Podcast možete poslušati na poveznici.
Lijep vam pozdrav, poštovani slušatelji. Ja sam Branimir Gubić i u današnjoj emisiji govorimo o poduzetništvu, poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj s naglaskom na mlade. Kako je i zašto važno upravljati ljudskim potencijalima, razvojem talenata te ljudskim i intelektualnim kapitalom, saznajmo od našeg gosta Ante Lučića, serijskog poduzetnika i konzultanta u području ljudskih potencijala. Gospodine Lučiću, dobro nam došli.
Hvala na pozivu. Dobar dan.
Možete li nam uvodno ukratko objasniti koja su vaša područja djelovanja kao poduzetnika i konzultanta? Posebno nas zanima ovaj dio – serijski poduzetnik.
Serijski poduzetnik znači da sam već pokrenuo niz projekata. Trenutno sam aktivan s udjelima u tri različite tvrtke, od kojih je jedna moj tzv. core business, a to su upravo ljudski resursi. Prije svega se bavim ljudskim kapitalom, dakle, razvojem ljudskog kapitala koji se sastoji od cijelog niza podkapitala, uključujući intelektualni kapital, relacijski kapital, itd.
Doista vjerujem da doprinosim rješavanju problema za kojeg vjerujem da je najvažniji i najveći problem u Hrvatskoj, a to je da su krivi ljudi na krivim mjestima u krivo vrijeme i rade krive stvari. Zato dolazi do cijelog niza loših odluka jer ljudi nisu ni na individualnoj ni na kolektivnoj razini dobro posloženi. Ja sam to razmišljanje pretvorio u svoj poduzetnički projekt i, hvala Bogu, za sada je sve OK, i ne bih se s nikim tako lako mijenjao.
Što se tiče nekakvih konkretnih aktivnosti, osim restrukturiranja kompanija, radimo zapošljavanje, dakle: vodimo selekcijske procese, tražimo najprikladnije kandidate, bavimo se razvojem talenata, edukacijama, organizacijskom kulturom, artikulacijom vrijednosti i, rekao bih, tim apstraktnim stvarima koje zapravo uopće nisu apstraktne nego, možda ne fizičke, ali se itekako osjete u organizacijskoj klimi i načinu na koji organizacija funkcionira.
Koliko se u svom poslu susrećete s mladim ljudima?
Svakodnevno. I zato sam baš zahvalan tom poslu i tom blagoslovu koji živim svaki dan. Mladi ljudi čine 80-ak % mojih klijenata i suradnika i, kako ja postajem sve stariji, čini mi se kako oni postaju sve mlađi. Tako da mi je sada sasvim normalno imati za klijente ljude koji su rođeni nakon 2000., što je nevjerojatno. Tako da su mladi, hvala Bogu, česta pojava i veselim se svakom danu kada mogu raditi s njima.
Ima li danas mladih koji se upuštaju u poduzetničke vode više ili manje s obzirom na poduzetničku klimu u Hrvatskoj, ali i s obzirom na aktualnu epidemiološku situaciju kako u svijetu tako i kod nas u Hrvatskoj?
Rekao bih da poduzetničke aktivnosti i mladih u poduzetništvu ima više nego ikad. Te brojke samo rastu. Često ćemo u nekim medijima pronaći drugačije stavove, kontradiktorne realnosti, ali barem kako ja vidim budući da sam praktičar s terena i budući da sam među ljudima, realnost je da mladih koji se odlučuju na poduzetništvo ima sve više i više.
Tome je čak i doprinijela epidemiološka situacija zato što su mnoga zaposlenja i radna mjesta odjednom postala ugrožena tako da su mnogi ljudi za vrijeme lockdown-a bili zatvoreni, prepušteni sami sebi ili su bili na nekakvoj pauzi pa su razmišljali što i kako. I mnogi od njih, ja ih zaista dosta osobno poznajem, su se odlučili na poduzetničke projekte. To postaje trend i rekao bih da to je jedna od dobrih stvari u cijelom ovom zlu. Neki ljudi su bili prisiljeni, a neki su imali dodatnu motivaciju od ranije pa im je to bio dodatan push pa su odlučili krenuti u vlastiti poduzetnički projekt.
A vidimo da se i neki bivši političari također upuštaju u neke poduzetničke projekte, recimo, Gordan Maras je nedavno pokrenuo svoju tvrtku. Srećom, to postaje nekakav trend. Poduzetništvo je najbolji način da se spozna omjer između slobode i odgovornosti.
Kako znate da sad ima više mladih koji se okreću poduzetništvu i vlastitom biznisu? Hodate li vi po terenu i otkrivate te mlade ljude ili mladi ljudi dolaze do vas i na koji način?
