Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelj podcast emisije “mimladi.hr – novo lice naslovnice”, dobro došli u novi podcast. Danas raspravljamo o mogućnosti zapošljavanja mladih osoba s policijskim dosjeom. Dakle, znamo da u društvu postoje mlade osobe koje iz raznih razloga počine neko kažnjivo djelo, pa se postavlja pitanje, kada prođe proces resocijalizacije, koliko uspijevaju biti konkurentni na tržištu rada, odnosno nailaze li na zapreke pri zapošljavanju zbog svoje prošlosti. Nešto više o tome reći će nam naš današnji gost, kojeg bih zamolio da se predstavi.
Ja sam Toni Maglica, socijalni pedagog, inače. Zapravo, jedan od pionira u Hrvatskoj kad je ta tema u pitanju, a to je izlazak mladih iz penalnih ustanova, dječjih domova, odgojnih domova i podrška njihova pri izlasku, a tako i pri zapošljavanju. Radio sam dugo godina u Udruzi MoSt i dječjem domu Maestral u Splitu, a sada sam nastavnik na Filozofskom fakultetu.
Evo, možete li nam onda reći koliko dugo radite s mladim kažnjenicima i na koji način?
Uh, radim jako puno vremena, sigurno nekih 15-ak godina. Ovu temu smo aktualizirali unatrag 5 – 6 godina kad smo shvatili da život mladih koji odrastaju u institucijama, bilo da odrastaju u maloljetničkom zatvoru, domu za odgoj, dječjem domu, da nemaju dovoljno razvijene te životne vještine, općenito pa tako ni vještine koje su važne za ovu Vašu temu, a to je kako pronaći posao, a onda što nam se pokazalo još važnije je kako zadržati taj posao. Tako da smo krenuli jednostavno sjesti s kolegama iz Zagreba i ostatka Hrvatske. Otvorili smo tu temu i, zapravo, raspisali niz nekih mjera, preporuka kako i kako što raditi.
Danas imamo odlične prakse u tom smislu. Ono što je važno, također, da smo uspjeli je to integrirati u zakon. Dakle, danas u Zakonu o socijalnoj skrbi imamo tu post institucionalnu podršku mladim kažnjenicima ili mladima koji izlaze iz socijalnih ustanova. Tako da smo to uspjeli nekako i u zakon staviti, a ono što postoji u praksi je da uglavnom postoje neke nevladine organizacije. U Splitu je to Udruga MoSt, Liga za prevenciju protiv ovisnosti. U Zagrebu je to Udruga Igra koja radi s mladim ljudima kada izlaze iz maloljetničkih zatvora ili ustanova. Naravno, s obzirom na njihove godine i životno stanje, najviše podrške dobivaju upravo u traženju posla, održavanju posla i traženju smještaja.
S obzirom na sve rečeno, možemo reći kako je društvo spremno baviti se tom problematikom, ali koliko je odnos između teorije i prakse, koliko je ono što je možda u teorijskom razmišljanju, što bismo mogli napraviti, koliko se to brzo može provesti u praksi i provodi li se uopće?
Gledajte, sigurno može bolje. To ću kazati. Puno još ima predrasuda i stigma prema tim i momcima i djevojkama s druge strane. Tako da bih rekao da fali još te neke sustavnosti i šire brige o tome. Čak, država je uredila neke posebne mjere za zapošljavanje tipa bivših ovisnika, bivših zatvorenika. Znači, prepoznato je to na razini države kroz neke legislative, strategije, dokumente. Međutim, znate kako bude praksa. Praksa ide malo teže. Imamo sjajnih primjera, ali još uvijek se malo borimo, s tim da, ja mislim da je inače malo teže pronaći posao u Hrvatskoj, onda može zamisliti u ovoj kategoriji mladih ljudi.
Kad smo već načeli tu temu, biste li mogli, naravno anonimno, reći jedan pozitivan primjer, a možda i jedan negativan primjer?
Da, ima. Ima stvarno primjera svakakvih. Jedan pozitivan primjer bio bi… Aha, postojao je sjajan mladić. Bio je, kako ste rekli, mlada osoba s dosjeom koja je odlučila nešto napraviti sa svojim životom. Do tada nije imala nikakvo radno iskustvo, ništa. Nije čak kućanske obveze izvršavala uredno. Ono što smo mi uspjeli jest, kako bih Vam rekao, to je ono učite ih hodati od početka. Kako napisati životopis? Kako doći na intervju za posao? Kako razgovarati na tom intervju? Dakle, puno tih uopće predradnji i onda se on uspio zaposliti. Odnosno, zaposlili smo ga privremeno, sezonski, u jednom ugostiteljskom objektu i ja se sjećam kad me nazvao i rekao: “Naš Toni, napravio sam prvi Nescafe u životu. “ Užasno je bio ponosan. On se pokazao izvrsnim ugostiteljem. Do tada nije imao nikakvih kompetencija i iskustava u tom području. On je danas u Splitu jedan od najboljih konobara, tako mi je rekao njegov šef. Jedan od najboljih konobara u cijelom gradu.
