Na koji način pristupate mladima? Idete li vi do mladih (u škole, u njihova mjesta i sredine) ili oni dolaze k vama u prostore Udruge? Tijekom savjetovanja, što sve od njih možete čuti? Jeste li saznali što ih brine i što bi oni željeli promijeniti u ovom svijetu i društvu?

Imamo mlade koji dolaze k nama, sami ili po preporukama svojih prijatelja ili onih koji su već bili kod nas. Ovi posljednji su nam možda i najdraža skupina mladih koja dolazi dobrovoljno, a ne pod prisilom škole i roditelja već zato što su oni sami uočili, kao što nam i putem mail-a često napišu: „Osjećam potrebu razgovarati s nekim stručnjakom koji će razumjeti moje probleme i ono što mi se događa u obitelji, školi, među vršnjacima,…“, „Imam problema u uspostavljanju i održavanju dobrih odnosa s drugima.“,  „Loše komuniciram.“, „Osjećam se loše u društvu drugih. Molim vas, pomozite mi.“

Tako često izgledaju mailovi koje mi primamo i često ih objavljujemo, naravno, poštujući anonimnost naših mladih, ali želimo drugima pokazati da nije sramota tražiti pomoć, da to nije stigmatizirajuće nego čak obrnuto. Mi svojim primjerom možemo potaknuti i druge da na vrijeme potraže pomoć. Dakle, to je jedna skupina dobrovoljnih mladih.

Imamo i one nedobrovoljne. To su oni koji se šalju temeljem uputnice Centra za socijalnu skrb u suradnji sa sudovima. To su mladi koji su počinili kazneno djelo ili prekršaj, a onda temeljem odluke suda dobivaju priliku nekako se odužiti ovome društvu. Tada se uključuju u tzv. mjeru psihosocijalnog rada u Udruzi koja obično traje 6 mjeseci.

Ljepota u tom radu kada nam dođu nedobrovoljni korisnici preko uputnice Centara za socijalnu skrb jest da i ti mladi žele dalje ostati s nama. Vide da osim one „kazne“ koju su odradili imaju potrebu raditi na sebi, a primjećuju kako se ono što su loše učinili drugima može nastaviti i nakon našeg savjetodavnog rada te žele popraviti svoje ponašanje.

Treća skupina mladih jesu oni koji dolaze na nagovor ili po uputama svojih roditelja, odgajatelja, nastavnika koji osjećaju kako najviše u tom školskom dijelu imaju poteškoća ili nisu dovoljno motivirani za izvršavanje obaveza i svoje obrazovanje ili imaju problema u obiteljima (obitelj je u određenim problemima, događa se razvod braka i sl.) te onda i mladi počinju pokazivati određena neprihvatljiva ponašanja zbog kojih trebaju stručnu pomoć.

Tko su stručnjaci u Pragmi koji čine savjetodavni tim i na koji način odgovarate na pitanja i nedoumice mladih? Jesu li to mail-ovi, telefonski razgovori ili susreti uživo? U toj populaciji mladih, koliko njih se javlja u vezi posla i zapošljavanja? Ima li i tu nekakvih pitanja te savjeta s vaše strane?

Mi smo jedan mali tim. Imamo četiri zaposlenika i dosta vanjskih suradnika, no korpus naših zaposlenika su ljudi koji su završili psihologiju, socijalnu pedagogiju i socijalni rad i to je upravo fokus našeg rada: pružati psihosocijalnu i psihološku pomoć mladima na sve ove kanale koje ste naveli – mail-om, telefonom, ali ključno je savjetovanje jedan na jedan.

Također imamo i grupni rad. Radili smo s jednom grupom koju je činilo 7-9 članova i ta se grupa održala više od četiri godine. Naravno, važni su nam i e-mail i telefonski kontakti i to su sve oni kontakti koji mladi danas koriste. To je uvijek važno – biti tamo gdje su mladi. Ako oni koriste sve moderne načine, mi moramo biti ukorak s njima.

