Podcast možete poslušati na poveznici.
Cijenjene slušateljice, poštovani slušatelji, dobar dan i dobrodošli u novi podcast. Ovoga puta s nama je Anita Kljajić. Anita je višestruka seniorska prvakinja u boksu. Anita, dobar dan.
Dobar dan.
Anita će s nama podijeliti svoje životno iskustvo i priču kako je preko odricanja, žrtve, rada i truda došla do svoga fitness studija, a sve je krenulo tako što je završila školu za medicinsku sestru. Evo, Anita, za početak te molim da kažeš nešto više o sebi, predstavi se našim slušateljima i – zašto si uopće upisala medicinsku školu?
Pozdrav svima. Ja sam Anita, imam 23 godine i dolazim iz Sesveta. Završila sam Srednju medicinsku školu, trenutno završavam studij Fizioterapije, na trećoj sam godini, a uz to sam završila učilište za trenericu grupnog fitness-a i sportsko učilište za trenericu boksa. Srednju medicinsku školu sam upisala iz razloga jer sam se uvijek htjela baviti nekim humanim poslom gdje bih radila s ljudima, a ponajviše s djecom.
Kada gledam vaš životopis, stvarno je impresivan. Dakle, medicinska sestra, pa ste se onda uključili na boks, pa samostalni treninzi, rad u poliklinici, upisali ste i fizioterapiju i, da ne zaboravim, sportsko učilište za trenera boksa. Kako je moguće da toliko mlada osoba pronađe toliko energije i toliko vremena za učenje, za posao, za trening i, na kraju, za sebe. Krenimo ispočetka, dakle, medicinska škola i onda dalje. Kako ste to sve uspjeli kombinirati jedno s drugim?
Zapravo je od malih nogu sport zaslužan za dobru organizaciju jer me već sa šest godina naučio kako moram znati kada je vrijeme za učenje, kad je vrijeme za trening, a kad je vrijeme za igru. Tako da savjetujem svim roditeljima da upišu djecu na nekakav sport, ne zbog nekakvog uspjeha nego više zbog organizacije i izgradnje karaktera. U medicinskoj školi sam se upisala na boks, s tim da sam cijelu osnovnu trenirala rukomet. Prijateljica me je nagovorila na boks, a rezultati su došli spontano.
Prvi meč sam izgubila tehničkim nokaut, nakon toga sam tri puta osvojila prvenstvo Hrvatske. Tu je sve više rasla volja. Nastavila sam s treniranjem, no nisam imala nikakve uvjete da bih se mogla baviti isključivo time. Nije bilo nikakvih financijskih doprinosa, a takav je sport zahtijevao jako puno vremena i odricanja. Iz tog sam se razloga nakon završetka škole ipak odlučila baviti medicinskom strukom.
Što se tiče samoga boksa, očito mora postojati ljubav prema tome sportu jer sport nije nimalo lak, a ovaj je dosta agresivan. Kako je vama to izgledalo? Pogotovo na početku kada se doživi tehnički nokaut.
Kada sam izgubila taj prvi meč, nisam ni toliko ozbiljno shvaćala taj sport te mi to nije bio neki poraz. Nije bilo ni toliko traumatično već je, kako smo bile početnice, sam sudac u početku zaustavio taj meč. Sport je agresivan i ljudi imaju jako velike predrasude prema njemu. To je sport kao svaki ostali: zahtijeva puno žrtve. Ono što se meni svidjelo u tom sportu jer to što si sam ovisan o daljnjem rezultatu. Na primjer, kod rukometa dosta ovisiš o ekipi, a ovdje si sam taj koji se boriš, sam si u ringu i koliko zapravo radiš - takve ćeš rezultate i imati.
Odakle ste svo to vrijeme crpili inspiraciju? Dakle, iz treninga u trening, iz meča u meč,...
Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje. Jednostavno me nešto iznutra guralo, a uvijek sam bila takva da sam išla dalje. Htjela sam postići ono što sam si zacrtala. A što me konkretno guralo, ne bih znala.
