Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, u današnjoj emisiji slušamo o temi iskustva rada mladih osoba u uvjetima ugovoru na neodređeno. Znamo da su mlade obitelji nerijetko osuđene na sve učestaliji rad na neodređeno. Takav rad lišava osnovne egzistencijalne mogućnosti, ali i bilo kakvog kreditnog osposobljavanja kako bi mogli postići željenu kvalitetu života. Današnje iskustvo Ivana, koji će nam reći nešto više o tome čime se bavi, govori o višegodišnjem radu na neodređeno s tim da je u tom razdoblju potpisivao ugovore na nekoliko mjeseci. Njegova je supruga trenutačno u sličnoj situaciji, što je trenutno dodatno otežano iskustvom majčinstva i novom trudnoćom. S nama su danas Ivan i Irena Jurič. Dobro došli u ovaj podcast.
Ivan Jurič:
Hvala lijepa.Renata Jurič:
Hvala na pozivu
Za početak bih volio da se predstavite. Dame imaju prednost, tako je po bontonu.
Renata Jurič:
Pozdravljam ovim putem tebe Darko i sve slušatelje. Zovem se Irena Jurič, imam 32 godine. Po struci sam inženjer građevine, majka sam jednog djeteta, udana sam. Opet sam trudna, Bogu hvala i tako.
Ivane?
Ivan Jurič:
Ja sam Ivan Jurič, imam 32 godine, stolar sam po zanimanju i dalje se bavim zanatom koji sam završio.
Jeste li oboje uvijek radili u struci ili je bilo drugi poslova?
Renata Jurič:
Iz mog iskustva, bilo je drugih poslova. Tijekom studiranja nisam radila u struci, već, kako se kaže trbuhom za kruhom, svašta se nešto obavljalo u obliku studentskog posla, a i poslije toga nisam radila u struci jer jednostavno moraš preživjeti. Život te ne pita pa sam jedno vrijeme čak radila na određeno u mjenjačnici, čisto da skupimo novce za vjenčanje.
Radiš li sada u struci?
Renata Jurič:
Da, trenutno radim u struci. U radnom sam odnosu, ali na određeno.
Na koliko imaš ugovor?
Renata Jurič:
Novi ugovor koji sam dobila opet je na godinu dana pa ćemo vidjeti što će biti nakon toga. Malo je trudnoća zakomplicirala stvari, ali vjerujem da će sve biti uredu, da će mi produžiti ugovor i da ću se, nadam se, vratiti nazad.
Imaš li kakva već obećanja? Je li poslodavac upoznat sa stanjem?
Renata Jurič:
Poslodavac je dobro reagirao na moju trudnoću i trenutnu situaciju. Čak je i rekao da me očekuje nazad nakon porodiljnoga, da se javim, da ćemo svakako popričati i dogovoriti se. Tako da, nadam se da će sve biti uredu.
Kakva su tvoja iskustva s ugovorima na određeno?
Renata Jurič:
Iskustvo rada na određeno je da je to uredu, ali uvijek u podsvijesti imaš nekakav strah da ćeš ostati bez posla, da ti se neće produžiti ugovor, što će onda biti s obitelji, s financijama. Taj te strah nekako konstantno prati, a s druge strane, čovjek bi htio napredovati, kupiti nekakav stan, riješiti svoje stambeno pitanje. Međutim, kako imaš ugovor na određeno nitko ti ne želi dati kredit, tako da si i tu nekako ograničen.
Ivane, ti si imao neko dulje iskustvo rada na određeno i to na puno manje. Tvoja je supruga imala ugovore na godinu dana, a ti si imao ugovore na puno manje razdoblje. Kakvo je bilo tvoje iskustvo?
Ivan Jurič:
Kada sam tek krenuo raditi prvo sam neko vrijeme bio na birou dok se nisam zaposlio. Onda sam radio 4 godine do raskida ugovora, pa onda opet na birou 4 godine. U međuvremenu sam radio preko sezone u fast foodu, čisto da imam nešto sa strane jer nisam mogao naći posao u svojem zanatu do unazad nekog vremena. Kad sam se zaposlio dobivao sam u godini 4 ugovora po 3 mjeseca. Nekada je bilo 3 ugovora po 4 mjeseca.
