Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji i drage slušateljice, dobar dan i dobrodošli u novi podcast. Moje ime je Gabrijel Orečić, a danas je samnom Boris Stojčević, mladi fizioterapeut koji dolazi iz Siska. Gospodine Borise, dobar dan i dobrodošli u podcast.
Dobar dan i hvala na pozivu.
Važno je za istaknuti kako je vaše trenutno zaposlenje u Općoj bolnici “dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Tamo radite kao fizioterapeutski tehničar, a nedavno ste završili i fakultet. Sada ste prvostupnik fizioterapije i na tome vam čestitam. Za sami početak je možda najbolje krenuti od motivacije. Kako to da ste odlučili postati fizioterapeut i upisali Srednju školu Topusko koja je bila početak vašeg puta?
Upravo tako, nakon završetka osnovne škole sam upisao srednju školu za fizioterapeuta. Uvijek sam htio pomagati ljudima i imao sam dvojbu hoće li to biti neka škola u Sisku ili ću se ipak odlučiti za srednju školu u Topuskom. Pošto u Sisku nije postojala srednja škola za fizioterapeuta, već u našoj županiji ta struka postoji samo u Topuskom budući da su tamo toplice, jednostavno sam izabrao Srednju školu Topusko, zanimanje za fizioterapeuta. Tu sam školu upisao jer sam uvijek htio pomagati ljudima koji imaju neke poteškoće u razvoju, kretnjama, hodu, i sl.
Srednju ste završili 2010. Jesam li u pravu?
U pravu ste. Nakon toga sam maturirao i imao upis na fakultet.
Nakon završetka srednje škole gdje ste imali i praksu. Može se raditi i nakon četverogodišnje srednje škole, međutim, prvo treba pronaći i odraditi staž. Kako je kod vas to teklo i jeste li imali nekakvih problema i poteškoća u pronalasku staža?
Nakon srednje škole naša struka ima obavezu odrađivanja staža u trajanju od godine dana i bez toga - staža i ispita nakon staža - se ne može dobiti licenca za rad te je proces pronalaska posla u struci jako otežan. Pronaći staž je bilo dosta teško i uspio sam ga naći, nakon godine i pol čekanja, preko natječaja naći u Općoj bolnici Sisak.
Živim u Sisku, ali sam staž tražio i u drugim županijama. Konkurirao sam na mnogo natječaja, ali obično su to bile odbijenice ili su sve kvote već bile popunjene. Uglavnom se preko 20 osoba javi na staž, ali bolnice traže po dva stažista. Imao sam tu sreću da sam mogao dobiti staž u mjestu stanovanja te sam nakon duge potrage uspio upasti u tu kvotu. Iako sam dugo tražio, čak je i sreća što sam u prihvatljivom roku uspio doći do staža, jer je to kod nekih trajalo i do tri ili čak četiri godine.
Isto kao i vi, mnogi mladi su tome svjedoci te su istaknuli kako je dosta teško pronaći staž, a kada se on i pronađe, često bude iscjepkan i bez prilike da ga se u komadu završi. Nakon završetka staža, položili ste državni ispit. Što ste potom učinili? Jeste li odmah radili u struci ili ste se malo tražili?
Nakon staža dao sam ispit Ministarstvu zdravstva, morao sam postati član Hrvatske komore fizioterapeuta i tek sam nakon toga u našoj struci mogao konkurirati za poslove. Uvijek sam htio raditi posao u struci, uložio sam dosta truda i vremena kroz praksu u toplicama u Topuskom i kroz staž te kroz druga znanja i vještine. Uspio sam ostati u struci iako sam imao mnoge dvojbe jer je 70 % ljudi je izašlo.
Premda sam imao i tu opciju, uz upornost sam uspio ostati i moj je prvi “posao” bio volontiranje u Staračkom domu u Sisku preko europske organizacije za volontiranje. Ondje sam proveo tri mjeseca i skupio znanja kako bio mogao pronaći posao u struci. Nakon uspješne potrage, moj je prvi posao bio u patronaži u Petrinji. Opis je posla bio jutarnji dolazak u 7 sati, po planu i rasporedu smo autima išli u kombinaciji sestra -fizioterapeut u patronažu po kućama i rehabilitaciju osoba za koje smo taj dan bili zaduženi. Na tom se mjestu zbog loših uvjeta nisam dugo zadržao.
Nakon toga sam uspio dobiti posao kod franjevaca u Kući svetog Franje na Odri. To sam bio na probnom radu i htjeli su me uzeti, ali su mi za početak uspjeli dati samo prijevoz i jedan dio plaće. Ondje sam se zadržao dva tjedna te sam uspio dobiti posao na Ključić brdu u Domu Oaza gdje sam ostao raditi u struci dvije i pol godine.
Dolazimo do ključne stvari i razloga poziva u podcast. I sami ste istaknuli nekoliko promjena poslova, iako su svi bili vezani uz struku. U tom periodu dobili ste primamljivu ponudu da odete raditi ni manje ni više nego u Švicarsku. Kako je to izgledalo i kako ste reagirali na tu ponudu? Na kraju ste odlučili ostati u Hrvatskoj. Zbog čega? Neki kažu kako je Švicarska idealna zemlja. Što vi o tome mislite?
