Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, lijep pozdrav. Ja sam Petra Begović, a u današnjem podcastu razgovaram s novinarkom Poslovnog dnevnika Lucijom Špiljak. Lucija, dobar dan i dobrodošli.
Dobar dan Vašim slušateljima i slušateljicama.
Lucija Špiljak diplomirala je kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija i prvostupnica je komunikologije. Tijekom fakulteta stjecala je iskustvo pišući za studentske portale i na praksi u jednoj televizijskoj kući. Svoj novinarski zanat brusila je na jednom zagrebačkom portalu, a posljednje 3 godine piše za Poslovni dnevnik. Iz bogatog iskustva izdvojit ćemo da je Lucija dobitnica nagrade za najbolju gospodarsku novinarku do 29 godina. Već godinu dana posebno je usmjerena prema IT sektoru. Lucija, na koji način mediji iz kojih nam dolazite obrađuju teme zapošljavanja mladih, odnosno kako pomažu mladima da se što bolje pripreme za tržište rada?
Dakle, Poslovni dnevnik, kao i ostali portali, prati i prenosi statistike o nezaposlenosti mladih, ali kao jedan specijalizirani portal na zbilja malom tržištu poslovnih medija u Hrvatskoj. Više smo okrenuti prema tome da idemo suprotno, da potičemo mlade, da naglašavamo da su mladi zapravo budućnost Hrvatske i da je važno pružiti im, što je više moguće, da nađu svoju nišu. Kod nas, primjerice, još 2014. postoji projekt „Hrvatska pamet Hrvatskoj“ koji je postao nacionalna akcija u sklopu koje potičemo mlade studente da prijave svoje projekte na natječaj za koje mogu osvojiti 10 tisuća kuna. Imamo nekoliko kategorija – inovativna Hrvatska, izvorna Hrvatska i financijaš. Ovdje je zapravo veliki broj mladih i počeo, primjerice Ivan Mrvoš koji je idejni začetnik pametnih klupa i direktor tvrtke Include. Danas je zbilja vrlo prisutan na svjetskim tržištima i HPH, „Hrvatska pamet Hrvatskoj“, jedan je od prvih natječaja na kojima je osvojio takvu nagradu. Uz to, imamo projekt „Iskustvo zlata vrijedi“ u sklopu kojeg mlade i studente s invaliditetom slabijeg materijalnog stanja spajamo s partnerima poslodavcima.
Dakle, želimo da i oni, kada u budućnosti dođu na tržište rada, da ne budu stigmatizirani u bilo kojem smislu i da se lakše snađu. Ja iz svog iskustva, kada svaki mjesec radim „Hrvatska pamet Hrvatskoj“ članke i trebam naći mlade ljude koji su poduzetni i koji rade vlastite projekte nikada nemam problema. Uvijek tu nađete ljude koji vam se sami jave, što je odlično, ili ljude koji vi nađete preko preporuke na Linkedlnu ili Facebooku i to je odlično. Zato mi, zapravo, ne želimo govoriti o tome, nezaposlenost mladih, nego zašto biti zaposlena mlada osoba.
Kakvo je Vaše još konkretno, dosadašnje iskustvo o zapošljavanju mladih? Što je Vama obično u fokusu i na koji način obično dolazite do informacija o potrebama mladih, njihovim teškoćama i izazovima s kojima se možda susreću?
Priče nalazimo na različite načine. Sad, nezaposlenost mladih nije tabu tema u javnosti, ali je to tabu tema kada njima priđete i pitate ih za to jer oni uvijek pričaju off the record o tim stvarima. Primjerice, imaju nekakvo loše iskustvo u nekoj kompaniji i oni neće o tome pričati javno i neće javno reći ime te kompanije, ali vi slušate ta iskustva i kada pitate želite li možda o tome kroz medije, boje se jako. Mislim da je to veliki problem, ta nejasna komunikacija između toga što kompanija traži i što kompanija nudi, a što nudi sama mlada osoba. Naravno, od vas se kao od mlade osobe traži da budete proaktivni kada dođete na neko radno mjesto i da se trudite i pokažete interes, ali mi novinari jako malo postavljamo pitanje što tvrtka nudi nekome.
Mi na konferencijama, intervjuima s poslodavcima, najčešće slušamo o tome kako traže proaktivnog radnika koji ima već nekoliko godina iskustva, što je zapravo i nemoguće ako ste tek student. Kada ste vi to iskustvo mogli steći, ne znam. Oni tu traže meke vještine, timski rad. Oni to očekuje od osobe koja mora pokazati interes, ali oni kažu da nude mentorstvo i dosta mladih izađu iz neke kompanije nezadovoljni jer nema više tog kadra koliko su ljudi zasićeni poslom, nekoga tko će sjesti s vama, pokazati kako se posao radi, koji su izazovi u nekakvom poslu jer vi morate iz neke kompanije izaći kao novija osoba, a ovako je osjećaj kao da su mladi zamjenjivi. Dakle, vi na kratkoročno uzmete neku osobu. Ta osoba nije toliko zadovoljna, a kompanija nije zainteresirana kako se vi osjećate, ionako će pronaći nekoga drugoga. To je glavni problem o kojem mladi pričaju, ali ne javno. Uvijek su poslodavci ti koji kreću pričati o nezaposlenosti i problemima, a ne da se prostor mladima. Tu smo i mi mediji dosta krivi, rekla bih.
