Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, slušate još jedan podcast. Moje ime je Matej Sunara i danas ćemo razgovarati o osobama s invaliditetom u svijetu sporta. S kakvim se poteškoćama susreću u svijetu profesionalnog sporta? Koju perspektivu otvara sport našim paraolimpijcima? Što nakon sportske karijere i kako se ostvariti na tržištu rada? Više o tome u narednih 15 minuta. Evo tko je današnji gost.
Ima 29 godina. Paraplivač je, rodom iz Splita. Svjetski je i europski prvak u disciplini 100 m leđno, a od ovog ljeta i brončani u istoj disciplini na Olimpijskim igrama u Tokiju. Završio je stručni preddiplomski studij za trenera plivanja na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Kad nije u bazenu, onda se sprema za odlazak na bazen. Voli igrati košarku i ispijati kavu te upravo ispijamo jednu takvu. On je Dino Sinovčić. Dino, dobrodošao u naš podcast.
Dobar dan i pozdrav svim slušateljima.
Jesmo li sve rekli o tebi? Treba li još nešto nadodati?
Više-manje mislim da je to - to. U ovako zgusnutom rasporedu, kava mi je zapravo jedini gušt koji imam i koju volim popiti, kako se kaže, u miru Božjem.
Čestitke na dosadašnjim uspjesima. Prvenstveno na ovoj brončanoj olimpijskoj medalji iz Tokija. Jesi li, sada kada si osvojio olimpijsku medalju, skinuo jedan dio tereta sa svojih leđa?
Sigurno jesam. Lagao bih kada bih rekao kako zadnje tri godine nije bilo pritiska. Jer ipak sam postao i europski i svjetski prvak te su samim time i očekivanja okoline bila puno veća od vlastitih. To je bio pritisak sa svih strana i jednostavno se trebalo othrvati, zatvoriti se zajedno s trenerom, raditi najbolje što možemo, ne obazirati se na takve stvari te mislim da smo napravili dobar posao.
Europsko prvenstvo je velika medalja, svjetsko prvenstvo je još malo veća medalja, ali ipak Olimpijske igre su Olimpijske igre.
Da, Olimpijske igre su nešto posebno. Posebne su iz razloga što se održavaju svake četiri godine i tu nema nikakvih garancija: možeš doći kao peterostruki svjetski prvak i nitko ti ne garantira da ćeš opet biti prvi. Bio sam svjestan toga iako sam znao da dolazim kao svjetski prvak tamo. Međutim, i drugi momci su radili, trenirali i nadali se najboljem. Moja tiha želja bila je osvojiti bilo koju medalju i stvarno sam sretan i ponosan na rezultat koji sam ostvario.
Pronašao sam kako je brončana medalja napravljena od crvenog mesinga i teška je 450 g. Koliko je truda potrebno da se tih 450 g stavi oko vrata?
Jako puno truda. Ako gledamo zadnje dvije godine, proveo sam ih više u Zagrebu nego u Splitu tako da smo sve podredili tome. Mislim da smo iz svega izvukli maksimum, stvarno sam osjetio razliku u tome što mi je dosad nedostajalo te smo išli u smjeru da to riješimo. To je zapravo i razlog zašto smo bili u Zagrebu zadnje dvije godine. Imali smo svoj mir i stvarno mislim da se na kraju sve dobro posložilo.
Reci mi kako izgleda jedan tvoj, nazovimo ga, radni dan?
Uzet ćemo u obzir ovaj iz Zagreb jer mi je to zadnje u glavi. To vam je prvi trening u 7 ujutro do nekih 9. Onda se popije kavica jedna jer bez kavice se ne može. I onda mi je teretana u 10 do 12 ili 13, kako kad. Nakon toga imam sat, sat i pol fizikalne i nakon toga opet idemo na bazen 2 sata, do nekih 18 sati. Tako da je to cjelodnevni raspored od 7 ujutro do 18 popodne. I tako sigurno zadnje dvije godine.
Je li ti žao što si se počeo baviti plivanjem i što si propustio neke stvari zbog profesionalnog sporta?
