Podcast možete poslušati na poveznici.
Poštovani slušatelji, srdačan pozdrav. Pratite još jedan podcast. U ovome podcastu razgovaramo s mladom poduzetnicom, odnosno s Ivom Kriste, mladom osobom koja je pokrenula svoj obrt. Inače, završila je geodeziju i nije se odlučila baviti svojom strukom, već je krenula u poduzetničke vode i umjetničke vode. Međutim, da ja ne pričam puno u samom uvodu, Iva dobar ti dan. Možeš li se za početak kratko predstaviti?
Dobar dan, ja sam Iva Kriste, dolazim iz Dubrovnika, ali živim i radim u Zagrebu. Kao što ste rekli, vlasnica sam obrta Diva i evo već tri godine bavim se izradom ilustracija, kaligrafijom i održavanjem radionica.
Zanimljiva je priča s obzirom na to da ste akademski građanin. Završili ste fakultet, završili ste geodeziju, jedno zanimanje koje je relativno traženo i gdje ste mogli rasti i razvijati svoju već postojeću struku. Međutim, Vi ste donijeli jednu odluku koja je za Hrvatsku netipična – ušli ste u potpuno druge vode. Počeli ste se baviti umjetnošću, otvorili ste svoj obrt. Možemo reći da Vam je to posao i izvor financiranja. Recite nam kako je došlo do te odluke da krenete u poduzetničke vode.
Ja sam, zapravo, pala zadnji ispit na diplomskom studiju. Imala sam diplomu i mogla sam nastaviti dalje i imala sam već neko iskustvo u struci, ali dosta mi je bilo teško to neko razdoblje i počela sam razmišljati želim li se baviti time, iako, evo, volim nekako svoju struku. U svim tim razmatranjima mi je nekako isplovila ljubav prema umjetnosti i prema slikanju i uz poticaj prijatelja odlučila sam početi nešto stvarati. Prvo za prijatelje i odatle je sve krenulo, od jedne male stvari.
Da si nastavila taj put geodezije, bi li mogla pronaći posao u struci? Koliko se zapravo nudi i traži taj posao?
Ja bih rekla da je dosta tražen.
Unatoč tome, Vi ste odlučili krenuti nekako svojim putem, presudili ste i išli ste u umjetnost. Odakle sklonost prema umjetnosti, prema slikanju? Kada je sve to krenulo, kada ste prepoznali taj talent?
Moram ovdje iskoristiti priliku da spomenem svog tatu. Uvijek kaže da ga nikad ne spominjem. Od njega je krenuo taj talent. Sjećam se dok sam bila dijete, on se uvijek bavio i slikanjem i izradom nekih skulptura i mene je to uvijek nekako fasciniralo. Stvarno sam od djetinjstva uvijek slikala i izrađivala razne stvari, uvijek je kroz osnovnu i srednju školu postojala ta neka ljubav prema umjetnosti, a ujedno me privlačio i taj matematički dio, zbog čega sam odabrala taj fakultet. To se nastavilo i na fakultetu, uvijek sam tražila nešto što ću raditi, neki hobi. Tako je došlo i ovo slikanje i kaligrafija.
Možete li se vratiti na trenutak kada ste presudili, kada ste rekli evo ja danas ulazim u jedan drugi svijet, dakle iz struke iz koje si se obrazovala u svijet da ćeš nešto sama pokrenuti? Kada je to točno bilo i kako su izgledali ti prvi dani?
Za mene je to bio dug proces. Mene je zaista bilo strah ići tim putem i znala sam da je to jedan baš velik korak. Nisam bila sigurna da ću ja to baš moći, ali nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, razgovora s ljudima koji su se možda odlučili na nešto slično i dosta podrške prijatelja shvatila sam da nikada neću biti sigurna da će to biti savršeno i da će neki trenutak biti savršen za to, nego sada ću krenuti i pristati možda učiti se usput jer nisam znala sve u tom trenutku. To je bilo negdje oko Božića 2018. godine, tada sam donijela odluku da je to put kojim ću sigurno krenuti.
