Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan, dragi slušatelji i dobrodošli u podcast. Naš današnji gost je glazbenih Stjepan Lach. Dobrodošao, Stjepane.
Pozdrav tebi i svim slušateljima.
U zadnje vrijeme tvoje pjesme ne silaze s top ljestvica, slušaju se na radijima, izvode na vjenčanjima i eventima, ali mnogi možda i ne znaju da si diplomirani profesor geografije. Odakle interes prema geografiji, a odakle prema glazbi?
Mislim da je za interes prema geografiji možda najviše “kriv” profesor u srednjoj školi. Znam da je ta ljubav krenula nekad u 7. i 8. razredu kada sam prvi put otišao na natjecanja iz geografije, a u srednjoj sam imao profesora koji mi je neki daljnji rod te je to sigurno igralo neku ulogu. Baš sam vidio da voli tu geografiju i znao je prenijeti to znanje za što sad kao profesor smatram da je ključno. Ako vidiš da on to voli i radi sa strašću, lakše će i zainteresirati svoje učenike.
A ljubav prema glazbi je vjerojatno potekla iz obitelji budući da je tata pjevač i imao sam djetinjstvo u kojem kada nešto oko kuće radiš na radiju čuješ tatu ili on vikendom ide na svirke pa si na svirkama gdje on svira. Tu se vjerojatno to ukorijenilo, ali krajem srednje škole sam shvatio i sam kako bih i ja mogao pjevati.
Nakon završenog fakulteta, glazba je ipak prevagnula i danas si skroz posvećen pjevačkoj karijeri. Kako je došlo do te odluke?
Ja i dalje volim geografiju, ali izgleda ne toliko koliko i glazbu. Imao sam dovoljno vremena i na fakultetu nisam imao previše predavanja pa uvijek savjetujem ljudima da, ako žele nešto raditi uz faks, neka upišu geografiju. Nije banalno, nego je ipak fakultet, ali mislim da nam je najteže bilo upasti. Ali uz fakultet sam imao dovoljno vremena posvetiti se glazbi.
Kada sam došao u Zagreb na fakultet, shvatio sam da imam taj talent te sam ga htio izbrusiti. Odluka je pala na školu pjevanja Husar & Tomčić gdje sam proveo pet godina u svim mogućim edukacijama. To mi je otvorilo sva vrata i tu sam potpuno odlučio predati glazbi i kako će glazba biti moj život. I dalje se borim za to.
Idemo malo i na taj dio. Znači, na polju glazbu si se dodatno usavršavao. Misliš li da je važno to dodatno obrazovanje u glazbi? Što ti je ono pružilo?
Sigurno. Stvarno nije floskula kako treba učiti dok si živ. Meni je to puno značilo i mislim da mi je cijela škola i vrijeme provedeno ondje otvorilo sva kasnije vrata. Tu sam stekao temelj i tehnički se potkovao te s tim znanjem čovjek stekne samopouzdanje i samouvjerenost. Osim pjevanja smo imali i satove glume i plesa što mi je pomoglo da se oslobodim u svim svojim pjevačkim nastupima.
Zbog škole sam nekako ušao i u mjuzikle, neplanirano jer je glazba uvijek bila prvi cilj. Ali za vrijeme faksa sam već upao u komedijsku predstavu “Mamma mia” i to mi je kao studentu bilo super: da pjevam, plešem, glumim, radim to što volim i ne osjećam se da radim te mi još za to i plate. Student, a živim kao car.
Da, kao što si rekao, možda se u nekom smislu glupiraš, ali radiš svoj posao i dobro si plaćen za to.
Da. Cilj je zabaviti ljude. Pogotovo kada sam bio u mjuziklu “Pacijenti” gdje sam bio pacijent u umobolnici bilo je sve dozvoljeno sve. Skupi ti se taj stres u danu pa se razbacaš i to je super ispušni ventil, a radiš.
Vjerujem da je bilo stvarno zabavno te da je dug put do samog angažmana i prvih proboja na glazbenu scenu. Kako si se ti otisnuo na glazbeno tržište rada?
To je jedan proces koji traje stvarno godinama. Kao što smo maloprije pričali, mislim kako stvarno treba jedno 10-15 godina rada da bi “uspio preko noći”. Puno je tu posla i ne znam koliko su zapravo ljudi svjesni toga. Često se misli npr. “Što on radi? On samo pjeva.” Dugo je bilo to pitanja: “Što radiš?” “Pjevam.” “A dobro, ali što radiš?” “Pa pjevam.”