Kako si se osjećao? Sigurno ti je pitanje budućnosti bilo puno nesigurnije. Irena je bila sigurna barem na godinu dana, a ti ovako po 3 – 4 mjeseca.
Ivan Jurič:
Kad si neko vrijeme na birou, onda gledaš bilo što i ta 3 mjeseca ti je drago dobiti, ali i kada sam došao na zadnje radno mjesto gdje sam i sada, uvijek misliš da su to zadnja 3 mjeseca. Uvijek se treseš i gledaš kada je potpis i istek ugovora jer se pitaš je li to to, je li gotovo. Onda opet dobiješ na 3 mjeseca i onda je opet ista situacija i kada to prođe.
Lijepo je kada dobiješ novce i sretan si što radiš, zahvalan si na tome bez obzira na ugovor, ali uvijek je grč u želucu prije potpisivanja ugovora. Pogotovo da kao mlad čovjek, još muškarac ne možeš imati nekakva standardna, redovna primanja da si možeš planirati budućnost, da možeš kupiti auto, da možeš curu izvesti van, da možeš pratiti društvo u kojem se nalaziš.
Jesi li bio jedini u tom poslu koji je tako dobivao ugovore?
Ivan Jurič:
Nisam. Došla bi serija ljudi jer bi se objavio natječaj i onda bi nas bilo 5 – 10 radnika koji su zaposleni u tom novom valu. Onda bi se smanjivao broj kako bi godina išla ili dvije godine. Neki bi dobili otkaz, ne bi im se produžilo i onda sama činjenica kada gledaš njih pitaš se jesam li ja sljedeći.
Jesi li možda razgovarao sa šefom kada ćeš dobiti ugovor na neodređeno, zašto nisi već dobio jer je prošla godina dana, dvije godine, stalno potpisuješ iste ugovore? Obično ljudi nakon jednog ili dva ugovora na neodređeno dobiju ugovor za stalno.
Ivan Jurič:
Kada sam tek došao raditi tu rečeno nam je da ćemo biti tu ta 3 mjeseca, eventualno pola godine – godinu dok se ne završi taj posao i onda vam ne možemo garantirati ništa. Nakon toga se nije pričalo o tome, niti se ulazilo u te teme jer je šef bio distanciran i nije se pričalo o tome.
Nakon koliko dugo si dobio ugovor na neodređeno?
Ivan Jurič:
Nakon 3 godine.
I još uvijek si tu zaposlen?
Ivan Jurič:
Da, sada sam zaposlen sve skupa 7 godina i sada je već puno lakše.Irena Jurič:
Lakše se diše.
Lakše se diše, kreditno si sposoban. Irena, sad bismo se malo vratili na tebe da čujemo i tvoj glas. Neko ste vrijeme bili podstanar u braku. Kako ste se tada snalazi u vidu pogleda na budućnost, zapošljavanje putem ugovora na određeno, odnosno neodređeno i slično?
Irena Jurič:
Tada sam, kako sam bila trudna, zamolila poslodavca jer mi je istjecao ugovor da mi se produži. Poslodavac je produžio ugovor, tako da mogu imati malo veća primanja i u porodiljnom. Izašao mi je u susret tada. To su sve bili ugovori na određeno po 6 mjeseci koji su se produživali. Bilo je stvarno nezgodno dok smo bili podstanari. Doslovno živiš dan po dan. Ne znaš što te čeka. Štediš u svakom pogledu, što se tiče hrane, režija… Što smo suprug i ja razgovarali, uvijek paziš da uključiš perilicu posuđa ili rublja u 9 sati navečer kada je jeftinija tarifa ili uvijek pratiš akcije u ovom – onom trgovačkom lancu. Tako da ono, nekako se boriš.
Danas ni akcije ne pomažu.
Irena Jurič:
To si dobro rekao Darko.
Možemo reći da si ti imala iskustvo poslodavca koji ti je ipak izlazio u susret. Možemo reći da ima i trudnica koje, nažalost, nemaju takvo iskustvo.
