Podcast možete poslušati na poveznici.
Dragi slušatelji ja sam Petra Begovića, a danas je sa mnom u studiju jedna zanimljiva gošća Mateja Klemenčić. Mateja, dobar dan i dobro došla.
Dobar dan i hvala na pozivu.
Mateja Klemenčić magistra je španjolskog i ruskog jezika. Svoju ljubav prema jezicima prenosile je polaznicima škole stranih jezika i kao prevoditeljica bavila se i marketingom za španjolsko i rusko područje. Životna energija odvela ju je u drugom smjeru. Počela je pisati knjigu o pogledu na žensko tijelo i intuitivno hranjenje. Knjigu „Fitness i Napolitanke“ započela je pisati kao zaposlena, a završila je pisanje kao nezaposlena osoba. Mateja danas ne odustaje svoje ideje da pokrene online program za žene kako bi im pomogla u izgradnji pozitivna slike o svom tijelu. Evo, o ovim temama ćemo danas, u današnjem podcastu. Mateja, za početak nam opiši svoje iskustvu do sada. Kako si se odlučila za studij španjolskog i ruskog jezika? I evo, kako danas gledaš s odmakom, koliko te to radno iskustvo izgradilo?
Evo ja sam upisala jezike zato što sam ih stvarno uvijek jako voljela i ono ako mi je nešto išlo u školi bez problema, to su bili strani jezici i hrvatski jezik isto tako. Znači i ljubav i to nekako pridonosi, taj neki talent i onda mi je nekako bilo logično da upišem jezike. Imala sam još jednu veliku želju, a to je zapravo bio isto studij nutricionizma, ali sam nekako kao ma ne, bit će mi to preteško, neću ja to moći. Ja sam onda automatski otpisala tu svoju ideju i izabrala ono što mi je bilo kao lagano i onda sam negdje već na studiju, koliko god sam voljela te jezike, shvatila da ovo nije nešto čime bi se ja bavila čitav život, ali nekako u strahu, ne znam taj neki strah od odustajanja kao da je to neki neuspjeh i onda sam tako nastavila studirate, iako mi je bilo ono uredu studirati.
Nisam nikad baš u tome uživala, ali kao cijelo vrijeme sam mislila da je to možda faza, budem ja to prošla, bude bolje kad počnem raditi, ali ne. Tek kad počneš raditi onda vidiš da sam trebala odustati prije. Mislim ja sam radila i kao prevoditeljica. To mi nije sad baš ono top zanimanje. Puno sam više voljela raditi u školama. Nekako se oduvijek zapravo vidim u prenošenju znanja ljudima, što god da to bilo. Onda sam voljela raditi u školi, ali isto ono nekako što je vrijeme više prolazilo to sam ja više vidjela da ja moram ipak ići za nekim svojim drugim snovima.
Što je specifično u radu u školi za strane jezike?
E pa tu treba osoba biti spremna da će raditi navečer i vikendom, tako da ono meni je to bilo super dok sam bila apsolvent i tako tih par godina, ali onda sada, mislim, i valjda, mislim, ne znam kako ide kasnije, ali sad recimo razmišljam si da imam dijete nekako mi to baš i ne bi bila tako idealno jer ono, ako je dijete u vrtiću, a ja poslije u školi kad ću ga viđati, je li? Tako da to je taj jedan dio koji osoba mora uzeti u obzir ako želi takav posao.
Evo, možeš nam malo opisati kako je došlo do toga da više ne radiš u školi za strane jezike i kako si zapravo postala nezaposlena?
Pa, nekako valjda, ne znam je li to do kombinacije mojih jezika ili možda još to i kombinacija s tim što i nisam toliko ono živjela za to. Nisam nikad uspjela imati kao punu satnicu u školi. To je nekako više bilo uredu dok si student, onda ti je to super i iskustvo i zarada, a onda kad diplomiraš i nemaš puno radno vrijeme to ti može biti samo posao sa strane, pa sam neko vrijeme radila znači kao prevoditeljica plus ono od 8:00 h do 16:00 h, a onda navečer škola. U jednom trenu, nakon 2 – 3 godine sam pukla. Ono, nisam više mogla. Onda sam iz prevođenja krenula marketing koji se, mislim, isto kao marketing plus prevođenje i tu sam odustala od škole, jednostavno sam morala odustati od nečega i izabrala sam tu sigurnost, to od 8:00 h do 16:00 h.