To je posao za koji se stvarno treba puno truditi i raditi jer najviše možeš sam napraviti jer nitko ti neće toliko pomoći koliko sam možeš. Ne možeš stalno očekivati kako će netko drugi odraditi stvari umjesto tebe jer vjerojatno nećeš daleko dogurati. Puno ima odrzicanja, ulaganja, vjerovanja, loših i boljih dana, ali vjerujem da je to moj poziv i idem za tim. Vjerujem da će se isplatiti.
Da, vjerujem i ja. Tvoj je glazbeni opus već dosta širok, a osim samih nastupa, snimanja albuma i pjesama, nastupaš u najpopularnijim TV showovima i pjevaš u mjuziklima kako si rekao. Kako si se svim tim oblicima prilagodio? Mikrofon ti prirodno leži, ali TV kamere, snimanja uživo, probe, scenariji i ostalo, vjerujem da nije to sve jednostavno pohvatati.
Mislim da sam tako nekako odgajan glazbeno i kroz školu te kroz A stranu i uvijek sam morao misliti samo o sebi. Budući da sam radio s profesionalcima, dođem na A stranu i ne moram misliti hoće li klavijaturist skinuti pjesmu, kako će backovi zvučati, nego je moje samo da ja odradim svoj dio i to će sve leći kako treba. Isto tako mislim kako se najbolje snalazim u takvim formama i mjuzikl mi je super odgovarao jer imaš točno zadanu strukturu i točno se zna “u tom trenu trebaš stajati na šest lijevo, na trećoj liniji, plesati tu i tu koreografiju, pjevati to i to”.
Onda kada svladam te neke okvire koji su nužni, unutar tog se osloboditi i improvizirati u nekoj zadanoj formi mi možda najbolje leži. Kako sada radim probe s bendom za nastupe, volim da se točno sve zna pa je unutar toga lakše improvizirati i kada se pogledamo, znat ćemo što treba jer znamo kako je zacrtano. Tako da mi ta forma najviše odgovara.
Kao što si i rekao, uvijek je dobro imati formu, a onda ako se nešto neočekivano dogodi improvizacija je puno lakša.
Sigurno. Treba imati neku organizaciju, glavu i rep da znaš što želiš s tim nastupom, kome se obraćaš, koju poruku misliš prenijeti, kako želiš da sve to zvuči, a to sve treba prije utvrditi kako bi onda išlo glatko.
Živiš u Ljubuškom. Koliko često putuješ i kako to da se nisi preselio u Zagreb?
Trenutno Ljubuški-Zagreb-Ljiubuški putujem jednom tjedno i to je u jednom smjeru 500 km, znači, 1000 km tjedno. Žena je rodom iz Ljubuškog i sada nam je četiri godine kako smo u braku. Ona je završila fakultet i odmah nastavila raditi u obiteljskoj privatnoj ordinaciji kao stomatolog i ona je imala, možemo to tako reći, siguran posao te je to bila jedna od stvari koja je utjecala na odluku.
Isto tako, ne mogu se baš zamisliti u Zagrebu. Bio sam tu pet godina fakulteta i još dvije godine kasnije, ali mi nekako paše taj sporiji tempo života, laganiji i opušneniji. Paše mi ta mediteranska klima u Ljubuškom jer nam je blizu i more. Mislim da je zdravije za djecu da tamo odrastaju. I ja sam isto odrastao na selu od 300 stanovnika i drago mi je da sam imao takvo djetinjstvo.
Ne kažem što je bolje, ali meni je osobno to bolje i draže te je tako došlo do te odluke, a moj posao je takav da si mogu dozvoliti takvo putovanje. Bila je korona i bio sam triput u Zagrebu pa ne znam što bih radio u međuvremenu. Dolje je ipak drugačiji standard: jeftinije je i možeš si lakše osigurati osnovne životne uvjete.
Možeš li nam reći što zanimanje glazbenika danas sve obuhvaća? To nije samo pjevanje?
Nije, to je onaj vrh sante leda. Što ja sve radim kao glazbenik? Pjevam, pomalo i pišem, vodim bend, slažem set listu, organiziram probe, vodim društvene mreže, zovem radije kada mi izađe pjesma, dogovaram si nastupe, dogovaram s izdavačem taj i taj odnos, odnos prema radijskim postajama, prema kolegama, dosta je toga.
Vrlo kompleksno?
Da.
Oni koji su pitali što radiš osim što pjevaš možda bi trebali ovo poslušati i probati si samo zamisliti to sve.