Definitivno je kombinacija te dvije stvari. Ja to vidim kroz neki fizički smisao: trenutno u Zagrebu imamo skoro desetak tzv. coworking space-ova, raznoraznih inkubatora i akceleratora, i što je zanimljivo, oni postaju sve veći i veći. Budući da sam dio raznih projekata, često odlazim na takva mjesta i mogu reći da su kapaciteti skoro pa puni. To nije bio slučaj prije pet do šest godina. Dakle, prije pet, šest godina vi ste imali svega nekoliko inkubatora, coworking prostora itd., a sad ih imamo dosta, veći su, popunjeniji su i uglavnom su popunjeni s mladim ljudima.
Vidim i po količini komunikacije u koju sam uključen. Dakle, više nego ikad dobivam poruke mladih ljudi, prijatelja, poznanika, kontakata sa konkretnim pitanjima i, ako već nisu pokrenuli nikakav posao, definitivno o tome razmišljaju. Doslovno ne znam mladu osobu koja nije barem razmišljala ili imala nekakvu ideju bez obzira je li pokrenula i, zapravo, cijeli mindset je preduvjet da se nešto i pokrene. Mladi razmišljaju o poduzetništvu i to je jako dobra stvar.
Kada razmišljaju o poduzetništvu, oslanjaju li se isključivo na svoje ideje, na nekakav svoj vlastiti kapital ili očekuju puno pomoći od strane države?
Uh, rekao bih da je ovo dosta škakljivo pitanje. Država zbog različitih politika i novca iz fondova Europske unije nudi određenu pomoć i, naravno, uputno je iskoristiti dostupne instrumente ako zadovoljavate uvjete. Rekao bih da to mladi koriste zato što im je pruženo, a ne zato što očekuju.
Sve više pripadnika tih mlađih generacija su zapravo sve samostalniji i shvaćaju sve bolje tzv. tržišne mehanizme u odnosu na njihove roditelje i starije generacije. Dakle, starije su generacije po tom pitanju konzervativnije što znači da nekako više gledaju na sigurnost, komfor, stalni posao (koji btw više ni ne postoji i kao koncept je odavno prestao postojati), na staž i sve te stvari koje nam često govore, dok su mladi ljudi više za akciju, skloni riziku, a to je objašnjivo samim njihovim životnim stilom.
Jer ako ste mlada osoba i nemate dva kredita, dvoje/troje djece u školi, naravno da vam je puno lakše nešto pokrenuti. U najgorem ćete slučaju izgubiti par tisuća kuna i par mjeseci vremena ako odmah ne uspije. Tako da je mladima puno lakše pokrenuti posao nego starijim ljudima. I to mladi shvaćaju i, hvala Bogu, neka iskoriste tu priliku.
Razvili ste platformu „Cronnect.me“ koja povezuje hrvatske startupove i investitore iz dijaspore. Kako to funkcionira i koliko to znači našim mladim ljudima i poduzetnicima?
Prije godinu i pol dana sam uspješno prodao taj projekt i sada sam suvlasnik tvrtke koja zapravo vodi tu platformu. Dakle, ja sam s tom platformom počeo sam prije četiri godine i bilo mi je dosta teško. Bilo je dosta prilika, ali bilo mi je dosta teško to usklađivati kao dodatnu aktivnost uz sve ostale aktivnosti od kojih živim. To je više bio moj aktivistički projekt u kojem sam uživao, ali shvatio sam da ne mogu sve sam i da se moram udružiti s nekim kako bismo se rasporedili i postigli više.
To se upravo i događa te već imamo mali portfelj startupova kojih smo suvlasnici, u neke smo investirali sami, neke smo spojili s kontaktima i potencijalnim investitorima iz hrvatskog iseljeništva. Ne ciljamo na pretjerano velike portfelje, dakle, nije nam u cilju imati stotinu startupova nego pet do deset, koliko možemo podnijeti, ali da su kvalitetni, da se slažu s našim vrijednostima i vrijednosnim sustavima, da im možemo pomoći, da se oni sviđaju nama i mi njima i da gradimo odnose na povjerenju. Tako da ništa megalomanski, jako dobra priča i svakako kvaliteta iznad kvantitete. Tako da je to bio projekt koji je pripadao mojoj tvrtki i prodao sam ga, pretvorio u novu firmu kojoj sam suvlasnik i, eto, tako to ide.
Kakva je po vama perspektiva mladih u Hrvatskoj? Imaju li oni razloga za ostanak ili odlazak iz zemlje? Kako ste po ovom pitanju optimistični, odn. pesimistični?
Kad je Hrvatska u pitanju, ja sam uvijek optimističan, ponekad i čak ludo optimističan. Kad god imam priliku na nekim tribinama, istupima itd. često govorim ono što mislim. Zaista vjerujem i uvijek kažem kako je Hrvatska jedna od najboljih zemalja za život u Europi, ako ne i na svijetu.
