Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobar dan. Ja sam Petra Begović, a danas je sa mnom Katarina Dropulić. Katarina, dobar dan i dobrodošla.
Dobar dan, Petra, i hvala ti na pozivu.
Možeš li se na početku razgovora predstaviti našim slušateljima?
Moje ime je Katarina Dropulić i vlasnica sam firme PRogress Media. Bavim se odnosima s javnošću, marketingom i društvenim mrežama. Zadnju godinu i pol radim na EU projektima i jako sam sretna sa svojim odabirom te što su me sva ova iskustva o kojima ćemo pričati zapravo potaknula na samozaposlenje. Nadam se kako ćemo se i dalje družiti te da će vam ovaj podcast biti ugodan i koristan.
Čini se kako je poslovna situacija sređena no nije uvijek bilo tako. Možeš li objasniti slušateljima zašto nije uvijek bilo tako?
Onda bismo morali više od ovoga podcasta, ali probat ću skratiti. Prije otvaranja vlastitog obrta, malo manje od godinu dana sam tražila posao. Da dam kontekst: to je bilo u razdoblju lockdowna i korone kada apsolutno ništa nije radilo. Tada sam imala 3 i pol godine iskustva u marketingu i odnosima s javnošću i tada sam već nekako bila sigurna kako ću sigurno naći posao, možda ne već 1. ili 2. prijavu, ali kroz dva ili tri mjeseca hoću. Tako sam ja to sebi zamislila.
Međutim, kada je krenulo, stala sam brojati nakon poslane 100. prijave. Dobila sam ukupno 10-ak odgovora na te iste prijave i neka možda dva ili tri razgovora. To je za mene bilo poprilično turbulentno razdoblje i za mene i za moje bližnje, ali moram priznati kako me je jako puno toga naučilo. Naučilo me jako puno toga o meni, kako čitati ljude, koliko kao osoba vrijedim i koliko moram vjerovati sama sebi kako bi mi i drugi povjerovali.
“Poštovani, zahvaljujemo na prijavi. Izabrali smo kandidata koji u ovom trenutku više odgovara našim potrebama.” Znaš li koliko puta si dobila ovu rečenicu kao odgovor na prijavu na neko radno mjesto?
Od tih sto puta, dobila sam ju sigurno 50. Kako sam već rekla, do 100 prijava sam brojala, nekih 50 je bila točno ta rečenica, a ostali se nikad nisu javili. Ta rečenica mi je “ajme meni”, a vjerujem da je tako i svima ostalima koji to sada slušaju, a prijavljuju se na poslove.
Meni je “olakotna okolnost” bila ta što sam u tom razdoblju upoznala mnogo ljudi koji su imali isti problem kao i ja tako da sam s njima jako puno pričala. Pričali smo o CV-jevima, na koji način slažemo motivacijska pisma, kome se prijavljujemo, kako, kada, istražujemo li te iste firme i sl. Zapravo smo svi došli do sličnog zaključka: od sebe smo napravili sve što smo mogli u tom trenutku i sve što stručnjaci za CV-jeve, motivacijski govornici i svi ostali govore da trebamo raditi, ali jednostavno nije bilo nikakve povratne informacije.
To vas dovede do situacije kada jednostavno počnete sumnjati u sebe, makar imali i 10 godina iskustva. Javlja se anksioznost i stvari koje vas slabe u trenutku kada bi trebali biti jaki. Svakom tom istom rečenicom gubite snagu i volju. Meni se dogodilo kako sam se nakon svih tih loših faza, kao što kažu da imamo faze ljutnje, tuge i ostalog nakon prekida, samo probudila i shvatila da mogu, da imam, da znam te da će sigurno u nekom trenutku ili doći pravi poslodavac za mene ili, što mi je osobno draža opcija, da ću se dovoljno odvažiti da krenem u vlastiti posao jer je jako lijepo i izazovno. Sigurno bih poručila svima koji slušaju da, bez obzira želite li se zaposliti ili samozaposliti, da stvarno nakon tolike borbe i kiše dolazi sunce. Uvijek.
Ovo je baš poticajno. Vratimo se još malo na probleme koje si uočila tijekom ove potrage za poslom kao što su: nedostatak povratne informacije, nerealni zahtjevi, dugotrajni selekcijski postupci, ali i situacije u kojima su se kreativna rješenja kandidata koriste kao ideje tvrtke. Imala si i takvo iskustvo.
