Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan, dragi slušatelji, i dobrodošli u podcast. Moj je današnji gost Vlatko Štampar, stand-up komičar.
Dobar dan.
Vlatko, doselio si se u Zagreb na studij arhitekture. Kako si se odlučio za arhitekturu i kako si se zatim snašao na poslu u arhitektonskom uredu?
Išao sam u srednju graditeljsku školu i završio sam smjer za dizajnera interijera. Prva želja mi je bila dizajn, a rezerva je bila arhitektura, ali u dizajnu sam prošao katastrofa: trema i panika tijekom prijemnog; dok sam na arhitekturi bio opušteniji budući da je bila rezerva i tamo sam na kraju upao. To mi je stvarno bilo drago. Onda sam skoro završio u roku.
Na poslu sam radio u uredu par godina čisto da vidim je li to to. Malo mi je sve skupa bilo prestresno, ali sam bio u idealnom uredu da shvatim kako nije problem u ljudima nego u meni. Super su bili projekti, super šef, super suradnici, dobra pekara ispod ureda i sve je bilo idealno, ali osjećao sam tjeskobu svakoga jutra i onda sam shvatio da je stvar u meni. A u glumi je dobra stvar probati u životu raditi u uredu s kvalitetnim i dobrim ljudima.
Paralelno sa studijem te zatim i s karijerom u arhitektonskom uredu, razvijao se tvoj tadašnji hobi - stand-up. Kada je bio tvoj prvi nastup i kako je sve to krenulo?
Prvi je nastup bio 2007. u prosincu. Otvarala se jedna udruga u Varaždinu i zamolili su kolegu i mene da napravimo neki stand-up. Tada smo gledali Robin Williamsa i Pabla Francisca, a oni su bili u pravilu po sat vremena te smo rekli “ajmo probati napraviti” i pola sata je trajao nastup - katastrofa za prvi nastup, ali bilo je super, frendovi su došli čak iz Zagreba i bila je dobra atmosfera. To je bila neka motivacija za dalje.
Drugi nastup sam organizirao sam sebi i bio je par mjeseci poslije i bio je katastrofa. Prvi je prošao super pa sam razmišljao: “Ovo je bilo super i sigurno je da sam najbolji. Idemo odmah raditi.” Pa je onda bilo užasno, 45 minuta agonije. Nakon toga je bila pauza u trajanju od pola godine te sam u Zagrebu 2008. krenuo redovito nastupati i krenulo se razvijati.
Postoji li neki poseban trenutak ili razlog kada si odlučio ostaviti siguran posao i karijeru arhitekta i zamijeniti ga sa stand-upom?
Nemam neki poseban trenutak. Jednostavno se lagano događalo. Kad god dođeš nekome u goste i kažeš: “Kako vam je naraslo dijete”. A oni ne razumiju jer su svaki dan s njim. Svaki dan je bilo “možda bih” i u neke dvije, tri godine rada se to samo spontano dogodilo.
Znači, nije bilo neke prelomnice?
Baš se trenutak kada smo odlučili i spalili nacrte u dvorištu te krenuli u novi život nije dogodio. Znao sam da ću se baviti time u životu. Nevezano hoću li biti arhitekt ili nešto, čim sam krenuo nastupati, želio sam da mi to bude bar jednom tjedno ispušni ventil i da sam na pozornici, nevezano za to hoće li to postati posao ili ne. I jednostavno se razvio u posao.
Je li ti to tada bila teška odluka i kako danas gledaš na to?
Čak je i bila neka logična stvar za napraviti jer bi svaka osoba u životu trebala raditi ono što ju zanima i oko čega je bar malo strastvena. Ljudi kažu kako sam bio hrabar i dao otkaz na sigurnom poslu, ali meni bi bilo hrabrije ostati na poslu koji ti ide na živce i biti sljedećih 20 godina tamo. Logičnije mi je bilo probati i vidjeti što će se dogoditi.
Osim samostalnih stand-up showova nastupaš i kao dio kolektivne Lajnap komedije te snimaš reklame. Što još sve radiš i od čega se sastoji posao stand-upovca?
Prvenstveno su to nastupi i stand-upovi gdje ljudi plate ulaznicu i planski dođu pogledati nekoga da ih nasmije. To su grupne ili samostalne večeri, nastupi po Hrvatskoj, tu i tamo se događaju neki privatni nastupi ili neka manja svadba. Gdje god je neka situacija u kojoj mogu procijeniti kako se mogu uklopiti s ljudima i nasmijati ih pola sata, 45 minuta, sat vremena ili 90 minuta, ovisno o dogovoru, tu ću se probati ugurati i to mi ima smisla.