Sve one stvari koje mi ne vidimo i uzimamo zdravo za gotovo, mnoge razvijenije zemlje koje mi gledamo kao primjer bi se mijenjale s nama. Toga naprosto nismo svjesni i to su one istinski važne stvari kao što su blizina, sigurnost, zdravlje,... Sve te stvari koje naprosto ne vidimo jer nam se događa da od drveća ne vidimo šumu. Svi drugi problemi koje imamo, a imamo zaista ozbiljnih problema i od toga ne treba bježati, su rješivi. Ali opet se vraćamo na ljudski kapital i to koliko su ljudi sami sa sobom kolektivno ili individualno posloženi.
Kada je svijet u pitanju, moram priznati da sam prvi put nakon niza godina pesimističan zbog cijele ove situacije jer mi se, iskreno, ne sviđa smjer u kojem sve to skupa ide, ali tu Hrvatska nije izuzeta. Mi smo dio tog globalnog svijeta i što se događa vani, događa se i kod nas. Ali, i to mladima cijelo vrijeme govorim, Hrvatska jest zemlja u kojoj se isplati ostati i isplati probati.
Tek kada čovjek ode u inozemstvo... A ja sam zapravo neka vrsta povratnika jer sam se prije 6 godina vratio u Hrvatsku i imam tu međunarodnu perspektivu (odrastao sam na Bliskom Istoku, živio u Njemačkoj, putovao i dosta vremena provodio u Sjedinjenim Američkim Državama i tako dalje te sam dubinski upoznao ta neka društva).
Da, postoje prilike i neke stvari bolje funkcioniraju, međutim, dom je dom i ovdje je, što god netko rekao, lakše. Puno je manja šansa da bih ja u jednom ogromnom New York-u sjedio ovako sa kolegom Branimirom Gubićem i pričao o ovim stvarima i da nas kasnije slušaju mnogi mladi. To je moguće, recimo, u Hrvatskoj koja je mala zemlja i postoji dosta bliska zajednica.
Kako bi stvari bolje funkcionirale, jednostavno moramo sami sebe više poštovati i vjerovati u sebe. Jer najvažnije stvari u životu nisu one koje se mogu izmjeriti novcem. Ako jesu onda nešto krivo radimo.
Sad ste spomenuli neke vrijednosti. S obzirom na rad s mladim ljudima i poduzetnicima te onime što vidite na terenu kao konzultant, što biste izdvojili kao preduvjete za uspješno poslovanje? Recimo: odnos među ljudima, radnicima i djelatnicima, vjeru, religiju, pozitivno usmjerenje ili vrednote?
Vi ste zapravo spomenuli komponente nečega što se naziva organizacijskom kulturom. Ali u samoj srži organizacijske kulture, pa tako i organizacije, su upravo vrijednosti. Vrednote ili vrijednosti, svejedno je. Dakle, što su vrijednosti? Vrijednosti su prioriteti koji se manifestiraju u određenim obrascima ponašanja. Znači, to su principi, prioriteti, nešto što je nama kao individuama dosta važno u odnosu na sve ostalo.
Ako nemate jasno definirane, artikulirane i međusobno kompatibilne vrijednosti u organizaciji, onda zapravo nemate organizaciju nego imate nekakav privid koji će se kad-tad srušiti. Najčešće se sruši na jako ružan način. To je ujedno jedan od najvažnijih dijelova posla HR-ovca, odnosno konzultanta u području ljudskih resursa - pomoći organizacijama artikulirati vrijednosti i procijeniti u kojoj razini su individualne i timske vrijednosti dobro posložene i kako dišu s ostatkom organizacije.
Dakle, ako vrijednosti nisu tu kao nekakva nit vodilja onda naprosto postajemo jako birokratizirana organizacija temeljena na nekoj prisili, a to nikad nije dobro nizašto pa tako ni za produktivnost. U srži svega i ono što je definitivno najvažnije za svaku organizaciju pa tako i poduzetnički projekt jest da su vrijednosti definirane, da smo vrijednosno kompatibilni. Dalje se sve nadograđuje i dalje se sve može mijenjati.
Biste li nam konkretno mogli navesti neki primjer nekog poduzeća i tih ljudi: što ste uočili i što ste savjetovali po pitanju vrednota, odnosa među ljudima itd.?
Nisam ja direktno radio na tome, ali mogu navesti jedan nesvakidašnji i dosta zanimljivi primjer jedne, sad ne imenujem, svjetske multinacionalke koja se inače bavi izgradnjom prometnica, mostova, itd. Dakle, doista se radi o jednoj ogromnoj korporaciji. Jedna od njihovih vrijednosti koju možete vidjeti na Web-stranici je kreativnost. To na prvu izgleda jako nelogično, kao, kako može pojedinac ili cijela ta organizacija koja je doista prepuna procesa, papira i birokracije biti kreativna?