A sigurno da Split ima puno kafića.
Split ima jako puno kafića. I onda, baš sam na njega nekako posebno ponosan jer se sjećam te nemoći i užasa i osjećaja da ništa ne znaš raditi, tog osjećaja veselja kad si napravio prvi Nescafe, a onda danas radi stvarno za jednog ugostitelja koji ima i kafiće, i restorane, i tako svašta nešto.
Pa negativnih primjera isto ima puno. Sad, negativni primjeri mogu dolaziti iz okoline. Imamo neke slučajeva tipa gdje mlada osoba profunkcionira, počne raditi, super, a onda poslodavac sazna za njegov život i onda podijele, dobiju otkaz, bez obzira na to što nije napravio nikakav problem na poslu i sl. To je ono kad ti okolina ne razumije i neće podržati, a s druge strane, znate, mladi ljudi koji imaju dosje, kako ste Vi rekli. Mi ih zovemo mladi s problemima u ponašanju ili maloljetni delinkventi. To su ljudi koji dolaze iz jako složenih obiteljskih situacija. Imali su teške živote, dosta su tu izranjavani. Njihova slika o sebi, ustrajnost, samopouzdanje nije na nekim visokim razinama i onda dobiju neke sjajne poslove, ali jednostavnu ne mogu izdržati ujutro se buditi na posao ili ne mogu izdržati 8 sati na radnom mjestu ili ne mogu izdržati da im se šef obrati na neki način koji njima nije okej i onda oni zapravo ne izdrže, napuste posao, vrate se na ulicu ili postanu opet nezaposleni. Tako da tih negativnih primjera ima, kažem, mogu dolaziti iz same mlade osobe, a mogu dolaziti iz društva
Iz Vašeg iskustva, kada govorimo o mladim kažnjenicima, koja su to najčešće kažnjiva djela?
Aha, ma kad su mladi u pitanju šarolik je taj spektar njihovih problema i kazni. Ovo nešto mladih ljudi s kojima mi radimo to su najčešće konzumacija ili dilanje opojnih sredstava, to su tučnjave, nanošenje teških ili lakih tjelesnih ozljeda. To su uglavnom takve nekakve stvari.
U vrijeme pandemije koronavirusa jeste li primijetili možda povećan broj mladih kažnjenika?
Ma nismo primjetili da se povećao broj kažnjenika, naprotiv. Primjetili smo, ako me sada pitate za ove prakse, više ovih depresivnosti i anksioznosti kod mladih ljudi, ne baš kod mladih kažnjenika. Ono što jesmo primjetili je činjenica da je puno njih dobilo otkaze jer velik broj mladih radi u turizmu, ugostiteljstvu, a znate kako je bilo prošle godine u tim segmentima, tako da smo imali puno problema oko pronalaska zaposlenja, a to njima znači egzistencija. To znači da možeš završiti na ulici, da ne možeš plaćati podstanastvo. Tako da, imali smo težak period u tom smislu.
Nazire li se sada možda neko bolje razdoblje? Surađujete li s dosta njih? Koliko se često čujete na tjednoj, dnevnoj razini?
Da, razičita je dinamika. Ono što se dosta poštuje kod tih mladih ljudi jesu njihove potrebe. Netko traži kontinuiranu, svakodnevnu podršku. Netko se javi jedanput tjedno, netko se javi jedanput mjesečno ili kad treba pomoć. To je potpuno okej jer ideja je da budu samostalni, a ne da ih mi vječno tetošimo. Vide se pozitivne naznake. Imali smo dobru turističku sezonu, tako da su uspjeli i neke novce zaraditi. Tako da, nadamo se dobromu.
Maloprije kada ste govorili o negativnim primjerima kako je jedan poslodavac znao dati otkaz kada je saznao da je njegov zaposlenik napravio neko kažnjivo djelo prije nego li se zaposlio, mislite li da ta neosjetljivost ima neke uzroke? Koji bi tu uzroci bili in a koji način mi možemo napraviti da se to prevenira, da postanemo osjetljiviji?
