Kada je riječ o vrhunskom nogometu ili rukometu, svima je jasno da profesionalni sportaši mogu živjeti isključivo od svojih rezultata.
No što je sa sportovima kao što su taekwondo ili rally?
Zanimalo nas je:

• kako mladi u ovim sportovima „preživljavaju“
• s kojim se teškoćama susreću
• koliko je ljubavi i odricanja potrebno za ostvarivanje vrhunskih rezultata.

Više o rallyju za zaposljavanje.mimladi.hr otkrio nam je državni prvak Viliam Prodan.
Koji je već prepoznatljivo lice u svijetu hrvatskog i svjetskog automobilizma.
Dok nam je o taekwondou ispričala hrvatska reprezentativka Kristina Tomić.

Ovo dvoje uspješnih mladih sportaša upitali smo:

• o čarima i prednostima sporta kojim se bave
• mogu li živjeti isključivo od sporta
• kakvi su im uvjeti
• imaju li dovoljno podrške i sponzora
• čime se još bave
• što rade kako bi se mogli nastaviti baviti sportom i graditi natjecateljsku karijeru.

Viliam (34) dolazi iz Buzeta, a nastupa za Opatiju.
Karijeru je i počeo u AK Buzet Autosportu, da bi prelaskom u rally promijenio i klub te prešao u AK Opatija Motorsport.
Oba grada prepoznala su njegov uspjeh.
Buzet ga je prošle godine nagradio posebnom nagradom za uspjehe i promicanje grada u svijetu kroz sport.
A Opatija ga je proglasila najboljim sportašem grada za 2013. godinu.
Osim toga, Viliam u svojoj karijeri dugoj 16 godina ima:

• naslov državnog prvaka u rallyju za 2021.
• naslov pobjednika europskog Mitropa Rally kupa 2013.
• ali i vrijedne nastupe na Svjetskom prvenstvu u Monte Carlu te na Croatia Rallyju.

Viliam nam je otkrio:

• kako se krenuo baviti baš ovim sportom
• koliko je rally kao sport prepoznat i popularan u Hrvatskoj, a koliko u svijetu
• može li živjeti isključivo od ovog sporta ili ima „standardan“ posao
• kako usklađuje posao s treninzima i natjecanjima
• s kojim poteškoćama se susretao u sportskoj karijeri.

„Za sve je kriv moj mali rodni grad Buzet.
Prvenstvo Europe na brdskim autoutrkama već se dugi niz godina održava u Buzetu, a kako sam ja kao klinac to promatrao, jedino logično je bilo da se i ja okušam.
I tako se već 16. godinu u nizu „okušavam” u tom sportu“, započeo je Viliam.

Za sve one koji možda nisu upoznati s rallyjem pojasnio je o kakvom je sportu riječ. 

„Rally je ustvari kraljica automobilizma.
To je timski sport koji se sastoji od vozača, suvozača i popratne logističke ekipe koja se brine o automobilu i posadi, a sredstvo rada je trkaći automobil.
Natjecanja se odvijaju na zatvorenim asfaltnim, makadamskim ili snježnim zatvorenim cestovnim dionicama, a pobjednik je onaj koji najbrže pređe određene dionice“, napomenuo je Viliam.
Dodao je kako je osobno ljubitelj bržih dionica.
Kao nešto posebno izdvojio je svoj Buzet gdje je krenuo.
I to će mu, kaže, uvijek biti prvi izbor.

No što je s popularnošću ovog sporta?
Situacija u svijetu i Hrvatskoj se po tom pitanju uvelike razlikuje.

„Rally u svijetu spada u top 10 najgledanijih sportova.
Radi se o nacionalnim sportovima u:

• Estoniji
• Češkoj
• Poljskoj,

dok same WRC utrke prati po nekoliko stotina tisuća gledatelja po rallyju.
U Hrvatskoj, nažalost, nije takvo stanje. Dolaskom WRC-a, popularnost se malo „probudila”, ali daleko je to još od popularnog“, rekao je Viliam.

Dodao je kako se u svijetu, naravno, od ovog sporta može živjeti kao kod svakog drugog sporta.
No kod nas je to vrlo teško do nemoguće.

„Osobno, zahvaljujući svojim sponzorima budžet nam je osiguran i zatvoren, ali ne za živjeti već samo za pokriti potrebite troškove za nastupe.
Stoga za „kruh” zarađujem u privatnoj tvrtki koja se bavi automatizacijom prodaje hrane i pića.

Viliam je završio Ekonomski fakultet u Rijeci.
Pa nas je zanimalo kako danas usklađuje poslovne obveze sa sportskom karijerom.