U njihovom konkretnom slučaju to je značilo da se očekivalo, odn. ohrabrivalo se svakog zaposlenika da 15 % svog radnog vremena posveti nekom kreativnom projektu kojeg sam odabere, dakle, koji ne mora nužno imati veze sa poslom od kojeg dobiva plaću. Kako se to odrazilo na prihode? Tako što su isti eksplodirali zato što je mnogo milijardi dolara vrijednosti novih proizvoda i projekata nastalo iz toga što su ljudi bili slobodni kreirati, nikome se ne opravdavati nego jednostavno slobodno razmišljati i stvoriti nešto što je onda firma uspjela iskoristiti kako bi uklopila u svoje poslovanje. To je recimo jedan konkretan primjer.
A kod nas ja obično započnem s time da pričam sa svakim pojedincem u tvrtki, s različitim razinama i vidimo do koje mjere su njihove vrijednosti artikulirane. Onda nađemo zajedničku nit te to postaju organizacijske vrijednosti. Recimo kada već pričamo o tome, neke od mojih osobnih vrijednosti su poslovni i akademski integritet. Dakle, ja nisam osoba koja trpi bilo kakvo plagiranje i namjerno ulaženje u koruptivne radnje i slično. Zatim empatija što znači da cijenim ljude koji imaju dobre namjere i veliki sam protivnik, po mom mišljenju glupe rečenice: put do pakla je popločan dobrim namjerama. Mislim, zar bi trebali imati loše namjere?
Zatim, jako cijenim kreativnost i autentičnost u smislu da guram ljude i preferiram ljude koji stvaraju, izlaze izvan okvira, izlaze iz komfort zone i stvari rade drugačije jer je to njihov, pa makar bili u krivu, to je manje bitno. Bitno je da sudjelujemo u kreiranju nečeg novog, neke nove vrijednosti.
To su nekakvi moji principi i moji prioriteti prema kojima lakše odabirem s kim ću raditi i na koji način ću raditi. Ne mora druga strana s kojom razgovaram imati iste vrijednosti. One mogu biti komplementarne i kompatibilne, ali ne bi smjele biti suprotstavljene i različite. Onda možemo imati dubinskih problema i, ako ih odmah ne riješimo, oni izađu na površinu možda nakon godinu dana i stvari ne uspiju i raspadnu se. Tako da - vrijednosti su važne. Najvažnije.
Ponekad imamo baš veliki dojam da se stvari, situacije i ljudi oko nas raspadaju i da ne uspijevaju. Približili smo se kraju našega razgovora, gospodine Lučiću, i za kraj vas pitam, s obzirom na percepciju i na stanje koje je oko nas, može li i hoće li te kada će Hrvatska postati zemlja optimističnih, sretnih i zadovoljnih ljudi?
Ja sam zaista uvjeren da hoće. Po samoj sili fizike, logike to se mora dogoditi, ali pitanje je pod kojom cijenom: koliko skupo ćemo mi taj napredak i nadolazeće blagostanje i kako platiti. Sad postoje lakši, pametniji i manje pametni načini. Ponavljam, ja nisam, što se svijeta u kojeg smo uklopljeni tiče, baš preveliki optimist i zato može zvučati kontradiktorno, ali što se Hrvatske kao društva i nas tiče jesam i dalje. I mislim da ne smijemo odustati sami od sebe. Prije svega, i preduvjet tom tzv. blagostanju u budućnosti jest da najprije sebe krenemo voljeti i poštovati.
Dakle, da razvijemo to samopoštovanje i vjeru u sebe jer je bez tih vrijednosti jednostavno nemoguće s nekim ciljem i vizijom upravljati procesima i stvarati dodanu vrijednost. To će se dogoditi definitivno, ali postoje bolji i lošiji načini. Ja ne bih, naravno, htio da se to dogodi, a da nas ostane jedan milijun, da izumremo, a da ništa nismo napravili. Ali da je to moguće, apsolutno je tako i to vidim svaki dan u razgovoru i suradnji s mnogim inovativnim startupovima, poduzetnicima, mladim ljudima, aktivistima,...
Zaista vam mogu reći, a imam međunarodnog iskustva, da nigdje na svijetu nisam upoznao toliko, u pozitivnom smislu, frikova kao što ih ima ovdje na stotinu stanovnika. Dakle, ljude koje se bave nevjerojatnim stvarima, a jednostavno nisu još prepoznati, ali će biti prepoznati.
Gospodine Lučiću, hvala vam na gostovanju u našem podcastu.
Hvala vama.
Hvala i vama na pozornosti, poštovani slušatelji. Naš gost bio je Ante Lučić, poduzetnik i konzultant u području ljudskih potencijala. Razgovor je vodio novinar Branimir Gubić. Lijep vam pozdrav.
Autor: Branimir Gubić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
