Podcast možete poslušati na linku.
Srdačan pozdrav poštovani slušatelji. Dobro došli u podcast u kojem danas predstavljamo jedno deficitarno zanimanje – stolara. Ja sam Branimir Gubić, a moj gost je Dominik Milanović, po zanimanju stolar koji je radio u struci, a koji je do danas promijenio više poslova. Gospodine Milanoviću, dobar Vam dan i dobro nam došli.
Hvala Vam Branimire, još bolje Vas našao – Vas i sve Vaše slušatelje.
Gospodine Milanoviću, koju ste srednju obrtničku školu upisali i zašto?
Upisao sam srednju Drvodjelsku školu u Zagrebu, smjer stolar. To sam upisao i završio zato što, ne biste vjerovali, ali zato što sam to htio, što se danas nažalost rijetko susreće. Da netko baš hoće ići u tako deficitarno zanimanje i u nešto što nije popularno, ali da. Ne znam zašto i kako sam to htio. Nekako sam, ne znam, vjerojatno kako sam radio s djedom i kako sam u školi radio neke scenografije za školske predstave i to, pa sam otkrio, ajmo reći, taj drvodjelski svijet i ta drvodjelska zanimanja. Onda sam zapravo nabasao na tu školu na, kako se zove taj festival, „Dojdi osmaš“. To se održava svake godine pred upis srednjih škola, na Trgu bana Josipa Jelačića kod nas u Zagrebu.
Onda sam, prvo sam išao tražiti kuharsku školu jer sam jako dugo htio biti kuhar. To me jako zanimalo. I onda sam na trgu naišao na Drvodjelsku školu i vidio stolar, tapetar i, ovoga, šumarski tehničar i tako ta neka srodna zanimanja, pa mi je to zapelo za oko i za uho i onda rekoh idem to malo istražiti. Vidjeti što bih, kako bih i onda me zapravo profesorica iz likovnog osnovne škole, s kojom sam radio scenografiju za jednu predstavu rekla je: „Pa da. Kako se ja toga nisam sjetila? Pa Drvodjelska, stolar. To je za tebe, a ne kuhar. Kakva kuhar? Što ćeš tamo kuhati cijeli život? Pa ti imaš talent u rukama. Izvoli to iskoristi i idi radi s drvetom.“ I tako sam završio kao stolar i dobio prasku u HNK na izradi scenografije. Tako da, sve se nekako poklopilo samo od sebe. Nisam ja tu imao nekih utjecaja ako mogu to tako reći.
Je li prije koliko 10 -15 godina? Je li to i tada bilo deficitarno zanimanje? Koliko vas je bilo u razredu? Koliko vas je maturiralo?
Pa to je bilo taman na pragu deficitarnog zanimanja. Mislim da je još uvijek negdje li – la, da je bi – ne bi. Nas je bilo u razredu, ja mislim, 28, tako nešto. Mi smo bili zanimljiv razred jer smo bili miješani razred. U našem razredu su bili i stolari i tapetari. Znači tapetari koji tapeciraju namještaj i koji proizvode namještaj, kaučeve, stolice i to. Ne tapetari koji lijepe tapete po zidovima. To je uvijek: „Aha, ti si tapetar. Što radiš, cijeli dan krečiš zidove?“ Ne, ne. Radim kaučeve. Tako da je to bilo dosta zanimljivo.
Bili smo miješani razred, stolari – tapetari jer tapetara je bilo premalo da bi napunili jedan razred. Njih je bilo svega 10 i onda su pomiješali nas. Tako da je to bilo fora. Ajmo reći, učili smo i čuli malo o tapetariji i učili smo, naravno, o stolariji, što je nama primarno. Tako da to je bilo dosta zanimljivo. Bilo nas je jedno, pa ja mislim, 20, tako nešto sve skupa i stolara i tapetara. Stolara je bilo nešto više. Nas je stolara bilo možda 15, a tapetara 7 – 8, tako neka, ne mogu se sada točno sjetiti koji je bio odnos, ali to je otprilike bilo to.
