Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobar dan dragi slušatelji. Danas razgovaramo s Dinom Bijelićem, magistrom komunikologije. Dobro došao, Dino.
Dobar dan.
Molim te da se ukratko predstaviš našim slušateljima.
Ja sam Dino Bijelić. Nedavno sam napunio 32 godine. Rođen sam u Zagrebu. Sretno sam oženjen. Po struci sam magistar komunikologije i sveučilišni prvostupnik produkcije. Trenutno sam production manager na televiziji. Hobiji mi je praćenje svih mogućih sportova, druženje s prijateljima, gledanje filmova i serija. Volim sve što vole mladi.
Možeš li nam reći kako si se odlučio za područja produkcije i odnosa s javnošću? Što im je zajedničko, a što se nadograđuju?
Ja sam kao dijete rođen, odgojen i odrastao uz televiziju i tako se stvorila ljubav za televizijskim sadržajem, od crtanih filmova do filmova i ostalih sadržaja. Kada se završavala gimnazija, kao svaki mladi gimnazijalac slušao sam savjete roditelje, slušao sam svoje srce, slušao sam kakvo je stanje na tržištu. Srcem sam došao da se želim baviti filmom i iz tog sam razloga upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Druga je opcija bila građevina, to je ovo da slušaš roditelje i tržište, a ono je da slušaš srce. Srce je naravno pobijedilo, upisao sam Akademiju. Tu se ukazala ljubav prema produkcije, kada sam vidio što sve mogu raditi, a što ne mogu.
Kroz studiji se na Akademiji pojavila mogućnost rada u struci, što je naravno bilo vezano za reklamnu industriju. U toj reklamnoj industriji shvatio sam da je više kreativnosti u marketinškom segmentu. S obzirom na to da je tu produkcija stvarno svedena na neki servisni proizvod, ja sam odlučio da ću na diplomskom studiju ići na taj smjer kako bih si otvorio vrata za ulaz u neku marketinšku agenciju. Iz tog sam razloga upisao Hrvatske studije, smjer Odnosi s javnošću. Moja povezanost produkcije i odnosa s javnošću, marketinga i ostalih oblika promocije svela se kroz produciranje reklama.
Po završetku studija Odnosa s javnošću zaposlio sam se u jednoj marketinškoj industriji i tu sam vidio da nažalost ta moja očekivanja nekakve „mad man“ organizacije marketinga, ekstremne kreativnosti, nažalost po mojem su iskustvu daleko od toga. Tu se dogodilo i zasićenje takvog sustava i onda sam se odlučio vratiti svojoj ljubavi i raditi u produkciji.
Ali nisi nikada ni daleko otišao od te svoje ljubavi. Sam si rekao, samo si nadogradio tu ljubav.
Tako je. Ja kao magistar komunikologije, smatram da su svi komunikacijski oblici sastavni dio života. Od odnosa s prijateljima do poslovnih odnosa, odnosa sa susjedima, kad dođeš u banku… Komunikacija je jako bitna, a jednako tako odnosi s javnošću, kao i svaka industrija koja se obraća širim masama. Sve je to povezano s odnosnima s javnošću. Bio to sport ili bilo kakav drugi odnos s javnošću, sve je to vrlo bitno. Tako da, je. To je za mene bila nadogradnja i puno mi je pomogla, a ponajviše u smislu poslovne komunikacije.
Nakon završetka fakultetskog obrazovanja, krenuo je tvoj put prema pronalasku stalnoga posla. Kakav je taj put bio? Je li bilo puno poslovnih molbi?
Je. Ja nisam imao problem s pronalaskom posla sve do završetka Odnosa s javnošću. Nakon mjesec – dva, možda me sjećanje i vara, ali to je bio kraći period, maksimalno od 3 do 4 mjeseca, nakon toga sam dobio posao u marketinškoj agenciji. Tamo sam radio 6 mjeseci. Po završetku toga bila je velika rupa.
To je period kojeg se ne želim sjećati. Svjestan sam da u današnje doba postoji velika mogućnost da u opet morati prolaziti kroz to, to iščekivanje… Prvo iščekivanje da se otvori nekakav natječaj za posao, onda stres dok sve to popuniš, onda dok te prime na prvi razgovor. Za svaki iole ozbiljan posao tu je 3 – 4 kruga da bi došao do nekog finalnog kruga. Sve je to jako stresno. Ti si mlad i neiskusan, a postavljaju ti pitanja koja su namjerno koncipirana da dobiju uvid u tvoj psihološki profil.
Najviše sam mrzio pitanja o tome s kojom bi plaćom bio zadovoljan. To je pitanje na koje nikada ne možeš točno odgovoriti. Dan danas kada sam na poziciji gdje razgovaram s ljudima za posao znam iz HR-a da je to trik pitanje.