Nakon 3 godine došlo je do toga da sam tehnološki višak i onda mi je ono, rekla bih da mi je život fino servirao ono što sam ja sama čekala, odnosno ono što sam znala da trebam napraviti, odnosno dati otkaz da bi išla za svojim, ali dokle god sam imala tu neku sigurnost financijsku ja nisam dovoljno radila na ovome. Znam da ono neki ljudi, mislim nikome ja ne kažem da da otkaz na ovome poslu koji ne voli i da ide odmah za ovim. Ja jesam usporedno gradila i svoj Instagram i pisala knjigu, ali ono što se meni pokazalo super je da ja napokon krenem u ono što volim je da izgubim tu financijsku sigurnost koji mi daje ovaj posao od 8:00 h do 16:00 h.
Znači, zapravo ono što bi mnogi mladi shvatili kao nedostatak i obeshrabrili se kad postanu tehnološki višak, ti si to zapravo iskoristila kao svoju prednost. Knjigu si vjerojatno i ranije počela pisati, ali kako je uopće došla ideja za pisanjem knjige u Hrvatskoj?
Da, ja sam imala kao tu neku želju, ali nikad ju nisam baš uzimala u obzir za ozbiljno, kao za pisanjem knjige, odnosno kao da podijelim to neko svoje iskustvo. Ja bih rekla da je knjiga prirodno proizašla iz mojeg Instagrama „Fitness i Napolitanke“. Mislim, meni je sam izdavač uletio u inbox na Instagramu i rekao: „Pa hajde napiši knjigu.“, ono, valjda im se svidio moj stil pisanja i vidjeli su važnost te teme, tako da ono. Ja sam mislila prvo da me zezaju. Ja sam stvarno mislila da je u Hrvatskoj nemoguće izdati knjigu ako već nisi nešto veliko. Ipak na neki način, ako te ne znaju i onda ono, nakon mjesec dana evo njih opet u mojem inboxu: „Jesi li razmislila o našoj ponudi?“, a ja onako aha, ovo se ipak dešava, ovo je bilo za ozbiljno. To je bilo prošlo ljeto, a onda sam aktivno počela pisati, raditi na knjizi, jer sam u međuvremenu razmišljala malo o tome kako ću to sve koncipirati, početkom godine i završila sam ju negdje sredinom 7. mjeseca, a da, nezaposlena sam od početka 7. mjeseca. Tako da se sve nekako baš samo složilo, kao što treba.
Za sve one slušatelje koji ne znaju čime se bavi profil „Fitness i Napolitanke“, možeš malo približiti svoj profil, ali i sam naziv knjige. O čemu se tu zapravo radi?
Pa ja sam počela dijeliti na Instagramu to nekakvo svoje iskustvo poremećaja hranjenja, odnosno iskustvo ortoreksije – opsesije zdravom hranom i fitnessom isto tako i iskustvo kompulzivnih prejedanja, što je bilo nekakva posljedica svih tih dijeta, opsjednutosti zdravom hranom. U naslovu namjerno spajam fitness i napolitanke. To su dvije stvari koje ja volim, ali mislimo ne može i jedno i drugo istovremeno. Onda ja namjerno želim da se ovdje iz naslova vidi da može i jedno i drugo.
Evo, bilo je zanimljivo na Interliberu. Knjiga je doslovce rasprodana, pa si imala posebnu dostavu i dala izdavaču još knjige za prodaju. To je zapravo jako lijepa potvrda da je ono što si napravila dobro i da publika to podržava.
