Podcast možete poslušati na linku.
Cijenjene slušateljice, poštovani slušatelji, dobar dan i dobrodošli u novi podcast. Ja sam Gabrijel Orečić, a danas ćemo govoriti o povratku u Slavoniju. Ima li perspektive za mlade ljude? S nama je danas Stjepan Prpić, profesor koji se odlučio sa mora vratiti na kopno, točnije, u rodnu Slavoniju. Gospodine Stjepane, dobar dan i dobrodošli u podcast.
Dobar dan i vama i vašim slušateljima.
Za početak, da ne duljimo, možete li nam nešto više reći o sebi?
Ja sam Stjepan Prpić. Imam 27 godina i rodom sam iz jednog malog sela u Slavoniji, zove se Velika. Po struci sam nastavnik geografije i povijesti te radim oko 3 i pol godine. Studij sam završio u Zagrebu i to su neke osnovne stvari o meni.
Iz kojeg ste se motiva odlučili upisati geografiju na PMF-u, odnosno povijest na Filozofskom fakultetu? Što vas je potaklo da se odvažite na taj korak?
Pa za geografiju sam oduvijek pokazivao jako velik interes, čak i prije nego što sam upisao osnovnu školu. Sjećam se, imao sam neki stari atlas i volio sam tražiti države. Za prvu pričest sam dobio i globus. Čak je i učiteljica od 1. do 4. razreda prepoznala moj talent za geografiju. I tako je to bilo kroz cijelu osnovnu školu. Išao sam i na natjecanja iz geografije. Dok povijest u osnovnoj školi baš nisam toliko volio, no u srednjoj sam je školi zavolio možda čak i više od geografije. To su bili predmeti koji su me najviše zanimali i zbog toga sam ih odlučio studirati.
S obzirom na sve ovo što ste rekli, a i na saznanja koja imamo, kako danas uopće kotiraju učitelji povijesti, a kako učitelji geografije? Ima li dovoljno posla za sve?
Učitelji geografije, u svakom slučaju, kotiraju dosta bolje od učitelja povijesti. Evo, ja sam završio geografiju i povijest, ali povijest uopće nisam predavao. S povijesti se stvarno dosta teško zaposliti jer postoji jedan problem, a taj je da se povijest može studirati na čak, mislim, osam fakulteta u Hrvatskoj, dok se geografija može studirati samo na dva fakulteta. To su fakulteti u Zagrebu i Zadru. Tako da sa studija izlazi jako puno povjesničara, a tržište rada je takvo da jednostavno ne postoji potreba za tolikim brojem povjesničara te se zato jako teško zaposliti s diplomom iz povijesti.
Kod geografije je situacija nešto bolja jer, po meni, ta dva fakulteta taman pokrivaju stvarnu potrebu hrvatskog tržišta rada za geografima. Koliko je meni poznato, geografa koji nisu zaposleni ima relativno malo. I ja sam relativno brzo uspio naći posao upravo s geografijom.
Dakle možemo reći kako za učitelja geografije još nekako ima posla, dok za učitelja povijesti teško. Vratimo se sada na vaš život u Rijeci. Kako je on izgledao? Vi ste radili i u Opatiji, u Kostreni, u više škola,... Kako ste se s poslovne i organizacijske strane prilagodili svim novonastalim okolnostima? Možete nešto reći i o cijeni smještaja i kako ste uspjeli pokriti troškove života s učiteljskom plaćom. Ovdje možda možemo istaknuti kako niste imali punu satnicu, a ipak ste odlučili preseliti u Rijeku. Približite malo našim mladima kroz što ste sve prolazili jer se možda neki od njih nalaze u sličnoj situaciji.
Mislim da je mladim ljudima, pogotovo nakon što su tek završili fakultet, važno reći da je potrebno zgrabiti svaku priliku za stjecanje radnog iskustva. Nakon što sam završio studij, predavao sam i slao molbe po cijeloj Hrvatskoj. Bitno mi je samo da sam u Hrvatskoj, ali radio bih stvarno bilo gdje. Dobio sam posao u gimnaziji u Opatiji iako mi Opatija nije blizu. Nisam nimalo dvojio oko prihvaćanja tog posla iako se nije ni radilo o punoj satnici.
Mislim da je na početku jako bitno da osoba počne raditi. Kad stekne nekakvo početno iskustvo, onda je sve lakše, a i potencijalni vas poslodavci doživljavaju drugačije. Moj dolazak u Rijeku nije bio lagan. Morate se prilagoditi. Srećom, ja sam ondje imao već jednog prijatelja koji mi je dosta pomogao u tome da se ondje snađem, nekako uhvatim taj ritam života i da nađem smještaj. Kasnije sam s njim bio i cimer.