Danas nakon seniorske karijere u boksu imate svoj fitness i boxing studio pod nazivom “Anita Kljajić”. On se nalazi u Sesvetama i tamo vodite treninge koji uključuju i boks i kardio vježbe te vježbe snage. Vi ste to nazvali fitboxing.
Tako je, nazvala sam taj trening fitboxing jer se nisam htjela baviti natjecateljskim sportom kao što sam ja trenirala jer to ipak zahtijeva puno veću odgovornosti i puno više vremena. S obzirom da sam u tom periodu paralelno radila u privatnoj poliklinici, nisam si mogla dozvoliti toliku količinu vremena da bih vodila natjecateljski sport. Tako da sam se odlučila na rekreaciju i, s obzirom da vodim samo žene, teško da bi se toliki broj žena odlučio na natjecateljski sport. Rekreacija je ipak nešto drugo i ne zahtijeva odgovornost, vrijeme i tolika odricanja.
Kada se osvrnemo na sam vaš početak, dakle rad u poliklinici s jedne strane i s druge strane želja za sportom i želja za boksom, željeli ste pokrenuti nešto novo, nešto na što se većina vaših vršnjaka ne odlučuje i možda ni ne pomišlja ili se možda boje krenuti u vlastite vode, Jedna je od zanimljivosti ta da ste vi krenuli od nule, na počeku ste vodili treninge u garaži i niste imali ni opremu. Je li to točno?
Tako je. U početku sam vodila u jednoj kući gdje smo imali minimalnu opremu i tu sam samo iznajmljivala određene termine. Nakon toga je broj polaznica rastao i kroz par tjedana bilo nas je preko 30. Nakon toga i 60, nakon čega je vlasnik te kuće preselio u jednu veću halu, a mene je poveo sa sobom te sam i dalje iznajmljivala termine. Veliki broj ljudi mi je bio na čekanju, a drugih termina nisam mogla imati dok sam radila u poliklinici. Nakon toga mi je sve više rasla želja da otvorim nešto svoje da mogu iskoristiti taj kapacitet koji je sve više rastao kroz godinu dana.
Kapacitet je, dakle, sve više rastao, ali kako uskladiti rad u jednoj poliklinici kao medicinska sestra s boksom i kako je izgledao vaš život u tom periodu? Treba nam vremena i za sebe, treba nam vremena i za odmor, a dok većina mladih, ako se tako smijem izraziti, više voli potrošiti novac na lijepu odjeću, provod, izlet, posjet drugoj državi, u čemu naravno nema ničeg lošeg; vi ste odlučili većinu svoje zarade uložiti u prostor, opremu i u ono čemu ste stremili - otvaranju fitness studija.
Mislim da to jednostavno morate voljeti. Jednostavno ne ide na silu i svi pričaju da bi htjeli nešto svoje, ali čim dođe jedna prepreka vrlo brzo odustanu. Taj je period bio jako težak. Minimalno sam viđala i obitelj i prijatelje jer sam po cijele dane radila, a kad bih došla doma nisam imala volje niti družiti se s nekim. Jednostavno me taj period nešto guralo, ali to nije dugotrajno jer je nemoguće se cijeli život samo tako bazirati na posao. Znala sam da imam neki cilj, htjela sam probati i, evo hvala Bogu, na kraju je i uspjelo.
Sada kada imate iskustva rada u poliklinici, dakle, rada za druge, možete li to usporediti sa sadašnjim poslom u kojem ste, da tako kažemo, sam svoj šef? Koje su prednosti i mane jedne strane, a koje su prednosti iz vaše sadašnje situacije?
Kao i sve drugo, sve ima svoje prednosti i mane. U poliklinici je bio nedostatak da, kolikogod da sam se trudila i davala sve od sebe, nekako to nije bilo dovoljno nagrađeno niti viđeno, već si većini bio samo broj. Prednost je ta da, kad odlaziš s posla, ne nosiš toliko taj posao doma i vikednom zaboraviš na posao, imaš skroz drugo razmišljanje i tek kada dođe ponedjeljak, onda misliš na posao.