Velik broj vas je i maturiralo.
Svi su maturirali. Više – manje svi su maturirali. Mislim, nije to sad…
Gradivo, je li bilo teško?
Ma nije, što bi bilo teško. To je mene uvijek malo živciralo i zapravo sam se uvijek i kroz tu svoju školu nekako pokušavao boriti protiv toga, a to je onaj, kako bi rekao na hrvatskom, mindsetup da ideš u osnovnu školu i onda ne daj Bože da ja završim u Drvodjelskoj, Selskoj ili na Svetom Duhu gore, što popularno zovu Texas. Ova škola što je za instalacije i metalne konstrukcije. Uvijek su svi ono: „A užas, užas. Drvodjelska dno dna. Tamo idu ovi što ne mogu ništa drugo upisati.“ I to je grozno, zapravo. I tako nastaje deficitarno zanimanje. Samo s tim. Samo s tom premisom da to upisuju ljudi koji ne mogu ništa drugo upisati. Samo tako nastaje deficitarno zanimanje i to je grozno.
Što je s praksom?
Praksa, moja konkretno, meni je bila super jer sam ja dobio praksu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na izradi scenografije. Znači, HNK Zagrebu ima u Adžijinoj jedan jako veliki prostor, više prostora tj. Tamo su skladišta. Tamo su tapetarije, stolarije, kipare, slikare… Tamo su svi oni objedinjeni „pod jednu kapu“ i onda sam ja tamo išao na praksu. Praksa je bila super jer sam tamo radio ono što sam htio, a to je kazalište jer sam se u kazalište zaljubio već u 7. razredu osnovne škole i zapravo sam uživao na praksi. Praksa je koncipirana uvijek bila tjedan dana je nastave, tjedan dana prakse. Tjedan za tjedan i imali smo jedanput mjesečno ili jedanput u 2 mjeseca školski praktikum baš u školskoj radioni s profesorima iz škole.
Jeste li ikada požalili što ste odabrali to zanimanje?
Nisam. Nisam zato što sam ga odabrao jer sam htio, ali naravno uvijek si razmišljaš možda sam mogao ovo, možda sam mogao ono, ali zapravo je to bezveze razmišljati zašto što je to prekrasno zanimanje koje je dosta, kako bih to rekao… Kod nas je deficitarno zato što ljudi ne znaju dosta o tom zanimanju. Svi kažu: „Aha, stolar. On radi kuhinje i ugradbene ormare.“ Pa nije to baš to. Nije to baš tako, ali dobro. To su ljudska razmišljanja i neznanja ljudska, ništa drugo.
Radili ste u struci.
Radio sam u struci. Dapače, imao sam svoju radionu, svoju stolariju jedno vrijeme. A u struci sam radio jedno kratko vrijeme. Nisam, zapravo, nigdje radio baš u stolariji kod nekog obrtnika. Radio sam za sebe i radio sam jedno vrijeme, nekakvih pola godine – godinu dana, u autokampu u Splitu, u Stobreču. Tamo sam bio domar – stolar. Tako da, tamo sam radio stolariju i domarstvo.
Zašto danas ne radite stolariju?
Zato što nemam gdje, prvo. Nemam gdje. Nekako se nikad nisam vidio u stolarskoj firmi gdje bih ja radio ormare, kuhinje. To stvarno mrzim. To ne mogu smisliti, te kuhinje, ormare ugradbene i taj iveral. Radio sam. Imao sam svoju stolariju. Napravio sam s jednim kolegom/prijateljem. Onda sam radio dizajnerski namještaj od masivnog drveta. Bavio sam se pretežito masivom i izradom scenografija. To je išlo. Klapalo je jedno vrijeme i onda sam se zaposlio u Kerempuhu i jednostavno nisam više imao vremena za voditi svoj obrt i svoj nekakav biznis sa strane ovog, kako bi to rekli, normalnog posla.