„Uspijevam nekako balansirati sport i poslovni život.
Naravno, zahvaljujući kolegama koji uskaču kad me nema.
Dobro složimo plan i program nastupa za sezonu te onda tome prilagodimo i ostale stvari.“

Napomenuo je kako je rally skup sport, kao uostalom i svi drugi sportovi slični njemu.

„Kroz karijeru dužu od 15 godina susretali smo se s velikim preprekama i problemima, ponajviše zatvaranjem financijske konstrukcije, s obzirom na to da kod nas autosport nije prepoznat u obliku:

• državne potpore
• potpore Olimpijskog odbora
• financijske potpore matičnog Saveza
• državnih institucija.

Uglavnom, mi sportaši koji se ozbiljno bavimo autosportom te ponosno predstavljamo svoju zemlju, nismo podupirani od navedenih institucija.
Ne znam zašto je to tako jer pokušali jesmo, ne samo mi već i ostali kolege“, istaknuo je Viliam.

Zanimalo nas je koliko često trenira, kako se priprema za sezonu i koji je značaj sporta u njegovom životu.

„Prije svakog nastupa odradimo testiranje s automobilom da maksimalno prilagodimo automobil i sebe na podlogu koja nas čeka.
U pauzama između natjecanja svakako nastojimo ubaciti koji trening s automobilom, dok je fizička i psihička priprema obavezna minimalno tri do četiri puta tjedno, ponajviše kondicijske naravi.
Naime, kondicija je tu obavezna, tako da su treninzi pod obavezno:

• trčanje
• hodanje
• vožnja bicikla

a psihičke pripreme se odvijaju na način beskonačnog gledanja snimki sa staza na YouTube kanalu ili vlastitim snimkama.
To je dosta nezanimljiv dio treninga, ali bez toga je gotovo nemoguća kvalitetna priprema i analiza natjecanja.

Sport mi je dao puno, ali i puno sam ja dao njemu, tako da jedno bez drugog teško ide.
Sportski sam odrastao, sportski živim. Naime, prije autosporta bavio sam se nogometom“, rekao je.

Otkrio je i što je potrebno za vrhunski uspjeh u ovome sportu i tko mu je najveća podrška.

„Ponajviše treba biti uporan i ustrajan na putu do uspjehu, ali bez dobre financijske podrške niti ta upornost nije dovoljna.
Sve u svemu, treba se poklopiti jako puno kockica.
Najveći oslonac mi je definitivno moja obitelj, otac i majka od prvog dana, kasnije i supruga, a tu su, naravnom, i kolege te matični klub iz Opatije“, rekao je Viliam.

Upitali smo ga i kakva je budućnost rallyja u Hrvatskoj i koji su mu planovi i želje za dalje.

„Iskreno, ne znam.
Nadam se da se varam, ali ne baš svijetla.
Ulaže se jako malo u ovaj sport, u razvoj mladih, a to nažalost nije put k svjetlijoj budućnosti.
Trenutno je ljetna pauza i nastojat ćemo napraviti nekoliko testova da ostanemo u formi, a početkom rujna nas čeka nastavak državnog prvenstva utrkom u Kumrovcu.
Što se uspjeha tiče, volio bih se još okušati u utrkama u inozemstvu i pokazati da Hrvati mogu i žele uspješno predstavljati svoju domovinu u svijetu i u ovome sportu.
No bez neke jače podrške, to će, nažalost biti vrlo teško.“

Mladima je poručio da se svakako bave sportom.
Pozvao ih je i da se okušaju u rallyju koji je njemu donio veliku radost.

„Važno je da sportski poziv usmjere na onaj sport koji će ih najviše veseliti.
Rally i autosport su svakako nešto jako lijepo i pozitivno te nešto što može pozitivno usmjeriti život djeteta.
Za početak trk na karting“, poručio je Viliam.

Napomenuo je kako ovaj sport ima svoje čari, čak i ako se njime aktivno ne bavite već ga samo gledate:

„Najveće su čari rallyja za gledatelje velika brzina i načini vožnje automobila na stazama na kojima mislite da je to nemoguće.
Sve one koji nisu bili na rally natjecanju pozivam da dođu i uživaju u tom sportu i vide što se sve s trkaćim automobilom može, a što se nikako ne može i ne smije raditi u svakodnevnom prometu.
Rally i autosport općenito su jako dobra škola za svakodnevno upravljanje automobilom.“

Za kraj je ispričao i jednu rally anegdotu.