Kako je reagirala okolina? Spomenula da su prijatelji dali potporu i neke savjete, ali kako je bilo s roditeljima? Kako su oni reagirali? Jesu li možda bili razočarani?
Moram priznati da su meni roditelji uvijek podrška bili, ali tada je i njima bilo teško prihvatiti da neću sada ići u struku i da ću tek tako pustiti diplomu i koju već imam, ali evo već sada, nakon nekog vremena, i oni vide da je to to. Stvarno sa svakim novim djelom koje radim i projektom kojim se bavim sve više njihove podrške primam.
Kako se snalaziš u administraciji? Često čujemo da je administracija u Hrvatskoj komplicirana i teška, da treba puno papira i papirologije. Kako osoba koja je u umjetnosti pliva u tim vodama? Jesi li nailazila na neke prepreke koje su ti bile teške, koje nisi mogla nadići ili je to samo neka predrasuda i priča da je u Hrvatskoj to toliko teško? Možeš li reći neka iskustva, pozitivna ili negativna?
Ima i jednih i drugih iskustava. Kao što ste rekli, to nije bilo nešto što je meni prirodno, ni s čime mi se bilo lako susresti. Morala sam učiti sve kako ide, što je uopće poslovni plan. Taj poslovni plan mi je bio jedna velika prepreka. Uopće nisam imala ideju kako da to uopće koncipiram, ali stvarno sam zahvalna što imam ljude koji su mi mogli pomoći. Čak je jedan moj prijatelj prije mene predavao papire za poticaje pa mi je on mogao ukazati na to što je njemu pomoglo da dobije, kako je to išlo. To što bih istaknula kao negativnu stranu jest nedovoljna podrška od strane HZZ-a, tj. neke informacije koje su bile možda ključne nisam mogla primiti tamo, ali opet, tu je postojao jedan Plavi ured koji je odgovorio na sva moja pitanja, pomogao mi je i s izradom plana, klasifikacijom područja mojeg djelovanja... i to ne samo na početku te prijave i osnivanja obrta, nego i kasnije kada sam imala neka pitanja oni su bili tu i uvijek sam mogla primiti dobre odgovore na ono što tražim. Tako da evo, uz pomoć prijatelja i tih nekih institucija stvarno je dosta lakše to bilo, iako stoji da je meni to često bio izvor frustracija jer nije nešto što mi je prirodno, već baš moram stati, raditi i učiti.
Gdje si čula da postoji poticaj od države? Maloprije si to spomenula. Je li to bilo komplicirano? Ipak, to je jedna posebna stvar kojom se dobiva novac koji treba pravdati. Možeš li ispričati par riječi o tome? Je li to bilo nešto što je posebno otežavajuća okolnost ili si ipak to nekako probavila bez većih problema?
Ja bih sada rekla da nije bilo većih problema, ali dok je to išlo bilo mi je malo teže. Ja sam za to čula od tog svog prijatelja koji je prije predavao za poticaje, koji je krenuo u rad radionica s djecom. Na početku me bilo strah uopće uzeti te poticaje baš zbog pravdanja i toga svega. Nisam znala kako to sve ide, što mogu i kako mogu, ali uz njegovu pomoć, moje informiranje dok sam radila – što uzimati, kako raditi, kako to pravdati. Imala sam dobru osobu koja me pratila na HZZ-u uz svo to predavanje dokumentacije, tako da su me i tu usmjerili. Mislim da jest to teklo glatko, ali sa svakom novom fazom se javlja strah kako će to ići, hoću li dobiti dobru povratnu informaciju, hoću li skupiti sve potrebne dokumente i to. Nije bilo možda jednostavno u to vrijeme, ali prošlo je sve i dobro je.
