Šibenčanka Patricija (27) radi od svoje 18. godine. Nakon završene opće gimnazije, upisala je fakultet, a brzo od njega i odustala te se okrenula tržištu rada. Većinu vremena je konobarila, ali kaže kako nije požalila. Ovo je njezina priča.
„Studirala sam dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Zadru, Filozofiju i Pedagogiju. Filozofija mi je bila strašno interesantna, međutim pedagogija mi se nije svidjela pa sam jednostavno digla ruke od toga. Zasitila sam se, nije mi bilo „napeto“ i bila sam prisiljena naći posao. Kafić u kojem sam redovito pila kavu tražio je konobara i probala sam. Na kraju mi se svidjelo“, prepričala nam je Patricija kako je ušla u svijet konobarenja.
Puno znači, kaže, kada možeš pokriti troškove živote, ali se „brzo navikneš na te novce“ i teško se onda „odviknuti od te branše“.
Što god radila, uvijek se vraća „tacni“
„U startu sam radila samo popodne, bez slobodnih dana, ali kako sam stekla malo jače konobarsko iskustvo, onda sam ja već počela uvjetovati kad ću imati slobodan dan, kakve bih ja smjene i, na kraju krajeva, počela sam pucati na bolja radna mjesta“, kaže naša sugovornica te opisuje kako su izgledali njezini počeci rada kao konobarice:
„Radila sam i u klubovima, noćne smjene po 12 sati. Jedan period je bioritam bio strašan. Onda sam se u jednom trenutku okušala u puštanje muzike pa sam krenula s financijskim savjetovanjem... Znala sam imati dodatne honorarne poslove sa strane, ali uvijek se vraćam „tacni“, tu je jednostavno najbolja lova.“
Iza nje je desetak godina radnog iskustva, a u tom periodu nagledala se svega. Uvjeti rada, kaže, ovise od mjesta do mjesta:
„Nije isto raditi u kafiću s pet stolova i zatvarati u 21 sat ili raditi na špici u centru grada s radnim vremenom do 1 ujutro. Mi konobari smo blagoslovljeni time da je dosta ljudi naše struke otišlo u druge države, imamo manjak školovanih konobara na tržištu. Već godinama radim pa znam sve od depuracije aparature do slaganja glazbe u smjeni, imam sve u malom prstu, a takvih nas je malo. Zbog svega su sada počele skakati plaće jer nitko više to ne želi raditi. Kada sam tek počinjala raditi, mogli smo biti sretni ako smo dobili četiri tisuće kuna i dan slobodno u tjednu, a sada se radi o lijepim plaćama, za ispod pet tisuća ne idem sigurno na posao. Mislim da se konobare počelo više cijeniti baš iz tog razloga jer ih je puno otišlo van. Osim toga, „kafićki“ konobari u jednom trenutku odu u restorane jer je pristojniji posao, veća je „mandža“ tamo.“
Pitali smo je koje probleme bi u svom poslu izdvojila kao najveće, pa smo dobili odgovor uz smijeh: „Ne znam odakle bih počela!“
Od rada na svaki blagdan do upoznavanja ljudi iz cijelog svijeta
„Bilo je situacija gdje ti je rečeno da je radno vrijeme do ponoći, ali dok god gosti ostaju, ostaješ i ti pa se znalo dogoditi da dočekaš jutarnju smjenu. Znala je kasniti plaća - jednom sam imala situaciju da su nam preskočili plaću za rujan, pa smo u listopadu dobili dvije. Moraš se ti taj mjesec snaći za platit stan i režije. Osim toga, to je fizički naporno. Na nogama si cijelo vrijeme. Ima dana kada ne stigneš jesti u smjeni, a da ne govorim da sam do nedavno radila svaki Božić, svaki doček Nove godine, nemaš slobodnog blagdana. Sad sam počela birati radna mjesta koja stave ključ u bravu kada je neki blagdan, a toga sam se morala odreći prije toga na jedno pet godina. Naravno, bilo je tu situacija poput razbijanja i vrijeđanja, ali tu je bitno imati dobrog poslodavca, koji će uvijek biti pri mobitelu i doći riješiti to. Radila sam dok sam bila mlada u kafiću koji je imao puno stepenica, a i sedamdesetak vrsta craft piva i od tih stepenica meni je stradalo lijevo koljeno, a desno rame da ne komentiram kakvo je od nošenja tacne“, izdvojila je Patricija.
