Podcast možete poslušati na poveznici.
Cijenjene slušateljice i poštovani slušatelji, dobar dan i dobrodošli u novi podcast – posljednji iz ovog ciklusa, a nadam se kako ćemo ga završiti u jednom pozitivnom tonu.
Sa mnom je danas Robert Sigur iz Hrastovice, nedaleko od Petrinje. Inače je magistar kineziologije i profesionalni hrvač. Trenutno radi na određeno vrijeme kao profesor tjelesnog u školi, a nakon diplomiranja i stažiranja bezuspješno je tražio posao čak pola godine te se u tom periodu okušao u nekoliko različitih poslova koji nisu bili međusobno povezani. Tako je radio u telekomunikacijskoj tvrtki, a zatim se odlučio na mali izlet i u prirodu te je jedno vrijeme radio i u šumi.
O njemu ćete još mnogo toga čuti jer je zbilja mlad i svestran čovjek. Gospodine Roberte, dobar dan i dobrodošli u podcast.
Dobar dan i hvala lijepa na pozivu.
Kako bismo vas na samom početku malo bolje upoznali, možete li reći nešto malo više o sebi?
Moje ime je Robert Sigur. Magistar sam kineziologije i radim u Osnovnoj školi Dragutina Tadijanovića u Petrinji, kako ste već spomenuli, na određeno vrijeme. Neko sam vrijeme bio u potrazi za poslom.
Uz posao u osnovnoj školi, zadnjih sedam godina se još bavim i trenerskim poslom jer sam dugi niz godina, negdje od sedmog razreda, počeo trenirati hrvanje i treniram ga redovno već dvadesetak godina. Vodim natjecanja, vodim djecu na natjecanja, a uz to sam i od nedavno međunarodni sudac. To su sve poslovi kojima se bavim i kojima zarađujem za život.
Danas se sigurno nije jednostavno probiti na tržište rada. Kada govorimo o magistrima kineziologije, koliko je uopće teško pronaći posao? Tu možda možemo podijeliti samu profesiju na nekoliko segmenata, od rada u školi do rada kao osobni trener.
Svakako to treba podijeliti u nekakve segmente. Što se tiče školstva, mislim da je tu najteže pronaći posao. Osobno sam nakon završetka studija 2015. godine prvo stažirao, budući da je to tada bilo zakonski obvezno, da bih šest, sedam mjeseci bio nezaposlen, odn. tražio posao u struci. Kao što ste spomenuli, put me onda odveo u telekomunikacije gdje sam radio šest mjeseci, tj. malo više od pola godine.
Kakav je to bio tip posla? Što ste sve morali raditi i jeste li putovali u drugo mjesto?
To je posao terenskog putnika gdje se radilo od 13 do 21 h. Tko god radi u tome zna da cijeli dan ode na pripremu posla te na sam posao i nema te od jutra do navečer. Tako da to nije idealan posao unatoč tome što se u njemu može napredovati, ali vrlo je teško. Iskreno, nije me to previše ni zadovoljavalo i držalo da se u tome mogu pronaći.
Igrom sam slučaja dobio ponudu u jednoj školi na zamjenu od tri mjeseca što sam objeručke prihvatio jer je to moja struka. Tako se to počelo odvijati da sam u školi, pa onda opet jedan period nezaposlen, pa mjesec dana u školi, pa cijelo ljeto bez posla, a popunjavao sam vrijeme kao pomoćni radnik u šumariji. Onda se opet čeka rujan kada je veća mogućnost za posao u školi.
To je što se tiče školstva, a naša struka – magistar kineziologije – ne tiče se samo školstva, nego to može biti kineziterapija, sportska rekreacija, sportski menadžment,… Da se nisam odlučio na posao u školstvu, vrlo bih vjerojatno pokrenuo neke privatne treninge jer to je danas budućnost. Naša struka je struka budućnosti jer se sve više ljudi, i mladih i starih, odlučuje na promjenu načina života tako da ćemo mi kineziolozi tu imati dosta posla.
Znači perspektivno je kada gledate dalje. Položaj kineziologa na tržištu rada možda možemo usporediti s nekima koji su možda završili samo tečaj za razliku od vas koji ste pet godina studirali. Predstavljaju li vam možda osobe s takvom vrstom diplome nekakvu ugrozu i konkurenciju na tržištu rada?
