Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobar vam dan i dobrodošli u još jedan podcast u sklopu projekta “mimladi.hr - novo lice naslovnice”. Sa mnom je danas Lovro Dokić, osoba s invaliditetom, jedna kreativna i vesela mlada osoba te je možda najbolje da se on sam predstavi. Lovro, dobrodošao u naš podcast.
Dobar dan i dobro vas našao. Moje ime je Lovro Dokić, nekadašnji hrvatski paraolimpijac u alpskom skijanju. Trenutno se bavim poslom i fakultetom kojemu sam se predao te sam, nažalost, skijašku karijeru morao ostaviti po strani i drugačije posložiti prioritete jer smatram da je vrijeme za to. Kao što si rekao, osoba sam s invaliditetom te vjerujem kako ćemo se danas najviše posvetiti tome.
Da, ali bit će vremena malo i o glazbi te o sportu. Ali idemo redom. Dakle, osoba si s invaliditetom, a slušatelji čuju samo naš glas te ne vide. Možeš li nam reći o kakvoj je vrsti invalidnosti riječ?
Najkraće i najjednostavnije za objasniti jest da sam rođen bez lijeve podlaktice. Sve ostalo u principu radi, ali podlaktice nema.
Koji su neki najveći problemi s kojima si se susretao kroz djetinjstvo i odrastanje? Što ti je najviše u smislu praktičnih ili nekih drugih stvari nedostajalo?
U principu sam uvijek našao alternativu za sve. Na temelju toga da se bavim i skijanjem i glazbom gdje sviram klavir možemo zaključiti da nalazim alternativu za sve, ali naravno da je uvijek kroz život bilo i predrasuda te bih to najviše izdvojio, počevši od djetinjstva gdje ti uđeš u pješčanik, a sva ostala djeca izađu van i slične stvari. Ali kroz život mogu reći da sam dosta ustrajno hodao te da si nisam nikad postavljao granice. Na koncu, ne bih toliko izdvojio fizičke potrebe i stvari koje nisam mogao, nego te neke predrasude s kojima se boriš.
Kako je izgledalo tvoje obrazovanje? Što studiraš i zašto si odabrao taj fakultet?
Ako krenemo od početka, osnovna je škola, naravno, bila prvi izazov. Vrtić ne spominjem jer su to ipak djeca kojima je sve to normalno te kada im sve objasniš zaključe: “On nema ruku i to je to.”
Ali osnovna škola je bila drugačija vrsta izazova. Imao sam sreće da sam imao vrhunsku učiteljicu koja je to njima predstavila kao ne toliko veliki nedostatak. Prvi dan kada sam došao, ona je rekla: “Evo, u ovom razredu imamo Lovru. Lovro nema ruku i on kao svoje pomagalo koristi protezu. Netko od vas nosi naočale, netko aparatić, a Lovro nosi protezu.” I svima je to bilo “aha, ok”. Tako da kroz osnovnu školu nisam imao velikih problema.
Završio sam Srednju školu za grafički dizajn i medijsku produkciju, smjer medijski tehničar. To su neki ciljevi koje volim uvijek probijati i prepreke koje volim rušiti. Tamo sam u principu završio sve što je potrebno za jedan televizijski posao: kamerman, montažer pa nadalje. Tamo sam se isto relativno dobro snašao te sada studiram odnose s javnošću. Moram priznati da mi je iskreno malo naporno uskladiti posao i fakultet.
Radiš u jednoj privatnoj televizijskoj kući, a odrastao si i živiš u zagrebačkoj Dubravi?
Tako je.
Kako se sada snalaziš na tržištu rada s obzirom na svoj invaliditet? Je li za osobu s posebnim potrebama i određenim stupnjem invalidnosti teže dobiti posao? Ili to može biti i nešto pozitivno s obzirom da država i neki poslodavci to honoriraju? Kakva su tvoja iskustva?
Ono što je sigurno jest kako je od samog početka traženja posla bio sužen izbor. Bio sam svjestan kako ne mogu raditi svugdje s obzirom na to kako nedostaje pola ruke te sam tražio da se zaposlim u struci. Kada dođeš na neku televiziju i kažeš da si medijski tehničar i da znaš baratati kamerom, prvo pogledaju tvoju ruku i, ne kažu to, ali po faci vidiš pitanje “Kako ćeš ti držati kameru?”.