Kasnije ćemo se dotaknuti nekih drugih poslova koje ste još radili. Mogu li danas stolari dobro ili dovoljno zaraditi? Gdje mogu raditi osim privatno ili uglavnom privatno rade?
Mogu, mogu zapravo jako dobro zaraditi. Jako dobro zato što je tržište jednostavno takvo da stolara nema, isto kao ni keramičara, malera, vodoinstalatera i svih srodnih zanimanja majstorskih. Može stolar dobro zaraditi radio on sam za sebe ili u nekoj stolarskoj firmi. Ima jako puno firmi u Zagrebu koje rade po Hrvatskoj, koje dobro plaćaju, ali to je naravno sve subjektivno. Ovisi o vlasniku firme, gazdi, blablabla… Ali, zapravo je to jedno jako dobro zanimanje. Jedno jako lijepo i plemenito zanimanje. Onaj tko hoće raditi, radit će i zaraditi i to je neminovno. Mislim, za bilo koje zanimanje, ne samo za stolariju.
Spomenuli ste da ste radili u Kerempuhu. Zanima nas još nekoliko Vaših poslova, Vaše radno iskustvo. Što ste sve do sada radili?
Radio sam u Kerempuhu kao majstor rekvizirer. Rekviziter je osoba koja se bavi svima s čime glumci igraju. Znači, čaše, flaše, tanjuri, hrana, sve što glumac na sceni koristi je posao rekvizitera. Tako da sam radio jedno 4 i pol godine u Kerempuhu kao rekviziter. To mi je bilo malo naporno jer sam bio jedini, bio sam sam. Inače, po svim kazalištima su više – manje 2 rekvizitera i onda je to bio dosta naporan posao. Ujutro proba, navečer predstava itd.
Tako da sam onda dobio ponudu za raditi u školi, u Zagrebu u osnovnoj školi. To je škola u koju sam ja išao i u kojoj sam jedno vrijeme radio. Tako da sam se onda odlučio dati otkaz u Kerempuhu, što mi je bilo dosta teško jer volim kazalište. Cijeli život sam u kazalištu. Tako da trenutno radim kao domar. Trenutno sam domar i popravljam školu koliko mogu. Trudim se. Ostali poslovi… Hoćete li redom?
Hoćemo.
Hajde, ajmo redom. Dakle, srednja, za vrijeme srednje radio sam u teatru Exit. Izrada scenografije, rekvizite, majstor rasvjete, majstor tona. Onda sam istovremeno radio u kazalištu Trešnja, u dječjem kazalištu. Išao na praksu. Uz praksu radio ovo kad te netko privatno zove: „E bok Dominik, kupio sam kuhinju u Ikei. Možeš mi molim te doći to sastaviti. Onda sam, što sam već rekao, radio u školi jedno kratko vrijeme, u istoj toj osnovnoj gdje sam i sada. Onda sam tamo dao otkaz i otišao sam raditi u autokamp Split malo da promijenim sve što mogu promijeniti, očito.
Tamo mi je bilo super, jedino što nisam bio doma. To me mučilo i onda rekoh idem ja nazad doma. Idem nazad doma i onda sam napravio tu svoju stolariju famoznu i to je radilo, to je dobro klapalo i onda sam dobio poziv da dođem u Kerempuh raditi jer me taj tehnički direktor iz Kerempuha znao još iz HNK, dok sam u HNK radio i onda se sjetio mene: „E, mi raspisujemo natječaj, bi li htio doći raditi?“ Jer se za takve poslove najčešće, zapravo ne najčešće, nego uvijek se zovu provjereni ljudi i ljudi koji su iz te branše jer je to jako, jako uzak spektar ljudi koji su kazalištarci i koji su imali ikakve veze s kazalištem u životu.