Što se tiče neke poslovne strane, na posao sam išao gradskim prijevozom što uzima dosta vremena, ali stvarno se ne mogu toliko požaliti na to. Budući da se radi o državnom poslu, financijski je plaća jednaka neovisno o tome gdje bi radili u Hrvatskoj. Naravno da je isplativije raditi negdje gdje su troškovi života manji. Rijeka kao grad je relativno skup grad, u nekim stvarima čak i na razini Zagreba te vam ostane manje novca za život. Cijene smještaja, hrane i nekih drugih stvari su dosta velike.
Budući da sam do tad bio student i navikao sam na neki skromniji život, to mi stvarno nije predstavljalo neki veći problem. Mislim da se može živjeti dosta pristojno i s učiteljskom plaćom, samo treba odvagnuti stvari koje su važnije od onih koje možda i nisu toliko važne.
Imate iskustvo života u Slavoniji, u Zagrebu i u Rijeci. Možete li sada usporediti te hrvatske gradove? Gdje je život najskuplji, a gdje je najjeftiniji?
Djetinjstvo sam proveo u Slavoniji, a onda sam proveo pet godina u Zagrebu gdje sam bio na studiju. Onda sam živio tri godine u Rijeci i sad sam se opet vratio u Slavoniju. Tako da imam dojam o svim tim regijama i dosta je to sve drugačije. Naravno, u Slavoniji je život najjeftiniji, ali ovdje i ljudi imaju dosta manja primanja nego u Rijeci i u Zagrebu. Poslovne prilike su dosta manje, kako u privatnom sektoru, tako i u školstvu budući da ovdje u školama ima sve manje i manje djece i ljudi se dosta iseljavaju. S te je strane možda teže dobiti posao nego u nekim gradovima kao što su Rijeka i Zagreb, koji imaju ipak puno više stanovnika od ovih malih sredina.
Iskreno, Zagreb i Rijeka su mi ostavljali dojam podjednako skupih gradova s tim da, naravno, Zagreb ima dosta veću ponudu svega. Svaki dan možete naći neku zanimaciju, otići negdje, nešto pogledati, zabaviti se… Dok u Rijeci to nije toliki slučaj. Daleko od toga da Rijeka nema nikakvih sadržaja, ali naravno da to nije ni na razini Zagreba. Što se tiče nekih općenitih stvari, Slavonija je dosta tradicionalnija sredina od Rijeke, a Zagreb se tu, po nekom mom iskustvu, nalazi negdje između. Uglavnom, meni je bilo lijepo i u Zagrebu. Stvarno mi je to vrijeme studiranja bilo jako dobro i uvijek sam sretan kad i dan danas dođem u Zagreb.
U Rijeci mi je bilo stvarno iznenađujuće lijepo i nisam očekivao da će mi biti toliko dobro koliko mi je zapravo, kada na kraju to sve pogledam, i bilo dobro. Naravno, nije sve to idealno, ali kada ukupno gledam, bilo je dobro i posebno ju pamtim - ipak mi je to bilo prvo radno iskustvo. Ali ipak me Slavonija oduvijek najviše privlačila i dok sam bio u Zagrebu i u Rijeci nikad me nije napuštala ta misao da se želim vratiti u Slavoniju gdje su ipak ljudi koje najviše razumijem i gdje se ipak živi više u prirodi, a to je nešto što mi dosta znači.
Također, svjedoci smo pražnjenja Lijepe naše i odlaska mladih. Slavonija toga nije pošteđena pa bih vas pitao kako izgleda život u vašem kraju i koje su mogućnosti? Ima li uopće perspektive za mlade ljude?
Da, nažalost, Lijepa naša se prazni i to možemo vidjeti po rezultatima ovog zadnjeg popisa stanovništva, ali i osobno sam vrlo dobro upoznat s tim procesom budući da sam geograf i, između ostalog, bavim se i demografskom problematikom. Meni je to malo žao i, budući da sam povjesničar, čak sam razočaran kada na to gledam iz povjesne perspektive. Jer sam svjestan toga da Hrvatska skoro tisuću godina nije imala vlastitu državu od propasti Hrvatskog Kraljevstva do nastanaka naše Hrvatske.
I sad već nakon nekih 30-ak godina mi dižemo ruke od toga svega, odustajemo možda prelako, a kroz svo to vrijeme u prošlosti toliki ljudi su izginuli da bi očuvali ovaj narod, zemlju i katoličku vjeru. Da ne spominjem tu i Domovinski rat i žrtvu branitelja. Kada gledam iz te perspektive, ispada mi kao da smo malo nezahvalni. Mislim kako se njima bilo teže žrtvovati nego što bi nama bilo živjeti u ovoj zemlji. Ipak mislim kako ova zemlja nije toliko loša koliko se često medijski prikazuje. Ona ima potencijala da bude jako ugodno mjesto za život.