Aktivni smo i na društvenim mrežama. Bez Facebooka, Instagrama, LinkedIna, Twittera, YouTubea, a naravno i web stranice, danas je nemoguće zamisliti rad s mladima. Ako želite prenijeti nekakvu poruku, vi morate biti tamo gdje se oni druže, objavljuju fotografije, razmjenjuju svoja mišljenja,…

Često i nakon naših objava imamo upite mladih koji žele doći, a tu su nam uvijek zanimljivi roditelji i odgajatelji, odn. nastavnici te djece i mladih, koji kažu: „Pročitali smo neki vaš post. Idemo organizirati predavanje.“

Dakle, vi svakako činite to da problematika društva i svih ciljanih skupina kojima se obraćate bude vidljiva putem društvenih mreža. Koliko su sami mediji zainteresirani za ono što radite, odn. koliko sami mediji čine da mladi budu vidljiviji kao ranjiva skupina? Kakav je vaš dojam što se tiče izvještavanja o mladima – o školstvu, zapošljavanju, odlasku iz Republike Hrvatske?

Imali smo i seriju događanja s medijskim kućama s tom temom na koji način mediji izvještavaju o mladima. Došli smo do zaključka kako dobar dio medija voli senzacionalizam i čuti nešto sočno, nešto što će malo zaintrigirati njihove slušatelje, gledatelje ili čitatelje, ali i da zapravo većina slušatelja, gledatelja i čitatelja žele čuti te prosječne priče - žele čuti priče iz života i vidjeti kako je netko riješio neki problem s kojim se oni mogu poistovjetiti.

Naravno da će uvijek htjeti pročitati nešto o slavnim i poznatim glumcima, pjevačima i sl., budući da je to dio svijeta kojem oni ne pripadaju ali ga promatraju, ali žele vidjeti svoje prijatelje i susjede te dobre načine rješavanja i njihovih svakodnevnih problema.

Zato smo krenuli poprilično malih i konzervativnih 10-15 gostovanja godišnje u svom osnutku Pragme, a danas imamo više od 120. Recimo, proteklih godinu dana smo imali više od 120 medijskih nastupa, a zadnjih godinu i pol radimo na kreiranju svog vlastitog sadržaja.

To je dio naše medijske pismenosti u Pragmi – ne samo što mi sudjelujemo u medijima te se trudimo uspostavljati i održavati dobru vezu s novinarima, nego želimo i sami stvarati dobar medijski sadržaj i biti partneri novinarima u pronalasku relevantnih sugovornika i tema te smo tu napravili veliki iskorak.

Dotaknimo se još društva, odn. države. Što mislite kako država gleda na mlade? Jeli joj je svejedno što nas toliki mladi napuštaju i što su nas napustili?

Mislim da ne postoji niti jedna osoba u Hrvatskoj, kakvih god političkih ili ideoloških svjetonazora bila, a da joj je svejedno kada je riječ o problemima mladih. Ono u čemu se političke elite razlikuju je u tome koliko su spremni uložiti vremena, novaca i znanja u rješavanju problema mladih.

U tome možemo naći razlike u različitim vladama i ministrima, čak bih rekao i na onoj nižoj razini: različiti državni tajnici, pomoćnici, načelnici uprava i ljudi koji operativno svaki dan donose odluke. Neki od tih svakodnevnih odluka traže poznavanje problema. Ako niste u doticaju s mladima i ne slušate njihov glas, nećete znati niti prepoznati, a kamoli znati rješavati njihove probleme. Zato je možda i najveći izazov današnjih političara da ostaju u doticaju sa svojim građanima.

Zato i mlade uvijek pozivamo da sudjeluju u javnim savjetovanjima, da oni sami izraze svoje mišljenje, da se ne boje medijskih nastupa, da pričaju otvoreno i iskreno. Istina će osloboditi i političare i mlade da zapravo osmišljavaju dobro rješenje.

Koji preduvjeti za mlade bi se trebali stvoriti ili promijeniti za njihova ostanak, rad i razvoj u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj su rođeni i u kojoj su se školovali? Što biste možda izdvojili u školstvu, fakultetskom obrazovanju ili burzi i načinu pronalaska posla? Možete dati neko rješenje.

