Koliko se u hrvatskim školama čeka na ugovor na neodređeno?
Foto: Unsplash

Podcast možete poslušati na poveznici.



Dobar dan, dragi slušatelji. Moje ime je Lovro Radeljak i u današnjem podcastu ću ugostiti Vladimira Begovića.

Dobar dan svima. Lovro me je predstavio: Vladimir Begović, profesor povijesti i danas ću podijeliti vrijeme s Lovrom te se nadam da će vam biti zanimljivo.

Hvala, Vlado. Krenimo onda s prvim pitanjem, najboljem od samih početaka. Kako to da si se odlučio postati profesorom?

Što se tiče samog mog odabira zanimanja, dakle, profesor povijesti, još od osnovne škole sam se nekako usmjeravao prema tome – istraživanju prošlosti. I dosta me toga zanimalo. Te i iz tog razloga i uz vođenje dobrih profesora u osnovnoj i srednjoj školi, usmjerio sam se na studij povijesti koji sam i upisao 2008. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Isti sam završio 2013. te bi u kratkim crtama to bilo to. Jednostavno, od samih početaka osnovne škole, negdje od 5. razreda, nekako sam se vidio u tome. Što sam bio stariji, ciše sam istraživao ta područja i tome se potpuno posvetio.


Znači možemo reći kako je povijest nešto što te već od ranijih dana zanimalo i u čemu si se vidio već u osnovnoj školi?

Općenito, zapravo me od 5. razreda dosta zanimala antička povijest i dosta sam se zainteresirao za to. Te kasnija razdoblja također. A onda sam došao u srednju školu i imao dobru profesoricu koja je još više pobudila interes za povijest. A to se nastavilo i na samom studiju. Tako da možemo reći da sam se od najranije dobi usmjerio na to.


S obzirom na sam poziv – biti učitelj, profesor (jer za to često kažemo da je poziv); kada si gaosjetio? Kada si znao da želiš podučavati mlade i biti dijelom njihovog obrazovanja i odrastanja?


Dobro pitanje. U srednjoj i osnovnoj školi te u početnim godinama studiranja proučavaš ono što te zanima te neka područja više istražuješ. No kada je došao diplomski studij i onaj odabir „nastavnički ili znanstveni smjer“ nekako sam se vidio u tome. Dosta sam čitao, volio sam raspravljati i pričati te sam odlučio uplivati u te vode. Mogu reći da nisam niti malo pogriješio te sam jako zadovoljan. Mogu reći da me posao koji obavljam ispunjava i na osobnoj i na profesionalnoj razini.


Baš lijepo. Ako se ne varam, završio si fakultet 2013.?

Da, u studenom 2013. Nakon toga sam se prijavio i na burzu te ubrzo započinju prva radna iskustva kao profesora povijesti.


Možeš li nam malo opisati svoj radni vijek od 2013. do danas?

Od 2013. do danas, znači već ukupno 8 godina, radim na određeno, kao zamjena. Mislim kako i s tim mogu biti zadovoljan jer sam kroz taj radni vijek promijenio i nekoliko škola. Svaka škola nosi određeno iskustvo i čini te boljim i profesionalnijim te se samim mijenjanjem škola možeš prilagoditi učenicima u smislu da nisu svi učenici isti. To je jako korisno iskustvo.


Znači kroz ove se godine još nisi zaposlio na stalno. Znam kako je o stvarno izazovno i možeš li nam reći kako se nosiš sa time? Bi li se volio možda skrasiti u jednoj školi na neko duže vrijeme?

Sigurno da bih se volio skrasiti na duže vrijeme u jednoj školi. Trenutno sam već 4. godinu u IX. gimnaziji. Što se pitanja tiče, već sam i u prethodnom odgovorio kako mislim da mogu biti jako zadovoljan što radim i što sam na tržištu. Svaki posao je novi izazov za sebe: morate se truditi i dokazivati te dati najbolje od sebe. Zapravo mislim, unatoč tome što nemam posao na neodređeno, da mogu biti jako zadovoljan u smislu napredovanja, stjecanja novih iskustava te mislim kako me možda upravo i to razdoblje koje radim kao zamjena priprema za buduće izazove.