Pa zapravo Darko, najveći problem sa svim predrasudama, stigmama je neki strah koji je nerealan. Znači, ljudi se boje i onda se iz tog straha ponašaju kako se ponašaju. Ideja je upoznati čovjeka. Neću uopće govoriti generalno te mlade ljude, nego čovjeka po čovjeka, momka po momka, curu po curu i onda vidite da je to osoba koja je imala jako težak život da ponekad, ja kažem, ne iznenađuje uopće što je završila u maloljetničkoj delinkvenciji, s obzirom na toliko složene životne okolnosti koje su imali i da je riječ o mladim ljudima koji onda trebaju malo podrške, malo razumijevanja, ne sažaljevanja. Njih ne treba sažaljevati, ali treba imati razumijevanja i poštovanja prema njihovim životnim iskustvima i onda ih podržati, podržavati ih u tome, pomagati im dok ne postanu tako puno pravni i samostalni. Tako da, ono što možemo napraviti je senzibilizirati društvo, dati im informaciju o kome se radi.
Meni uvijek bude žao kako postoje ogromne razlike u percepciji djece iz Maestrala, koja su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djece, odnosno mladih ljudi na Brdima, gdje se nalaze mladi ljudi s problemima u ponašanju. To su vam ista djeca, samo što su se ova djeca na Brdima lošije nosila sa svojim životnim problemima, pa su iz toga što im je bilo teško, ono, orobili neku trafiku ili počeli dilati… Prema tome, svatko zaslužuje šansu. Njihove obiteljske priče su potpuno iste, a rekao sam ranije i ponovit ću sada – jako, jako teške, jako složene, jako bolne. Mislim da na takav način treba pristupiti njima.
Koliko u prosjeku traje proces rehabilitacije ili resocijalizacije, ovisi o čemu se radi?
Pa to je, ono što si dobro rekao, radi se o procesu. To je neka novina koju smo osvijestili unatrag nekoliko godina jer je prije, eto, dijete bilo zbrinuto u okviru neke ustanove, a onda bi izašlo vani, a zapravo je nepripremljeno s nekim kompetencijama za život. Tako da, taj izlazak iz skrbi ili izlazak iz institucija je proces, a priprema treba započeti još dok je dijete u ustanovi. Naučiti kako, njima je jako teško otvoriti žiro račun u banci, otići po osobnu kartu u MUP. Znači, neke bazične životne vještine njima su izuzetno teške. Znači, tu već počinje podrška i priprema. Pri samom izlasku je ključno, ključno, ključno pronaći stan, pronaći krov and glavom, pomoći mu pronaći posao. Tu treba jako puno podrške i onda ni tu nije kraj, nego kad smo našli taj posao još ga neko vrijeme pratiti, mentorirati.
Rekao sam ranije ovdje kad ste gledali prostor da Udruga MoSt ima te programe mentoriranja, praćenja tih ljudi. Koliko to traje, to ovisi o pojedincu. Imate izuzetno organiziranih, brzih mladih ljudi, koji, evo, nakon neke početne podrške funkcioniraju sjajno. Jave se eventualno ako bude neka frka i to je to. Ima pak drugih mladih ljudi koji trebaju svakodnevnu podršku, da ne kažem poguranac. Tako da, teško je odgovoriti koliko traje to. Ono na što bih podsjetio slušatelje, to vam je isto kao mi kada izlazimo iz naših obitelji. Mi ne znamo koliko traje naše osamostaljivanje jer ti u svakom trenutku možeš nazvati mamu, tatu, posuditi novce od njih, otići prespavati, mama ti pošalje smrznuti ručak. Puno mladih ljudi nema te resurse i prema tome važno ih je podržati. Koliko to traje, pa ono, koliko im treba, evo tako bih rekao.
Dakle, možemo zaključiti da mladi kažnjenici sigurno imaju budućnost, ali ta budućnost ne ovisi o njima, iako možda u veće smislu ovisi o njima, ali itekako ovisi o nama.
Apsolutno. To je jedna međuigra njega kao pojedinca ili nje i onda društva koje hoće, koje je spremno dati podršku
Koju biste poruku dali našim slušateljima. Možda podršku poslodavcima koji bi se mogli susresti s tim mladim osobama.
Pa pozvao bih sve da pristupaju svakom čovjeku kao pojedincu, a ne etiketi jer, ono, kad kažemo mladi kažnjenik, mladi delinkvent ili bivši kažnjenik nekako si dobio etiketu iza koje ne stoji Darko, Ana, Pero, Toni… Moja jedina poruka je da stvarno date šansu na način da upoznate tu mladu osobu, pa onda vidite koje su njegove jakosti, koje slabosti i onda vidite jeste li ih spremni podržati u tom smislu. Stvarno bih iskoristio priliku zahvaliti i poslati poruku da postoji ogroman broj poslodavaca i velikih i malih koji razumiju ovaj koncept, s nama su u suradnji svakodnevnoj i zapošljavaju takve mlade ljude.
Toni, hvala tip uno na ovom gostovanju id ragi slušatelji, hvala i Vama pa se čujemo sljedeći mjesec.
Razgovarao: Darko Rapić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
