Podcast možete poslušati na poveznici.
Dobrodošli, dragi slušatelji, u podcast. Dobrodošla, Antonija Ivišić, kao moja gošća. Antonija, supruga si i majka dvije prekrasne djevojčice te si i uspješna poslovna žena - i to sve prije 30. godine. Možeš li se ukratko predstaviti našim slušateljima?
Dobar dan, ja sam Antonija Ivišić. Supruga sam jednog prekrasnog muža, budućeg psihologa, i majka dvije djevojčice: jedne od tri godine i druge od jedne godine. Ispravka, prije 29. godine.
Možeš li nam ukratko reći kako si se našla u IT-u?
Kada bi me još od malih nogu pitali što bih htjela biti kada odrastem, moj odgovor bi bio profesorica iz matematike. Mislim da se to već nekako dalo predvidjeti u početku. Kada je došlo vrijeme za odluku, dugo sam se dvoumila bih li upisala PMF ili FER. I svi su mi govorili: “Pa nemoj PMF, on je dosta apstraktan.” A ja sam uvijek bila konkretan tip te je to prelomilo u korist FER-a, iako sam mogla biti profesorica matematike.
Biti izvrstan u području u kojem stručnjaka ima malo stavlja te u vrlo dobru poziciju na tržištu rada. Po tvome iskustvu, je li to stvarno tako te kako ti je to koristilo pri zaposlenju?
Ima nas stvarno malo te, iz mojeg iskustva, ja se nisam za prvi posao ni prijavljivala nigdje budući da sam radila stručnu praksu u jednoj firmi i oni su bili zadovoljni te sam tako ostala. Tako da se uvijek šalim kako nisam prošla ni selekcijski postupak vidjela kako treba. Da, baš nas je malo i fali nas te fakulteti, posebice tehnički, su imali situacije gdje su kvote ostale nepopunjene koliko ih fali i koliko ih se traži.
Razvoj tehnologije raste iz dana u dan, IT-evci su sve više traženi i čak se čuje kako je to deficitarno zanimanje jer je potražnja veća od raspoloživosti. Reci nam kakva je situacija u struci.
U prilog tome definitivno ide činjenica da sam čak primala stipendiju za deficitarna zanimanja Grada Zagreba i on je prepoznao IT kao jedno područje gdje stvarno manjka ljudi. Nije to samo stvar Hrvatske nego i šire. Stvarno, stručnjaka fali.
Ti si se specijalizirala za podatke. Možemo reći kako su danas podaci jedna od valuta i najvećih vrijednosti ako znaš s njima upravljati i koristiti ih za poslovanje. To je vještina koja je iznimno specifična i cijenjena na tržištu. Kako si se ti specijalizirala baš za taj dio?
Možda čak negdje oko druge ili treće godine faksa kada smo počeli slušati predmete vezane uz baze podataka te me to zaintrigiralo i odlučila sam poći tim putem. To se onda nastavilo kroz završne radove, seminare i, na kraju, diplomski rad. Više me zanimao moderniji pogled na to tako da sam se usko specijalizirana za skladišta podataka, poslovnu inteligenciju i sve vezano uz to.
Je li te formalno obrazovanje dovoljno pripremilo za posao ili si tražila dodatne edukacije?
Smatram kako formalno osiguranje ne treba za cilj imati izbaciti gotovog radnika na tržište rada jer smatram kako nema dovoljno vremena da bi pokrili sve moguće tehnologije i specifičnosti svakog posla. Ono što bi formalno obrazovanje trebalo je dati način razmišljanja, alate i vještine koje su čovjeku potrebni da se zna u danom trenutku snaći. Kada jednom čovjek dođe na posao, tu je već situacija drugačija: treba naučiti konkretne stvari koje su mu potrebne za svakidašnji rad i sve ostalo. A faks kao takav, odn. edukacije i sve ostalo mu trebaju dati način razmišljanja.
Koliko je važno i poželjno specijalizirati se za određeno područje u IT-u? Možemo li si na taj način povećati ili čak smanjiti šanse za zapošljavanjem?
Iako nas je malo, u cijelom spektru alata i mogućih smjerova unutar IT-a, postoje područja gdje ljudi ima više, odn. manje. Na primjer, rekla bih kako postoji veća koncentracija čistih programera te se više ljudi odlučuje za to. Samim si time možda malo i smanjuju plaću jer je jednostavno konkurencija veća. Što se čovjek više specijalizira, tu rastu svi benefiti i plaće te si neke uvjete on sam može definirati.
Ali s druge strane, teško je i naći poslodavaca koji traže to specifično. Na primjer, imali smo situaciju da se jako puno novaca davalo za ljude koji znaju COBOL-u zato jer je u njemu bilo sve prije pisano te je to trebalo prepisivati u neki novi jezik. Problem je što, nakon što se taj posao odradio, vi više nemate posla jer to više nitko ne radi. To je dvosjekli mač.