Posao stand-upovca se sastoji od pripreme materijala, stalnog pisanja novih fora kako bi ljudima bilo zanimljivo i kako te ne bi zaboravili. Mi smo u nekoj fazi gdje ne postoji osoba koja odjednom organizira sve žive nastupe nego je sve skupa krenulo kao hobi, 20 dana nakon se otvorio neki posao gdje je i obrt, firma, računovodstvo, računi, porezi, prirezi i stvari koje mi još uvijek nisu jasne.
Svega pomalo ima: od dizajniranja vizuala, odrađivanja nastupa, planiranja jesi li tajnica, vozač, taksist ili sve skupa. Nije problem ako radiš sve jer ti je super.
Jasno, uvijek je lakše ako radiš posao koji voliš. Što se samog nastupa tiče, nije to baš samo doći na pozornicu i pričati fore sat vremena. Treba se za to sigurno i pripremiti, napravit nacrt nastupa i sl.
Stalno razmišljaš o nekom materijalu i sitnicama koje bi se mogle iskoristiti i ako imaju iole smiješne naznake zapišeš ih kao natuknice. Kasnije se to isproba pred publikom i ako to nakon 5, 6 ili 10 puta funkcionira, onda znaš kakav je materijal. S godinama i iskustvom je lakše procijeniti hoće li nešto proći kao materijal ili ne, ali uvijek stvari iznenade. Neka stvar koja se razrađuje i raspisuje tjednima na kraju ne prođe dobro kao neka stvar koja je krenula kao usputna fora i razvije se u materijal u dvije minute.
U vezi pripreme ima stalno posla, ali bitni su ljudi. Teško je skladati ako nemaš instrument pored sebe. Možeš ti napamet raspisati note, ali dok ne probaš… Nama je publika dosta bitna povratna informacija i super je stvar što apsolutno nema muljanja. Iste sekunde znaš valjaš li ili ne: ako se smiju - dobar si, a ako se ne smiju - znaš da ne valjaš.
Kako postati uspješan stand-upovac? To je karijera za koju ne postoji škola i sve vještine i znanja ima jedan stand-up komičar. Na koji se način iskristalizira jedan stand-up komičar?
Mislim da je danas najbitnije biti iskren. Ljudi se upoznaju i u prvih par sekundi otprilike dobiješ dojam kakva je osoba i on te ne prevari u 90 % slučajeva. A kamoli kad nekog gledaš na pozornici sat vremena ili 90 minuta, nema muljanja, laganja, lažne skromnosti i glume kako tu večer nisi ljut, a zapravo jesi. Kao u svakom poslu, bitno je uložiti vremena i truda. Nisam ni ja znao koliko ću stvari trebati uređivati i imati nastupa, prespavati u hostelima i dijeliti letke i plakate. Nije problem dok radiš stvar koja ti je stvarno super. Veći je problem naći tu stvar nego postati uspješan.
Može li se stand-up komičar usavršavati u smislu dodatnih edukacija, radionica i vježbi?
Vjerujem da je svaka vještina koju komičar posjeduje dodatni plus u nastupu. Ako dobro pleše, sigurno ga može ukomponirati u nastup i genijalno otplesati dio neke improvizacije. Vještina je raditi i glasovne promjene. Postoje i glumačke radionice, edukacije i improvizacije svega.
Normalno, svaka stvar koju probaš ti pomaže, ali svaki komičar gradi svoj stil na svoj način. Netko čita puno knjiga, a netko gleda 500 komičara, a netko ne radi ništa od toga nego se skroz koncentrira na svoj život te vadi i crpi inspiraciju iz toga. Svaka je osoba jedinka i razvija se na svoj način.
Mi u Lajnap ekipi, a to su trojica kolega te je svaki od njih na svoj način čudan i drugačiji, ne poklapamo se apsolutno u svim razmišljanjima i jednostavno si svatko gradi svoj materijal na svoj način: ima svoje pokušaje i pogreške te nekad uspije, a nekad ne.
Još jedan od tvojih hobija koji je postao i dodatan izvor prihoda jest i crtanje u kojem se mogu vidjeti tvoji talenti i tehnike koje si razvijao baveći se s arhitekturom. Planiraš li možda neki novi korak i u ovom području?