Tako je da. Ja sam bila izvan sebe jer ono, ne samo da mi se knjiga prodaje na Interliberu, meni je taj Interliber jedan od super događaja u godini, idem svake godine i onda još kao sad je moja knjiga tu i onda me zovu da je knjiga rasprodana jer ja sam realno tu, ono, mladi, nepoznati autor. S jedne strane to pokazuje koliko je potrebno pričati o toj temi i onda mi je drago. Nije mi uvijek lako dijeliti to svoje iskustvo, ali onda takve stvari su mi potvrda da ima smisla.
Evo ja bih izdvojila jednu reakciju čitateljice, odnosno pratiteljice: „Knjiga je divna, emotivna. Jako poučna i doslovno otvara oči. Svatko od nas je dužan sam sebi, na neki način, prenijeti napisano vlastitu stvarnost jer tko će ako ne mi sami. Puno ti hvala jer si napravila prvi korak za nas.“ Ove reakcije čitatelja sigurno su dobar motiv da nastaviš s idejom. Evo, nakon pisanja knjige, kakvi su ti daljnji planovi?
Da, daljnji planovi su mi zapravo u siječnju, taman kad završi sva ona ludnica oko blagdana i to sve i kad svi budu morali kretati na nove dijete, odnosno kad nam se bude poslala poruka da moramo svi kretati na dijete. Ja planiram pokrenuti program za žene, online program, za prihvaćanje vlastitog tijela i kao izgradnju pozitivne slike o svom tijelu, odnosno tog dobrog odnosa prema svojem tijelu zato jer nekako ja gledam, mislim takvo je bilo moje iskustvo, a i zapravo je tako, što se mi više borimo sa svojim tijelom to se više borimo i s hranom i nekako, mislim da te dvije stvari, da se moraju raditi istovremeno, a često zaboravljamo taj dio odnosa sa svojim tijelom.
Odnosno, mislimo da će biti sve uredu tek kada ga promijenimo, ali mislim da mora ići baš iz onog prihvaćanja već sada pa da onda ako bude neke promjene, ako ćemo ju htjeti raditi da ide baš iz tog prihvaćanja i ljubavi prema sebi. Evo, to ja želim ženama prenijeti. Zadnje 3 godine se dodatno školujem u području psihologije, a onda spajam i tu edukaciju sa svojim višegodišnjim iskustvom kako sam ja to napravila.
U knjizi govoriš o svojem osobnom iskustvu. Što je tebe jako sabotiralo? Jesu li to, ne znam, možda neko mišljenje okoline, medijska slika o ženskom tijelu, ženska tijela koja si viđala možda na društvenim mrežama? Što je ono što danas utječe na našu sliku o ženskom tijelu?
Pa mislim da je kod mene slučaj, a da je i kod svake žene, mislim ne želim sad tu muškarce isključiti, ali veći je pritisak na žene, to moramo priznati, jako puno faktora je tu u pitanju. Da, rekla bih da je i okolina, znači taj neki pritisak okoline, ali isto tako i okolina ima sama pritisak na sebe koji se samo širi. Ne znaju ni oni drugačije. Ono što je kod mene bilo je da sam ja tražila svoju vrijednost u svom izgledu, zato što sam općenito imala jako lošu sliku o sebi kao o osobi. Gdje god sam mogla samu sebe sabotirati i misliti da u nečem ne valjam, ja sam to mislila i onda mi se činilo, s obzirom na to da sam od ranog djetinjstva dobivala potvrde na to kad bi bila mršava, kao da je to nešto dobro, a kad sam se u pubertetu malo udebljala to je baš bio tada velik pritisak na mene, kao da sam razočarala sve i onda nekako logično za zaključiti dobra sam ako sam mršava.
Čim se malo udebljam nisam dobra i onda sam jednostavno logično zaključila da je moje tijelo problem, ali isto tako rješenje da sebe zaštitim od tog odbijanja ljudi i od toga da ljudi ne vide da ja kao ne valjam i to sve. Mislim da baš puno faktora ulazi u to, od samog tog da je pritisak na žene da dokle god se bavimo svojim tijelima, dijetama i sve da mi nekako ne ispunjavamo cijeli taj svoj potencijal koji možemo. Nekako razmišljam da se dan danas vrtim oko tih dijeta ništa od ovog ne bi bilo. Ja ne bih pokrenula svoj posao jer ne bih imala snage za to.