To je u privatnom vlasništvu drugačije. Dosad mi se koliko radiš i koliko se trudiš uvijek vratilo duplo. Koliko sam radila na poslu i duže ostajala uvijek mi se na neki način vratilo. A nedostatak je taj što uvijek nosiš posao, nemaš radno vrijeme, vikendom moraš odgovarati na poruke, vikendom moraš biti prisutan,... Ali barem dok sam sada mlada, i dalje bih izabrala biti sam svoj šef nego da radim za nekoga tko neće prepoznati moje ambicije.
Spomenuli ste mnoge izazove, ali pri otvaranju fitness and boxing studija zasigurno je trebala hrpetina papirologije. Kako je taj put izgledao i s kojim si se sve izazovima, poteškoćama, preprekama i problemima susretala?
Iskreno, u cijeloj ovoj priči to mi je bio najgori i najteži dio. Imala sam 20 godina i gdje god da sam se išla raspitivati za papire, nitko me nije shvaćao ozbiljno. Većinom su me dočekale ljute osobe koje su bile ogorčene na svako moje pitanje. Jednostavno nisam znala… Koga sam god od polaznika pitala, svatko je imao drugačiju informaciju. Teško je doći do jednog mjesta na kojem imate informacije o otvaranju firme, obrta, udruge,...
Dobila sam informaciju da ne mogu otvoriti udrugu, pa da je to najbolje, pa da ipak trebam obrt, pa su mi u obrtničkoj komori zadnji dan rekli da ne mogu,... I tako u krug te je to trajalo mjesecima. Zapravo mi je to najgori dio jer ne mogu ništa nego se stalno vrtim u krug čekajući da bi netko da zeleno svjetlo.
Možemo li iz ovoga što ste rekli zaključiti da umjesto da se mladima olakša put prema samozapošljavanju, da im se na taj način s papirologijom zapravo otežava put? I ovo što ste spomenuli da također nije bilo sluha, dakle, da vas nisu zbiljno doživljavali.
Svakako otežava put jer je to bio period kada sam najviše htjela odustati od svega. Nije nikad bila problem niti oprema niti prostor. To me zapravo najviše obeshrabrilo jer sam shvatila da nikoga zapravo ne zanima što biste vi htjeli dalje postići i kako da vam u tome pomognu. Ali me i taj dio najviše ohrabrio kako bi se znala izboriti za sebe, normalno razgovarati s ljudima kako bi oni shvatili da je to njihov posao i kako bi vam oni trebali dati pravu informaciju o tome.
Svakako bi trebalo postojati nekakvo mjesto gdje mladi mogu dobiti sve informacije vezano za otvaranje obrta, udruge, firma jer i nakon što sam otvorila, htjela sam uvesti treninge za djecu i godinu sam dana slala Ministarstvu razne mail-ove “što sve trebam imati kako bih mogla uvesti treninge za djecu”. Godinu dana sam čekala odgovore i s istog mail-a sam dobila pet različitih zakona tako da ja dan danas ne znam koji je točno zakon budući da svatko kaže: “Možete, ali to vam je…” + 100 drugih stavki.
I dalje mislim da je to u Hrvatskoj najveći problem jer nitko ne zna koji je konkretan zakon, a inspekcija može naplatiti kaznu jer se vi ne pridržavate nekog desetog zakona…
I unatoč svim problemima i poteškoćama, danas uspješno vodite fitness and boxing studio. Kako to danas izgleda i koliko je polaznica?
To je krenulo odlično u početku i kada je došao Covid, sva su mjesta bila zatvorena i nakon toga se sve manje vraćao broj polaznica jer ih je svaki mjesec bilo 30-ak u samoizolaciji, pa zaražene… I evo, danas taj broj varira od 50 do 150, jako ovisi o tome.
Preko ljeta su ljudi često na godišnjem, ali da nije Covid-a bilo bi stvarno odlično jer su sve to ljudi koji se vraćaju, ali zbog ovakvih su situacija jednostavno primorati pauzirati. A ako su im djeca u izolaciji, onda ne smiju ni oni dolaziti na trening. To je jedini trenutni faktor koji, neću reći ugrožava, ali ne omogućuje kapacitete koje bi mogli ostvariti.