Koje je rješenje za takav problem?
Rješenja su poput naših projekata. Da mladi dođu i da ovaj put imaju pravo glasa, da ih se pita zašto ste se prijavili na ovaj projekt, ali istovremeno jeste li do sada uopće imali prilike, koliko ste se do sada zapošljavali negdje. Nedostaje dosta jasne komunikacije. Problem je da ne postoji suradnja između države, javnog sektora i akademske zajednice, npr. Jednostavno to troje ne surađuje. Postoji dobra suradnja fakulteta koji nude praksu svojim studentima, ali opet država bi trebala dati resurse da tu bude jednostavno u nekakvoj širini. Dosta je težak problem. Mi pišemo uvijek pozitivne priče. Možda sam ja sretnica pa sam jednostavno uvijek okružena dobrim pričama, pa zvuči utopijski, ali bi to trebalo biti primarno, da država brine što s mladima.
Prema HZZ-u imamo 30 tisuća nezaposlenih mladih do 29 godina. To je još uvijek je problem. Opet, tu su dvije strane medalje. Imamo pasivne mlade i imamo aktivne mlade. I vi imate jednu osobu koja je ambiciozna u vašoj zajednici, onda kad pitate druge studente, nisu do sada ništa radili, nisu se previše zainteresirali... Mi mediji možemo pisati te dobre teme, ali njih nitko ne čita onda. Na kraju dana, vi birate sadržaj koji ćete čitati i medije koji su vam primarni. Ako je vama važno nešto drugo i ne želite se educirati onda dobijete. Jednostavno sam upoznala previše studenata koji su uključeni u različite udruge. IMA je student udruga koja odlično radi. Ako imate svoj projekt imate Plavi ured, imate ZICER koji se možete prijaviti, ACT grupa. Ako imate svoj projekt možete se bilo kome prijaviti. Dobit ćete i savjet i mentorstvo i to sve besplatno.
Ponekad se čini da mediji plasiraju informacije koje su im servirane, poput već spomenutih statističkih pokazatelja. Zašto se čini da te negativne teme prevladavaju?
Zato što su to najčitanije teme. Zanimljivo je da te teme ne komentiraju mladi. Dakle, članak bude objavljen na Facebooku, nebitno gdje, i ispod imate komentare nezadovoljnih starijih ljudi. Mladi se ne uključe uopće toliko u tu raspravu. Najgore je to što se to događa u vrijeme druge najveće krize s kojom se mladi suočavaju i tržište rada je u tom trenutku bilo zaista klimavo. Sad se već oporavlja, posao se može pronaći samo treba malo potražiti. Tu je ta pasivnost problem, opet spominjem. Servirano je ono što se čita i to je problem novinarstva općenito. Po klikovima vi vidite što vašu publiku interesira. Naravno da portal želi čim veću čitanost, i portali moraju od nečega živjeti.
Prema Google Analytics je jako tužna da nekada dobra vijest bude pročitana 50 puta, podijeli ju se 100 puta. Znači, nema smisla uopće. A druge vijesti koje su totalno banalne uopće što se tiče tog dijela, pročitane su 10 tisuća puta i podijeljene i komentirane još više od toga. Taj je problem onda i s mladima. U Hrvatskoj vlada, s pokrićem, to uvriježeno mišljenje da sve dolazi preko veze. Tu je veliki problem i zato mladi odlaze. Meni je bilo zapravo tužno kad sam radila sa srednjoškolcima koji imaju vlastite projekte kojima rade pozitivne promjene u svojoj zajednici i u većini slučajeva rekli su da žele svoje mjesto pod Suncem pronaći vani. To me rastužilo, ali opet drugi, dobro dosta manji dio, oni su rekli da žele ostati i da žele biti dio rješenja nekog problema jer većina ljudi traži problem u problemu, posebno mladi danas i izgovora previše. Da zaključim ovo pitanje, evo jedna cura rekla je da je Hrvatska dobro tlo, samo ga treba znati obraditi.
Jeste li možda izdvojili određene kriterije zbog kojih je osoba nezaposlena? Je li problem do prevelikih očekivanja nezaposlene osobe ili zahtjeva poslodavaca, možda ponude poslova koji se po regijama ipak jako razlikuju? Zašto osoba ostaje nezaposlena ako se nudi jako puno mogućnosti i prilika?