I je i nije. Cijeli sam život zapravo u sportu i, pogotovo ako se uspoređujem sa svojom generacijom, dosta toga sam propustio: i izlazaka i svega drugoga. Ali opet s druge strane, nešto sam napravio u životu. Nešto imam iza sebe da se mogu okrenuti i reći: “E super, to mi nitko ne može oduzeti.” Tako da mi s te strane nije žao i u globalu kada pogledam širu sliku nije mi žao što sam 17 godina svog života dao plivanju.
Skinuo si sa sebe teret svojih očekivanja i to je ogroman teret. Ali još jedan teret si skinuo i on je financijske naravi. Financije u svijetu paraolimpizma su zahtjevna stvar.
Jesu. Pogotovo zato što se vi morate dokazivati iz godine u godinu i osvajati dobra mjesta i medalje jer jedino tako možete postići da vas Hrvatski paraolimpijski odbor, kao krovna organizacija, prati na svom putu. I to je ono što sam rekao i dao intervju prije Igara u Slobodnoj Dalmaciji: jako je teško ići nastupati i znati da ti taj rezultat ovisi o puno toga. Ovisi pogotovo o životnim pitanjima.
Svi mi možemo reći da je sport dobar, ali od nečega se mora živjeti. To je u tom trenutku bio problem i, na moju sreću, uzeo sam medalju i s tim nemam problema. Međutim, ima dosta mojih kolega iz reprezentacije koji su bili četvrti, peti i kojima je, kako se kaže, medalja izmakla za sekund. Međutim, drago mi je, a vjerujem da sam i ja tu doprinio sa svojim tekstom u Slobodnoj, da će i ti sportaši sada biti kvalitetno praćeni do idućih velikih natjecanja gdje će opet imati šansu osvojiti neku medalju i rezultat te sami nastaviti svoj put. S te su se strane neke stvari promijenile, međutim, mislim da to može još puno bolje.
Vidimo i po gradu Splitu, glupo je reći malo, ali malo novaca se ulaže u sport u odnosu na rezultate koje postižemo. To je veliki problem jer kad se treba hvaliti s tim rezultatima i naslikavati, onda su svi tu, ali kada treba pomoći sportašima, onda se jednostavno kaže “novaca nema” i sad se vi snađite. Mislim da smo stvarno fanatici što se tiče rezultata i s uvjetima u kojima radimo postižemo vrhunske rezultate.
Tehnički, ti bi do sada svake godine trebao osvajati jednu veliku medalju, znači Europsko, Svjetsko ili Olimpijske igre; da bi te Savez financirao?
Tako je.
I ti si do sada to uspješno gurao?
Više-manje nisam. Mislim, dok ste u nekim određenim godinama, mislim do 22., onda vas Savez čak i malo više financira jer morate postići neku zrelost za plivanje kako bi mogli biti konkurentni na svjetskom tržištu. Ali što se tiče ovih zadnjih četiri, pet godina, znači od 23. pa do sada; jednostavno si primoran svake godine nastupiti na Svjetskom ili Europskom, osvojiti neku medalju, jer onog trenutka kada to ne osvojiš, iduće godine moraš tražiti posao, više se ne možeš toliko dati u sport i jednostavno tražiš alternativu.
Tehnički, da nisi sada osvojio medalju, ti bi trebao tražiti posao, 8-satno radno vrijeme i tko zna što bi bilo s plivanjem?
Tako je. Posao bih svakako radio. To je bio plan, uzeo medalju ili ne. Ali da nisam uzeo, vjerojatno bi to bilo to što se tiče vrhunske karijere jer jednostavno ne mogu spojiti 8 sati dnevno na bazenu i još dodati 4 sata mog treninga. Znači, bio bih po 12 sati na bazenu što je suludo. S te strane mogu reći da sam zadovoljan jer sam s ovim rezultatom i medaljom osigurao sportsku naknadu iznad 45. godine. Tako da se malo po malo slažu kockice.
Isplatilo se. Vridilo je.
Je, vridilo je na kraju.
Da našim slušateljima malo približimo o tvom fizičkom stanju i da približimo taj svijet paraolimpizma. U kojoj se ti kategoriji natječeš i kako živiš sa svojim invaliditetom?
Natječem se u kategoriji S6. To je kategorija gdje su udovi gornji ili doljnji dosta oštećeni, tj. atrofirali su. Tako da smo tu uvijek ravnopravni s ostalim kolegama što je super stvar jer dosad nisam bio u toj kategoriji u kojoj sam trebao biti pa samim time nekako nije ni bilo vrhunskih rezultata do zadnjih pet godina.