Ajmo još malo o fitboxingu i vratiti se na taj segment. Kako fitboxing izgleda? Dakle, konkretno trening. I zašto je fitboxing koristan? Osim zbog toga što je sport zdrav. Kome biste preporučili fitboxing?
Fitboxing mogu trenirati muški i ženski, samo što sam se ja opredijelila voditi centar samo za žene. Fitboxing se sastoji od elemenata boksa. Dakle, rade u paru na vreći, na fokuserima. Preporučila bih ga ženama svih dobi. Stvarno imam žene od 15. godine i ima ih i od 60. godina. Puno je zanimljiviji nego nekakav dinamičan trening, barem nama te ne kažem da je neki drugi manje zanimljiv. Ali dobro je to što žene ispucaju višak energije, dobro se osjećaju nakon toga, poveća im se samopouzdanje, nauče nove elemente nekog sporta s kojim se nikad prije nisu susreli, a da nije klasičan fitness.
Potičemo sve djevojke, mame, žene, tkogod želi neka se slobodno uključi u Fitness&Boxing studio “Anita Kljajić”. Anita, bližimo se kraju emisije pa se malo možemo skoncentrirati i pogled uprti u budućnost. Gdje se vidite kroz pet do deset godina?
Iskreno, ništa ne planiram jer sve ovo što mi se sada događa nikad nisam planirala. Do prije tri sam godine samo zamišljala da ću raditi za nekoga u bolnici ili poliklinici pa je ispalo ovako sve spontano, ali na kraju dobro. Ono što bih planirala jest ostati u ovakvom dijelu sporta, da se time bavim, samo bih još to više proširila nakon završetka studija Fizioterapije. Uvela bih još rehabilitacijske treninge za osobe koje imaju problema s kralježnicom, s obzirom da imam jako puno upita za to, a još ne želim to voditi dok nisam stručna za nekakve dijagnoze poput skolioze, lordoze,...
Na tome vam putu želimo puno uspjeha. I na samom kraju, što biste preporučili svim mladima koji možda razmišljaju nešto sami otvoriti, bilo da se radi o udruzi ili osnivanju tvrtke? Što biste preporučili svima onima koji se žele upustiti u vode poduzetništva?
Voljela bih mladima poručiti da ne traže idealne uvjete jer idelanih uvjeta nema te ih nisam niti ja imala i sama sam se izborila za svaki od njih. Tako da ne odustanu nakon svake prepreke jer će im tek taj posao i vlastito poduzetništvo donijeti puno obaveza. Voljela bih svima poručiti kako ste mladi i kako je cijeli život pred vama te nemojte cijeli život raditi neki posao na kojem niste sretni, na kojem vas ne cijene. Ima hrpa drugih poslova tako da nemojte odustati.
Draga Anita, hvala vam puno na vašem gostovanju i još jednom puno uspjeha u vašem radu u budućnosti.
Hvala puno.
Cijenjene slušateljice i slušatelji, bila je to Anita Kljajić i ova djevojka iz Sesveta ima 23 godine. Ja sam Gabrijel Orečić i nadam se da vam je ovaj podcast pomogao u nekom promišljanju ili razmišljanju o tome što ćete i gdje u budućnosti. Evo, kao što smo i u ovom podcastu imali priliku čuti, nigdje ne cvjetaju ruže bez trnja, uvijek ima poteškoća i uvijek čovjek nailazi na neke prepreke. Međutim, ako čovjek vjeruje u ono što želi i što ima zacrtano, nikada nije kasno i nikada nije neostvarivo to čemu teži.
To nam je danas pokazala i Anita i njezina životna priča će zasigurno biti inspirativna mnogim mladim osobama. Vidjeli ste kako je moguće uz dva posla sakupiti novac, krenuti iz ničega, preći preko sve papirologije i poteškoće te na kraju osnovati svoj fitness studio i nadamo se da će taj studio sve više i više rasti. Hvala vam još jednom i do sljedećeg podcasta lijep i srdačan pozdrav. Doviđenja!
Razgovarao: Gabrijel Orečić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