To je sve istina što ste rekli, samo što sam dobio ponudu nakon što sam počeo raditi na sezoni u Opatiji gdje sam radio šest mjeseci. Kada sam se vratio sa sezone dobio sam ponudu da idem raditi u Švicarsku. Ondje imam i rodbinu te sam imao opciju da odem, ali unatoč tome sam ostao i dobio posao u struci u bolnici u Sisku. Ponuda je bila jako dobra za život i budućnost, ali ipak sam ostao u Hrvatskoj. Smatrao sam kako još dosta toga mogu dati svojoj državi i htio sam ostati tamo gdje živim - u Sisku.
Kada pogledate retrospektivno, je li vam žao što niste prihvatili ponudu iz Švicarske i ostali u Hrvatskoj? Ono što je možda zanimljivo našim slušateljima jest informacija da ste paralelno sa zaposlenjem odlučili vanredno upisati studij Fizioterapije u Zagrebu te ste tako istovremeno studirali i radili. U startu vam je možda bilo teže nego da ste otišli u Švicarsku jer nekog znanja i predznanja njemačkog već imate.
Istina, nakon što sam počeo raditi u Općoj bolnici Sisak, shvatio sam potrebu kako bi se i dalje trebao u struci obrazovati i usavršavati. Imao sam malo veći križ jer nisam redovno upisao fakultet, tj. nakon srednje škole kada sam i trebao. Zbog toga što radim u dvije smjene imao sam malo teži posao da studij privedem kraju te su mi tu uskakali moji radni kolege i šefica odjela te sam uspio to iskoordinirati. Nije bilo lako, ali uz trud, rad i znanje se može. Imao sam tu zvijezdu vodilju i dosta sam morao biti miran kako bih to sve uspio uskladiti i doći do svog cilja - prvostupnika fizioterapije - i s time sam jako sretan.
Kako se već približavamo kraju emisije, još su samo dva pitanja. Vi ste imali hrabrosti uhvatiti se u koštac i s fakultetom i s poslom. Međutim, uz to ste završili jednu edukaciju koja se zove kinesiotaping i povremeno radite kao sportski fizioterapeut na nogometnim utakmicama. Je li to točno?
Tako je.
Kako to sve uspjevate i gdje pronalazite snagu, volju i vrijeme?
Uvijek sam bio u sportu, a naša struka ima tu opciju da se može raditi u sportu kao sportski fizioterapeut. Pronalazio sam se u tome. Kako radim od ponedeljka do petka, a obično su utakmice vikendom, najčešće sam na dežurstvu na tim utakmicama subotom ili nedjeljom. Imam volju i to me inspirira budući da je riječ o sportu i pomaganju igračima. Radi se o NK Lekenik, ali isto sam tako i na drugim utakmicama dežuran te sam prvenstveno sportski fizioterapeut.
Za edukaciju kinesiotapinga koju sam odradio u Zagrebu sam se išao usavršiti zato što se radi o sportu i jako je dobra metoda za sportaše i za nesportaše kojima je smanjen opseg pokreta. Pomoću tih traka možemo dobiti dobar pokret, a sportaš i uz bolove može odraditi utakmicu od 90 min. Završio sam to i zbog sebe, ali i da mogu pomoći sportašima na terenu kako bi im oporavak bio lakši i brži nakon napora i utakmice.
Svaki vam je dan zaista ispunjen od jutra do večeri: konstantno učenje, rad i trud. Zahvaljujem vam se na vašem gostovanju i postavljam vam pitanje koje uvijek na kraju pitam sve svoje goste: u kontekstu ponude Švicarske, odricanja, neprospavanih noći, odlazaka iz prve smjene u Zagreb na predavanja i obrnuto, što biste poručili mladima?
Prvo ću vam zahvaliti na pozivanju u podcast. Mladima bih prvenstveno rekao da budu ustrajni u svojim naumima, da uspiju u svemu što su si zacrtali u glavi te da ništa nije nemoguće uz trud i rad. Bio sam puno puta u kušnjama da bih možda odustao od studija i da ga ne bih završio jer je to ipak uz posao jako teško, ali sve se može uz trud i uz borbu. Ovisi od osobe do osobe, ali smatram da se sve to može ostvariti nekad na lakši, a nekad na teži način.
Uvijek se isplati i kroz život se uvijek vrati. Evo, neka se drže svojeg smjera, ne odustaju i budu ustrajni u svojim naumima. Isto tako mislim za rad u Hrvatskoj ili rad u inozemstvu. Naravno da uvijek imamo neke bolje ponude u inozemstvu kao što sam i ja imao za Švicarsku, ali ipak sam odlučio ostati i dati nešto svojoj državi.
Naravno da uvijek imamo opcije ili, kako bih ja to rekao, “plan B” koji uvijek možemo kad tad ostvariti. Naravno da trebamo uvijek nešto svoje dati i svojoj zajednici i državi pa ako se ostvari neka druga opcija, može se to iskoristiti kada za to dođe vrijeme i prilika.
Hvala vam još jednom na gostovanju, a vama, dragi prijatelji, što ste nas slušali. Mogu samo izraziti zahvalnost i reći u stilu jedne poznate pjesme, samo s par izmjena: moj je život Hrvatska, a to nam je dokazao i naš današnji gost. Do sljedećeg podcasta, lijep i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
