Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, dobar vam dan i dobrodošli u još jedan podcast. Današnja gošća ima svoju zanimljivu priču, možda i malo drugačiju od nekih prethodnih pa je na početku najbolje da se sama predstavi. Dobar ti dan.
Dobar dan.
Za početak, tvoje ime i prezime te otkuda dolaziš.
Ja sam Severina Lajtman. Dolazim iz Međimurja i ovdje u Zagrebu sam sada već par godina.
Odrasla si u Međimurju i pripadnica romske nacionalne manjine. Možeš li malo reći kakva je to zajednica, kako je bilo u njoj odrastati i kakvo je bilo djetinjstvo i rana mladost?
Da, romske sam nacionalnosti i svi me pitaju “kakvo ti je bilo djetinjstvo u romskom naselju”, “je li to bilo nešto drugačije” i već sam se naslušala tih pitanja. Mogu reći kako to nije bilo ništa strašno niti što sve ljudi pretpostavljaju, ali svakako nije bilo ni bezbrižno. Bilo je, onako, u redu. Nije da sam imala sve što sam poželjela, nije da sam mogla otići svugdje gdje sam htjela i nisu mi bile toliko velike mogućnosti.
Ali, kao i svako dijete, imala sam snove i htjela sam se stvarno baviti s puno izvanškolskih aktivnosti, ali, naravno, neke nisam mogla ostvariti. Ali od samog početka su me moji roditelji i prijatelji podržavali u svemu što radim, poticali su me na školu i, u usporedbi s ostalim roditeljima, moji su mi roditelji u svakom smislu bili poticaj i potpora.
Spomenula si da si imala neke želje i snove. Možeš li nam reći o čemu se točno radilo? Crtica iz tvoga života je kako si bila aktivna u glumačkim vodama.
Počela sam se baviti glumom još u osnovnoj školi. To mi je strast od malena, ali voljela sam i plesati i pjevati.
Imala si nastupe na Lidranu više puta i svi mi znamo što je to natjecanje i kako to je nezaobilazna stavka u osnovnim školama, pa i općenito u Hrvatskom obrazovanju. Pa par riječi o tome: koliko si nastupala i na kakvim natjecanjima?
Lidrano me svakako obilježio kao osobu. Sada kada razmislim i vratim se par godina unatrag, to je zapravo ključ svega i ono zbog čega sam došla ovdje.
Što te poticalo u životu da se obrazuješ? Nakon osnovne škole krenula si u srednju i otkud ta motivacija?
Bilo je već opće poznato da ljudi nakon osnovne idu u srednju i to meni nije bilo ništa nepoznato ni strano. Svakako sam planirala ići u srednju jer su, na kraju krajeva, i moji roditelji to očekivali od mene. Nisam razmišljala: “Ah, moram u srednju i to je veliki korak za mene.” Znala sam da će taj period doći i došao je, podrazumijevao se.
Jedna velika motivacija kako bih se zaista prihvatila učenja bila mi je kada su mi ponudili školu u Zagrebu i sama pomisao da u srednju školu idem u Zagreb je već bila dovoljno jaka motivacija. Da kažete bilo kojem djetetu da ide u Zagreb gdje ima i veće mogućnosti i mogu mu se otvoriti mnoga vrata je jako velik poticaj i motivacija.
Sve ovo govorimo zato što statistika i razni pokazatelji govore da mladi romske manjine ne idu često u srednje škole i preskaču taj dio obrazovanja. Kakvo je stanje u tvojoj okolini i zašto misliš da je to tako?
Moji mnogi vršnjaci romske nacionalnosti su odustali od srednje škole što mi je bilo apsolutno žao. Drugačije je u romskom naselju gdje se nameću drugačija uvjerenja i gdje je i sama tradicija koja se vuče još od davnina drugačija. Tamo je normalno da sa 16 godina stupiš u bračnu zajednicu, da odustaneš od srednjoškolskog obrazovanja. Naravno da je to isto bila jedna od glavnih motivacija zašto sam htjela nastaviti svoje školovanje. Iz moje perspektive, djeca odustaju od srednje škole zbog nedostatka motivacije i neznanja o mogućnostima nakon završetka istog.
Kako ti je bilo preći u Zagreb? Ipak si do tada bila u zajednici u kojoj je bilo Roma. Kako ti je za sada u Zagrebu i jesi li nailazila na neke oblike diskriminacije?
Zato jer svugdje ima diskriminacije ovo će zvučati nevjerojatno, ali u Zagrebu nisam naišča na bilokakav oblik diskriminacije. Ali, nažalost, ona je prisutna svugdje.
Nažalost, da, susrećemo se s njom u različitim oblicima i na različitim mjestima.
Da, netko može biti diskriminiran zbog izgleda ili pripadnosti subkulturi, i u jednom trunutku smo svi bili diskriminirani ili smo diskriminirali nekoga.