Što se tiče svakodnevnog života, ja sebe stvarno ne vidim kao osobu s invaliditetom jer ono što želim - to i napravim. Nemam neke prevelike prepreke za funkcioniranje tako da, s te strane, mislim da sam sebi sve prilagodio da danas mogu živjeti normalno. Živim sam u stanu i nema nikakvih problema za život.
Jednom si mi neformalno rekao koliko ti traju gume na kolicima, da ti to brzo potrošiš.
Brzo to ode. (smijeh) Duplo brže nego u ostalih. Jednostavno je životni ritam takav da nemam mira ni sekunde, ali nema veze, na to sam naviknuo i to mi jednostavno čak i paše u ovom trenutku.
Ima li sponzora u svijetu paraolimpizma?
Moram reći da se s tim pitanjem nisam bavio do 2018. godine. Kad sam postao europski prvak, onda sam jednostavno htio da budem malo više viđen na društvenim mrežama i, ako je moguće, da se neka suradnja ostvari. Međutim, u to je vrijeme taman korona počela. S obzirom na to, u zadnje je tri godine jako teško naći sponzora. Jednostavno svi imaju opravdanje u koroni. Par sponzorstva sam riješio, došao je 3. mjesec i opet je počela korona i sve je propalo. Jednostavno ljudi nemaju novaca i to razumijem. Ajmo reći da svatko gleda sebe i svoj posao.
Ali općenito mislim, i da nije korona, kako ne bi bilo puno zainteresiranih sponzora za ulaganje u sport osoba s invaliditetom. Sad ne govorim samo o svojim rezultatima, ali mislim da imamo rezultate koji su značajni u svijetu i mislim da bi se isplatilo ulagati u nas. Nisu to sad neki iznosi koje mi tražimo nego je jednostavno svaka pomoć dobrodošla. Trenutna je situacija takva i uvijek se nadamo boljem.
Koliko ti se život promijenio nakon olimpijske medalje? Split je specifičan grad. Mnogo je tu olimpijaca i Splićani ostavljaju dojam “boli nas briga za sve” i nitko neće sada doći na ulici, prići ti i reći: “Možemo li se slikati?”
Istina. Općenito, nakon svake medalje koju osvojim ne promijeni mene to tako puno. Ja sam jednostavno si tako posložio u glavi da, tko je bio tu uz mene, uvijek će i bit, a sad hoće li se zato što sam osvojio tu jednu medalju meni ljudi javljati, to meni u životu nije potrebno. Tako da s te strane živim život kao i prije, samo s više poziva, intevjua, medija i svega toga što ide uz to. To treba odraditi i to je dobra stvar, međutim, što se tiče drugih ljudi, nema tu nekakvih razlika.
Jesu li ti sada porasle ambicije “Bronca je tu, idemo na zlato.” ili se spremaš za penziju?
Iskreno, ne znam što bih ti rekao sad. Trenutno mi se miješaju jedni i drugi osjećaji i nakon ove četiri godine, nekako mi je motivacija na stvarno niskim granama. Kad osvojiš sve što možeš, u tom trenutku dođe do pražnjenja. Trenutno je takvo stanje da ne znam što ću dalje, ali za dva mjeseca, kada se malo vratim u neki ritam, mislim da će to biti sve ok. Ali što se mojih osobnih ciljeva za budućnost tiče, iskreno ih nemam. Sada ću na svako natjecanje na koje idem ići uživati i jednostavno šta bude - bude. I dalje ću trenirati i biti u vrhu, ali trenutno je možda došlo do nekog malog zasićenja.
To je sasvim normalno. No, kada dođe vrijeme za profesionalnu penziju ti si spreman, ali i dalje ne misliš otići daleko od bazena, je li tako?
Ne, završio sam fakultet. U prvom mjesecu krećem raditi u Klubu Mornar. Jednostavno se još jedan mozaik slaže u priči. Svi znamo što je sport i sportska karijera: danas jesi, sutra nisi. Ja znam po sebi i jedna ozljeda te može izbaciti izvan cijele sezone. Drugi je veliki problem što imam 29 godina i nula dana radnog staža. I problem je što naša država ima puno problema, a mi smo zadnji problem na dnu.
