Mladi koji traže posao u Hrvatskoj svakodnevno se suočavaju s brojim poteškoćama i neizvjesnom budućnosti.
Zanimalo nas je kako na ovu temu gledaju mlade osobe s invaliditetom.
To smo pokušali doznati u razgovoru s njima.
Ali i s osobama koje predstavljaju institucije Republike Hrvatske.
Nevena Zubčić (28) radi u udruzi Zamisli od 2018. godine.
Završila je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet , smjer Edukacijska rehabilitacija, modul Rehabilitacija osoba oštećenog vida.
U udruzi radi na različitim projektima u kojima sudjeluju osobe s invaliditetom:
- od prilagodbe literature
- organizacije prijevoza prilagođenim vozilima
- asistencije
- kuhanja i sličnih aktivnosti.
„Nisam dugo tražila posao jer sam imala sreću.
Od srednje škole sam već korisnica udruge.
Radila sam preko studentskog ugovora i volontirala tijekom fakulteta.
A slijedom okolnosti to se nadograđivalo”, rekla je Nevena u razgovoru za portal zaposljavanje.mimladi.hr.
Radno vrijeme joj je fleksibilno, što joj je veliki plus.
„Na punom sam radnom vremenu:
- provjeravam i šaljem mailove
- mobitelom komuniciram s partnerima i korisnicima
- išli smo po namirnice
- imali aktivnost kuhanja sa slijepom korisnicom.
- vratila sam se u matični ured pa slagala raspored vožnji kombija za idući dan
- slala literature studentima, a korisnicima gotove knjige.
Jedna aktivnost nekad traje 10 minuta, a nekad 5 sati”, opisala je svoj radni dan naša sugovornica.
Zanimalo nas je kakav je sluh poslodavaca za mlade osobe s invaliditetom.
„Situacija je bolja nego prije, ali po meni osobe s invaliditetom trebaju biti aktivnije.
Od srednje škole i fakulteta biraju zanimanje koje nije za njih, ali i do toga da žele fakultete koji nisu prilagođeni.
Ja sam slabovidna osoba u kolicima i teško je očekivati da bih bila pilot.
Uz to, profesori i poslodavci imaju tendenciju predrasuda i generaliziranja.
Osobe s invaliditetom trebale bi biti aktivnije i realnije, a nekad biti i dosadne, slati više molbi.
Nekad čak i otići uživo tamo gdje se žele zaposliti.
Preporučila bih i volontiranje, a trebaju biti i više zastupljen u javnosti”.
Poslodavcima je poručila da mladim osobama s invaliditetom daju priliku kroz kraće probne rokove i uz veću edukaciju.
Time bi poslodavci dobili primjere pozitivne prakse.
A smatra i da bi se zapošljavanje osoba s invaliditetom trebalo više promovirati u javnosti.
Mladima poručuje da budu što
- aktivniji
- uključeniji
- vidljiviji.
Onda će, uvjerena je, doći rezultati.
„Osobe s invaliditetom mogu dobiti prilagodbu radnog mjesta, ali za to moramo biti zaposleni šest mjeseci.
Dok se to pokrene, radimo već godinu dana, a uvjeti nam nisu kakvi bi trebali biti.
Mislim i da bi procjene radne učinkovitosti mogle biti bolje uz kvalitetniju koordinaciju pitanja.
Nemamo pravo na radne asistente, kolege uvijek uskoče, ali ne mogu očekivati da će mi uvijek pomoći.
Pomoglo bi i da su radni asistenti s nama barem na pola radnog vremena.
Uz praksu i veće uključivanje vidjet će se koliko smo sposobni.
Nismo svi jednaki, ali to vrijedi i za osobe bez invaliditeta”, zaključila je razgovor za naš portal Nevena Zubčić.
Karitativni i sažalni pristup na razgovorima
Lara Grojzdek (30) magistra je pedagogije.
Nešto manje od godinu dana radi u Centru za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb.
Vrlo je zadovoljna svojim
- radnim mjestom
- uvjetima rada
- kolegijalnošću
- razumijevanjem.
Istaknula je u razgovoru za zaposljavanje.mimladi.hr,
„Sve to pokazano mi je za moje potrebe, ali i za potrebom da pomognem drugima stručnim i osobnim znanjima.
Tako da doprinesem da ovo društvo sveukupno bude bolje”, poručila je Lara.
Korisnicima Centra pomaže da steknu kompetencije u jednostavnim radnjama na otvorenom tržištu rada ili zaštitnim radnim mjestima:
“Zadovoljni smo korisnicima koji su trenutno ovdje, a oni su zadovoljni sobom.
Raste im svijest o tome koliko mogu, a taj osjećaj širit će se i dalje i to je krajnji cilj.”
Posao je tražila više od dvije godine.