Ja sam se javljao od banaka za korporativno komuniciranje do klasičnih Internet i tiskanih medija i PR agencija. Nigdje nema da dođeš na razgovor i sutra imaš posao. Nažalost, tako se dobivaju poslovi. Postoji razlika između preporuke i namještenog posla, ali kad se ide ovim klasičnim putem da nađete oglas za posao, npr. preko Interneta gdje te nitko ne zna i gdje samo tvoj CV govori za tebe, to je nažalost jako teško.
Hvala ti na ovom iskustvu. Nismo se još dotaknuli toga da su poslovi na koje si se prijavljivao iziskivali tvoj boravak izvan Zagreba i to na duže vrijeme. Možeš li nam malo reći o tome? Možeš li nam malo više ispričati o nemogućnosti zapošljavanja u Zagrebu i terenskom radu koji si radio po cijeloj Hrvatskoj? Što si radio i kakvi su to projekti bili?
To su bili produkcijski projekti. Hrvatska je izrazito zanimljiva stranim investitorima u produkcijskom smislu jer na pola sata vožnje možeš snimati nešto što je na Jadranu, na moru, onda otići na planine i snimiti snijeg, zatim otići u zaravan gdje fingiraš pustinju do toga da imaš Zagreb koji je blizu, nekakva secesija i povijest, a opet moderno. Tako da je naša geografska raznolikost njima izrazito pristupačna.
Međutim, u cijeloj toj priči, Zagreb im je najmanje zanimljiv. Tako da, ti projekti na kojima su mene angažirali uvijek su bili udaljeni od Zagreba. Nešto što je pod normalno je da ti je Rijeka oko sat vremena, pa si sretan i imaš osjećaj kao da si doma, do toga da ideš snimati u Dubrovnik koji je monumentalan, poznat i atraktivan. Onda imaš osjećaj kao da si otišao u drugu zemlju na udaljenost. To su neki razlozi zašto sam ja odlazio na teren. Priroda posla je takva da sam geografski morao otići zbog samog snimanja.
Što se tiče nemogućnosti zapošljavanja u Zagrebu u kontekstu nekog stalnog zaposlenja, u smislu produkcijskog posla to nije nemogućnost zapošljavanja u Zagrebu, već je jednostavno takva priroda tog posla. I u Americi, Njemačkoj ili Sloveniji ti uvijek ideš na teren. To je sam po sebi terenski posao.
To su projekti koji te odvoje od svakodnevice, obitelji, prijatelja. Možeš li istaknuti prednosti i mane takvih projekata?
U smislu posla tu definitivno postoji puno prednosti. Kada odeš na teren, u potpunosti si fokusiran na taj posao. Daješ sve od sebe. Vrlo brzo možeš napredovati u tom poslu. Vrlo brzo možeš steći dobar networking, za kojeg znamo koliko je važan.
U intenzivnom si odnosu s tim ljudima. Na filmskom se setu radi otprilike 12 sati dnevno. Dakle, to je intenzivan posao. Ti živiš s tim ljudima, vi ste zajedno po hotelima, smještajima, sobama. Na slobodne dane nemaš energije, a vjerojatno si i suviše udaljen da se vraćaš u Zagreb i to je dobro za networking. Puno je manje pogrešaka na poslu. Imaš manje distrakcija.
Onda dolazimo do svih mana, a mana je utjecaj posla na privatan život. Ima ljudi u tom poslu, a i općenito na svijetu koji su karijeristi i to ne mislim u lošem smislu. Jednostavno nekim ljudima karijera iznad svega u nekim fazama života ili u cijelom životu. Tu onda nedostataka nema. Ali ako imaš potrebu za privatnim životom, obitelji i prijateljima, onda to pati. To pati jako jer nisi dostupan.
Ja mogu dati primjer da sam ja veliki ljubitelj svih sportova, ponajviše nogometa, a znalo mi se dogoditi da zaboravim da je finale lige prvaka. Dakle, ti si toliko unutra i to ti stvara te neke intenzivne veze gdje ste spremni napraviti sve jedan za drugog, a nisi ni svjestan da ti tu osobu znaš 2 mjeseca i tko zna kad ćeš ju opet vidjeti, a neke osobe koje su s tobom cijeli život, obitelj i prijatelji, njih zanemaruješ. Uredu, komunicirate i ako se nešto dogodi mogu doći, ali ti s tim osobama ne prolaziš sve što se događa. Mi imamo baš primjer toga, u prvoj godini braka ja sam 6 – 7 mjeseci bio na terenu. I tek kad se vratiš vidiš koliko uopće nisi sudjelovao u tom tuđem životu i koliko te to udaljava.
Tako da, što se tiče poslovnog života, to je fantastično. To je kao da se mi sada zaključamo i idemo nešto napraviti i nitko nam ne smeta. Ali jednako tako, u privatnom si životu ostavio to sve. Mi smo se zvali kopneni moreplovci.
Kada „podvučeš crtu“, jesi li gotov s tim razdobljem ili se još vidiš u takvim projektima?