Što se tiče tvojeg rada u više škola, što bi istaknuo kao glavne prednosti? Osim ovoga što si već rekao.

Da svaka škola nosi nešto novo i nešto drugačije te se upoznajete sa širokom paletom mogućnosti učenika. Ovisno i o tipu škole, strukovna ili gimnazija, negdje učenici budu više zainteresirani, a negdje manje. Mislim kako je jako dobro što sam radio i u strukovnoj i u gimnaziji, gdje sad isto radim, jer se kroz taj period upoznate i s raznim tipovima učenika. Imate škola u kojima morate više motivirati učenike, s kojima morate više raditi te onih gdje su učenici samostalniji te je to neka glavna i osnovna razlika među školama. Mislim da, ako netko voli svoj posao, uvijek se svemu prilagodi te mu ne bi trebao predstavljati problem raditi bilo u strukovnoj, bilo u gimnaziji.


Možeš li nam iz svojeg iskustva reći malo o razlikama između strukovnih škola i gimnazija?

U gimnaziji su sigurno učenici više motiviraniji te imaju izraženiju crtu znatiželje te žele bolje ocjene. Što se strukovnih škola tiče, učenici budu uglavnom motivirani, ali neke treba malo više motivirati. Možda nije toliki naglasak na ocjenama već na tome da odradiš s njima što imaš, nastojiš ih motivirati i pobuditi interes, te ako kod nekih to i uspiješ, budeš jako zadovoljan učinjenim. Dok s druge strane, u gimnazijama su učenici motiviraniji, samostalniji, imaju više upita te su više zainteresirani za stjecanje novih znanja. Govoreći o povijesti, naravno.


Je li bi onda rekao da ti je lakše raditi u strukovnoj školi ili gimnaziji? Znam da, kada smo jednom prilikom pričali, kako si rekao da te jedan razred u strukovnoj školi toliko prihvatio da je bilo malo i emotivno kada si odlazio.

Da, nisam imao problema ni u strukovnoj niti u gimnaziji. Sve je stvar prilagodbe, razgovora s učenicima i nastojanja da nekako doprijete do njih te da ih motivirate. Samim time dolazi i do boljeg odnosa između profesora i učenika. Na taj način zadobijete i njihovo povjerenje, oni vas prate u onome što radite, povežete se te je, naravno, svaki rastanak težak kao i ovaj što ste sad maloprije spomenuli. Bude dosta emotivno, ali mislim da je to sve stvar i školovanja i odrastanja.



Vratimo se sad malo na tu nesigurnost oko zaposlenja, tj. na činjenicu da si još uvijek na radu na određeno, a nedavno si osnovao i obitelj. Možeš li reći je li ti bilo teško suočiti se s tim izazovom, jesi li se teže odlučio ili to nije imalo utjecaja na taj dio tvog života?

Jako dobro pitanje s kojim smo se moja supruga i ja isto suočavali. Sa suprugom sam bio u dugogodišnjoj vezi koju smo okrunili brakom. Što se tiče samog zasnivanja obitelji, da smo čekali posao na neodređeno, ili moj ili njen, mislim kako bi još i danas bili dečko i cura. Odlučili smo, zajedno smo u tome i međusobna smo si podrška. To je bio naš odabir te se nijednom nismo oko toga dvoumili. Vrijeme je pokazalo da nismo u tome pogriješili jer smo dobili i sina Andriju koji je još više okrunio naš brak i našu obitelj.



Lijepo svjedočanstvo. S obzirom da sa suprugom živiš u Zaprešiću, a radiš u Zagrebu, možeš li nam opisati kako je to živjeti u jednom gradu, a raditi u drugom?