Ali u Zagrebu, kao glavnom i najvećem gradu u Hrvatskoj, nisi nailazila na neke veće oblike u kojima si bila uskraćena za nešto u usporedbi s drugim vršnjacima koji nisu romske nacionalnosti?
Tako je. I želim da ostane na tome jer se ne želim susresti s time. U osnovnoj u Maloj Subotici je bilo dosta toga, iako ni tada nije bilo previše budući da nisam često dolazila u kontakt s većinskim stanovništvom, odn. s vršnjacima.
Sljedeće pitanje vezano je za posao i ti još nisi u situaciji da tražiš posao već ti je primarna okupacija obrazovanje. Ali iz tvoje okoline i krugova, dolaze li mladi Romi teško do posla i zaposlenja?
Iskreno, ako uspoređujemo prošlost i sadašnjost, ima jako puno ljudi romske nacionalnosti koji su zaposleni što me jako veseli. Također mislim da i tu ima jako veliki prostor za napredak te bi se svakako trebalo poraditi na zapošljavanju kao i na obrazovanju.
Zapravo, to je na neki način i uzročno-posljedično povezano. Jesi li možda osjetila da je netko iz tvoje blizine na tom području bio diskriminiran i da baš zato što je Rom nije mogao dobiti posao ili baš i nemaš takva iskustva?
Imam iskustvo i to je moj brat. On je tražio posao, ne znam točno koji, i preko mobilne komunikacije je dogovoren sastanak. On inače ima mali problem s vidom. Znači, došao je i pogledali su u njegove podatke, shvatili su da je Rom te nakon razgovora nije dobio posao iako je prethodno bilo sve super.
U svakom slučaju, to je jedan negativan primjer kako se zapravo ne bi trebalo događati. Po tvom mišljenju, što bi se zapravo trebalo promijeniti? Trebamo li u školama više govoriti o takvim temama i obazirati pažnju na to kako bi se novim mladim generacijama usadilo to da smo zapravo svi jednaki i da nema razlike?
Da, mislim da je kućni odgoj jedan glavni dio. Realno, kada se nalazite u školi i susrećete se s diskriminacijom, to je samo pokazatelj kućnog odgoja, zar ne? Mislim da bi s etu uloga roditelja trebala malo promijeniti te dati do znanja kako bi se s djetetom trebali baviti malo više i oko društvenih stvari. I obrazovanje je ključ svega.
Nadam se da se kroz obrazovanje mnogo toga može promijeniti i napredovati.
Vratimo se nešto malo na tvoje snove. Rekla si da želiš biti glumica. Odakle želja za tim i gdje bi i kako voljela glumiti? To je možda malo teško pitanje, ali kakve su ti želje i snovi za budućnost?
Želja je postojala od malih nogu. Primjetila sam kod sebe kako sam u tome dobra. Veliko je pitanje gdje bih htjela glumiti, ali stvarno bih se voljela okušati u mnogo stvari. Na primjer, sada igram u predstavi “Pogledaj me” u režiji Romana Nikolića. U njoj prikazujemo život Roma i probleme s kojima se susrećemo, ali ne samo Roma, već i drugih manjina koji su na isti ili slični način diskriminirani. Predstava je dobila nagradu Hrvatskog glumišta 2017.
Zapravo ta predstava može na određen način svima biti edukacija da se bolje upoznaju, nauče i pređu neke razine diskriminacije koje svi imamo u sebi.
Da, naravno, to je nešto kroz što možemo nešto i naučiti. Predstava u jednome dijelu ima i neke povijesne događaje. Puno ljudi uzima za pravo diskriminirati nešto bez poznavanja pozadine, što je također slučaj i s romskom manjinom.
Kako smo pri kraju podcasta, možeš li dati neku poticajnu misao za sve tvoje vršnjake mlade Rome koji se dvoume oko obrazovanja i razmišljaju kojim putem krenuti? Malo ih ohrabri svojim primjerom.
Glavna riječ ovog intervjua je obrazovanje. Doslovno ćeš obrazovanjem dobiti sve o čemu maštaš. Na neki ti se način mijenjaju pogled na svijet i na stvari oko sebe te stvari koje nisi razumio i koje su ti bile normalne, kasnije ćeš propitkivati i razmišljati o njima. Na kraju nećeš više biti podložan nečemu ili nekoj diskriminaciji nego ćeš početi sam mijenjati svijet.
S tim ćemo mislima završiti ovaj podcast. Draga Severina, hvala ti na gostovanju i hvala ti što si podijelila s nama i sa svim našim slušateljima svoje iskustvo i ove poticajne misli.
Hvala vama.
Poštovani slušatelji, ovo je bio još jedan podcast. Budite i dalje uz nas i srdačan pozdrav.
Razgovarao: Domagoj Trojanović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