Za ovakav kompleks problema ne postoji jedno rješenje jer onda bi ga sigurno već netko pronašao i problem bi bio riješen. Kada bismo analizirali svaki od naših sustava (bilo da je to sustav zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja, socijalne skrbi, itd.) u svakom bismo od njih mogli pronaći pravo mjesto za mlade.

Osobito najviše preferiram rješavanje problema kroz sustav odgoja i obrazovanja jer mislim kako je tamo najveći broj djece i mladih, odn. svi su u jednom trenutku uključeni u taj sustav. Jedno od mogućih rješenja je zapravo da mlade naučimo kako ne biti i oduprijeti se naučenoj bespomoćnosti. Čini mi se da smo to cijelo vrijeme njegovali i kroz socijalističko razdoblje, a nastavili smo dalje u demokratskoj Hrvatskoj, a to je da netko rješava naše probleme, govori u naše ime, da očekujemo da nas roditelji vode i upisuju u srednje škole, sređuju ocjene u školama,…

Imali smo situacije gdje su roditelji dolazili s djecom na upise na fakultete ili čak na upise ocjena na fakultetima, a da ne govorimo o zapošljavanju gdje se naravno očekuje da roditelji sa svojim vezama sređuju prve poslove ili napredovanja svojoj djeci. To je u suštini pogrešno.

Očekujem da učimo mlade kako živjeti slobodno, da oni sami kreiraju svoj put, da uče kako biti poduzetni u svakom pogledu. Ne mislim na poduzetništvo samo u smislu zarade i ostvarivanju profita, već poduzetnički način razmišljanja od vrtića do završetka fakulteta/srednje škole te da on bude optimističan – „Ja mogu rješavati probleme, tražim rješenja, a svi drugi okolo su mi podrška.“ Bilo da su podrška roditelji, ministarstva, grad,… „Oni mi mogu pomoći, a neki će, nažalost, u nekom trenutku i odmoći, ali ja sam taj koji će držati konce života u svojim rukama.“

Poruka mladima bi bila da ne čekaju rješenje od drugih (bilo da su to udruge, grad, ministarstva, i sl.), oni mogu biti dio rješenja i neka oni sami traže svoj put, bilo da je to kroz neku udrugu u kojoj će se sami angažirati, sudjelovanjem u javnom prostoru, osnivanjem tvrtaka, propadanjem istih, rastom i učenjem samostalnog života. Mislim da je to najbolji način.

Šveđani vjeruju u ranu samostalnost mladih i u stanovanju, a i u drugim područjima. Roditelji su tu da pruže tu temeljnu podršku i kažu: „Ja sam uz tebe, ali ti dalje osvajaš svijet.“ Volio bih da mi to kod nas primijenimo te da mladi ne budu do svoje 33. godine u stanovima svojih roditelja iz nužde jer ne mogu živjeti samostalno, nego da već tijekom fakulteta budu aktivni, da sudjeluju u životu svoje zajednice, kao što su najčešće aktivni u sportskom ili kulturnom dijelu života te, nažalost, ne izlaze iz tog područja.

Dakle, idemo izvan sporta i kulture, idemo vidjeti kakav nam je civilni život, što mogu učiniti za svoju lokalnu zajednicu, u području ekoloških promjena, ljudskih prava, demokratske kulture,… To su sva neka područja koju očekuju angažman mladih.

Brzo nam je vrijeme prošlo i hvala vam lijepa na gostovanju.

Hvala i vama na pozivu. Lijep pozdrav svim slušateljima te pozivam mlade da se angažiraju i da nam se jave ako su spremni zajedno s nama mijenjati Hrvatsku.

Gost mog posljednjeg podcasta bio je predsjednik Pragme Nedjeljko Marković, diplomirani socijalni radnik. Ja sam Branimir Gubić i zahvaljujem vam na pozornosti kao i na slušanju svih mojih podcasta, ali i podcasta mojih kolega novinara. Pratite i čitajte i dalje portal zaposljavanje.mimladi.hr. Do slušanja.

Autor: Branimir Gubić

Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.