Još uvijek ipak samo vježbam i obrađujem narudžbe. Ako vidim kako mogu dobro nacrtati nekakav rad i motiv/portret/pejzaž, prihvatit ću taj posao. Još uvijek mi je teško taj dio naplatiti jer se još uvijek vježbam u tome i jednostavno mi se lijepo igrati te mi je to hobi sa strane da malo odmorim, stavim si muziku koja mi odgovara i koncentriram se na neku novu stvar i novu vještinu. A planovi… Volio bih imati izložbu, ali pola radova podijelim, a pola su neke naruđbe pa mi kod sebe ne ostane dovoljno. A vremena nemam zato jer se vozikam okolo po nastupima. Ukratko, obaveze.
Što bi poručio mladima koji su u fazi odabira budućeg zanimanja, kao i onima koji se možda odlučuju za ovakav zaokret kakav si ti napravio kada si shvatio kako arhitektura možda nije najbolja za tebe i da bi se želio posvetiti poslu kojeg voliš?
Neka naprave to. To je možda najveća greška u razmišljanju: kako je prekasno da ja sa 38 upisujem fakultet. Ma možeš upisati fakultet i s 59. To je tako svejedno. Ljudi moraju birati s 18 godina, a s 15 godina već moraš odabrati srednju školu. Zamisli da isti stil i istu muziku koju si odabrao s 18 godina moraš slušati cijeli život jer si to odabrao.
Imam prijatelja koji je profesionalni kuhar i radi u kuhinji s Michelinovom zvjezdicom, prijateljica je pjevačica koja ima super glas i izdaje albume, drugi prijatelj je skiper i svi smo imali isti semestar s 19 godina na drugoj godini arhitekture gdje smo slušali isti predmet koji se zvao “Cigla je jako fenomenalna” jer smo to morali. Svatko je na kraju otišao na svoju stranu, ali nikad ti neće biti žao raditi stvar koja ti je super. Ali to je problem. Treba naći i treba kopati koliko god se čini čudnim.
Da mi je netko rekao da ću se moći baviti time da nasmijavam ljude i radim budalu od sebe, kako sam radio pod velikim odmorom u osnovnoj školi, kako da vjeruješ osobi da je to uopće moguće? Ljudi osjete ako radiš ono što ti dobro ide i vide da si ok.
Odlično mi je ovo što si rekao “zamisli da muziku koju si odabrao s 18 godina moraš slušati do kraja života”. Jako je dobra usporedba i razmišljam gdje sam bio s 18 godina…
Zamisli da si sada obučen kao što si bio s 18 godina i mislio da si faca. Imao bi široke samterice, dugu kovrčavu kosu… Gibonni s greškom.
Tako je. Reci, gdje se vidiš za 10 godina? Kako vidiš da ti se karijera razvija?
Negdje sam na moru u vikendici i igram se s unucima. Trebao bih i djecu imati… Za 10 godina bih volio da ostane kako je trenutno. Stvarno sam zadovoljan i nije da imam velike megalomanske želje i napunjene arene i stadione. U Lisinskom je bilo zbilja predivno nastupati i lijepo je osjetiti atmosferu od 1803 ljudi koji se smiju. Lijepo je to, ali intimniji nastupi su mi nekako draži, a mogu biti brži i ljudi se nemaju vremena odmoriti od informacija i smijanja.
Za 10 godina ako ostane tako kako je bilo bi super. Mogu doći u neki grad, vidjeti da ima zainteresiranih ljudi da se dvorana napuni i da su kasnije ljudi zadovoljni, da tu i tamo dobijem poruku “Baš mi je bilo lijepo. Zaboravila sam na svoje probleme. Puno hvala.” i to je to. Kako si stariji i stariji, imaš želju da razmišljaš kao tvoja baka: “Samo da je zdravlja i ništa drugo.” Tu i tamo neki roštilj gdje se može ugurati i da ne moram kupovati meso i to je to. Ni peći nego samo doći i komentirati “A ti to tako.”
Znači nemaš grandiozne ideje punjenja Arene kao Domenica 2030.?
Ne, ne još. Možda za neke druge projekte da, ali volio bih se držati humora te ga možda isprobati u nekom drugom formatu, da nije čisti stand-up nego možda neke zezancije ili skečevi, emisijice na You-Tubeu. Ali još razmišljam i pokušavam se uklopiti u ovaj mindset mladih i tik-tok generacije. Moram pokušavati nove stvari i tu i tamo napraviti neku sliku.
Vlatko, hvala ti puno na gostovanju. Hvala i vama, dragi slušatelji, i do slušanja.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