U svakom slučaju mogu predstavljati, možda ne u nekoj jednakoj mjeri jer ipak naš petogodišnji studij ima jednu svoju težinu. Uz naš fakultet postoji tzv. trogodišnji studij za izobrazbu trenera, ali mi koji završimo pet godina jedini možemo raditi u školstvu i edukaciji dok su svi ostali treneri, pomoćni treneri, mogu otvarati svoje fitness klubove, centre,… Tako da su oni konkurencija u tom drugom kontekstu sportske rekreacije i fitnessa.
Na početku ste razgovora spomenuli kako se uz trenutni posao usavršavate za hrvačkog suca. Ne možemo baš svaki dan susresti osobe koje se time bave. Sada ste dosegli i međunarodni rang u tom usavršavanju, zar ne?
Da, to je neslužbena informacija. Nedavno sam bio na polaganju za međunarodnog suca treće kategorije i ne želim reći da je to definitivno točno dok to nije službena informacija. Tako da ću baratati samo pretpostavkom kako ona to jest.
Neka vas onda i dalje prati sreća na tome putu. Kada radite kao sudac, može li to biti primarni posao ili se isključivo radi o honorarnom poslu koji bi dakle, uz predavanje u školi, bio sekundarni?
Nikako to ne može biti primarni jer, kao što znate, kod nas je hrvanje manje popularno za razliku od nogometa i nekih drugih sportova. Tako da je i sam taj dio hrvačkog suca slabije plaćen. Više-manje je sve to ljubav prema sportu, odn. nešto malo dodatno da si čovjek zaradi, ali od toga nikako ne možemo živjeti.
Čak mislim i kako ni ako se dostigne najviša razina međunarodnog suca čovjek ne može živjeti isključivo od toga. Svi naši suci koji su dosegli najvišu kategoriju i čak sada išli na Olimpijske igre u Tokiju imaju svoj posao s kojim se bave, a ovo im je samo dodatna ljubav – više radi putovanja, zbog toga što to vole i što žive ta sport.
Osim hrvanja i tjelovježbe, možemo reći kako je vaša ljubav i priroda. Jedno ste vrijeme radili i u šumi, a u slobodno vrijeme izrađujete i razne predmete od drva. O čemu je riječ i je li se tu rodilo neko mini poslovanje?
Tako je, volim prirodu i radio sam u šumariji. To je bio ljetni period kada nisam imao nikakvog posla. A stolarija koju ste spomenuli je moja druga ljubav. Nisam spomenuo da su moj primarni odabiri fakulteta nakon srednje škole bili arhitektura i građevina. To me stvarno zanimalo jer sam cijeli život u sličnoj branši i zavolio sam to. Međutim, volim i sport i on je prevagnuo. Sport ili teži fakultet? Na kraju sam odabrao kineziološki fakultet.
To što nisam upisao arhitekturu i ne bavim se njome kompenziram na način da volim izrađivati stvari od drveta. Konkretno, radim stolove te sam se ondje okušao i s epoxy smolom. Ne znam koliko je to ljudima poznato, ali stvarno su prelijepi stolovi, umjetnički i unikatni.
Definitivno bih možda u nekom periodu pokušao malo više izrađivati te stolove kako bih vidio kako bi to išlo. Možda samo pronaći tržište kome to plasirati, a vjerujem da bi se od toga definitivno moglo živjeti, čak bolje i od profesorske struke.
Kada ste već spomenuli arhitekturu, možemo se ovdje usmjeriti i na arhitekturu tijela. Sami ste spomenuli kako je kineziologija jedna grana budućnosti te da su ljudi sve više svjesni važnosti tjelovježbe. Kako biste vi okarakterizirali mlade u Hrvatskoj: jesu li dovoljno svjesni važnosti redovitog bavljenja tjelesnom aktivnošću?
Pritom ovdje mislimo i na izgradnju tijela i kardio vježbe jer se zna dogoditi da su neki ljudi jako lijepo isklesani, ali to možda nije povezano sa zdravim načinom života. Vi to možda znate iz prve ruke kao profesionalni hrvač kada morate skidati kile i možda na brzinu izgubiti 5, 6 kilograma… Što općenito mislite o svemu tome?
Puno je važnije kako se osoba osjeća nego kako izgleda. Danas je jak utjecaj društvenih mreža na kojima se plasiraju trendovi i nameće se mladim ljudima važnost izgleda koja najčešće nije realna. U 90 % slučajeva, fotografije koje se plasiraju su obrađene raznim editorima koji iskrivljuju pravu sliku čovjeka.
