Podcast možete posluštati na poveznici.
Dragi prijatelji, dobar dan i dobrodošli u novi podcast. Danas ćemo razgovarati s jednom mladom damom iz Petrinje o tome kako je usred pandemije koronavirusa pokrenula vlastiti posao. K tome, njezin je posao izdržao, preživio i čak se i poboljšao nakon razornog potresa koji je pogodio šire područje Banovine. U studiju pozdravljam gospođicu Nadu Križić. Nada, dobar dan i dobrodošli u podcast.
Dobar dan, Gabrijel, i hvala na pozivu.
Radili ste u frizerskom salonu u Petrinji od 2014. do 2016. godine i nakon toga ste odlučili otići u Zagreb i kasnije ćete nam malo više reći o svemu tome. Dolazite iz grada koji je pretrpio velika stradanja u Domovinskom ratu te su ožiljci i rane još uvijek vidljive. Možemo reći kako je mnogo ljudi otišlo iz toga cijeloga područja i prije pandemije koronavirusa, međutim, on je samo pogoršao tu situaciju.
Možemo reći kako ste jedna od rijetkih poduzetnica koja se odlučila na otvaranje vlastitoga posla i ostanak u gradu. Sada vas pozivam da s nama podijelite svoje iskustvo. Jeste li oduvijek željeli biti frizerka i baviti se ovim poslom?
Jesam, oduvijek sam htjela biti frizerka i to me nekako zanimalo još od malih nogu. Znala sam ići s mamom u frizerske salone koje je ona posjećivala i oduvijek sam maštala o tome kako ću i ja jednom imati svoj vlastiti frizerski salon. Uvijek sam se interesirala za frizure, voljela sam ih raditi sama sebi i prijateljicama.
Nakon završetka srednje škole, počela sam raditi u struci kao frizerka. Tada sam odrađivala stručno osposobljavanje koje je trajalo dvije godine. Radila sam u jednom frizerskom salonu u Petrinji. Tu sam stekla puno iskustva, znanja i prve klijente.
Zavoljela sam posao koji radim i htjela sam napredovati, ali sam nažalost vidjela da u gradu u kojemu živim i radim nema baš mnogo mjesta za napredak od financijske situacije do samog frizerstva kao struke. Zatim sam se odlučila na korak dalje: napustiti grad, otići u Zagreb, glavni grad, gdje su mi mogućnosti bili puno veće. Samim time što sam ga voljela i što sam htjela napredovati u poslu kojeg radim, znala sam da ću uspjeti. Tako je i bilo.
Nakon završetka stručnog osposobljavanja u trajanju od dvije godine, slala sam otvorene zamolbe i životopise ostalim frizerskim salonima po Zagrebu. Tu sam sasvim slučajno upala u firmu L’Oréal Adria. Bio je otvoren natječaj, međutim, nije bilo objavljeno radno mjesto. Ja sam mislila kako se radi o frizerstvu. Nakon prvog sastanka s njima i razgovora za posao, ponudili su mi posao, ali su mi rekli kako se radi o šminjkanju. Tako da sam malo odstupila od svoje struke i maknula sam se od frizerstva.
Radila sam u L’Oréalovom brendu Nixu neke dvije i pol godine kao make-up artist. To nije moja domena i nikad se nisam bavila šminjkanjem, ali sam se i tu pronašla. Bila je jako dobra plaća, dobri uvjeti, putovala sam za Zagreb i to je sveukupno trajalo dvije i pol godine te sam napredovala.
Međutim, u tom periodu mi je počelo nedostajati moje zanimanje i moja struka. Kako je L’Oréal jako velika i opširna firma, sami su mi ponudili posao da radim kao frizer edukator.
Možemo li reći kako ste u Zagreb odlučili doći prije svega zbog financijske situacije i možda nemogućnosti kako bi se bolje razvili u petrinjskom području?
Tako je. Prvo financijska situacija i, ako smijem reći, tada je stručno osposobljavanje bilo oko 1600 kn, a ja sam imala 18, 19 godina, znači završila sam srednju školu i tu su bili malo veći apetiti: vozačka, automobil,.. Međutim, to plaća od 1600 kn nije dozvoljavala.
Teška sam se srca odvojila od Petrinje. To je grad koji jako volim, gdje sam odrasla i nisam imala nikakvu namjeru micati se od tamo, ali samo zbog financijske situacije i vlastitog napredovanja odlučila sam se za Zagreb.
Kao što sam u uvodu napomenuo, ipak ste se odlučili vratiti u Petrinju te je ipak prevagnulo srce nasuprot financijama. Je li vam kasnije pomoglo stečeno iskustvo koje ste prikupili za vrijeme rada u Zagrebu?
Naravno da je. Posao u Zagrebu i pogotovo zadnja pozicija koju sam radila kao edukator mi je bila jedna velika odskočna daska da se stvarno odlučim vratiti u Petrinju i otvorim salon jer sam tu zapravo kroz silne kolege frizere, edukacije i putovanja shvatila da ako ste dobar frizer, možete biti frizer bilo gdje. Samo treba voljeti posao koji radite, predati se tome, nije bitno u kojem ste gradu, stvoriti svoj krug ljudi, svoju klijentelu, naviknuti ljude na vas i daleko možete dogurati.