Nažalost, imala sam ga i ja i mnogi. Zašto mnogi? O tome sam počela pisati na LinkedInu i onda se javilo dosta ljudi starijih od mene i s puno više iskustva, a i oni s puno manje, koji su imali istu stvar. Kako ste rekli, sam nedostatak ikakve povratne informacije je sam po sebi loš i jako puno govori o firmi i poslodavcu zapravo.
S druge strane, tu su nerealni zahtjevi. Kada otvorite HZZ ili Moj posao, imate hrpu zadataka koje osoba aplicira na radno mjesto mora raditi i zatim imate možda dvije, tri “pogodnosti” koje poslodavac daje. Ono što je jako uočljivo i o čemu sam nedavno pričala, pogodnosti koje poslodavci često daju i navode su često redovita plaća. Kada malo bolje razmislite, to je zakonski regulirano i ne bi trebalo postojati u ijednom oglasu za posao.
S druge strane, nema nekakve ravnoteže između onoga što poslodavac traži i onoga što on daje. I s treće strane, imate ogromne selekcijske krugove koji traju i po par mjeseci, gdje se od vas zahtjeva razni niz kreativnih rješenja. Svi koji su kao i ja u kreativnoj industriji shvatit će o čemu pričam, a vjerujem da je tako i u nekim drugim. Traže vam se kompletne marketinške i komunikacijske strategije, content strategije, PR članci i sve ostalo.
Kako sam imala puno iskustva s traženjem posla, uočila sam kako su ti konkretni zadaci usmjereni prema klijentima s kojima te firme rade. Stoga vam se već tu lampica upali. S druge ste strane prilikom potrage posla spremni dati sve od sebe i pokazati najbolje što možete te sam tako i ja radila. Tako mi se dogodilo da sam nakon par mjeseci i nula povratnih informacija vidjela svoje kreativno rješenje na društvenim mrežama tih stranica.
To je u jednu ruku jako žalosno jer znači kako je to kreativno rješenje bilo dovoljno dobro da izađe i da se prezentira klijentu, dok vam s druge strane dođe i ova druga rečenica koju sam si kasnije osvijestila: to mnogo govori o poslodavcu, puno više nego o meni i o bilo kojem kandidatu čije je rješenje preuzeto.
Što čovjek u tom trenutku može?
Nažalost, kod nas ništa. Nakon tih svojih i tuđih iskustava sam baš dosta to istraživala. Znate i sami kada kažu kako se ideja ne može ukrasti i to je djelomično istina, ali budimo realni, kada radite nekakve zadatke za razgovor za posao, to je projekt. Projekt je vama preuzet i vi tu ne možete ništa. Možete ovako kao i ja pričati i upozoravati na to te se nadati kako će se takva praksa promijeniti, ali to je to. Nažalost, još ništa nije regulirano.
Spomenula si kako si se nakon niza negativnih osjećaja koji su se javljali u tebi odjednom probudila. Kako se čovjek probudi i što je bitno kako bi se to dogodilo?
Ja sam karakterno jako borbena i uvijek bih se kroz život ustala ako bih pala te jednostavno ne dam sebi samoj da potonem jer mislim da svi mi koji smo tu i koji slušamo i živimo zaslužujemo dati sebi sve najbolje od sebe što možemo. Imala sam dvije ljubavi: komunikaciju i psihologiju.
Ova prva je prevagnula, ali psihologija mi je uvijek tu negdje ostala. Odslušala sam jako puno toga i zapravo sam se u tom razdoblju odlučila korak po korak posvetiti sebi. Ok, nemam posla, ali idem raditi na svom osobnom i fizičkom zdravlju, i onda vjerojatno korak po korak i kap po kap, dok jednostavno nisam smirena i otpustila sve te negativne emocije, prihvatila takvu situaciju kakva ona je (a mislim da je to ključ), prihvatila to da imam puno mana i vrlina kao i svi ostali, znanja koja imam i rupe u znanju koje mogu nadograditi ili ne moram ako ne želim raditi određene poslove.
Tada sam se korak po korak smirila i počelo mi je rasti samopouzdanje, i kasnije sam jačala kroz svako iskustvo komunikacije s potencijalnim poslodavcem ili kroz volonterska iskustva.
Tu mi je kroz cijelo razdoblje LinkedIn bio ispušni ventil i recimo da sam vodila neki svoj mini dnevnik traženja posla. Dosta sam se preko njega odvažila istaknuti jer sam uvijek bila osoba koja voli biti behind the scene u bilo kojem poslu tako da sam nekako upala u javnost na LinkedInu u vrijeme kada nitko od nas nije bio toliko aktivan.
