Podcast možete poslušati na poveznici.
Srdačan pozdrav, poštovani slušatelji. Dobrodošli u podcast u kojem ćemo danas saznati nešto više o iskustvu nezaposlenosti s kojom se susreću mlade osobe. Moje ime je Dominik Pavković, a moja današnja gošća je Marta Šuća. Draga Marta, lijep ti pozdrav i dobrodošla.
Hvala vama.
Možeš li nam se ukratko predstaviti?
Ja sam Marta, imam 24 godine. Rođena sam sinjanka s zagrebačkom adresom i po zanimanju sam sociolog.
Možeš li nam reći jesi li prije bila zaposlena, a ako jesi, koliko je to dugo trajalo i na kojem radnom mjestu?
Bila sam zaposlena od kraja rujna do početka siječnja i radila sam kao asistent u nastavi. Sada sam nezaposlena već dva mjeseca.
Kako si navela koliko si dugo nezaposlena, postoji li neki razlog zašto je tomu tako?
Što se tiče prestanka rada na tom radnom mjestu, došao je nekako spletom okolnosti, a i pred kraj sam sama shvatila kako taj posao jednostavno nije za mene. Tako je zapravo došlo do prestanka rada i ulaska u drugu skupinu nezaposlenih.
Jesi li ikada radi potrage za zaposlenjem pomislila iseliti u drugo mjesto ili čak van države?
Ne, zapravo sam veliki pobornik ostanka u Hrvatskoj. Nikada nisam razmišljala o tome, iako sam došla iz Sinja u Zagreb i bila mi je želja tu studirati te je trenutno ispalo kako planiram svoj budući život u Zagrebu. Što se samog iseljavanja iz Hrvatske tiče, nikad o tome nisam razmišljala i ostanak u Hrvatskoj mi je uvijek prvi izbor.
To je interesantno čuti od mladih jer, koliko god da je teško, uvijek je dobro čuti primjer onih koji ostaju. Možeš li reći čime se baviš u vremenu dok si nezaposlena? Kako ukratko izgleda tvoj dan?
Nekakav moj prosječan dan u ova dva mjeseca izgleda više-manje isto. Tu je svakodnevno pretraživanje stranica i oglasa za posao te slanje istih. Bila sam ispunila neku edukaciju čisto da sebi ispunim dan. I tu je ono standardno: serije, filmovi, itd.
Koliko su koriste te edukacije?
Korisne su. Ja sam upisala jednu vezanu uz socijalne inovacije kao svojevrsni nastavak na moje zanimanje. Dosta je korisno, ispunjava slobodno vrijeme i učim nove stvari.
Jesi li već pokušala pronaći posao i, ako jesi, kakvo iskustvo imaš?
Moje traženje posla je službeno započelo 1. 10. Dok sam radila, paralelno sam tražila posao u struci i, ono što stalno naglašavam kada me pitaju kako taj proces izgleda, od 1. 10. pa sada do 3. mjeseca bila sam na samo jednom razgovoru za posao, a ne znam više koliko sam poslala molbi… Čak bih rekla da veliki postotak poslodavaca uopće ne napiše neku povratnu informaciju ili jave kako su našli nekog drugog.
Uvijek imam velike upitnike nad glavom: zašto ti netko bar ne da priliku da se predstaviš? Jer je drugačije na papiru i uživo. Tako da nemam neko veliko iskustvo u razgovorima. A taj proces izgleda tako da šaljemo i nadamo se da će nas se netko sjetiti.
Što misliš koji je razlog zbog kojih se oni tako ponašaju i ne odgovaraju?
Ne znam. Stalno mislim da je iskustvo ono što traže. Malo tko stavi da traži pripravnika, a kad se on i traži, moje je viđenje da ne dobiješ odgovor jer uzmu gotovu osobu koja sigurno ima nekakvo iskustvo u tom poslu. Mislim da tu iskustvo, barem godinu dana u tom okviru, igra veliku ulogu, ali opet ako nam ne daju priliku da steknemo to iskustvo kako ćemo ići na neke razgovore za posao?
Možemo li onda reći da te upravo to što si navela - nedostatak radnog iskustva - sprječava u pronalasku posla?
Mislim da da. I ovisno o tome što netko od njih gleda, možda i iskustvo tijekom studiranja. Jer tijekom studiranja nismo imali previše prostora za neki tzv. ozbiljan posao. Neki drugi fakulteti podrazumijevaju rad, odn. praksu. Mene to iskustvo koči, a kad će upasti, vidjet ćemo.
Mogu li uz to postojati i još neki drugi razlozi ili je ovo glavni?
Smatram kako struka sociologa kod nas još nije prepoznata, odn. ne vidi se raspon našeg posla i što točno možemo raditi. Mislim da je i tu kočnica te da društvenjaci općenito malo teže pronalaze posao.
Što misliš da ti može pomoći da pronađeš zaposlenje? Bi li to bilo nekakvo radno iskustvo ili nešto drugo?
Sigurno, ali i upornost u traženju posla jer mislim kako smo zbog pandemijske i ostale situacije tijekom prethodne i ove godine na tržištu rada dosta nesigurni te da je potrebno čekati bolja vremena.
Koje je to radno mjesto na kojem bi se željela zaposliti?
Moje idealno radno mjesto je odjel ljudskih resursa svejedno je li firma državna ili privatna. Taj mi je sektor dosta zanimljiv.
