Podcast možete poslušati na poveznici.
Dragi naši slušatelji, želim vam dobar dan. Slušate još jedan podcast u sklopu projekta „mimladi.hr - novo lice naslovnice“. Ovoga puta govorit ćemo o tome kako pokrenuti posao i to povezati s užitkom, kako ostvariti neke svoje želje i to provesti u stvarnost te kako stvarati i kreirati nove brendove. Moj i vaš gost je Ivan Ojdanić. Ivane, dobar ti dan i dobro došao u naš podcast.
Dobar dan i još bolje vas našao.
Za početak, može nekoliko riječi o tebi. Otkuda dolaziš i zašto si došao u Zagreb?
Rodom sam iz Dalmacije, iz Kaštela. U Zagreb sam došao prije nekih šest godina, a razlog je bio fakultet. Došao sam studirati i svidio mi se tempo grada i dinamika, svo to okruženje i prilike koje se nude u jednom glavnom gradu. Dosta se toga još posložilo i tako sam tu ostao i još sam tu.
To je lijepo. Može se reći da je to dosta česta priča u Hrvatskoj. Imao si neke hobije, imaš ih još uvijek, koje si pretvorio u posao. Krenut ćemo jednim pitanjem vezanim za fotografiranje i snimanje. To je nešto čime si se bavio. Kako je to krenulo? Taj te hobi doveo do posla i do jednog drugog posla kojem ćemo posvetiti ovaj podcast, pa ako možeš reći nešto više o tome.
Može. Fotografijom i videografijom bavim se već dugo. Fotografijom već 11 godina, a videografijom nekih četiri – pet godina. Sve je počelo kao hobi, kada sam prije 11 godina upisao tečaj fotografije u Foto klubu Split. Tamo sam krenuo upoznavati ljude i raditi neke poslove i sl. Vrata su se počela samo otvarati. Moja neka filozofija u tome svemu je da ako radiš ono što voliš, to radiš najbolje što možeš. Ako nešto radiš na taj način, onda je uspjeh neizostavan, prije ili kasnije jer se prepozna kada netko radi nešto iz ljubavi ili iz nekih drugih, materijalnih interesa.
Fotografija me uvijek pratila. Dosta sam poslova radio i promijenio dosta branši i svega. Nakon nekog vremena shvatio sam da sam promijenio toliko poslova, a fotografija uvijek tu nekako ostaje, a realno u dosta sam slučajeva od te fotografije, koja mi je bila hobi, zarađivao više nego od posla koji mi je bio egzistencija.
Onda sam odlučio napraviti taj jedan iskorak u poduzetništvu, a i u vjeri na kraju, i odvažiti se u poduzetništvu, krenuti tim stopama. To se uslijed okolnosti i milosti Božjom pretvorilo u posao od kojega danas živim i od kojega financiram sebe, a i neke svoje hobije sa strane, o kojima ćemo kasnije malo više razgovarati.
Upravo si kroz to fotografiranje poznao ljude koji su ti, na neki način, spojili užitak i neku ljubav prema pravom poslu. O čemu je točno riječ?
Poveznica je bila fotografija. Fotografirao sam liniju keramičkih šalica za jednu firmu iz okolice Zagreba i trebalo je napraviti nekoliko fotografija s latte artom. To je crtanje s mlijekom po kavi. Tu sam upoznao prijatelja Karla Purića koji je barista. Prži kavu, ima svoju pržionicu tu na Kvatriću. Tako smo se počeli družiti. Ja bih došao, napravio mu nekoliko fotografija za društvene mreže. Uzeo bih od njega kave da imam za doma. To mi je bilo jako zanimljivo, nešto novo i drugačije. Otvorio mi je cijeli jedan novi svijet, novi pogled prema tom napitku i samoj potrebi ispijanja kave.
Dosta mi se to svidjelo i sve do jedne situacije kada sam imao tu kavu u automobilu i našao sam se s prijateljem Markom Matijaševićem s kojim sam kasnije otvorio Lazarus. Dao sam mu da pomiriše kavu. Znao sam da voli kavu. Oduševio se kada je pomirisao i kada sam mu rekao o čemu se radi i koja je priča. Tako smo krenuli iz zezancija razgovarati da bismo mogli otvoriti nešto svoje s kavom i da bi nam bilo lakše da nas je dvojica.
Iz tog razgovora koji je bio pola zezancija do otvaranja firme prošlo je dva mjeseca. Najzanimljivije iz toga svega je to što je to bilo u vrijeme korone. Svaka se kuna preokretala, stezao se remen, svatko je štedio gdje je mogao uštedjeti, a mi smo ušteđevinu ubacili u firmu, u posao o kojemu nismo baš previše znali.
To donosi dosta rizika.