Zanimljiv primjer. Za IT-evce koji mogu raditi u programskom jeziku koji je univerzalan i nadilazi jezične barijere, mogućnosti su velike. Važan kanal za pozicioniranje na tržištu je LinkedIn. Kakva su tvoja iskustva s tom mrežom?
Prvo bih se htjela osvrnuti na ovo prethodno kako je programski jezik univerzalan - jest, ali nije sredstvo komunikacije. Smatram da je, za nekog tko se nalazi u IT-u, nužno poznavanje engleskog jezika ili nekog drugog stranog jezika, iako mislim kako je engleski jezik toliko raširen da je zapravo samo on i dovoljan. Sva komunikacija, posebno sa strancima, odvijat će se nužno na nekom jeziku, a najčešće je to engleski.
Što se samog LinkedIn-a tiče, on je definitivno otvorio mnoga vrata jer u principu poslodavci sada imaju puno bolji uvid u to što se sve na tržištu nudi što se radnika tiče te mogu doprijeti do mnogo šire publike. Prije je to bilo prijavljivanje na određene poslove pa traženje oglasa, a sada je to nekako objedinjeno na jednome mjestu. To je dobro i za nas koji smo radnici jer možemo istovremeno pratiti puno toga, a da se ne moramo koristiti s puno sredstava, npr. novine, određene internet stranice. Super je što se može povezati s puno ljudi koji su sličnih interesa ili zanimanja te se može razmjenjivati iskustva. Dobro za njih, dobro za nas.
Današnji se način rada razlikuje od onog prije nekoliko godina jer je na mala vrata kroz ovu pandemiju rad od doma došao skoro u svako zanimanje. Kakva su tvoja iskustva s time, kako je to u tvome poslu i je li to po tebi prednost ili mana?
Ja se uvijek šalim kako sam s porodiljnog na porodiljni otišla bez da me itko dana na poslu vidio jer sam se vratila u vrijeme kada je rad od kuće bio obavezan. I onda opet drugi porodiljni… I baš smo se nekako mimoišli. To je jedna od stvari koje imaju svojih mana, ali i svojih prednosti. Mane su definitivno to što izostaje neki socijalni kontakt i interakcija s kolegama. Često puta se neki problemi mogu brže razriješiti na licu mjesta kada ste jedan do drugoga te ih možete prokomentirati, dok preko poruka može doći do nesporazuma.
Druga stvar koju bih navela kao manu je činjenica da neki ljudi možda nemaju mogućnosti za rad od kuće, možda nemaju okruženje u kojem bi mogli biti produktivni, npr. čovjek s djecom ne može baš raditi i to nije realno te koliko god to htjeli, ne možemo istovremeno raditi dvije stvari, a djeca to često od nas traže. Prednost je definitivno skraćivanje radnog vremena jer, iako to ljudi u principu tako ne gledaju, dolazak i odlazak s posla uzima određeno vrijeme.
Ja sam u jednom trenutku došla do toga da mi je trebalo sat vremena do posla i sat vremena nazad što je tehnički, uz osam sati radnog vremena, 10 sati i to je većina dana. Stvarno mislim kako je to veliki problem, posebno u ovako velikim gradovima gdje je to postalo normalno. To se vrijeme sada može puno bolje iskoristiti i kod kuće se može sebi prilagoditi prostor bolje nego na radnom mjestu te biti nekako opušteniji.
Znači, po tebi oboje ima i prednosti i mana. Osiguravaju li poslodavci mogućnosti rada iz firme ili ima mjesta gdje se isključivo traži rad od kuće?
U principu sve ovisi od firme do firme iako je, koliko sam shvatila, to jednim dijelom regulirano čak i zakonom pa ne znam smiju li oni još uvijek staviti u ugovor da se radi isključivo od kuće. Taj dio nisam provjeravala. Uglavnom, oni to dopuštaju, ali u kojoj mjeri ćemo vidjeti kada završi korona. Zasad je to sve nekako izvanredno kao “sve se može”, a kada to završi ćemo zapravo vidjeti na čemu smo. Definitivno je korona donijela pomake na tom području: natjerala je poslodavce da ljudima omoguće rad od kuće i za puno stvari za koje se govorilo “ne može se”, ispostavilo se da se itekako može.
Istina, pokazalo se da se može. Postavljanje prioriteta jedan je od važnijih alata u poslu. Kao majka, kako uspjevaš uskladiti privatni i profesionalni život i pomiriti te prioritete?