Kao prednost ističe da se u ovom poslu može zaraditi pa kada joj je potrebna pauza da otkaz i dva mjeseca „gušta“. Radno mjesto je takvo, dodaje, da doslovno „skače“ s radnog mjesta na radno mjesto: „Da me sada okrene, u utorak dam otkaz, u srijedu već imam gdje raditi.“ „Ako nećeš birati“, kaže da se posao može naći u roku od „dva dana“.
„Reći ću vam iskreno, ja u životu nisam napisala životopis. Da ga sad moram napisati ne znam kako bih to izvela. Ja doslovno dođem na razgovor i već sutra krećem raditi. Ima dosta ovih koji biraju, „ne sviđa mi se ovo, ne sviđa mi se ono“, naravno da nećeš tako naći posao. Živimo u državi u kojoj su kafić i pekara na svakom ćošku, ne treba tu neko ekstra radno iskustvo, brzo se sve pothvata. Uvijek se rugam da bi umjesto vojnog roka trebalo uvesti konobarski da se ljudi malo nauče ponašanju“, uz smijeh govori naša sugovornica.
„Poznajem ljude iz cijeloga svijeta i što je najbolje, oni se vraćaju. Ako sutra poželim putovati imam gdje spavati u Barceloni, u Beču, u Amsterdamu... Da sam radila u nekakvom uredu teško da bih imala priliku upoznati toliko šarolike ljude. To je razlog zašto guštam u svom poslu, naravno uz novce, tu su životne priče koje tu doživim. Recimo, imali smo jednom gluhonijemi par koji ne govore engleski. Mi ne znamo znakovni jezik, oni ne znaju engleski i nismo se mogli preko papira sporazumjeti. Ali nakon što smo uspjeli, ne znam uopće kako, preko Google translatea, oni su nama tipkali svoju životnu priču preko mobitela. Njima je bilo jako drago jer se nitko nikada nije potrudio na takav način oko njih. Meni je to ostalo urezano u sjećanju. Gdje bih ja imala priliku naletjeti na toliko ljudi?“, još su neke od prednosti koje ističe u svom poslu.
O mogućnosti povratka na fakultet: „Ono što želim upisati, nema izvanredno“
Razmišlja li o povratku na fakultet, pitali smo je:
„Problem je što u u Šibeniku nema studija koji me zanima i onda se opet radi o plaćanju podstanarstva, tu su i ostali troškovi, a onda bih opet trebala uz fakultet raditi. Osim toga, vjerojatno bi to malo teže išlo jer se moram podsjetiti gradiva, nisam dugo učila… Zanima me, npr. grafika na Akademiji, ali tamo jednostavno ne dozvoljavaju izvanredno studiranje. Koliko god razmišljam o tome, nema te opcije da ja učim kod kuće i izlazim na ispite, što mi predstavlja problem“.
Naime, Patricija je nakon srednje škole upisala studij Filozofije i Pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, ali je nakon nekog vremena shvatila da ju pedagogija ne zanima.
„I onda je bio isti problem, koji mi ideja studija predstavlja i danas. Tada mi nisu dozvolili da se prebacim izvanredno, nego su mi predlagali da se prebacim na predškolski odgoj jer je to jedina opcija na zadarskom Filozofskom fakultetu na kojem možeš studirati izvanredno. I opet bih onda lovila neki fakultet koji mi se ne sviđa, a ne vidim se sutra u tome. To je možda problem s našim sustavom“, razmišlja Patricija.
Ističe da unatoč svemu voli svoj posao.
„Uz tu grafiku, volim raditi s ljudima, zanimljivi su mi i novinarstvo, psihologija... Sada sam dobila u biti sve to, ali za „sirotinju“. Rugam se da toga ima jedino na Balkanu, drugdje u svijetu jedan konobar samo kuha kavu, drugi slaže suđe, treći se brine oko računa... Više manje je sve samoposlužno, uzimaš piće, nema tu komunikacije s konobarom. A kod nas si ti skladištar i psiholog i sve redom. Imamo drugačiju kulturu odnosa s gostima, a meni je to osobno genijalno. Imam dva kafića u koja odlazim i vjerojatno ću pratiti konobare kada promijene radno mjesto. Imala sam svoje mušterije koji su mene pratili. To su ljudi koji vole glazbu koju puštaš u smjeni, ljudi koji piju neku specifičnu kavu, a kad ti jednom objasne kakvu kavu piju i naučiš kuhati tu njegovu kavu, kada mu na licu vidiš treba li mu taj tren kava ili nešto drugo… Samo se pogledate, tako da da, imate goste koji vas prate kako mijenjaš posao i meni je to genijalno. Imala sam čak goste s kojima sam s vremenom postala kućna prijateljica“, prepričava Patricija.