Lijepo je to čuti da je sve dobro prošlo i da se Vaš posao dobro razvija, kao jednoj mladoj osobi da je pošlo za rukom uploviti u poslovne vode u našoj zemlji. Možete li sada kratko predstaviti što Vi zapravo radite, koji je Vaš obim posla i čime se Vi zapravo bavite? Spomenuli smo da ste umjetnica, ali što točno u umjetnosti radite, koje tehnike koristite, čime ste inspirirani?
Ja sam, zapravo, krenula s radom isključivo ilustracija i kaligrafije. Radila sam vodenim bojama, ali to se onda nekako postupno razvijalo. Preko tih poticaja sam uzela sav potreban pribor, tako da sam počela raditi dosta i digitalno, što mi olakšava rad. Tako da sad svoje ilustracije radim digitalno. Iz tih ilustracija i kaligrafije onda su se razvili još neki proizvodi kao što su svijeće s natpisima ili bilo kakvo kaligrafsko ispisivanje po narudžbi, a osim toga držim i radionice slikanja i kaligrafije ili samo kaligrafije.
Nećemo, naravno, zalaziti u detalje, ali koliko ste zadovoljni primanjima? Koliko možete pokriti neke svoje mjesečne troškove, kao netko tko je ušao u svijet umjetnosti?
Trenutno sam zadovoljna prihodima, ali ne mogu reći da sam uvijek bila zadovoljna jer možda sam ja očekivala na početku neki veliki rast i da će meni dolaziti prihodi s neba, ali baš je trebao dug period da ja možda i prihvatim da jedan poduzetnički mindset, pa da i ja vidim da trebam tražiti načine gdje da i ja steknem ta primanja. Da vidim da i ja imam puno više toga za ponuditi i da bude različitija moja ponuda iz koje će se onda ostvariti i ti prihodi. Tako da, evo kažem, nisam uvijek bila zadovoljna prihodima, ali sada jesam. Još uvijek ne bih rekla da mogu od toga potpuno živjeti jer i radim na pola radnog vremena drugi posao, ali ide to prema tome i vjerujem da ću uskoro moći prijeći samo na to.
U svojem radu koristite društvene mreže. Oglašavate se putem društvenih mreža, gdje svi oni koji žele kupiti Vaše proizvode mogu to učiniti putem društvenih mreža, dakle aktivni ste na Facebooku, aktivni ste na Instagramu. Koliko je to zapravo važno da imate to sve u poslovnom svijetu, taj način komuniciranja s javnosti?
Meni to izgleda vrlo važno, pogotovo sada u ovo vrijeme. Ja sam imala dosta otpor prema tome u početku i imala sam osjećaj da neću nikako doći na ti s društvenim mrežama, ali sam shvatila da se baš kroz to može čuti moj glas i da ne moram ići kako drugi govore – slijedi ovaj algoritam, slijedi onaj algoritam i odgovarati na to, već baš pružiti nešto originalno preko toga i da je to baš jedna velika prilika za to.
U prethodnom ste pitanju spomenuli kako ste mislili da će to sve malo brže ići, ali ja bih se nadovezao da zapravo sve dobre stvari da se razviju treba proći vremena, tako i kod Vas, sasvim sigurno, treba proći određeno vrijeme kako bi došlo do napretka i do toga da to bude prepoznato u javnosti. U tom Vam smislu svakako želimo i puno uspjeha i strpljivosti, da to vrijeme što prije dođe i prođe kako bi mogli što široj javnosti predstaviti Vaše usluge koje imate.
Htio bih se nadovezati na sljedeću stvar, a to je surađujete li Vi sa sličnim osobama koje su prošle sličan put kao i Vi, dakle umjetnici koji su pokrenuli svoj obrt? Imate li kontakt i komunikaciju, dijelite li vaša mišljenja i iskustva u tom pogledu?