Rekla bih na dane. Ima ih dobrih kada mi se čini da mogu sve, ali ima i onih kada ne uspjevam ni ono osnovno odraditi. Ono što mi je definitivno jako bitno dok su mali je da sam stvarno fizički i psihički s njima prisutna. Trudim se koliko mogu to nekako balansirati, iako po mojem osobnom mišljenju, za ženu bi bilo idealno da, dok su djeca mala do 3 godine, budu na pola radnog vremena i ja bih odmah potpisala.
Kod većine je poslodavaca majčinstvo i želja za velikom obitelji otegotna okolnost u pregovaranju. To se u tvojem slučaju nije pokazalo tako s obzirom na razne ponude za posao. Što smatraš da je tome razlog?
Krenula bih od toga kako poslodavci na to gledaju. Iz njihove perspektive velike obitelji možda izgledaju kao problem jer nakon 3. djeteta žena ima pravo na tri godine, a dosta njih se i odluči te tri godine ostati doma. Iz njihovih očiju mi je to jasno da je problem: netko izbiva s posla tri godine. S druge strane, one vam daju buduće radnike i moraju gledati malo širu sliku i malo dalje od ovoga što je sad te stvarno ulagati u nas jer mi smo budućnost. To je prva stvar.
Druga stvar, kada sam pisala svoj životopis pitali su me zašto sam pod “organizacijske sposobnosti” navela da sam majka dvoje djece jer to poslodavci neće dobro prihvatiti i nije im to zanimljivo. Ja sam rekla kako je to zapravo moj filter za poslodavce. Poslodavcu kojem se to ne sviđa - to nije poslodavac za kojeg ja želim raditi. To je bio moj uvjet pri izradi životopisa.
Jako si se dobro sjetila ubaciti taj dio i selektirati poslodavca.
Da, iako čak sa strane poslodavaca nisam naišla na negativne feedback-e. Oni su zapravo pozitivno reagirali. Bila sam na jednom razgovoru za amerikance i oni su rekli: “Wow, kako vam je dobro sinula ta ideja na pamet.” I oni su bili oduševljeni s tim.
Evo, savjeti za ostale roditelje. Idemo se vratiti na pitanje: kako odvagnuti ponude i jasno postaviti uvjete poslodavcima?
Mi u IT-u smo zapravo u takvoj branši gdje smo u poziciji da možemo postavljati uvjete, ali, nažalost, nije u svakoj struci isto. Ja mogu konkretno govoriti za svoju struku jer znamo da nas je malo i da se možemo postaviti pa na taj način njih uvjetujemo, posebice kada se specializiramo za nešto usko pa kažemo: “Mi znamo da nemate nikog drugog uzeti za rad.”
Da, treba si čovjek postaviti nekakve prioritete što mu je bitno, a što nije. Meni je vrijeme jako bitan faktor. Poslodavci si danas uzimaju zdravo za gotovo i prekovremene i ne poštuje se vrijeme radnika. Čak bih rekla da je kod studenata situacija još i gora jer ih nekad doslovno izrabljuju: da rade za besplatno, da volontiraju, da im je to super za iskustvo i za životopis te na taj način promiču jednu skroz krivu kulturu gdje tjeraju mlade ljude da rade za ništa kako bi se oni probili, ali gdje? U svakom slučaju, ima to sve svoju pozadinsku priču te bi se dalo puno o tome.
Da, i na taj način možda daju do znanja kako je to mjesto gdje se moraju probiti manje vrijedno ukoliko adekvatno ne plaćaju njihov rad. Za kraj, može li osoba koja se nije formalno obrazovala u području IT-a, nakon završenog tečaja i sl. konkurirati za posao iz tog područja?
Definitivno da i osobno znam više primjera. Znam jednog vjeroučitelja koji se odlučio prekvalificirati i sad se bavi programiranjem. Također znam jednog dečka koji ima samo srednju školu i čak je i voditelj tima. Tako da definitivno da. Samo je pitanje koliko čovjek ima želje i volje za tim radom i trudom koji je potrebno uložiti u cijeli taj proces prekvalifikacije, jer, ruku na srce, to je široko područje i, ako nema nekog formalnog obrazovanja, čovjek se baš mora potruditi jer je pet godina teško za zamijeniti. Puno poslodavaca zapravo vidi tu želju i interes te daje priliku. S obzirom da je IT deficitarna struka, oni su otvoreni za ljude sa željom.
Kao jedna poruka mladima za kraj, ukoliko ste zainteresirani s jednim tako deficitarnim zanimanjem uključiti se na tržište rada, imate tu mogućnost, rekao bih, svakodnevno.
Da, mislim da to vrijedi za sve: želja i trud otvaraju sva vrata. Tko želi taj i uspije.
Lijepa poruka za kraj. Hvala, Antonija, na gostovanju i hvala vama, dragi slušatelji, što ste bili s nama. Antonija, sretno dalje.
Hvala lijepa i lijep pozdrav.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