Do posla u roku dva dana
Nakon nekoliko godina provedenih u Zadru zbog studija, nedavno se vratila u svoj rodni Šibenik i opet je, kaže, posao našla u roku od dva dana.
„Možda sam puno i rekla, još prvi dan sam čula da netko traži konobara (opet smijeh). Meni je problem bio u Zadru sa smještajem. Naime, tamo je teško naći stan jer imaju filozofiju da zimi hoće studente, a ljeti turiste, tako da naći stan za cijelu godinu, da je na dobroj poziciji i da nije u rasulu, to je gotovo nemoguća misija. Svi hoće da si 1. svibnja ili 1. lipnja „vani“, a očekuju da se vratiš 1. listopada. Znala sam nekoliko ljeta provesti na kauču kod prijatelja. Zasitila sam se toga i vratila se ovdje i počela raditi nakon dva - tri dana, u pizzeriji.“
Kaže da joj još samo nedostaje rad u restoranu kako bi mogla reći da je što se tiče konobarenja zaista prošla sve.
Ipak, priznaje, ne namjerava raditi kao konobar cijeli svoj život, pa smo je pitali za planove u budućnosti.
„Teško je pratiti taj tempo. Može se reći da sam trenutno u najboljim godinama, ali sa svima nama koji se izjašnjavamo kao malo ambiciozniji konobari, postoje druge opcije. Ili ću jednoga dana otvoriti nešto svoje ili, kako su me svi savjetovali, da ne težim fakultetu nego da ulažem u tečajeve, da položim dva - tri tečaja i da onda promijenim struku. Tečajevi kraće traju i fleksibilnija su predavanja, tako da ozbiljno razmišljam o da upišem web dizajn. Otvorena je i mogućnost da s obzirom na to da dobro poznajem posao, probam otvoriti nešto svoje, tako da mislim da ništa od fakulteta“, kaže i nastavlja:
„Da sam završila Pedagogiju i Filozofiju, što bih ja sad imala od toga? Rad u srednjoj školi na pola satnice jer je to predmet kojeg imaš samo u gimnaziji zadnjih godina, logika u trećem, filozofija u četvrtom. To je krpanje kraja s krajem. Stalno se pitam kako bih preživljavala, a moguće i da bih opet završila tu gdje sam danas. Radim s kolegom koji je magistar novinarstva i radi sa mnom jer mu je jednostavno to isplativije. Poznajem i one koji su završili fakultete, a ne mogu pronaći posao u struci. S druge strane, ima onih koji su snalažljivi, nisu završili fakultete, lovili su te tečajeve i danas imaju svoje firme, sami su svoji šefovi“.
Snalažljivost kao ključ uspjeha kod mladih ljudi
Upravo je snalažljivost, smatra, ključ uspjeha kod mladih ljudi, a i sama je sklona sebe svrstati među takve.
Za kraj razgovora, pitali smo je s kojim pritiskom se susrela nakon završene gimnazije da upiše fakultet:
„Ne mogu opisati koliki. „Pucala“ me depresija kada sam počela konobariti, bilo me je sram. Završila sam gimnaziju da bih išla konobariti, ali na kraju je ispalo super. Dosta se očekivalo od mene. Mislim da svaki roditelj sanjari da mu je dijete liječnik ili odvjetnik, a ne konobar, ali mene sada s ove pozicije nije briga.“
Misli da bi cijela situacija imala drukčiji tijek da je između srednje škole i studija uzela godinu dana slobodnog.
„To je doslovno bilo iskakanje iz školske klupe, navrat-nanos na studij. Veliki pritisak da maturiraš i onda ponovno uletavaš u klupu bez da si stigao razmisliti. Ima ljudi koji znaju od malena što ih privlači, a ima ljudi poput mene koje privlači previše stvari i neodlučni su po tom pitanju, pa sam možda stvarno trebala uzeti godinu dana pauze, odmoriti, proputovati, odraditi pa onda tek upisati“, zaključila je razgovor za zaposlavanje.mimladi.hr Patricija.
Autorica: Barbara Kraš Kedmenec
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