Nakon povratka u Petrinju odlučili ste ne više raditi za druge nego za otvaranje vlastitoga posla. Međutim, kao što već svi znamo, uslijedila je i pandemija i potres. Kako ste se nosili s ta dva velika izazova zajedno s izazovom za kojeg ljudi tvrde kako je najveći problem - papirologijom i otvaranjem i pokretanjem vlastitog posla?
Kad sam odlučila otići iz L’Oréala i otvoriti salon, to sam napravila zajedno sa svojom najboljom priateljicom od malih nogu Mateo. Ona je ujedno i kozmetičarka i naš je plan oduvijek bio da zajedno otvorimo nešto, ja kao frizer, a ona kao kozmetičar. Odlučile smo se, ona je odustala od svog posla kojeg je radila i ja od svog te smo zajedno išle u taj pothvat. Odlučili smo se otvoriti Petrinji i pružiti priliku za otvoriti nešto novo, malo veće i modernije. Neke nove nade u gradu.
To nam je od prve i uspjelo te je sve išlo po planu: od pronalaska prostora do cijele vizualizacije posla. Međutim, pred samo otvaranje zadesila nas je pandemija koronavirusa. Krenule smo otvarati preko poticaja Europskih fondova za samozapošljavanje.
Pred samo predavanja papira i cijele paprirologije dobile smo obavijest od HZZO-a da ništa od toga, da ne znaju kada će se vratiti mjere te da su one otišle na očuvanje radnih mjesta zbog koronavirusa. Nama nije bilo nimalo lako jer nas je prostor čekao, dolazili su upiti od strane najmodavca što ćemo i kako ćemo dalje, a nas dvije nismo bile u financijskoj mogućnosti osobno skupiti toliki novac kako bi otvorile nešto tako. Bile smo pred samo odustajanje, ali ipak se nismo dale i rekle smo da idemo dalje kako god te je tako i bilo.
Uspjele smo otvoriti nakon četiri mjeseca čekanja na prolazak svega u vezi korone, međutim, ništa se nije odvijalo i ništa nam nisu javljali. Same smo otvorile salon o vlastitom trošku. Nije nam bilo lako. Prvih šest mjeseci nakon otvaranja salona smo se dugo mučile s papirologijom i ostalim financijskim stvarima.
Salon smo otvorile u srpnju 2020., tj. u godini kada je započela pandemija. Bilo nas je jako strah jer nismo znale kako će posao ići s obzirom na cijelu situaciju u državi. Bili su u pitanju i otkazi, očuvanje radnih mjesta, dugovanja sa svih strana i zaduženja što se tiče otvaranja salona, ali sve smo uspjele riješiti u roku od šest mjeseci i dovesti se na nulu.
Posao je išao i rastao te smo ubrzo zaposlile i dvije nove djelatnice te uveli dvije nove djelatnosti. Zasad nam dobro ide.
Uvijek nam je to drago čuti, pogotovo iz nekih područja koja su relativno blizu grada Zagreba, ali ne prate njegov razvoj. Spomenuli ste pandemiju koronavirusa i ja vam se zaista divim što ste se odlučili uhvatiti u koštac s otvaranjem novoga posla. Kako je prošlo za vrijeme potresa i je li vaš objekt bio oštećen?
Na svu je sreću naš objekt ostao sačuvan pošto se radi o novogradnji i prilikom otvaranja salona smo izbjegli strogi centar što nam je zapravo bio prioritet, ali ondje nismo uspjeli naći nešto zadovoljavajuće za naš posao s obzirom na kvadraturu i izgled.
Tako da smo se nekih pet minuta udaljili od centra Petrinje što se zbog potresa pokazalo kao super stvar jer je salon i cijeli objekt ostao sačuvan te smo s radom počeli tjedan dana nakon potresa.
Što se tiče radne snage, spomenuli ste da ste neke i zaposlili. Ima li dovoljno kvalitetne radne snage u Petrinji?
Ima. Samo je moje osobno mišljenje kako ljudi koji su svjesni svojih kvaliteta se neće zadovoljiti s prosječnom plaćom u Petrinji, a koja je zapravo možda i ispodprosječna. Ljudi koji su svjesni svojeg talenta idu dalje, a to sam i ja napravila na početku nakon završetka srednje škole.
Nisam se mogla zadovoljiti ni sa plaćom ni sam obujmom posla u Petrinji i išla sam dalje. Tako da je zapravo jako teško naći kvalitetnog radnika. Svi bježe van, čak van Hrvatske, ali da se može - može se, samo mi kao poslodavci moramo pružiti dovoljno dobre uvjete i poštivati talentiranog i kvalitetnog radnika te mu dati i takvu plaću.
Sada kada se osvrnete na sve proživljeno, je li se vaš rizik i trud isplatio? Možda za nečim žalite ili ne te što biste drugačije učinili da možete ponovno?