Baš bih ovo volio reći. Moji su me roditelji uvijek htjeli vidjeti s imenikom u ruci i to je njima bila želja budući da sam završio geografiju da budem profesor. Sada je brat postao profesor koji je završio strojarstvo te onda završio pedagoške predmete. Radi četiri sata tjedno, ali je profesor. Prestigao me je brat. I onda kada bi mi oni rekli: “Evo, 28 godina imaš i ni dana staža. Plaćaš si doprinose. Pa ako sad kreneš raditi, kad ćeš ti u mirovinu i kakva će ti ona biti?” Onda mene to malo strese pa odem na Burzu i gledam gdje se traži profesor geografije, ali neda mi se to, ja bih pjevao.
I onda sam u jednom trenu shvatio: sada si ja tražim posao, a ustvari imam dovoljno posla. Ako se želim ozbiljno posvetiti glazbi, uvijek mogu nešto naći. Da imam dva sata slobodno, mogu nešto odraditi. Na kraju krajeva, mogu otići na YouTube i educirati se o društvenim mrežama ili bilo čemu. Uvijek se može vrijeme za to iskoristiti. I kada sam to shvatio, od tada više nisam išao na Burzu tražiti posao.
Isto tako, kada sam u Ljubuškom s dvoje male djece, nema se ni baš puno vremena u danu za posvetiti se nekom poslu. Imaš popodne kada legnu, ali onda si i ti umoran. A navečer kada legnu onda bi pogledao jedan film da se i ti opustiš ili da si u miru sa ženom. Ali to slobodno vrijeme koje imam, mislim da ga mogu cijelog usmjeriti u glazbu te da ima posla. Nisu to samo nastupi, već je puno toga u pozadini.
Da, puno toga si i nabrojao i znam koliko neke od tih stvari oduzimaju vremena. Dio tvog posla kao javne osobe, kao što si rekao, je i vođenje društvenih mreža. To je danas must-have za komunikaciju s fanovima, kao i za samopromociju. Kako koristiš te kanale i stvaraš sadržaj?
Najviše sam zapravo baziran na Instagram. Imam i Facebook, a nedavno sam napravio i Tik-Tok, iako nemam vremena ni snage za stvaranje još nekog sadržaja za to… Obično stavim nešto na Instagram te se to odmah podijeli i na Facebooku tako da te dvije mreže paralelno radim. Tu sam se dosta educirao, pogotovo sada u koroni gdje sam uplatio neki online Music Business Academy gdje sam na tečajevima učio baš “music business” o svim aspektima koje sam prije nabrojao. O svima njima se tamo govori te sam se bazirao na društvene mreže.
Imamo primjer Dina Jelusića kojeg je, barem sam tako pročitao, Whitesnakes opazio preko njegovih videa koje je u koroni stavljao na Instagram. Danas je stvarno velika moć društvenih mreža i ne smiju se podcijeniti. Primjerice, stavim sliku i lajka ju netko iz Cameruna. Doslovno “gdje me nađeš?”, ali velika je mogućnost. Kako je prije 30 godina netko iz Cameruna mogao čuti za tebe? Staviš sliku i on ti prvi lajka, za 18 sekundi. Kako i kojim kanalom je to došlo do tebe? To naravno nije ciljana publika, ali mislim da se stvarno može preko društvenih mreža ostvariti visoki doseg kako bi ljudi za tebe čuli.
Ja osobno loše pamtim imena, ali kada imaš nekog pjevača na Instagramu kojeg pratim kako bi mogao spojiti sliku i ime, to mi puno znači i da samo to postigneš kod ljudi te da još s tom slikom povežeš i glas, super.
Posao glazbenika iziskuje mnogo dana provedenih izvan doma. Kako si spomenuo, suprug si uspješne žene i otac dvojice sinova. Kako spajaš to privatno i poslovno dok si izvan mjesta prebivališta?
Možda je meni lakše nego ženi jer, kada sam dolje u Ljubuškom, zapravo sam ja taj koji sam više s djecom budući da žena radi. Sada je starijem Benjaminu tri godine, a Izaku godinu i pol. Vole kada je tata tu jer kada je tata tu - sve je ju-hu-hu. Ali kada tata ode, mi se dogovorimo: “Slušajte mamu i nemojte je ljutiti.” Pa dođem do Zagreba i već imam poruke “ništa me ne slušaju”, “samo prkose”.
Razumijem, djeca su tužna i fali im tata i ne znaju to izraziti pa nju gnjave. Meni je onda žao. I kada dođem u Zagreb, napunim si cijeli dan da ne stignem misliti kako je doma. Tako smo zajedno odlučili i to je neki križ koji treba izdržati. Mislim kako će to sve proći i isplatiti se. Djeca su najveća radost, a takvi neki dani se prožive i nemaš izbora.
Jasno. Hvala ti, Stjepane, što si bio gost ovog podcasta. Hvala i vama, dragi slušatelji, što ste bili s nama. Do slušanja!
Pozdrav.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