Kažem, korak po korak i bit će bolje. Nema univerzalnog recepta i svi smo različiti, ali trebate sebi dati priliku da prihvatite loše emocije, da je prihvatite onakvu kakva ona jest i onda je samo lagano otpustite.
Kada smo već kod LinkedIna, u svojim si objavama na društvenim mrežama pisala kako si intenzivno istraživala tvrtke koje imaju neke svoje zahtjeve za posao i njihov nastup na društvenim mrežama. Što si pritom otkrila?
Nekad prije sam se bavila i novinarstvom pa mi je ostao taj istraživački gen u meni. Kroz sva ova iskustva, i komunikacije i marketing, moramo istraživati. Kako bih se pripremala za apliciranje na određeni posao, tako sam malo istražila firmu, ali naravno kako nemate vremena pomno istraživati. No, međutim, kako su oni meni dali vremena jer se nisu javljali, ja sam si zadala provjeriti kakva je njihova komunikacija na društvenim mrežama, kako se ponašaju prema zaposlenicima, i sl.
Ono što je bilo interesantno u cijeloj priči, s obzirom da sam se javljala određenim firmama i da nisam dobila nikakav feedback, pa ni onu famoznu rečenicu što smo je malo prije citirali, u većini sam firmi primjetila kako se zalažu za prava radnika, da su jako komunikativni, da odgovaraju svakom na prijavu i sl. Taj nekakav razmjer onog što se stvarno događa i onog što se prezentira na društvenim mrežama bilo je potpuno drugačije.
Ne mogu se sada sjetiti o kome se točno radilo, ali u jednoj od objava se točno sjećam kako je jedan gospodin napisao: “Mi svakom odgovaramo.” I baš me to potaknulo da krenem istraživati te sam shvatila kako ni oni nisu odgovorili. Ali gospodin je htio pokazati da oni to rade. Možda je najveći problem u nerealnim očekivanjima poslodavaca i u nedostatku povratne informacije.
Naravno, mi svi shvaćamo da postoji jako puno prijava te da poslodavci dobiju po 100, 200, 300 prijava te da nemate toliko vremena da pomno odgovorite svakom kandidatu i to je u redu. Ali povratna informacija osobi koja želi raditi kod vas, koja očajnički traži posao i koja ima određene kvalitete koje možda baš vama trebaju jako puno znači.
Možda neće biti fit za vas ni vi za njega, ali će njemu kao osobi jako puno značiti jer smo na kraju krajeva svi ljudi i to ljudi s manama i vrlinama te moramo poticati jedni druge na ovaj ili onaj način.
Svojim otvorenim nastupom o nezaposlenosti i lošim poslovnim praksama dobila si priliku sudjelovati u medijima i na konferencijama, ali i krenuti svojim putem. Kako danas gledaš na to iskustvo i jesi li imala podršku svoje okoline?
U početku nisam imala podršku okoline, čak ni svojih bližnjih koji su mi govorili da ne pišem tako otvoreno o tome jer to ljudi čitaju i na taj način ću si zatvoriti sva vrata. Nisam imala podršku ni mnogih ljudi koje ne znam, ali su na LinkedInu komentirali na isti način. Ali možda sam po prvi put u životu odlučila poslušati najprije sebe pa onda ostale te biti otvorena.
Zaključila sam da ako si otvoren i ponašaš se onako kakav si zaista, sigurno će doći fit - ili pravi poslodavac ili pravi posao ili, u mom slučaju, napokon vjetar u leđa da pokrenem nešto svoje. Koja god bila opcija, morate biti “vi” jer ćete tako najbolje doći do pravog poslodavca i pravog posla.
To bi možda bila jedna poruka za kraj i, što si mi sama napisala u našoj korespondenciji, “ne mislim da svatko mora biti poduzetnik. Odlično je biti zaposlen kod kvalitetnog poslodavca.” Što je po tebi ključno u odnosu na poslodavca i radnika ili kandidata za posao?
Konkretna, jasna i transparentna komunikacija.
Katarina, sretno ti u tvom poslu i hvala na gostovanju i dolasku u naš podcast.
Hvala puno, Petra, i hvala vama što ste me slušali.
Dragi slušatelji, do sljedeće emisije lijep pozdrav.
Razgovarala: Petra Begović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