„Bila sam i na stručnom osposobljavanju u jednom zagrebačkom centru za odgoj i obrazovanje, ali proces traženja posla bio je dug.
To vrijeme nisam gubila nadu i vjeru da će netko ipak prepoznati moje kompetencije.
Najviše težim da nekome pružim svoja znanja i da nekome zbog toga bude lakše.
Sada imam prigodu u tome sudjelovati.
Najljepše što se čovjeku može dogoditi je da je u procvatu zbog toga što je barem malo doprinio nečemu”, rekla nam je Lara.
Što ju je najviše smetalo, a što pozitivno iznenadilo tijekom portage za poslom, pitali smo našu sugovornicu.
„U društvu su još prisutne predrasude prema osobama s invaliditetom.
Vlada karitativni i sažalni pristup na razgovorima za posao, ako do njih uopće dođe.
Često do toga ni ne dođe, ali kada se dogodi, sažalno vas gledaju i pitaju se što tamo radite.
Naravno da ima dosta pozitivnih primjera, ali s ljudima treba što više raditi kako bi se predrasude smanjile.
Konvencije UN-a i dokumenti koje smo kao zemlja potpisali malo vrijede ako nema ljudi koji će prepoznati naše kompetencije, želje i volju”.
Što se tiče odluka nakon završetka školovanja, Larin savjet drugim mladim osobama je da prate potrebe na tržištu rada i da se educiraju u tom dijelu.
„Pratite trendove i budite ustrajni u traženju posla.
Zahtijevajte svoja prava, ali budite svjesni u svakom trenutku da nemamo samo prava, već i obaveze.
To je ključno, osobno sam se uvijek time vodila i nikada nisam bježala od toga.
Ne bježite od svog invaliditeta jer to nije nešto što treba skrivati, nego s njim treba hodati ukorak s ponosom, da se tako izrazim.
To će prepoznati i drugi i bit će lakše za sve”, naglasila je.
Laru smo pitali za savjet mladima.
„Svi se moramo usmjeriti prema tome da
- radimo
- živimo
- djelujemo
da nam svima bude bolje-
Pogotovo u svjetlu događanja koje ovih dana čitamo u vijestima.
Želim da među ljudima zavlada poštovanje i empatija.
Kao društvo ih imamo, ali treba raditi na njima”, zaključila je naša sugovornica.
Slonjšak: Pozitivne promjene događaju se presporo
Na ovu temu obratili smo se i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom Anki Slonjšak.
Ona nam je uvodno poručila da mlade osobe s invaliditetom nailaze na mnoge prepreke u području obrazovanja i prilikom zapošljavanja i rada.
„Kada govorimo o pristupu tržištu rada, najčešće pritužbe odnose se na otežano ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju koje su javno-pravna tijela obvezna poštivati, ali se u praksi ovo pravo krši.
Pritužuju se na netransparentnost samih natječajnih postupaka, pa za brojne osobe s invaliditetom predstavlja „mrtvo slovo na papiru“.
Tijekom natječajnog postupka ne osigurava se razumna prilagodba te time nisu u jednakopravnom položaju u odnosu na ostale kandidate pri provođenju natječajnog postupka.
Nadalje, dok se ostale kandidate podrobno ispituje o radnom iskustvu i drugim vještinama, često je u odnosu na osobu s invaliditetom jedina tema intervjua invaliditet, iako udovoljava svim natječajnim uvjetima i posjeduje traženo:
- znanje
- iskustvo
- vještine.
Problem je što diskriminacija doista postoji.
Međutim, u natječajnim postupcima je teško dokaziva.
Sadržaj intervjua i nedozvoljena pitanja teško je dokazati“, odgovorila je pravobrantieljica Slonjšak za zaposljavanje.mimladi.hr.
Ponekad pristup tržištu rada ovisi i o nekim drugim životnim segmentima.
Poput osiguranog pristupačnog stanovanja i prilagođenog prijevoza, dodala je.
Studenti s invaliditetom u studentskim domovima ponekad osjete u prilagođenim sobama više neovisan i samostalan način života nego kod kuće.
A lasnije izlaskom iz studentskog doma ne postoje prilagođeni stambeni prostori.
Ponekad odabir radnog mjesta ovisi i o mogućnostima prilagođenog prijevoza i drugoj razumnoj prilagodbi.
Rad nije neovisan od ostalog dijela života te ga kao takvog ne možemo niti promatrati odvojeno.
„Međutim mišljenja smo da se mlade s invaliditetom ograničava i tijekom obrazovanja, a zatim u pristupu tržištu rada“, smatra pravobraniteljica.
Pruža li se po njezinom mišljenju dovoljno mogućnosti na tržištu rada po ovom pitanju?
„Određeni pomaci i napredak vidljivi su.