Što se tiče perspektive u mjestu u kojem živim, problem je što se dosta mladih ljudi iselilo u strane zemlje. U ovom slućaju, najčešće je to Njemačka. U općini u kojoj živim postoji veliki turistički potencijal budući da se mjesto Velika nalazi podno Papuka. A Papuk je i Park prirode, sad je tamo otvoren i aquapark koji je ovo ljeto imao jako veliku posjećenost. Vidim kako se neke stvari kreću u nekom pozitivnom smjeru, ali to bi sve trebalo biti puno bolje. Na svima nama je i da svojim primjerom sudjelujemo u stvaranju novog sutra, a i da se molimo za one koji imaju možda više utjecaja na odluke o budućnosti, da te odluke donose razumno i za dobrobit svih ljudi koji ovdje žive.
Unatoč svemu, vi svoj život planirate provesti u Radovancima zajedno sa svojom budućom suprugom. Jeste li spremni na mnoge izazove s kojima ćete se susresti u životu na selu? Ondje, kao što ste i sami istaknuli, život mladih baš ne cvate.
Budući da smo oboje odrasli na selu, mislim da smo spremni za izazove koje život na selu nudi. Osim izazova, život na selu nudi i pozitivne stvari poput života u prirodi i na svježem zraku, kvalitetniju vodu, mogućnost uzgoja vlastitog povrća, držanja životinja, blizina šume, itd. Mislim kako je život na selu malo i podcijenjen kod mladih danas.
Također mislim kako je život na selu pogodniji za kršćanski odgoj djece budući da su se neke tradicionalne kršćanske vrijednosti na selima više sačuvale nego u većim gradovima i sredinama. Stvarno se ne bojim života na selu, dapače, nekako se i veselim tome. Mislim kako će s vremenom sve više ljudi upoznati blagodati života na selu gdje nije sve tako crno, ima života i može se uživati u nekim stvarima kojih u većim sredinama nema.
Približavamo se kraju emisije te nas zanima što biste poručili mladima?
Mladima bih poručio da se bore te da ne očekuju i ne čekaju kako će im netko drugi nešto dati nego da se sami potrude stvoriti nešto dobro. Što se posla tiče, da se na početku trude baviti bilo što jer će im to kasnije, čim steknu iskustvo, otvoriti nekakve druge prilike. Htio bih im poručiti da ne odustaju od ove zemlje jer je, kao što sam već spomenuo, jako puno krvi uloženo u ovo što mi danas imamo te mislim kako bi to trebali više cijeniti.
Također, s geografske strane Hrvatska je stvarno posebna zemlja i stvarno mislim kako nigdje na svijetu na tako malom prostoru ne možete naći toliku raznolikost i bogatstvo: more, planine, nizine, prekrasna i očuvana priroda,... Mislim kako je Hrvatska stvarno zemlja po mjeri čovjeka. U Hrvatskoj se možda ne može živjeti bogato kao u nekim drugim europskim zemljama, ali mislim da se može pristojno živjeti te da materijalno bogatstvo nije najvažnija stvar nego je bitnije da je čovjek duhovno bogat.
Naravno, ne može se bez novca i on je potreban za život, ali mislim da, kad je čovjek duhom bogat, lakše mu je prebroditi sve što mu se događa u životu. Ipak mi se i dalje čini kako je Hrvatska zemlja koja je u nekoj mjeri duhom bogatija te da je naš narod duhom bogatiji od, primjerice, naroda Srednje i Zapadne Europe koji su dosta više prihvatili materijalizam i gdje se više stvari gleda kroz prizmu novca. Potrudite se i mislim kako od ove zemlje možemo stvoriti zemlju iz koje mladi ljudi više neće toliko odlaziti već će se zadržavati, osnivati vlastite obitelji i živjeti onaj život za koji su se neki ljudi borili i kakav su sanjali kroz našu bogatu povijest.
Gospodine Prpić, hvala vam na sudjelovanju i na dolasku na naš podcast.
Hvala i vama na pozivu u emisiju.
Poštovane slušateljice i slušatelji, bilo je to sve za danas. Nadamo se kako ste kroz ovaj razgovor uspjeli dobiti širu sliku o perspektivi mladih u Slavoniji te, s druge strane, vidjeti isplati li se doći s jednog kraja Hrvatske na njezin drugi kraj. Puno ljudi odlazi na more, ali ima i onih koji se vraćaju u unutrašnjost. I dok je tako - Hrvatska ima perspektive. Do slušanja i do sljedećeg podcasta, doviđenja.
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