Ne, ne žalim za ničim i sve se isplatilo. Možda mi je samo žao što se nisam ranije uputila u tako nešto i napravila korak prema tome. Sve ide savršeno svojim tokom, a normalno kao i u svakom drugom poslu kao poslodavac ili privatnik imate tu punu odgovornost i rizik, ali spremno ulazite sve to. Koliko ima lijepih stvari, toliko ima i loših, ali sve se to na kraju i isplati. Samo je bitno da volite to što radite i da se dajete u sav svoj posao.
Što se tiče samoga društva, a pritom mislim i na vašu širu rodbinu, priatelje i poznanike, kako su reagirali kada su čuli da se vraćate iz Zagreba u Petrinju i da otvarate svoj posao? Jeste li tu dobili određenu dozu podrške ili su vas neki možda i podcjenjivački gledali? Znamo i sami kako je to u nekim manjim mjestima gdje se priča brzo širi i svatko o svima sve zna.
Nisam imala potporu ni od strane prijatelja ni od kolega, a čak niti od svoje obitelji. Nakon što sam rekla da dajem otkaz na bivšem radnom mjestu i da ću otvoriti salon, a moje je prošlo radno mjesto bilo izuzetno dobro sa super uvjetima i plaćom, svi su se bojali. Pogotovo Petrinja koji je mali grad i ima jako puno salona te je konkurencija velika.
Kažem, čak nisam imala podršku ni od strane svojih roditelja, ali moja prijateljica i kolegica Mateja i ja smo već čvrsto odlučile da idemo prema tome i jako dobro smo znale da će se to na kraju isplatiti.
A kada pogledamo prema budućnosti, gdje se vidite kroz dogledno vrijeme? Planirate li i dalje ostati u Petrinji i nastaviti s poslom ili mislite kroz nekoliko godina premjestiti svoje zaposlenje u neki drugi grad gdje će biti više perspektive? Pogotovo sada nakon što je većina toga u Petrinji uništeno.
Iskreno, ne znam što sutra nosi, ali moje je trenutno mišljenje da ostajem u Petrinji. Eventualno se mogu proširiti do susjednog grada Siska, ali ne planiram se micati iz Petrinje, odn. Sisačko-moslavačke županije. Baš zato jer sam se iz glavnog grada Hrvatske vratila tu, ne želim se micati. Jedino mi je u planu širiti posao.
Planiram u skorije vrijeme otvoriti još jedan salon jer posao ide jako dobro. Pretprošli tjedan nam je došla još jedna nova djelatnica, a u šestom mjesecu dolazi druga. Tako da posla stvarno ima i ljudi se ne moraju bojati Petrinje kao Petrinje. Nema veze što je pogođena potresom ili epidemija, uvijek može biti gore. Ako dobro radite svoj posao i volite ga, možete ga raditi bilogdje. Ljudi će vam doći i nije problem prevesti se 130, 140 kilometara radi dobre frizure ili nekog tretmana, noktiju, i sl.
Savjetovala bih svim mladima koji se možda dvoume, imaju strah od Petrinje i otvaranja nečeg svoga da stvarno nemaju razloga strahovati i da budu hrabri i ustraju u tome.
I mi vam također želimo puno uspjeha u daljnjem radu i da se ostvari sve ono što ste ovdje nagovijestili, prije svega proširenje te da dobijete još više i više novih klijenata. Cijenjene slušateljice i poštovani slušatelji, došli smo i do samog kraja podcasta. Mogli ste čuti jedno zaista hrabro svjedočanstvo koje govori o tome kako novac nije najvažniji nego da postoji nešto veće, vrijednije i jače od novca, a to je prije svega ljubav prema zaposlenju, prema rodnom gradu i prijateljstvo koje je uvijek tu da nam pomogne i da nas drži na svojim ramenima kada možda stojimo na nesigurnim nogama i kada nas poteškoće poput živoga pijeska pokušavaju progutati.
Draga Nado, imate li poruku za kraj?
Savjetovala bih svima koji se odlučuju ili imaju nedoumice oko biločega: otvaranja salona ili pokretanja bilokakvog vlastitog posla da stvarno nemaju straha. Makar nemaju nikoga tko je uz njih kao potpora, neka budu sami sebi potpora i ne odustaju od cilja. Ništa nije lako i ništa ne dolazi preko noći. To je velika žrtva za sve, ali stvarno se na kraju sve isplati tako da - samo hrabro.
Nado, hvala lijepo što ste bili gošća u ovom podcastu.
Hvala vama.
I došli smo do samog kraja podcasta. Zahvaljujem na slušanju i nadamo se da ćete nakon preslušavanja ovog svjedočanstva i vi biti puni elana i energije. Možda će vam se otvoriti neke nove perspektive jer ovo je svjedočanstvo zaista pokazalo da kakva god bila situacija - teška ili lagana - uvijek treba najbolje iz nje izvući. Kako kaže jedna poslovica: laka vremena rađaju slabe ljude, ali teška vremena rađaju jake i odlučujuće ljude. I oni nam služe da nas vode dalje u budućnost. Lijepi i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