Da, svakako. Imam i prijatelja koji su dalje krenuli u poduzetničke vode, bilo umjetničke, bilo neke druge. Imam i dosta ljudi koje sam upoznala preko društvenih mreža i s kojima sam onda mogla komunicirati, koje sam možda mogla i ohrabriti i iz svog iskustva podijeliti što znam. To mi je baš jedan poseban trenutak kad ti nekome možeš pružiti što je netko pružio tebi i pomoći nekome da pusti strah i da krene u nešto novo, da se odvaži izaći iz okvira.
Jeste li požalili što ste napravili taj korak u životu, što ste krenuli prema osnivanju vlastitog posla i prema umjetnosti, a ne se zadržali s onim s čime ste krenuli, u čemu ste se obrazovali?
Stvarno nisam požalila. Bude trenutaka kad ne znaš kuda sve to ide pa misliš: „Joj, što mi je sve ovo trebalo?“ Zapravo, uvijek se nekako iznova oduševljavam za umjetnost i za lijepo i baš vidim da je to nešto što je moj poziv, a ne samo obrt ili običan posao. Vidim da sam pozvana donositi to lijepo i dijeliti i hrabriti, tako da s te strane nisam nikada požalila i puno je to novih izazova za mene. Ja sam kao osoba dosta narasla u ove tri godine, tako da nisam požalila.
Da, nije važno samo materijalno, već i da čovjek raste kao čovjek u tom smislu. Sami ste rekli, puno ste napredovali. Recite, jeste li pohađali kakve tečajeve, edukacije, kurseve s obzirom na to da niste akademska slikarica, da niste po školovanju slikarica? Jeste li imali potrebu za nekim kursevima, radionicama gdje možete steći dodatna znanja i iskustva.
Jesam. Što se tiče slikanja, sudjelovala sam na jednoj radionici koju je vodila slikarica Eva Vukina koja nas je učila neke osnove, a osim toga, ja kada sam krenula, krenula sam s nekakvim online tečajevima kaligrafije i onda sam dalje nastavila. Dok sam naučila osnove krenula sam upisivati nove tečajeve i nekako u kaligrafiju stalno ulažem i iznova se vraćam učenju.
Bližimo se kraju našeg razgovora. Puno toga smo mogli naučiti od Vas. Recite, što biste preporučili drugim mladima koji su u takvom iskušenju da naprave taj korak. Biste li im savjetovali da krenu u te druge vode ili da se čvrsto drže samo svoje struke koju su završili?
Ja bih rekla da ne mora svatko nužno ići u ove vode i uredu je ostati ondje gdje jesi. Ja recimo još uvijek volim svoju struku, ali ono što mi se čini najvažnije je baš ako osjećaš poziv i želju da ideš u to. Onda se ne trebaš bojati izaći iz okvira i ne trebaju te zadržavati te neke norme i ono što smo navikli raditi, već da se usudimo ispričati svoju priču kakva god ona bila.
Je li onda lakše biti geodet ili slikar na tržištu rada kada su u pitanju mladi?
Ne znam što bih rekla. Vjerojatno i jedno i drugo ima svoje izazove, tako da ja ne znam što bih rekla. Meni je draže trenutno biti umjetnik.
Draga Iva, to je bio naš razgovor. Hvala ti što si podijelila svoja iskustva o umjetnosti, o tome kako zapravo krenuti u poduzetnički pothvat. To je zapravo i jedan način umjetnosti, odvažiti se u prenesenom značenju. Hvala ti lijepa. Nadam se da svi oni koji su slušali da mogu nešto naučiti i odvažiti se i krenuti svojim putem i indirektno pomoći gospodarskom napretku naše zemlje i našeg grada. Draga Iva, još jednom veliko ti hvala.
Hvala Vama na pozivu.
Poštovani slušatelji, hvala što ste bili s nama. Nadam se da ste nešto novo naučili i da će možda i netko među vama biti potencijalni kandidat koji će krenuti iz jednog svijeta u drugi svijet kada su u pitanju profesija i znanje. Hvala vam lijepa i srdačan pozdrav.
Autor: Domagoj Trojanović
Projekt 'mimladi.hr - novo lice naslovnice' sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