Kako to da Vas više toga zanima? Je li Vam bitno to što radite ili je važno da nešto, bilo što, radite?
Dobro pitanje. Ne znam baš. Ispunjava me rad kao takav. Nije sad da lovim novce, nije mi to nikad… Novci me nikad nisu vodili ičemu, niti mislim da će me ikada voditi. Da hoću, mogu dobro, dobro zarađivati. Mogu napraviti jednu kuhinju mjesečno i staviti, ne znam, 10 – 15 tisuća kuna u džep i boli me briga. Radim sam za sebe, sam sebi sam šef i zdravo, ali nikad me na taj način nije posao privlačio, bilo koji. Nisam, nisam, kako se kaže, nesklon volontiranju i odrađivanju nečega samo da se odradi i ako mogu pomoći, naravno, pomoći ću. Tako da, ispunjava me svaki posao jer volim raditi i to je zapravo jedino bitno, ja mislim, jer ne možeš raditi nešto što te ne ispunjava. To fizički, barem ja mislim, ne možeš.
Biste li rekli da za onoga tko želi raditi uvijek ima posla?
Pa da, evo ja sam živi svjedok toga. Ako hoćeš raditi, bilo što, uvijek ćeš pronaći posao i tu je amen. Nema daljeg od toga. Znači, ako trebaš posao – tražiš posao, ako želiš raditi – pronaći ćeš posao. Mest ćeš ulice, dobivat ćeš plaću i bok Pero, budi sretan s time. I onda teži nečem drugom, traži dalje.
Najgore što se danas dešava, jako puno firmi traži jako puno ljudi u raznim sektorima i u raznim profesijama i svi bi htjeli mlade ljude, mlade ljude, mlade ljude, a do mladih ljudi ne možeš doći. Zašto? Zato što se mladim ljudima ništa ne da, zato što su potpuno bazične postavke kod mladih danas potpuno krivo postavljene. I ono, svi idu za time: „E ja ću sad završiti srednju školu ili fakultet i imat ću plaću 10 tisuća kuna.“ A nećeš micek, nećeš. Idi prvo uči. Idi radi, radi, radi i onda sa svojim znanjem i sa svojim vještinama zasluži plaću jer svi uvijek gledaju tu plaću, što ja mislim da zapravo ne bi trebalo biti, naravno, prioritet jer moraš od nečega živjeti, ali možda bi se ljudi mogli malo zapitati što ja radim, zašto ja radim i uživam li ja u tome.
Navedite mi jedan – dva – tri, osim novca, razloga zbog kojih mislite da mladi danas teško pronalaze posao u Hrvatskoj. Ili su izbirljivi ili jednostavno ne žele raditi?
Da, ne znam. To je više pitanje za ove analitičare koji se bave tržištem. Ne znam, ja iskreno pretpostavljam i po onome što ja vidim iz svoje generacije i po nekim mladim ljudima s kojima ja radim, jako se brzo zasite posla i bilo koje poslovne aktivnosti. Mislim da je to zapravo problem.
Jeste li ikada razmišljali o odlasku van, u inozemstvo?
Ne, nisam, nisam. Uopće ne razumijem taj koncept i ne volim to. Nije mi to jasno.
Novac.
Pa da, novac, znam da. Super, super, super, ali gle, prijatelji, rodbina, pas… Kao znaš, imaš doma nešto što te veže i ne mogu se zamisliti sad da živim u nekom potpuno trećem sistemu, da nije Hrvatska pa za ne znam koliko novaca. Imam osjećaj da gdje god da odeš pa makar u Sloveniju, opet si ti tamo gost i to je to. Ne možeš… Mislim da se tako sreća ne može nikako ostvariti. Mogu otići van zaraditi novce u 2 – 3 godine i vratiti se nazad. Samo, imam osjećaj da se ti ljudi, koji odu na 2 – 3 godine, baš i ne vrate, što je žalosno.