Pitanje koje je bitno uz sva ostala životna pitanja: osjećate li se izolirano od društvenih događanja ili života? Postoje li trenuci kada mlade osobe moraju tražiti novac od nekoga iz obitelji za aktivnosti koje bi htjeli? Primjerice: odlazak u kino, kavu,...
Ruku na srce, još uvijek me financiraju moji roditelji jer jednostavno nemam prihode za samostalan život. Tako da sam još uvijek ovisna o roditeljima. Što se tiče izoliranosti, ne mogu reći da sam izolirana jer, srećom, oni to mogu, ali sigurno da si po tom pitanju nekako ukočeniji jer ne mogu uplaćivati i davati kako tebi dođe. Opet to moraš racionalnije rasporediti nego kada bi imao svoju plaću, potrošiš je i čekaš drugu.
Vjerujem da je svakako teško mladim osobama danas, pa čak i onima koji imaju posao uklopiti ga s nekim troškovima života.
Sigurno jer su troškovi života u Zagrebu, ali i drugdje u Hrvatskoj, za svakoga tko tek počne raditi skupi i dosta je teško. Kako je sad sve poskupilo i ako živiš sam, na troškove hrane se izdvoji cijela plaća te ne postoji komoditet po pitanju ostalih stvari. Dosta je izazovno i ne možeš bez nekakve pomoći sa strane.
Da, to je izazov koji postoji i za njega su sigurno potrebni kvalitetni potezi odgovornih kako bi stvarno pomogli mladima kako se ne bi našli u takvim situacijama. Postoje li možda još neki izazovi s kojima se suočavate, a da se odnose na pitanje nezaposlenosti?
Rekla bih, borba samog sa sobom. Većinu si vremena sam, u stanu imaš stvari koje ti koliko-toliko ispune dan, ali ne cijeli te imaš previše vremena za razmišljati, cijeli se dan preispituješ: “što sad?”, “nisam našla posao - što sa mnom nije u redu?” i sl. I koliko god to možda nekome ne izgleda bitno i na prvu ga ne pogađa, očekivanja okoline imaju utjecaj na mladu osobu jer su to pitanja poput: “Pa kako još nisi našao posao?”, “Kako još uvijek nema posla?”, “Gdje je problem?” i sl.
I ovo što sam maloprije spomenula, ovisnost o roditeljima. Svi nekako sanjamo i mislimo kako nakon prestanka studija postajemo 100 % samostalni, ali to su samo nekakve iluzije. To su neke stvari s kojima sam se suočavala i s kojima se još suočavam u procesu zaposlenja.
Poznaješ li u svojoj okolini druge mlade osobe koje se suočavaju s istim izazovom? Ako ih poznaješ, znaš li neka njihova iskustva?
Poznajem i imam prijateljice koje su u istoj situaciji kao i ja. Relativno slično to proživljavamo. Dobro, neke od njih su tu u Zagrebu i žive s roditeljima tako da im je možda lakše po tom pitanju. Kada na televiziji gledam npr. Potjeru ili Milijunaša i dođe osoba koja ima 28, 29 godina i nezaposlena je, onda pomislim: “Čovječe, meni je tek 24.” Ima toga, samo što se ne priča dovoljno s čime se moraju u procesu nezaposlenosti suočiti jer je sigurno egzistencijalno jako teško.
Smatraš li da se u Hrvatskoj dovoljno ulaže u mlade koji su nezaposleni kako bi im se omogučio dostojanstven život i rad o kojem sada govorimo?
Inače je pitanje sustava, kako promijeniti sustav i potaknuti promjene odozgor dosta teško te uvijek postoji prostor za poboljšanje. Tako je i u ovom slučaju. Ono što naglašavam jest da se malo priča o nezaposlenosti mladih, odn. o njihovom prvom ulasku na tržište rada kako bi im se taj proces olakšao. Sigurno ima ljudi kojima se stvari poslože te nađu posao nedugo nakon faksa, međutim, mislim da više ima onih koji duže traže i čekaju ili rade nešto što nije vazano uz struku.
Mislim kako se još uvijek ne drži do mladih u smislu da im se olakša taj prvotni ulazak na tržište rada, a samim se time vuče jedno za drugim jer se nezaposleni mladi suočavaju s mnogim drugim izazovima. Sigurno je na državi da to unaprijedi, ali i na mladima, jer si uvijek postavim pitanje: koliko mi toga napravimo sami za sebe i za nekakve promjene? To je obostrana akcija.
Hvala ti, ovo je korisno, premda samo pitanje i odgovor na njega zvuče apstraktno.
Kažem, pitanje je na državi, ali u tom smislu se svaka skupina može pitati “radi li država dovoljno za mene”.
Da, ali puno je veća odgovornost države.
Da. Pogotovo ako se osvrnemo na ovo pitanje ostanka u Hrvatskoj i koliko se mladih iseljeva, koliko su oni napravili da bi mladi ostali u Hrvatskoj?
Svakako je izazovno pitanje i ono se svake godine stavlja pred odgovorne tako da je na njima da povuku potez te da se uvijek trude poboljšati postojeće stanje. Ako imamo loše radne uvjete, bez obzira ako su i prije bili lošiji, neka sada krenu prema boljem.
Draga Marta, hvala ti na gostovanju. Dragi slušatelji, današnja gošća je bila Marta Šuća koja nas je upoznala s kojim se izazovima suočavaju mlade nezaposlene osobe. Moje ime je Dominik Pavković. Hvala vam na pozornosti i lijepo vas pozdravljam do iduće prilike.
Autor: Dominik Pavković
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