„Kroz karijeru je bilo puno situacija, ali jedna koju nikad neću zaboraviti jest izlijetanje pri brzini preko 180 km/h na Croatia Rallyju u Poreču prije nekoliko godina.
Izvana je izgledalo jako ružno i opasno, a u automobilu nismo gotovo ni osjetili.
Trkači su automobili jako zaštićeni sigurnosnom opremom pa je „situacija” u trkačem automobilu u potpunosti drukčija nego u automobilu kojeg svakodnevno vozimo.“

Kristina Tomić: „Nije lako, no sport je nešto najljepše što mi se u životu dogodilo.“

Poznata hrvatska olimpijka i vrhunska borkinja Kristina Tomić (27) članica je zagrebačkog taekwondo kluba Osvit.
A kaže kako ju je ovaj sport zainteresirao relativno kasno – u 13. godini.
U svojoj bogatoj sportskoj karijeri ima:

• naslov europske prvakinje
• više svjetskih medalja
• nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Također, jedina je dijabetičarka u vrhunskom taekwondou, što joj predstavlja dodatan izazov.

Kristina nam je otkrila:

• zašto je odabrala taekwondo
• koliko joj znače medalje i uspjesi
• tko joj je najveća podrška u karijeri
• može li živjeti od ovoga sporta
• kako usklađuje studij s treninzima i natjecanjima
• što je sve potrebno za vrhunske uspjehe u ovome sportu.

„Ušla sam u taekwondo dvoranu kluba „Osvit“ prilično kasno, tek s 13 godina.
U početku sam se osjećala pomalo kao outsider jer sam bila najstarija u ekipi, ali ubrzo sam prebačena u glavnu dvoranu u kojoj se ozbiljnije treniralo pod vodstvom trenera Dinka Koštića, s kojim i danas radim.
Put prema ozbiljnim rezultatima bio je dosta težak, iako sam bila toliko očarana ovim sportom da mi ništa nije predstavljalo problem:

• niti treninzi
• niti propušteni izlasci
• rođendani
• maturalci…“,

započela je Kristina.

Naravno, dodala je, bilo je i dana kada bi ju cijelo tijelo boljelo od napornih treninga i dobivenih udaraca.
Ali uvijek se podsjećala kako sve to radi isključivo za sebe, ni za koga drugog.

„I to mi je bila najveća motivacija.
Nitko me ni na što nije tjerao, osim sebe same.
Htjela sam vidjeti koliko mogu i dokle mogu stići - u početku na državnoj, a kasnije na svjetskoj razini“, rekla je Kristina.

Osvrnula se i na samu popularnost ovog sporta na našim prostorima.

„Taekwondo je u posljednje vrijeme sve poznatiji u Hrvatskoj i to me jako veseli, vjerojatno upravo zbog velikih rezultata koje naša reprezentacija već godinama u kontinuitetu postiže.
U svijetu je to malo drugačije i taekwondo je jedan od najpopularnijih sportova u nekim državama, poput:

• Koreje
• Kine
• Irana
• Turske…

I tamo se na temelju jednog većeg rezultata godinama može živjeti vrhunski“, istaknula je mlada sportašica.

Zanimalo nas je:

• koliko često trenira
• kako usklađuje obaveze na fakultetu sa sportskom karijerom
• može li živjeti od taekwondoa.

„Treniram dva puta dnevno, a kada se pripremam za neka veća natjecanja i do četiri puta dnevno.
Dok treniram ozbiljno jednostavno mogu zaboraviti na ikakav posao.
Trenutno mi je jako teško usklađivati i fakultetske obaveze koje traju puno kraće nego, primjerice, pravi posao.
Stoga smatram da bi, u slučaju da se doista zaposlim, kvaliteta treninga jako pala, a samim time i forma i rezultati.
Od ovog sporta se može živjeti ako stalno postižete rezultate na europskoj i svjetskoj razini.
U suprotnom, vrlo brzo izgubite bodove na svjetskoj rang ljestvici, a samim time i dosta financijskih primanja“, otkrila je Kristina.

Naime, Kristina je završila talijanistiku i pedagogiju na preddiplomskom studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Trenutno je na diplomskom iz talijanistike i završava četvrtu godinu.

„Budući da sam imala pauzu prije Olimpijskih igara, koja se zbog pandemije produžila na dvije, bilo mi je jako teško vratiti se na fakultet nakon tako dugačke pauze.
Imala sam problema s organizacijom vremena i motivacijom, no mislim da sam se tek sada pred kraj ljetnih rokova ufurala u sve to“.

Osvrnula se i na uvjete u taekwondou u Hrvatskoj te na važnost financijske podrške za mlade sportaše u samim počecima.

„Taekwondo je nekako najskuplji u početku, dok još nemate rezultate koji vam omogućuju stipendije i financijsku potporu glede:

• opreme
• putovanja
• priprema
• natjecanja
• vitaminizacije i slično.