Spomenuli ste da ste danas domar u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Jeste li zadovoljni poslom, plaćom, kolektivom?
Zadovoljan sam poslom, zato što je dosta toga na moju ruku, u smislu da mi nitko ne visi nad glavom, ali to onda isto vuče za sobom jedan dosta veliki dio odgovornosti i onda… Ako radim, mislim… Ne znam, radim, mislim da radim odgovorno svoj posao. Sviđa mi se posao. Posao je lagan, nije ništa sad, nije znanstvena fantastika. Ne moram ubijati glavu, ne nosim posao doma, Bogu hvala tako da je dobro.
Plaća je odvratna, plaća je grozna. Ono, plaća u državnim sektorima, škola je državni sektor, ja spadam pod ministarstvo, to je užas. To je grozno. To uopće i to je dosta velik razlog zašto mladi ljudi odlaze jer evo, ja da sad bilo kojem od svojih vršnjaka kažem kolika mi je plaća i kako izgleda moj radni dan rekli bi mi: „Dobro stari, jesi li ti puknuo potpuno ili si popucao?“ Kao, izvoli van, idi u Njemačku, idi bilo gdje, idi u Hrvatskoj traži drugi posao, ali ne želim tražiti drugi posao. Ovaj mi se sada sviđa. Dobro mi je, lijepo mi je, lagano mi je, volim to što radim.
Je li to posao do mirovine?
Joj, to je takva floskula. Ne znam, ne znam, nadam se da nije jer se ne mogu zamisliti da sam 30 godina u jednom, jednom… Ma ne u jednom sustavu, u jednoj zgradi se ne mogu zamisliti 30 godina. Kada sam se zaposlio u Kerempuhu, svi su mi govorili: „Ma joj, boli te briga to ti je sada posao do penzije, uživaj.“ Znaš, ali ne, ne, ne. Ne mogu ja to tako jer se onda ili zasitim posla, ili se zasitim ljudi, ili tražim neku banalnu jednostavnu promjenu.
Imate li planove za budućnost? Što biste još voljeli raditi? Razmišljate li sada, s odmakom, o privatnom poslu danas – sutra, za 5 – 10 godina?
Razmišljam. Ne znam o čemu razmišljam. Iskreno, trenutno sam, ja to volim reći na malom godišnjem jer u Kerempuhu sam jako puno radio. Radio sam po 12 sati dnevno, po 6 tjedana bez slobodnog dana. To je bio dosta intenzivan i dosta naporan posao baš zato što sam bio jedini na toj poziciji rekvizitera pa je onda svaka proba, svaka predstava, sve je bilo moje. Tako da sam sada u jednoj laganoj fazi hibernacije i jednoj laganoj fazi odmora.
Bavim se školom, pokušavam školu dovesti u red čim više mogu, tako da sve funkcionira kako treba i sve samo od sebe jer je dosta zapuštena škola. Ovi neki kolege koji su bili prije mene, nisu se baš nešto previše trudili oko toga i oko funkcioniranja cijele zgrade i cijelog sustava. Tako da eto, sada se bavim time i ne razmišljam previše ni o čemu i ne znam, vidjet ćemo. Kud me dragi Bog odnese, tamo ću otići. Nemam pojma. Možda odem van, možda ostanem tu, možda odem u drugi grad, možda… Ne znam, stvarno ne razmišljam o tome, ali što će biti, bit će. Vidjet ćemo.
Dominiče, hvala Vam lijepa na gostovanju.
Hvala na pozivu.
Dragi slušatelji, gost današnjeg podcasta bio je Dominik Milanović, koji nam je predstavio zanimanje stolara i koji nam je govorio o svojem radnom iskustvu na različitim poslovima. Hvala i vama na pozornosti. Ja sam Branimir Gubić, lijepo vas pozdravljam do iduće prilike.
Razgovarao: Branimir Gubić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