Da, poduzetništvo je sigurno 50 % rizik i treba riskirati. Ne možeš ići samo na sigurno.
Spominjao si jednu riječ – Lazarus. Što je Lazarus i što trebamo znati o njemu?
Lazar je lik iz Biblije, Isusov dobar prijatelj. Njega je Isus digao iz mrtvih, što je nama bila jedna poveznica. Htjeli smo da sam brend nosi jednu poruku, da nije samo brend kao takav, već da ima neko značenje. Odlučili smo se za Lazara koji je uskrsnuo od mrtvih, a i kava je ta koja nas ujutro, kada smo nikakvi, diže iz mrtvih i velikoj većini ljudi daje snagu za nekakve prve korake u danu. Pokušali smo tih nekoliko segmenata povezati i poklopilo se da čak i dobro zvuči.
Dakle to je posao, brend kave. Po čemu je ta kava drugačija od drugih, koje možemo kupiti u prodavaonicama?
Kava s kojom mi radimo je speciality kava, znači to je 100 % arabica. Ugrubo, kada uspoređujete komercijalno u speciality kavu, to je kao da uspoređujete lager i craft pivo. To je nekakva razlika. Okus jest nešto drugačiji. Malo je kiselija, nekome je malo slađa, uglavnom je skuplja, ali znate što dobivate.
Nije da nije za svakoga, ali neće se svakome svidjeti na prvu sigurno. To je kava koja na ljestvici bodovanja kave ima nešto više bodova. U samoj se proizvodnji, sušenju, mljevenju posvećuje više pažnje. Nastoji se iz zrna, iz same sirovine izvući što više toga. Dakle, ne ide se na kvantitetu, već na kvalitetu. Kava uglavnom potječe iz manjih pržionica jer se peče četiri – pet kilograma, a ne iz velikih gdje se radi iz 500 kilograma.
Ono što nas sigurno najviše zanima jest gdje se ta kava može konzumirati. Gdje se može kupiti?
Kava se za sada može kupiti preko našeg shopa i preko dućana Dućkas u Novom Zagrebu, njima distribuiramo kavu, te u Hotelu Slavonija u Vinkovcima. Uskoro ćemo biti dostupni u jednom restoranu u Istri i u jednom restoranu kod Zadra, ali o tome više uskoro na našem webu i društvenim mrežama.
Dao si već neke informacije i sigurno će biti zainteresiranih koji žele kupiti tu kavu. Moram priznati da iskreno nisam još do kraja razumio proces kako nastaje ta kava, ali sigurno bih volio kušati. Tko ti je bio potpora na tom putu? Spomenuo si kolege i prijatelje. Možeš li reći nekoliko riječi o tome kako je sve to teklo?
Tu bih se malo vratio na svoj dolazak u Zagreb. To je bilo specifično, ne bih rekao teško, ali zahtjevno razdoblje na tom putu. Dosta sam ekstrovertiran i okrenut druženju i upoznavanju ljudi. To je jedno okruženje koje mi je puno prirodnije nego da sam zatvoren u sebe. Došao sam onda iz jednog Splita u kojem sam imao, bez pretjerivanja, jedno 60 ljudi s kojima sam se družio na tjednoj bazi u Zagreb gdje sam poznavao samo brata s kojim sam živio. Viđali smo se dva puta tjedno jer je on bio na faksu, a ja sam radio, tako da nismo bili nešto u kontaktu. Bio sam prisiljen ući u samog sebe, svoju nutrinu i sam sa sobom neke stvari riješiti kako bi moj život mogao nastaviti u jednom zdravom smjeru bez lutanja, gubljenja i trošenja dana uludo.
U poslu su mi velika podrška prije svega moji roditelji, majka i otac koji su također poduzetnici, tako da sam ja odrastao u tom nekom poduzetničkom duhu. Nekako je bilo normalno raditi za sebe, imati svoju firmu i ići u tom nekom smjeru. Ne zato što je meni ispod časti raditi za nekoga, već zato što mislim da ne mogu ispuniti svoj puni potencijal, radeći na nekom radnom mjestu šest ili sedam sati. Nisam tako naučio i mislim da mogu i trebam puno više.
Također, podrška su mi i moja tri mlađa brata, koje puno pozdravljam i naravno svi moji prijatelji. Nemam puno pravih prijatelja, ali ima jako puno onih koji su tu u svakom trenu, u podne ili ponoć, nebitno jesmo li se čuli prije tri dana ili pola godine, svaki put razgovaramo u istom tonu. To je pravi Božji blagoslov i veliki vjetar u leđa.