Dobro, to dosta ovisi o regijama. Valjda je centralizacija problem zato što se najviše toga događa u glavnim gradovima. Primjerice, ja sam Krapinsko-zagorske županije i znam da tu ne bih mogla pronaći posao koji mi odgovara i to je žalosno da je tako. Ovo što se tiče očekivanja poslodavaca i radnika, mladih radnika u ovom slučaju, dakle poslodavac očekuje od radnika da bude Katica za sve na početku i to je problem. Obećaju ti rad u velikoj kompaniji, nude ti iskustvo uz koje možeš učiti i napredovati. Oni traže da osoba bude motivirana, ali motiviranost nije samo slovo na papiru, nego tu osobu mora motivirati upravo poslodavac i onda mislim da je više problem toga da poslodavac nije konkretan oko toga što nudi jer su to samo riječi na prvom razgovoru za posao, a s druge strane osoba može imati previše očekivanja ako tek dođe s fakulteta. To je problem danas, posebno u tech industriji. Kao najviše su plaće u IT sektoru i svi sada očekuju da to budu jako visoke cifre, ali ako vi tek dolazite, nemate iskustvo od prije i nemate neku bazu, onda naravno da počinjete od neke osnovne plaće. Ako se vi dokazujete s vremenom vam ta plaća mora rasti, ako ne raste to je onda problem poslodavca.
Problem je to u firmama. Svi u medijima grade veliki, prekrasan imidž. To su uvijek dinamična okruženja za rad, kao što se to uvijek navodi u oglasima za posao, kao i redovita plaća, što je smiješno jer redovita plaća se jednostavno očekuje od kompanija. Vi dođete u to dinamično okruženje i na kraju ste vi u tom dinamičnom okruženju potplaćeni i umorni. Mislim da danas mladi rade jako puno. Ne znaju za što rade konkretno, za razliku od naših mama, tata, baka i djedova, a za to su često potplaćeni. Vi ostajte u nekoj tvrtki, a koliko sam ja shvatila osjećaju nekakvu sigurnost i ne žele to promijeniti. Najlakše je biti uljuljkan u neku stolicu. Znate da svaki mjesec primate plaću. Svjesni ste da puno radite, ali nećete to promijeniti jer eto možda je baš negdje rizik.
Danas svi očekuju puno od medijskih djelatnika. Trebaju biti informirani, educirati, objavljivati raznolike informacije, no svaka strana ima dvije strane medalje. Koliko je teško medijskim djelatnicima usko pratiti neku temu? Imaju li za to sustavnu podršku svoje medijske kuće?
Danas je mladim novinarima jako teško usko pratiti neku temu. Ja kada sam došla u ovdje tek, u Poslovni dnevnik, došla sam s humanističkog fakulteta. Nisam imala pojma o ekonomiji. Meni su prihodi, bilance bili stvarno strani i bojala sam se u tom trenutku, ali naravno, kao i svaki novinar imala sam iskustva od prije što mi je pomoglo i počela sam od nule. Vi pratite sve, sve industrije – prehrambenu, metaloprerađivačku, IT sektor nešto malo jer postoje ljudi koji su specijalizirani za te teme, a vi ste netko tko je mlad, ima energije, ima elana, želi raditi, želi se dokazati i to urednici vole. Dobro, vi krenete predlagati svoje teme, ali opet jako tu vrludate. Mladi novinari kad danas ostanu u takvom sistemu rada osjećaju jako puno zasićenja jer vi znate o svemu po malo, a ni o čemu konkretno. To je onda veliki problem jer vi izgubite interes,vi ste jednostavno umorni. Nakon nekoliko godina ne znate što znate.
Imala sam onda sreće pa je kolega otišao i ja sam preuzela IT sektor, koji pratim sada već godinu dana. To je još uvijek malo jer su u tom sektoru novinari koji prate 15 godina, a ja sam prije 15 godina dobila svoj prvi mobitel, nisam imala pojma ništa o IT sektoru i onda učiti. Sretna sam što mogu pratiti jednu određenu temu. Dobro, drugačije je u Poslovnom dnevniku. Vi se ne morate baviti svakakvim stvarima koje vama stvarno nisu važne i pisati tekstove na koje se niti ne želite potpisati. Ovo su teme koje stvarno i vas uče. Primijetila sam i sama da jednostavno vijesti koje su više žutilo ignoriram jer mi jednostavno nisu važne i ne vidim na koji način obogaćuju mene. Novinari su danas često umorni, potplaćeni, jako puno rade, trebaju se stvarno truditi. Imam sreće jer u svojoj kući stvarno imam podršku i što se tiče IT sektora i što se tiče predlaganja tema i da radim ono što mene privatno zanima i da kažem da nešto ne mogu, imaju u vidu da možda imam previše posla, da me možda nešto konkretno ne zanima, da nešto možda ne znam. Ekonomiju još uvijek malo teže. To mi je drago jer znam da to nije uvijek slučaj u novinarstvu, posebno danas. Velika je razlika prije deset godina, dvadeseti danas. Novinarstvo nema radno vrijeme i radni dan vam može završiti u suzama ili sa smijehom, pa sad.
Nadam se da će naša ova emisija ponuditi osmijeh i dati osmijeh ljudima na lice i da će ih usmjeriti da postoje različite informacije u medijima, samo trebaju odabrati pravi mediji i ono što im danas – sutra može pomoći u životu. Lucija, hvala na sudjelovanju u našoj emisiji.
Hvala Vama i lijepi pozdrav.
Do sljedeće emisije lijep pozdrav.
Autorica: Petra Begić
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
