Marijo Spajić je 29-ogodišnji krajobrazni arhitekt koji je u svom životu uspio spojiti dvije ljubavi - onu prema prirodi i prostornom uređenju i društveno korisnom angažmanu koje je nakon volontiranja pretvorio u pravi posao. 

S njim smo razgovarali o tome:

• kako je odabrao baviti se krajobraznom arhitekturom,
• koliki je značaj njegove struke danas,
• ali i kakvo je iskustvo stekao na tržištu rada do sada.

Kako si se odlučio za studij krajobrazne arhitekture?

Je li te tamo odvela strast i jesi li unaprijed znao čime se želiš baviti nakon fakulteta?

Kad sam upisivao fakultet, odnosno kad sam prvi put saznao za taj fakultet to je bilo u trećem srednje, a i do tada me je poprilično zanimala priroda, dosta vremena sam boravio u šumama i obožavao sam raditi u vlastitom vrtu.

Arhitektura me je zanimala, ali nikada u dovoljnoj mjeri da bi se bavio baš arhitekturom.

Jako su me zanimali prostori i općenito urbanizam pa kada sam saznao za krajobraznu arhitekturu, shvatio sam da je to ono što sam cijelo vrijeme tražio.

To područje se dosta oslanja na geografiju koja mi je bila najzanimljiviji predmet u školi.

Kada sam upisao fakultet, nisam bio siguran, to jest nisam bio u potpunosti svjestan što znači biti krajobrazni arhitekt i što će biti neko područje moga rada u budućnosti, ali što je dalje faks napredovao, to sam se više prepoznavao u toj struci i danas sam prilično zadovoljan.

Koliko je teško pronaći posao kao krajobrazni arhitekt?

Možeš li nam pojasniti svoju situaciju, odnosno je li ona specifična u odnosu na iskustva tvojih kolega.

Koje su zapravo realne mogućnosti zapošljavanja u toj struci u Hrvatskoj?

Što se tiče naše struke, mi smo u Hrvatskoj u dosta nezahvalnoj poziciji, pogotovo što zakonom nismo u potpunosti prepoznati.

Krajobrazna arhitektura ratificirana 2003. godine kada je Hrvatska potpisala Konvenciju o krajobrazima, odnosno sve moguće europske direktive vezane uz krajobraz.

Te godine osnovan je i studij krajobrazne arhitekture na Agronomiji zato što su tada na našem fakultetu predavali jedni od najrenomiranijih krajobraznih arhitekata u Europi, a to su Dušan Ogrin i Janez Marušič s Univerziteta u Ljubljani.

Nismo verificirani do te mjere da u statistici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nema koda za krajobraznog arhitekta. 

Jedan od razloga je oblik animoziteta kojeg je jedan dio arhitekata starog kova razvio prema krajobraznoj arhitekturi, barem u ovom obliku.

Vjerujem da to proizlazi iz nepoznavanja današnjih prilika i oblika specifičnih znanja koja mi stječemo na studiju.

Ta netrpeljivost se rađala još tamo 2000.-tih kada je još bilo aktualno pitanje treba li taj studij biti na Arhitekturi ili na Agronomiji.

Smatram da je danas suludo postavljati to pitanje s obzirom na to da se općenito, a pogotovo u našoj struci, naglasak stavlja na interdisciplinarnosti i međusobnoj razmjeni znanja, pogotovo s obzirom na neizvjesnu budućnost našeg okoliša. 

Moja situacija je poprilično specifična jer sam namjeravao ostati u Beču gdje sam studirao zadnju godinu, a čak i našao tamo posao.

Međutim, kako sam se bavio Sesvetama i zelenom infrastrukturom u Sesvetama, otvorila mi se poslovna mogućnost u Zagrebu.

Počeo se razvijati jedan projekt, ProGIreg: Nature for Renewal, čija je tema bila usko vezana uz temu mog diplomskog rada i bila mi je pružena prilika za zapošljavanje u Udruzi Zelene i plave Sesvete.

Prije toga sam radio u jednom arhitektonskom uredu baš na arhitektonskim poslovima, ali sam malo pomalo kroz volontiranje u Udruzi, a kasnije i polovično zapošljavanje,  onda i zapošljavanje na puno radno vrijeme, i ostao u Udruzi.

Mogu reći da se krajobraznim arhitektima konačno sada otvara sjajna prilika.

To će biti u području zelene infrastrukture koja je jedna od desetak točaka Zelenog plana, iako je i dalje riječ o prilično neprepoznatom segmentu u Hrvatskoj.