Svi borilački sportovi su takvi da čovjek mora skidati kile radi različite kategorije, međutim, kod nas se skidanje kila odnosi na zdravi način skidanja kila. Kada čovjek u tjedan dana mora izgubiti 5 kg, uglavnom je to riječ o 1-2 kg gdje paziš na prehranu, a ostalo je sve gubljenje tekućine iz tijela koja je nezdrava. Uglavnom se to sve vrati nakon natjecanja.
Mladi danas prate te trendove pokušavajući čak doseći nešto što je možda i nestvarno. Po meni je puno bitnije da se čovjek dobro osjeća nego onako kako izgleda.
Kako se već bližimo kraju emisije, malo ćemo baciti pogled na budućnost. Imate li možda planova otvarati nešto svoje? Kada govorimo o zdravom načinu, možda se nudi neka suradnja s nutricionistima? Jeste li možda razmišljali okušati se u tako nečemu ili ostati u školstvu? Kako se u sve to uklapa hobi izrade predmeta od drveta?
Kroz dogledno vrijeme bih definitivno htio ostati u školstvu. Međutim, volio bih pokrenuti nešto svoje vezano uz struku. Tu je možda sada problem to što smo na potresnom području u Petrinji gdje je veliki niz objekata stradao. Kada bih sada htio pokrenuti nešto svoje, puno više bi koštalo nego što je koštalo prije dvije ili tri godine. Razmišljam o tome najviše iz jednog razloga.
Ne znam znate li kako su hrvatska djeca najdeblja u Europi? Zabrinjavajući je podatak kako smo dosegli vrh u nečemu što je negativno. Možda smo čak i prestigli Amerikance jer su oni puno prije nas krenuli s tim trendom rekreacije i fitnessa i vjerojatno je njihov školski sustav takav da imaju puno više sportskih aktivnosti što kod nas nije slučaj. Mi smo i dalje na dva sata tjelesnog u školama… Mislim kako je to još od doba bana Mažuranića i, evo, 150 godina se ništa nije promijenilo, za razliku od naših susjeda Mađara koji imaju pet sati tjedno nastave tjelesne i zdravstvene kulture te čak mislim da je to 60 minuta, a ne 45 minuta.
Nadam se da ćemo u neko dogledno vrijeme uspjeti pratiti taj trend povećanja broja satnice tjelesnog jer djeci definitivno treba pružiti sadržaje budući da znamo koliko su mobiteli i tehnologija sve preuzeli.
Nadamo se kako će se taj trend okrenuti na bolje. Ne kaže se bez razloga kako je u zdravom tijelu zdrav duh, a budući kako sam na početku najavio da ćemo ovaj podcast završiti u optimističnom tonu, imate li poruku za mlade koji traže posao, koji se žele okušati ili kao treneri ili kao profesori tjelesnog?
Mladima bih poručio da se svakako bave bilokakvim oblikom tjelovježbe pa makar i pola sata svaki dan. To će utjecati na njihov psihofizički razvoj. Što se tiče posla i zaposlenosti, odn. nezaposlenosti, mislim da se ljudi ne bi trebali strašiti ako nema posla u nekoj struci.
U bilo čemu drugome ima i vrlo vjerojatno ćemo nešto početi raditi u jednoj fazi života i kroz određeni period promijeniti više poslova. Nek' vas ne straše nove promjene. Mislim da će biti u redu da se promjene poslovi i da radite ono što volite.
Dragi mladi, čuli ste i samo hrabro naprijed. Kao što se moj današnji posljednji gost na nekoliko frontova zaista aktivno bacio na traženje posla, a u svakom poslu i pronašao nešto za sebe, tako možete i vi. Gospodine Roberte, hvala što ste bili gost i tako okrunili ovaj moj serijal podcasta.
Još jednom hvala na pozivu.
Cijenjene slušateljice i poštovani slušatelji, bilo je to sve u ovom ciklusu podcasta. Mislite pozitivno, vježbajte i nemojte gubiti nadu kada je u pitanju traženje posla. Vjerujem kako se za svakoga od nas može pronaći nešto s čime ćemo biti sretni, dati dio sebe i upregnuti svoje talente. Lijep i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