Irena Jurič:
Tako je. Iskreno ne razumijem iz kojeg razloga jer poslodavca ništa ne košta ako ti produži ugovor jer ti imaš primanja od države, ne od njega. Ne znam iz kojeg razloga ne mogu izaći u susret i jednostavno trudnicama, odnosno majkama produžiti ugovor. To mi stvarno nije jasno, ali događa se. To čujem i od strane poznanika, prijatelja, itd.Ivan Jurič:
Nakon prve trudnoće ona je ostala bez posla jer nije produžen ugovor. Tako da, od tog zadnjeg posla neko je vrijeme bila nezaposlena.Irena Jurič:
Bila sam u radnom odnosu do kraja porodiljnog dopusta. To je prvih 6 mjeseci nakon što nam se kći rodila, ali roditeljski dopust, što je drugih 6 mjeseci nije mi bio produžen ugovor, a ja iz nekakvog ponosa nisam htjela opet moljakati. Rekla sam da nema veza, snaći ćemo se i s manjim prihodima, ali neću ni na ja biti ta koja će se stalno poniziti i moliti da se ugovor produži ako poslodavac to sam ne vidi, onda ne znam.
Nakon koliko si vremena odlučila tražiti novi posao, nakon rođenja vaše kćeri?
Irena Jurič:
Bilo je tako da ću definitivno ostati godinu dana s Rafaelom, tako nam se kći zove. I nakon godinu dana imala sam grižnju savjesti kao majka – ajme meni, moje dijete je još premaleno da bih ga ostavila nekome. Razmišljali smo o jaslicama, ali je bilo pitanje je li to prikladno, ona je još premlada, itd. Nismo imali pomoć od baka i djedova, tako da sam odlučila još koji mjesec ostati kući i povremeno tražiti posao pa ako prođe – prođe, ako nađem počet ću raditi. I stvarno, to se spontano dogodilo. Bila sam već godinu i pol s Rafaelom i slučajno sam čula da traže nekoga moje struke i otišla sam na taj intervju, javila se i sve je dobro prošlo.
Jesi imala kakvih negativnih iskustava kada si rekla da si majka?
Irena Jurič:
Na početku sam osjećala malo pritisak jer sam ja njima jasno rekla da prva 3 do 4 tjedna ne mogu raditi jer dijete moram prilagoditi jaslicama, vrtiću, da djetetu ne bude šok. Međutim, oni su rekli da nema problema, da sve razumiju i da oni imaju djecu, ali nije to bilo baš tako. Počeli su me nakon desetak dana već zivkati kao gdje si, hoćeš li doći, pretrpani smo poslom, treba nam pomoć… Osjećala sam pritisak na neki način, ali na kraju je sve ispalo uredu. Pričekali su me 3 – 4 tjedna da obavim što moram i onda sam počela raditi.
Na koji bi način ti, kao majka i s obzirom na sva iskustva, zaštitila mlade obitelji i pojedince na poslu?
Irena Jurič:
Zakonom bih regulirala da nije dozvoljeno da se dobije otkaz kada poslodavac sazna da je zaposlenica ostala trudna, mada vjerujem da to već jest uređeno, čitala sam. Međutim, lako za to, to su ugovori na neodređeno, ali što se tiče ugovora na određeno, trebalo bi zakonom regulirati da se ti ugovori moraju produživati, nema veze na koliko mjeseci ili godina. Jednostavno, da se ti ugovori moraju produživati kako bi se na taj način zaštitila majka i njezino dijete. Mislim da je nekakva zakonska regulativa jedini način, inače teško.
Ivane, imaš li ti nekakvu ideju sa svoje strane kako bi to regulirao?
Ivan Jurič:
Ako ćemo napredovati u natalitetu, mislim da je važno dati svu podršku od vlade ili bilo koga da se pomogne. Recimo, da majke koje imaju prvo dijete da imaju malo više od godinu dana porodiljnog. Pogotovo zbog tih prilagodbi za vrtić. Također, kod drugog djeteta da se dobiju 2 godine, kao što s trećim djetetom imaš 3 godine porodiljnog pa da onda i majke osjećaju sigurnost, da primaju novčani prihod i da se ne moraju brinuti i ostavljati malo dijete u vrtiću jer nikome nije lako kad mu dijete plače, a još ne zna ništa o svijetu.