Tu ćemo imati priliku izrađivati planove zelene ili krajobrazne infrastrukture za gradove, općine i županije.

Hoće li to jedinice lokalne samouprave prepoznati kao dobru mogućnost, ne znam.

Ali čini mi se da neće na vrijeme pa ćemo vjerojatno imati u jednom trenutku hiperprodukciju svih mogućih poslova u tom segmentu.

Koja su iskustva tvojih kolega?

Moja generacija je imala donekle sreće, možda je koja generacija prije nas mahom morala bježati van iz zemlje jer kod nas nije bilo posla i jer je to struka koja je 'lijepa', a samim time je prilično marginalna i prva otpada kada je nekakva kriza.

Međutim, baš kod moje generacije je došlo do deficita radne snage tako da su se svi mahom dobro zaposlili i gotovo su svi zaposleni u struci, ali neke prethodne "đ generacije" su ili morale otići van ili se baviti nekim drugim poslovima. 

Što trenutno radiš i koliko ti je u tvom sadašnjem pomoglo prethodno iskustvo?

Rekao si da si radio u arhitektonskom uredu?

Definitivno mi je pomoglo jer na fakultetu imamo nekoliko predmeta koji su vezani uz arhitektonsko projektiranje, ali daleko je to od one razine koja je prisutna kod samih arhitekata.

Kako sam radio u tom uredu upoznao sam, da to tako kažem, jezik samih arhitekata.

To je ključno kada komuniciraš s arhitektima i urbanistima.

Upoznao sam i veliki broj arhitekata, pa je to naravno imalo svoje reperkusije na moj trenutni posao.

S druge strane, definitivno mi je pomoglo kod:

- načina upoznavanja samog zakonodavnog okvira,

- što je to građevinska dozvola,

- što je to lokacijska dozvola,

- koji su oblici projekata i tako dalje.

Radim trenutno sve, ali načelno sam zaposlen na pet europskih projekata koji su specifično vezani uz same nevladine organizacije.

Neki su iz područja europskih fondova Erasmus+ i Obzor 2020 gdje je Udruga partner u provedbi projekta, što s gradom Zagrebom, što s obrazovnim institucijama.

Moj posao je vezan uz:

- administraciju,

- davanje prijedloga uređenja,

- diseminaciju projekta, tj. popularizaciju i uključivanje građana u projekte,

- osmišljavanje različitih aktivnosti,

- vođenje web stranice i društvenih mreža i slično. 

Međutim, dotičem se i projektiranja u suradnji s različitim institucijama i organizacijama. 

Kad smo uvodno razgovarali pripremajući se za intervju, spomenuli smo i društveni aktivizam koji ti je bio u svijesti i prije ovoga što sad radiš.

Koliko ti je taj aktivizam pomogao da se zaposliš u svojoj struci i koliko sada tvoj trenutni posao ima aktivističke note?

Aktivizam mi je definitivno pomogao u nekoj ranijoj fazi s obzirom na to da sam upravo volontirao u svojoj Udruzi i s vremenom, kako smo ostvarili financije kroz ove projekte, na tim sam se projektima i zaposlio.

Sami ti projekti usko su vezani uz moju struku i specijalizaciju.

Imali smo i nekih manjih projekata vezanih uz sadnju stabala i čišćenje okoliša koji su neizravno vezani uz moju struku.

Sve je to primarno aktivizam, popularizacija određenih područja i ukazivanje na nekih problema te općenito osvještavanje građana o nekim stvarima.

Jedan dio procesa rješavanja problema vezanih uz okoliša je da građani budu osviješteni, ne može se ljudima u kratkom roku osvijestiti koliko je nešto bitno, ma koliko bi mi to htjeli.

Ipak, kroz godine se vidi razlika i to je jedna od ljepota, ali i težih stvari u samom aktivizmu. 

Primanje plaće za činjenicu da se baviš aktivizmom je stvar oko koje sam raspravljao s jako puno ljudi.

Činjenica jest da, što se tiče aktivizma i plaćanja ljudi u nevladinim organizacijama, tu treba uvesti debelog reda u smislu tko 'povlači' novce i kako, ali ujedno je i činjenica da je Europska unija poprilično rigorozna svojim sustavom provjera i načina potrošnje tog novca.

Koliko god  mi 'pije' živce taj birokratski odnos s institucijama Republike Hrvatske i Europske Unije, na taj način imaš jaku korekciju, tj. eliminaciju 'pijavica' društva.

S druge strane, činjenica je da ti moraš imati financijsku podlogu ako želiš imati rezultate u aktivizmu.