Paraolimpijci u svijetu su zaposleni u nekoj državnoj službi: policija, vojska, vatrogasci, nije uopće bitno, ali imaju radni staž preko toga. Međutim, kod nas je ili bavljenje sportom ili rad, i ne može jedno i drugo. Tako da mislim da je vrijeme da počnem raditi i mislim da imam dovoljno znanja i iskustva da to prenesem na mlađe generacije, opet na dobrobit svih nas.
Jedna od stvari je plivati sam u bazenu, a druga stvar je imati ispred sebe mlade i prenositi im znanje. Imaš li tremu?
Ne. Mislim da je puno lakši ovaj drugi dio posla koji si rekao. Kada dođem na rub bazena i zamislim se s kavom u ruci, jednostavno je puno lakši život nego biti u tom bazenu i plivati dva sata. Tako da će mi s te strane to biti puno lakše.
Koliko si zadovoljan uvjetima za trening paraolimpijaca ovdje u Splitu i generalno u Hrvatskoj?
Već sam spomenuo Hrvatski paraolimpijski odbor koji nas financira cijeli naš život i moram im se stvarno zahvaliti ovom prilikom jer su mi omogučili apsolutno sve što sam poželio u zadnje dvije godine: da imam vrhunske uvjete za trening. I to je bio razlog da idem u Zagreb, da pojačamo malo kondicijsku pripremu, prevenciju ozljeda i tako te stvari i to nam je sve bilo plaćeno. Što se tiče mene i mojih uvjeta, ja sam prezadovoljan jer imam jako dobre uvjete, po meni mnogo bolje uvjete od dosta drugih sportaša u Hrvatskoj. S te se strane stvarno ne mogu požaliti na ništa.
Za kraj ovog razgovora, koliko ti je sport pomogao u životu?
Pomogao je puno. Ja kažem kako svoj život ne poznajem bez sporta. Jednostavno sam krenuo od malih nogu i to me je izgradilo kao osobu: od radnih navika, socijalizacije u društvu,zdravlja i milijun drugih stvari koje se ni ne vide golim okom, ali mi je puno toga dao i ne znam kakva bih osoba bio da nije bilo sporta.
Znači, svim mladima preporučuješ da se bave sportom, a prvenstveno osobama s invaliditetom koji ponekad izgube nadu da će ostvariti život u punini te da im sport može biti korak k tom cilju?
Tako je. Dosta osoba s invaliditetom nisu svjesni svojih mogućnosti nego misle da je jednostavno to stanje kakvo je i napretka nema. Ali uvijek se može bolje i uvijek treba pokušati što više stvari. Kažem, nisu svi za sport i ne moraju svi biti u njemu, ali ima drugih aktivnosti. Jednostavno sama to socijalizacija u društvu će im puno značiti za neki daljnji život. A općenito mladim ljudima preporučam sport u svakom slučaju jer će imati puno veće benefite nego da se ne bave sportom.
I, svakako, sport je dobar poligon kasnije za ulazak na tržište rada.
Apsolutno. I tkogod iz sporta ide u neki biznis, odn. tržište rada, bit će puno bolja osoba i imat će puno više vještina nego neka druga osoba koja se nije bavila sportom.
I za kraj možeš ispromovirati dokumentarni film koji se radi o tebi i pozvati ljude da pomognu, da se uključe i da prate.
Da, dokumentarni film. Snimili smo ga već 70 % i plan je da izađe do početka sljedećeg ljeta. Mislim da bi premijera trebala biti na Mediteranskom film festivalu. Stvarno me veseli taj projekt. Radimo zajedno s Brunom Bajić i kada mi je prišla s tom idejom, malo sam zastao i vidio bih li ili ne bih, ali onda kada sam razmislio da, ako snimiš tako nešto, uvijek možeš reći da si nešto ostavio iza sebe. I ako taj bude inspiracija jednoj osobi, za mene je to pobjeda.
Dino, hvala ti što si bio gost našeg podcasta.
Hvala vama na pozivu.
Bio je to Dino Sinovčić i čuli ste 15 minuta zanimljivog i poučnog intervjua. Mi se čujemo opet za mjesec dana. Zdravi i poduzetni bili!
Razgovarao: Matej Sunara
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