Ja cijelo vrijeme pokušavam pronaći balans između privatnog i poslovnog života. Imam poslovne ambicije, ali isto tako imam nekakav privatan minimum koji ne želim izgubiti jer da je suprotno ne bi bio u braku, niti bi gradio takve nekakve odnose.
S obzirom na moje trenutno stanje u životu, otvoren sam za sve opcije. Naravno da i financijski dio diktira određene stvari, stanje na tržištu rada isto diktira određene stvari. Trenutno sam sretan što sam u Zagrebu na televiziji i što imam normalno radno vrijeme od 9 do 17 h i slobodne vikende, ali ne isključujem da će me život opet odvesti u ovom drugom smjeru.
To opet mora biti u dogovoru s ovim drugim što smo rekli, odnosno s mojom obitelji. Ja nisam sam u toj odluci, a moja je obitelj dovoljno svjesna i zna što znači kad ja idem na teren, a kad ne.
Jasno. Barem je prednost što ste to sve već prošli. U međuvremenu si se oženio s dugogodišnjom djevojkom. Zasigurno ti nije bilo lako za vrijeme projekata planirati vjenčanje. Tvoja potraga za stalnim poslom u mjestu stanovanja dovela te do trenutnog posla. Možeš li nam reći malo više o svojem sadašnjem poslu?
S obzirom na to da si se referirao na organizaciju vjenčanja za vrijeme projekata, malo ću se i toga dotaknuti. Osim što smo znali da ćemo planirati vjenčanje dok sam ja na terenu jer ,naravno, bez financija ne možeš organizirati tako nešto, mi smo imali i koronavirus.
To je bila 2020. godina i tada je krenuo 1. val koronavirusa. Tako da je to bio dodatan problem jer svi ti projekti koji se rade na terenu bili su u bubbleu. Nepisano je pravilo da tebi može netko doći preko vikenda, pogotovo ako si na nekim funkcijama koje su malo bitnije, onda ti se neke stvari puštaju.
Mi smo se vjenčali u 9. mjesecu, a meni je projekt trajao od početka 6. do kraja 8. mjeseca i mi se doslovno 2 mjeseca nismo vidjeli. Ja sam se vratio u Zagreb, imali smo tečaj plesa i to je to. Idući tjedan smo se vjenčali. Da budem iskren, ona je imala djevojačku, a ja momačku nisam.
Ti si se vratio oženiti se.
Ja sam se vratio oženiti se i nisam uspio dečke niti na momačku večer odvesti. Ali opet, ne žalim jer da nije bilo tog posla ne bi bilo ni vjenčanja jer ne bismo imali financija za to. Tako da, sve ima svoje prednosti i mane. Jednostavno život treba prihvatiti takav kakav je, ići iz dana u dan i sve se da riješiti.
A što se tiče moje potrage za poslom, ja nisam ništa tražio. Ja sam se konačno vratio nakon 8 mjeseci u Zagreb i stigla je ponuda, upravo iz tog networking sustava koji sam upoznao, da se pokreće jedna nova televizija na području Zagreba. Dobio sam 2 preporuke i onda je taj proces zapošljavanja bio vrlo jednostavan. Dođeš na razgovor za posao s 2 dobre preporuke od 2 dobre osobe i to riješiš u 15 minuta – ili si dobio posao ili nisi. U ovom sam slučaju ja dobio posao.
Trenutno sam na poziciji production managera. Prva sam osoba u produkciji za zagrebački centar, s obzirom na to da je televizija regionalna. Mi imamo glavnog direktora produkcije koji je zadužen za sve centre. S obzirom na to da je glavni direktor produkcije isto iz Zagreba, onda ja meni to puno lakše. Imam njega, od njega mogu puno toga naučiti. Projekt je novi, nismo još ni zaživjeli u potpunosti. Intenzivno je, zanimljivo je, a vidjet ćemo kako će se razviti.
Možeš li sada za kraj dati nekakav savjet svojim mlađim kolegama?
Sve što radite u životu, uvijek slušajte svoje srce. Toga se ja pokušavam držati, ali mi ne ide. Slušajte svoje srce i razum od vaših bližnjih jer su vaše srce i vaš razum u koliziji. Zato, slušajte vaše srce, neka ono daje ideje, a bližnji će vam dati savjet kako da se u datom trenutku ponesete.
Ja da mogu vratiti neke stvari život bi mi izgledao sto puta drugačije. Možda bi bilo bolje, možda bi bilo lošije. Ali, ako si iskren prema sebi, što god da napravio nećeš si dugoročno zamjeriti.
Ako radiš nešto po tuđem nahođenju i budeš na kraju nezadovoljan bit će ti još gore jer ćeš imati percepciju da nisi ti donio tu odluku, a to je nešto najgore što si možeš u životu napraviti. Radije donesi svoju odluku pa živi s njom.
Dino, hvala puno na sudjelovanju u podcastu i hvala vama dragi slušatelji na slušanju. Do slušanja.
Hvala, pozdrav.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