Tko ti je pomogao u tom pokretanju tvojega posla i kako si uopće razvila tu ideju da bi to bilo nešto održivo?
Pa ja sam imala već jako, jako dugo tu ideju, mislim da onako, već više od 3 godine, 4. Nisam ju tada imala još točno razrađenu, ali kako sam rješavala te svoje probleme imala sam baš tu potrebu da pomažem ženama da i one budu sretnije i samopouzdanije u svojem tijelu, ali nekako tek ove godine sam napravila tu veliku prekretnicu. Tu bih od osoba izdvojila Saru Peranić. Ne znam znaš li ti za nju, možda neki slušatelji znaju. Ja sam bila u njezinom programu „Samopouzdanija“. Zapravo sam upisala program baš zato da napokon izgradim samopouzdanje za pokretanje vlastitog posla. Evo, uspješno sam ga primijenila.
Isto sam u Sari našla neku osobu od povjerenja s kojom sam podijelila tu svoju želju. Meni je jako bilo teško ljudima govoriti što ja to uopće želim jer, ne znam, mislila sam da će reći: „Ma nećeš ti to, to je samo neka glupost.“, kao da neću dobivati odobrenje, a od nje sam dobila baš veliki poticaj i ona i sama vidi koliko je potrebno pričati o tome kao prevencija, da žene rade na tom odnosu s tijelom. Ja isto nekako gledam, kao, ako ja pomognem jednoj mami, ona će to prirodno prenijeti na svoje dijete, pogotovo ako je žensko dijete u pitanju, i na svoju okolinu, bit će im primjer. Nekako, nije da ću pomoći samo toj jednoj ženi u programu nego će ona svojim primjerom biti primjer dalje drugim ženama oko sebe i to će dalje širiti se, širiti se. Puno nas tu posla čeka, ali sam baš optimistična oko toga.
Osim volje i odluke i dobru podršku, što bi još sebi poželjela u poduzetničkom svijetu?
Nešto što mi je još uvijek bilo je definitivno ta vjera u sebe, koju sam isto dugo gradila, ali evo sad je, rekla bih da je sada čvrsta – i u sebe i u svoje sposobnosti. Nekako želim da ostane čvrsta jer znam da će biti jako puno izazova, ne samo što se tiče nekih najbanalnijih stvari kao što je administracija i ne znam što sve ne, ali najveći će izazovi vjerojatno biti nekakvi strahovi u mojoj glavi. Nekako si želim da se što bolje s njima nosim.
Imaš li neku zaključnu poruku za sve mlade koji nas slušaju?
Evo, kao što sam sebi sada poželjela, tako bih svima poželjela tu vjeru u sebe. Isto tako, poručila bih im da nikada nije kasno i da se smiju predomisliti, ali opet da gledaju da sve što su prošli da ima neku ulogu u tome svemu što ih čeka dalje.
Mateja, želimo ti svu sreću na tvom putu. Hvala ti što si pristala i što si došla u našu emisiju.
Hvala Vama još jednom. Bilo mi je baš ugodno i nadam se da će nekome moja poruka biti motivirajuća.
Evo, uz knjigu koju je napisala i brojne intervjue koje je odradila, Mateja je danas prvi puta sudjelovala u podcastu, tako da čestitamo i na tom probijanju leda.
Hvala, evo, baš mi je bilo ugodno i baš sam se jako veselila.
Vjerujem da će i slušatelji podijeliti mišljenje sa mnom da Mateja može slobodno nastaviti i sudjelovati i u daljnjim podcastima. Dragi slušatelji, stigli smo do kraja emisije. Hvala što ste bili s nama. Do sljedeće emisije, lijep pozdrav.
Autorica: Petra Begović
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