To su te neke predrasude i imao sam problema dok sam tražio i, hvala Bogu, nije trajalo dugo. Svaka osoba s invaliditetom ima problem pri pronalasku posla. U tom sam se trenutku bavio sportom od kojega sam i zarađivao te sam se na taj način pokrivao. Sada sam našao super posao na kojem se nadam ostati što duže.
Zapravo se u praksi na poslu pokazuje da tvoj invaliditet nije otegotna okolnost već da možeš u potpunosti obavljati svoj posao kao i drugi ljudi koji nemaju te otegotne okolnosti?
Apsolutno. Na razgovoru za posao sam odmah bio pitan od strane naše direktorice, s obzirom na zahtjeve mojeg posla, kako ću tipkati i koliko to traje: sporije nego inače ili…? Ispostavilo se da tipkam jednake brzine kao i sve ostale kolege te sam se brzo snašao i nema nikakvih problema.
Ako razmislim i probam ući u cipele poslodavca, vjerojatno bih postavio isto pitanje.
I ja ih apsolutno razumijem i vjerojatno bih i ja. Po tom pitanju smatram kako svaka osoba s invaliditetom treba biti otvorena te prihvatiti pitanje i odgovoriti, naravno da svakoga to zanima.
Zapravo bi osoba trebala biti spremna da im se postavljaju takva pitanja, a ne bježati od njih.
Apsolutno.
Osim posla za kojeg možemo reći kako je primaran na tvojem životnom putu, izdvojio bih još dvije stvari, iako si ih radio mnogo. To je skijanje i sviranje, a za takve aktivnosti bih rekao kako su potrebne obje ruku. Što te motiviralo i potaklo te kako si se snalazio na tim područjima?
Od malena su tu bila pitanja s kojima su se moji roditelji morali boriti, a ona su “Hoću li ja moći ovo ili ono?” Stalno je tu bilo svega, a onda sam mami postavio pitanje hoću li ja ikada moći xy, a ona je odgovorila: “Moći ćeš sve, ali nećeš moći svirati klavir.” To je sad tu neka moja volja i tvrdoglavost koja je ipak proradila i rekla: “Neću moći svirati klavir? E sad ću baš svirati klavir.”
Posvetio sam se tome, nabavio prvu klavijaturu i počeo svirati. Tu je započeo moj glazbeni put u kojem sam isključivo u svoja četiri zida svirao, pjevao, sviranjem nadograđivao pjevanje i obratno. Na koncu sam bio pozvan u jedan glazbeni show gdje sam ostvario relativno dobar rezultat te je došlo do ponude za daljnju karijeru. Snimio sam dvije pjesme i ta je glazba trenutno stala budući da sam se posvetio poslu.
Dok sam se bavio glazbom, paralelno sam i skijao. To je isto bilo jako nenadano. Hrvatski paraolimpijski odbor je došao u moju osnovnu školu, predstavio program kako je to biti osoba s invaliditetom drugim učenicima. Pozvali su me da se bavim sportom i ja sam izabrao skijanje. Brzo sam napredovao, počeo ići na utrke i sada se mogu pohvaliti da sam bio na Paraolimpijskim igrama gdje sam ostvario zadovoljavajući rezultat kada sam sa 16 godina u slalomu bio 22. od preko 50 njih i mogu reći da se time ponosim.
Tu onda nije toliko bitan rezultat koliko snaga volje da se unatoč svojim invaliditetom možeš baviti stvarima koje se na prvi pogled čine nemogućima.
Apsolutno. Dobro, skijanje je specifičan sport po tome što se sve događa u sekundi ili dvije. Nas hrpa bude posložena jedno za drugim u nekoliko sekundi. Sa svojih 16 godina sam bio 22. i meni je to i više nego dovoljno. Sam odlazak na te Igre je već bila pobjeda.
Znači, invaliditet nije barijera da se netko bavi sportom, odnosno glazbom?
Apsolutno. Rekao bih svim osobama s invaliditetom da Paraolimpijski odbor žudi za sportašima. Kao što sam rekao, ja sam u tom trenutku i zarađivao i od toga mogao živjeti. Potaknuo bih sve roditelje da uključe djecu u sport te da se djeca s invaliditetom općenito uključe. Mene je osobno sport izgradio i zahvaljujući njemu mogu reći da sam spremniji na tržištu rada. Komunikativnost i sve se izgradilo zahvaljujući činjenici da sam svaki dan bio među jako puno ljudi i jednostavno moraš biti takav jer drugačije ne funkcionira. Apsolutno bih potaknuo mlade i roditelje da se uključe u sport.