Kratko bih se samo vratio na pitanje tvojeg zanata. Stola si, zašto si se odlučio vratiti u zanat? Mnogi nakon srednje škole odluče upisati fakultete. Obično prije srednje škole razmišljaju o fakultetu. Ti si odlučio otići u zanat. Koje prednosti vidiš u zanatu? Zašto baš zanimanje stolara?
Ivan Jurič:
Dijelom utječu ocjene, a dijelom se prilagodiš tome da ako imaš koga poznatog, roditelja, djeda ili nekoga u obitelji koji te privuče tome onda te to zaintrigira. Cijeli život to gledaš i zanima te. Iskreno, imao sam sreću da sam imao stvarno dobre profesore koji su bili predani, pa te nauče nečemu. Odluka da ću ostati u tom zanatu mi je samim time bila olakšana. Ljudi se zanose, kao male plaće, nije to isplativo i treba puno raditi, što je istina. Onda to možda odbija pa razmišljaju da je lakše završiti fakultet i dobre škole. Mada, nije to tolika razlika. Ljudi s fakultetima danas rade za minimalce, bore se, a izgube dosta života učeći, trudeći se.Irena Jurič:
To mi zvuči nekako poznato haha.Ivan Jurič:
Aludirao sam na tebe haha.
Kako možemo vidjeti na burzi rada, stolari su danas traženi, a ti si u svoje vrijeme imao dosta poteškoća s pronalaskom posla u samoj struci. Zašto je to tako?
Ivan Jurič:
Struka i privatni poslovi jedna su „kašeta brokava“ jer se poslodavac trudi isplatiti plaće pa kombiniraju porez s državom. Izdaci i nameti su veliki. Često im je problem i naplatiti za neke poslove. Tako da se često radi na crno, daje se minimalac pa nešto na ruke. Nezahvalno je. Možete raditi 12 – 14 sati i ne budete adekvatno plaćeni i onda to ljude dosta odbija. Ne samo u našem zanatu, već u zanatima koji su specifični, koji zahtijevaju dosta strojeva i dosta materijala, svega tu bude. Onda svatko kalkulira kako zna. Poslodavci pokušavaju održati posao da ima posla, država traži svoje, radnik traži svoje, da je adekvatno plaćen. Onda se tu zna stvoriti nezadovoljstvo, što se i meni dogodilo.
Uvijek radnik ispašta.
Ivan Jurič:
Tako je, radnik ispašta. Radiš dosta sati i onda dobiješ minimalac i možda još nešto na ruke i nikad ti isplata nije 1. ili 15. u mjesecu, nego bude kraj ili ti prijeđe u drugi mjesec. To frustrira, pogotovo kada si mlađi. Škola je trogodišnja i onda kada dođeš odmah iz škole, bez iskustva u to gdje trebaš stjecati znanja i iskustva nemaš nikakvu motivaciju. S takvom plaćom još imaš i ugovor na određeno i onda se pitaš jesi li trebao uopće ići u tu školu. Stalno radiš, a ne budeš nagrađen i to dosta frustrira mlade.
Hvala ti na tim riječima. Hvala i tebi Ivane i tebi Irena na vašim iskustvima. Nadam se da će vam budućnost biti svjetlija, ne samo s novim djetetom u kući, već i po pitanju posla. Nadam se da ćeš Irena dobiti ugovor na neodređeno i da ćeš Ivane ostati u struci ili pronaći konačno neki bolji posao ili napredovati u struci.
Ivan Jurič:
Sigurno je lakše kada imate neko iskustvo i neke godine rada. Samopouzdanije i lakše tražiš posao ako se na to odlučiš.
Ili možda otvoriti svoj obrt.
Ivan Jurič:
To ćemo još vidjeti. Kako država bude dopustila i kako se situacija odvije u ovim čudnim vremenima.Irena Jurič:
Sve je moguće. Danas stvarno ima i poticaja od strane države i europskih fondova, tako da zašto ne i to pokušati.
Želim vam su sreću i hvala vam puno na iskustvu.
Ivan Jurič:
Hvala na pozivu.Irena Jurič:
Hvala na pozivu.
Dragi slušatelji, hvala i vama na slušanju ove podcast emisije. Do sljedeće emisije, lijep pozdrav.
Razgovarao: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