Međutim, takve pozitivne i potrebne promjene događaju se suviše presporo.
Danas imamo zakonodavni i institucionalni okvir podrške, koji je naravno potrebno cijelo vrijeme unaprjeđivati u skladu s prepoznatim potrebama osoba s invaliditetom i trendovima na tržištu rada.
Razlozi koji utječu na neravnopravnu zastupljenost osoba s invaliditetom razni su.
Sustav podrške se presporo formira, taj proces trebao bi biti znatno brži.
Tako da s jedne strane imamo nedostatak potrebne podrške, primjerice usluge radnog asistenta na radnom mjestu, a uz sve te poticaje i dalje ćemo morati rušiti nevidljive, ali itekako osjetne barijere pri ulasku na tržište rada.
Ovdje ponovno naglašavamo da je za pristupanje na tržište rada važno odgovarajuće i primjereno obrazovanje za mlade s invaliditetom kao i za sve ostale osobe.
Jednako tako i osiguravanje razumne prilagodbe koja ne znači povlasticu, nego osiguravanje jednakih mogućnosti za pristup svim sferama života pa i tržišta rada.“
Naglasila je i kako društvo mora osvijestiti činjenicu da invaliditet nije zapreka za rad i aktivno sudjelovanje
Te da je potrebno naglasak staviti na ono što osoba može uspješno raditi, kako u svijetu rada tako i u svim ostalim životnim područjima.
A ne suprotno.
„Dokle god naglasak stavljamo na invaliditet, a ne na radne i općenito kompetencije kao kod kandidata koji nisu osobe s invaliditetom, osobe s invaliditetom bivaju žrtve diskriminacije.
Društvo mora u potpunosti početi „živjeti“ međunarodne dokumente o pravima osoba s invaliditetom koje smo se kao država obvezali primjenjivati.
Kada govorimo o tržišnom zapošljavanju, svaka osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, mora imati kompetencije za određeni posao.
U tom smislu itekako je bitno da se osobe s invaliditetom kao i svi ostali obrazuju za zanimanja koja su tražena na otvorenom tržištu rada, primjerena njihovim:
- talentima
- motivaciji
- sposobnostima.
Imamo situaciju da mladi s invaliditetom često godinama budu u evidenciji nezaposlenih zato što nemaju odgovarajuće obrazovanje i vještine pa stoga nisu konkurentni na tržištu.
Postoji svojevrsni raskorak između stečenog znanja i vještina i potreba tržišta rada koje je podložno brzim promjenama.
Naglasili bi i iskustvo pandemije koje je pokazalo da je moguće postići dobre radne učinke primjenom fleksibilnih obrazaca rada, kao što su rad od kuće i online rad.
Što se pokazalo primjerenim za osobe s invaliditetom pa u budućnosti treba dograđivati fleksibilne oblike rada“, istaknula je Slonjšak.
Smatra kako jedinice lokalne samouprave i država ne čine dovoljno.
A tu je prvenstveno podatak da većina jedinica lokalne samouprave i različita državna tijela ne poštuju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Premda bi trebali biti primjer ostalim poslodavcima.
„Nema jednakog pristupa u svim jedinicama lokalne samouprave, dok negdje nalazimo niz potpora i mogućnosti, druge sredine su zatvorenije“, dodala je.
Zanimalo nas je u kojem je segmentu ipak zadovoljna, a gdje vidi najviše mjesta za napredak.
„Kako smo već naglasili, danas imamo dobar zakonodavni i institucionalni okvir podrške koji je dobra osnova za povećanje stope zapošljivosti osoba s invaliditetom.
Prostora za napredovanje nalazimo u:
- jačanju značenja profesionalne rehabilitacije kao temeljnog preduvjeta za što duži ostanak osoba s invaliditetom
- pravodobno uklanjanje prepreka koje proizlaze iz invaliditeta
- uvođenju novih podrški i poticaja za osobe s invaliditetom u procesu rada, poput radnog asistenta.
Jednako tako već smo nekoliko puta naglasili i značaj osiguravanja obrazovanja primjerenog njihovim talentima i sposobnostima te velike snage usmjeravamo i na osiguravanja:
- potrebnih potpora
- novih strukovnih kurikuluma u skladu s traženjima tržišta rada
- definiranja zakonskih okvira u sustavu visokog obrazovanja.
Uz sve to naravno i osiguravanja pristupačnosti.
Vjerujemo da postoje mogućnosti kontinuiranog unaprjeđivanja svih životnih segmenata jer se:
- promjene stalno događaju
- nove spoznaje o različitim aspektima života i samog invaliditeta
- pomagala
- tehnologije
te se kontinuirano trebamo usklađivati s njima“, zaključila je pravobraniteljica Slonjšak.
Autor: Josip Senjak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