Sigurno poznaješ druge osobe koje imaju invaliditet. Kako se, po tvojem mišljenju, oni snalaze na tržištu rada? Ti si ispričao svoju priči i imaš posao, ali kako većina osoba s invaliditetom u Hrvatskoj prolazi, posebno mladi, prolazi na tržištu rada? Uspijevaju li probiti barijere koje imaju, mogu li doći zaposlenja i živjeti normalnim životom za hrvatski standard od toga rada?
Zapravo, većinu osoba i invaliditetom koje znam upoznao sam u sportu pa su većinom i svi ti ljudi relativno komunikativni i sposobni jer nas je sport tako kreirao i modelirao. Ali mogu kao primjer navesti kolegu koji nema dvije noge i možeš zamisliti kakav je tek njemu bio izazov pronaći posao.
A opet u drugu ruku razumijem i poslodavce kad im dođe osoba bez dvije noge u kolicima i kaže: “Ja sam došao na razgovor za posao.” Poprilično je nezavidna situacija, ali to je točno to - jednostavno moramo biti spremni na ta pitanja i moramo to prihvatiti. Mislim kako će se svaka osoba s invaliditetom boriti dok ne nađe posao, ali za svaku osobu s bilo kojom vrstom invaliditeta postoji određeni posao kojeg ona može raditi.
Postoji li u našim glavama, ali najviše kod mladih i poslodavaca, još predrasuda kako osoba s invaliditetom ne može raditi nego mora živjeti od neke državne pomoći? I ako postoji, kako se ona može prevladati?
Sigurno postoji i to jako puno. Ali smatram da nitko ne može živjeti od državne pomoći jer svima apetiti rastu, a i danas je općenito težak život te je sve poprilično skupo. Smatram kako je jako teško živjeti od toga. Ja sam živi primjer i zanimljivo je to da nemam ruku, a moj se posao svodi na tipkanje na tipkovnici, znači, slaganje programa i tako dalje. Razumio bih primjerice da osoba bez noge radi taj moj posao, ali kod mene je baš ironija da ja bez ruke radim posao koji se svodi na ruke. Ispada da definitivno nema nikakvih barijera te, ako si odlučio nešto, apsolutno idi za tim i uhvatit ćeš, naći ćeš. Ima hrpa posla samo je pitanje gdje ga tražiš.
Ovo su zapravo uistinu poticajne riječi i misli koje si rekao. Za kraj jedno pitanje koje sam zaboravio ranije postaviti: je li u tebi možda postojao neki strah da ćeš teško pronaći posao i da će to biti izazovno baš zbog tvoje invalidnosti? Je li postojalo nešto što se naziva strahom u tom kontekstu?
Apsolutno, i ne samo prvenstveno za posao ili samo u svezi s poslom. Kao osoba s invaliditetom, bilokakav ulazak u neko novo okruženje je zagonetno i naravno da se stvori strah s pitanjima “hoćeš li se uklopiti”, “kako će te tko gledati”, “hoće li te doživjeti onako kako želiš da te dožive”. Sada se smatram poprilično sposobnim s obzirom na moj invaliditet i uvijek se tako predstavljam i želim da me se tako doživljava. To je ono što sam prvenstveno zagovarao kada sam se došao zaposliti na ovom poslu. Htio sam da svi shvate da ja mogu sve i nisam htio da itko kaže: “Čekaj, nemoj ti to.” Mogu sve i želim da me se tako doživljava. Siguran sam da 90 % osoba s invaliditetom želi isto to.
S ovim smo lijepim mislima priveli kraju ovaj razgovor. Lovro, hvala ti lijepa što si podijelio svoje iskustvo s nama te se nadam da će ovaj razgovor biti poticaj, motivacija i snaga svima onima koji imaju ili imaju nekog u svojoj blizini tko ima invaliditet kako bi se ohrabrili, prestali čekati i oklijevati te uzeli stvari u svoje ruke, krenu naprijed bez straha i bojazni da će zbog toga biti diskriminirani.
Bilo mi je jako drago i hvala što ste me ugostili.
Poštovani slušatelji, ovo je bilo sve od nas. Do idućeg susreta, srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