Uz te potpore je dosta lakše, ali u počecima kada se puno putuje samo kako bi se skupili bodovi doista nije lako, pogotovo kada se u početku nerijetko gubi i ispada u prvim kolima.
Kasnije, s rezultatima, sve postaje puno lakše.“

Dodala je kako postoje stipendije od Saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora koje su kao „plaća” s obzirom na rezultate koji se postižu.
Postoji i suradnja Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatske vojske koja omogućuje sportašima, koji dugo imaju rezultate na vrhunskoj razini, status ugovornog pričuvnika Hrvatske vojske i financijsku potporu od njih.
Što se tiče sponzora, situacija je dosta kompliciranija te su rijetki hrvatski taekwondoisti koji imaju ugovore sa sponzorima.

Kristina se uz sve morala nositi i s dijagnozom dijabetesa, što joj nije bilo nimalo lako.

„Dijabetes je dosta promijenio moj život. Sada umjesto jedne stvari (kilaže) moram svakodnevno paziti na dvije.
Kada sam saznala za dijagnozu, brzo sam se pribrala i čvrsto odlučila da me to neće spriječiti u daljnjem obavljanju mojih obaveza i sanjanju o najvišem vrhu sporta.
U početku se, naravno, probudio inat koji mi je donekle pomagao da se nosim s izazovima dijabetesa, ali nakon nekog vremena shvatite da to i nema pretjeranog smisla te sam odlučila prihvatiti činjenicu da je to moja nova stvarnost i da neće nestati:

• ni sutra
• ni za tjedan dana
• niti za nekoliko godina“,

istaknula je.

Dodala je kako je svjesna toga da postoje i uvijek će postojati bolji i lošiji dani.
Te da se upravo nakon nedavnog odustajanja od Europskog prvenstva u Manchesteru osjećala neočekivano mirno.

„Doista smatram da sam donijela dobru odluku jer sam prvi puta u životu stavila sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto, ispred:

• rezultata
• sporta
• očekivanja.“

Za nju je, kaže, sport uvijek bio način da samoj sebi pokaže koliko još može nakon što misli da je  došla do svih svojih granica.

„Rad mi je uvijek bio najbolji prijatelj.
Najveća su podrška mi moja obitelj i prijatelji koji su uz mene od početka, prate sve moje:

• pobjede
• poraze
• putovanja
• muke
• ozljede,

ali i beskrajno veselje kada se sve to na kraju isplati“, poručila je Kristina.

U bogatoj karijeri najponosnija je, kaže, na velike medalje poput:

• dvije bronce sa Svjetskih prvenstava 2017. i 2019.
• zlato s Europskog prvenstva 2018.
• dvije medalje s Grand Prixa
• srebro s Mediteranskih igara.

No jedan joj je uspjeh posebno drag.

„Od svega bih izdvojila europsko zlato kao najdraže.
Za vrhunske je rezultate potreban konstantan rad, ali i uživanje u tome što radite jer vas ta ljubav tjera da uvijek dajete više, čak i onda kada mislite da to nije moguće“.

Osvrnula se i na ispadanje s Olimpijskih igara u Tokiju prošle godine.

„Vjerujem da se sve dogodilo točno onako kako je trebalo biti, da postoji razlog za to.
U međuvremenu sam naučila puno toga o sebi, prebolijevajući nastup na Olimpijskim igrama, tako da je to zasigurno bio poraz koji me mnogočemu naučio.
No Igre ću najviše pamtiti po druženjima svih sportaša i članova Misije u našem „dnevnom boravku” u Hrvatskoj kući.
Doista predivno iskustvo s predivnim ljudima.“

Na naš upit kakva je budućnost taekwondoa u Hrvatskoj i koji su joj planovi za dalje, odgovorila je:

„Mislim da je budućnost ovog sporta sjajna.
Doista postoji jako puno vrhunskih sportaša koji svakodnevno dižu sport na višu razinu i tako već godinama, što govore i rezultati s velikih natjecanja.
Trenutno se vraćam u formu za drugi dio sezone koji počinje krajem kolovoza, s obzirom na to da ove godine nisam odradila puno turnira, pa ću morati malo „stisnuti” do kraja godine.
Sada želim:

• doista uživati u sportu i svemu što on nosi sa sobom
• natjecati se na svjetskoj razini 
• usavršavati se svaki dan.“

Za kraj je poručila mladima da se okušaju u sportu.

„Meni je osobno sport nešto najljepše što mi se dogodilo u životu i definitivno bih svaki put ponovila sve ispočetka, kada bih imala priliku.
Taekwondo je jako težak i zahtjevan sport, ali doista ima svoju magiju kojom vas začara i ne da vam da odete od njega, barem je tako bilo sa mnom.
Moja bi poruka bila upravo ta - nađite ono što je za vas posebno i uživajte u tome u lijepim i teškim trenucima“, poručila je Kristina Tomić.

Autorica: Maja Šubarić Mahmuljin

---

Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.