Mislim da čovjek mora biti pošteno plaćen za svoj rad, bio on u nekoj udruzi ili u bilo kojem drugom pravnom tijelu.

U protivnom propitujem njegovu iskrenu motivaciju za radom. 

Jesu li se tvoje aktivističke note počele manifestirati i za vrijeme fakulteta, možda čak i prije, i je li tu bilo poveznica s fakultetom koji si izabrao i u konačnici poslom koji danas obavljaš?

Počeo sam volontirati na samom fakultetu, to je bilo na trećoj godini fakulteta, kada sam se povezao s Udrugom, a prije toga sam vodio jednu stranicu koja se u međuvremenu ugasila, odnosno u međuvremenu se pretvorila u web stranicu same Udruge.

Tu sam se bavio temama razvoja Sesveta kroz povijest i perspektive razvoja Sesveta danas, a to sam povezao s onime što bi se ovdje moglo događati u budućnosti.

Stranicu sam nazvao 'Sesvete jučer, danas, sutra'.

Tu sam se malo profilirao i kroz svoj  diplomski rad, a kada sam se povezao s Udrugom, moje volontiranje je krenulo u punom zamahu.

Pola godine nakon što sam završio faks, zaposlio sam se u Udruzi i to kako sam rekao, prvo na pola radnog vremena.

Koliko su motivacija, volja i ljubav prema poslu, odnosno činjenica da si prvo volontirao, utjecali na to da dođeš do posla kojeg radiš danas?

Primarno me goni ljubav zato što radne sate koje utočim u Udrugu ne bih mogao opravdati pred državom jer radim jako puno.

Ali prvenstveno sam se zbog ljubavi prema Sesvetama i ljubavi prema krajobraznoj arhitekturi bacio u volontiranje.

Smatram da se stvari mogu i moraju mijenjati, što se na žalost, u Hrvatskoj i općenito u svijetu, po mom ukusu ne kreće dovoljno brzo.

Ako želiš promjene, budi promjena.

Uvijek prebacujemo stvari na nekog drugog, ali ako se nećeš sam pokrenuti, neće nitko drugi.

Ljudi dosta često griješe, kažu 'trebalo bi ovo, trebalo bi ono'.

Ali stvar je u tome da zasučeš rukave i kreneš raditi. 

Ideja vrlo često čini samo vrlo mali udio u realizaciji nekog projekta. 

Kad si u potrazi za poslom, onda naravno uvijek tražiš nekakve kanale kroz koje možeš djelovati što me povuklo i na sam aktivizam, jer ako nisi u poziciji onda si u opoziciji pa kroz, u mom slučaju, aktivizam tražiš nekakva rješenja.

Jedna od prednosti toga kada si u Udruzi možeš kontinuirano izbacivati prijedloge nekakvih uređenja i nisi opterećen birokratskim mašinerijom.

S vremenom se profiliraju ideje i projekti koji su realno ostvarivi.

Koliko Hrvatska po krajobraznoj arhitekturi kaska za EU?

Kaskanje je relativno pitanje jer je Hrvatska imala lijepu tradiciju urbanizma i uređenja javnih površina i dosta smo u tome išli u korak sa svjetskim trendovima.

Tome u prilog ide i činjenica da je 'Zelena potkova', uz primjer Bostona, bila jedna od prvih planiranih zelenih sustava u svijetu. 

Ne možemo govoriti da nemamo tradiciju, ideje ili da kaskamo, ali se može reći da smo počeli 'kašljucati' po pitanju nekakvih urbanih uvjeta.

Ali kada idemo uspoređivati udio zelenih površina i šuma u našoj državi s drugima, napredni smo.

Imamo svojih prednosti, ali i mana koje svakako potiču na razmišljanje, a onda i aktivizam.

Prostor i krajobraz su najčešće odraz stanja društva, a mi se definitivno u posljednjih 30 godina suočavamo s određenom stihijom u smislu da u pokušaju uvođenja reda, definitivno ima i nereda, a to se najjače očituje upravo u krajobrazu.

I za kraj, imaš li nešto za dodati ili poručiti mladima kada je riječ o aktivizmu?

Ako želiš doživjeti promjene, kreni raditi jednu po jednu stvar.

Naravno, život nije linearna priča jer se mnogo stvari događa paralelno, ali je dobro postaviti temeljne ciljeve rada.

Ako ti se ne sviđa kako izgleda nešto pred tvojim vratima, počni mijenjati.

Tek kada ljudi krenu raditi takve korake, shvate koliko je teško biti aktivan član društva.

Autor: Barbara Kraš Kedmenec

Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR.

Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.