To su isto česta pitanja s kojima se susrećem. Meni je škola javnim prijevozom udaljena 25 - 35 minuta, nekad malo duže zbog jutarnjih gužvi. Mislim da rad u jednom gradu, a boravak u drugome ima svoje određene prednosti. Mislim kako Zaprešić puno toga može ponuditi, pogotovo mladim obiteljima, te da ima puno mogućnosti. Što se posla tiče, mislim da ne treba na to gledati na način da, ako nisi dobio posao u svome gradu, da se moraš tu i zadržati. Mislim da smo svjedoci kako je svijet jedno globalno selo gdje svi putuju i rade te mislim da nisam jedini takav slučaj te u tome ne vidim nikakve nedostatke već samo prednosti.



Kada smo kod nekih geografskih lokacija, ti si rodim iz Cerne, iz Slavonije. O Slavoniji, nažalost, zadnjih godina slušamo vezano uz iseljavanje… Imaš li ti možda neki plan ili želju vratiti se živjeti u Slavoniji s obitelji?

Da, često smo svjedoci brojnih priloga i novinskih tekstova vezanih uz to kako je Slavonija mjesto iseljavanja. Mislim da se situacija uz to malo poboljšala te da se ne odlučuju više čitave obitelji odlaziti. Svatko je tvorac svoje sreće te zna gdje će mu biti najbolje. Slavonija se često spominje uz iseljavanje, ali smatram kako se to zadnjih godina smanjilo. Što se drugog dijela pitanja tiče, nikad ne znate što život nosi. Supruga i ja često razgovaramo o tome i, ako se danas-sutra otvori ili meni ili njoj mogućnost oko zaposlenja, možda ćemo onda i gledati u tom smjeru da se preselimo u Slavoniju. Kako sada stvari stoje, u Zaprešiću smo, a dalje ćemo još vidjeti.


Znači tu ste zasad pustili korijenje?

Zasada da i mislim da će tako i biti.


Vratimo se malo na mlade kojima predaješ. Možeš li ocijeniti današnje mlade koji će isto tako brzo doći na tržište rada: imaju li ti mladi ljudi usađene prave vrijednosti prema radu i poslu?

Gledajte, sve vam polazi od doma. Ako netko ima usađene takve vrijednosti od doma, naravno da će to pokazati u školi. Na nama u školi jest da ih motiviramo i pripremimo za samo tržište rada. Današnji su mladi jako znatiželjni i imaju puno upita. Mislim da žive u dobu u kojem im je sve dostupno te vrlo lako mogu doći do informacija koje ih zanimaju. Neki to jako dobro koriste, a neke trebate potaknuti i usmjeriti. Ali kao što svatko od nas ima svoje interese, tako će i među učenicima netko imati veći interes za matematiku, a netko za povijest. Netko će, dakle, biti motiviraniji za jedan predmet te se to u njihovom školovanju i primijeti, pogotovo što se ocjena tiče. Fo ih i usmjerava kasnije na tržište rada. A o generacijama kojima predajem mogu istaknuti da su motivirani, znatiželjni, dosta ih toga zanima te imaju puno pitanja, a na sva ta pitanja im ponekad ne možete dati odgovor.


Imaš li možda neki savjet za mlade koji se isto vide kao profesori povijesti u budućnosti ili generalno kao profesori?

Da ne odustaju od toga ako se u tome vide. Možda će i biti dana, kao i kod mene, da se nađete suočeni s time da ne možete naći zaposlenje, ali uvijek treba koliko-toliko ostati pozitivan, u smislu da treba vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Nikad ne znate kada će vam se koja vrata odškrinuti i kada ćete dobiti priliku da se dokažete i, u konačnici, ostvarite svoje snove.


Odlično. Hvala ti, Vlado, na ovome razgovoru. Hvala i vama, dragi slušatelji, što ste bili s nama. Do drugog puta, lijepi pozdrav.

Hvala na pozivu i doviđenja



Autor: Lovro Radeljak





Projekt 'mimladi.hr - novo lice naslovnice' sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.

Skip to content