Ovo su bile stvarno lijepe i dirljive riječi. Vratimo se sada na kavu. Ti si primjer da se može spojiti hobi i jedan gušt, nazovimo to tako i jedan posao, biznis. U ovom slučaju to su fotografija i kava, odnosno ispijanje kave. Od toga možeš živjeti, a i spojiti posao sa zadovoljstvom.
Odrastao sam, kao i cijela Hrvatska, u tom razmišljanju da je raditi ono što voliš nešto nedostižno i luksuzno. Mislim da je to dosta toksično razmišljanje, osobito za mlade koji imaju potencijala i elana i žele napraviti nešto više od svojeg života. Treba ići onom izrekom da ako radiš posao koji voliš, nećeš ni jedan dan u životu raditi. Stvar je u tome što radiš i da ne doživljavaš to kao neki križ, kao neke okove, već da s guštom ideš na posao, bez grča u želucu. Mislim da tek kada do toga dođemo, kada takav posao nađemo da tek onda možemo raditi taj posao s ljubavlju, a to je jedini način da se nešto radi ispravno – s ljubavlju.
Smatraš li ti sam za sebe da si povezao svoj užitak i posao? Koliko si ime zadovoljan?
Smatram da jesam. Stvarno uživam u svojem poslu, u svim poslovima koje radim. Mislim da jesam spojio ugodno s korisnim jer uz svoj posao mogu raditi dosta drugih stvari i načela po kojima živim. Mogu živjeti svoj privatan život na poslu i u svojem privatnom životu mogu živjeti svoj posao. Tu dolazi i duhovnost. Koliko god se ljudima činilo da su to dva odvojena puta, to je sve jako isprepleteno, slično i povezano. Smatram da sam došao do toga da radim posao koji volim i da uživam kad radim.
U društvu je poznato da poduzetnici nemaju godišnji i da si ga rijetko mogu priuštiti, ali iskreno, ja rijetko imam potrebu za godišnjim na taj način, da se moram psihički odmoriti. Imam prijatelja koji imaju poslove koji su dosta zahtjevni. Ja kada idem na godišnji uvijek su sa mnom laptop i fotoaprat.
Pomalo se bližimo samom kraju pa Ivane ako možeš poslati neke poruke svima koji slušaju, mladima da slijede ono što si ti napravio, da se odvaže, krenu i naprave nešto svoje, da povežu svoj posao i zadovoljstvo i da od toga mogu jednog dana zarađivati za sebe i svoju obitelj.
Prije svega bih potaknuo sve koje imaju želju imati nešto svoje, biti poduzetnici, graditi nešto svoje da se odvaže u tome i da ne traže samo neke poslovne prilike, nego da i Ovoga gore u sve to implementiraju. To je meni bio jedan od bitnijih faktora, a to je to ohrabrenje da napravim korak u poduzetništvu. Kao što sam rekao, odrastao sam u poduzetničkoj obitelji i taj afinitet prema poduzetništvu bio je od moje 15. – 16. godine.
Možemo reći da ti je to bila određena prednost.
Bila je određena prednost s jedne strane, a s druge strane dok sam bio mlađi imao sam dosta problema sa samopouzdanjem i sl. To su stvari koje su me dosta kočile općenito u životu, a tako i u tim mojim poslovnim poduhvatima. I to ohrabrenje koje mi je trebalo za pokretanje vlastitog posla došlo je isključivo kroz molitvu, nikakvi poticaju okoline, prijatelja i sl., mada ih je bilo dosta. Ta odvažnost koju sam dobio kroz molitvu bila je zapravo neophodna u svemu tome.
Svima bih definitivno savjetovao da izađu iz svoje komfor zone, da se ne zadovoljavaju mrvicama i da žive puninu svojeg života i postojanja, da rade posao koji vole, da se trude ići tim smjerom ne da naprave biznis, nego da žive dostojno.
Sve koji ovo slušaju potičem da od posla ne rade zlatno tele i da vam motivacija ne bude novac. Novac je super. Lijepo je imati puno novca i moći si priuštiti materijalne stvari, ali ako je u poslu motivacija samo novac, onda ste dobri dok ima novca, a u svakom poslu dođu periodi kada ima malo manje posla, dođe neka kriza i sl. Što te onda motivira u tom tvojem poslu? Mislim da tu prije svega treba biti zadovoljstvo klijenata jer kada ti je zadovoljstvo i osmijeh tvojeg klijenta ili kupca plaća, onda taj novac dođe sa strane.
Ovaj razgovor završit ćemo lijepim mislima. Ivane, hvala ti na ovome razgovoru i što si podijelio svoja iskustva, svoje poduzetničke korake sa mnom i s našim slušateljima. Hvala ti još jednom.
Hvala Vama na prilici.
Poštovani slušatelji, hvala i vama što ste uz nas. Budite i dalje uz naše podcaste i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
