Podcast možete poslušati na linku.

Poštovani slušatelji, dobrodošli u podcast emisiju 'mimladi.hr – novo lice naslovnice' koju sufinacira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Moje ime je Matej Sunara i danas ćemo razgovarati o radu u kreativnoj industriji i o umjetnosti, te kakve prednosti i mane imaju takva zanimanja. Evo tko je današnji gost.

Rijetko tko se može pohvaliti s dvije diplome u ruci, pogotovo ako dolaze iz dijametralno suprotnih zanimanja. Magistar farmacije na scenu Umjetničke akademije u Splitu prije 4 godine postavio je diplomsku predstavu „Roko i Cicibela“ te je ovim Smojinim komadom stekao titulu magistra glume. I danas je predstava aktualna i približava se gotovo 100. izvedbi.

Osim kazališne glume, naš gost je ostvario uloge i u filmu, u serijama, snima reklame, režira predstave, vodi amaterska kazališna društva, okušao se u radijskom novinarstvu, radi kao klaundoktor, voditelj je programa raznih manifestacija, a usto je i strastveni bivši košarkaš. Njegovo ime je Ivan Baranović. Ivane, jel' to to?

To je to, ukratko. Dosta toga si naveo, mislim da je to to.

Sažeo sam u 30 sekundi sve poslove koje radiš.

Da, ili bar one neke stvari s kojima sam se bavio. Nekima se sada malo više bavim, ali to je to, u principu.

Ali sve si isprobao. Da našim slušateljima približimo zašto je Ivan pogođen gost. Prošle godine Ivan je osnovao umjetničku organizaciju kazališnu družinu „Ritam igre“. Je li tako?

Je. Zapravo, prošle godine smo se počeli još više i intenzivnije baviti produkcijskim radom, tj. pisanjem projekata i natječaja, prijavljivanjima na grad, ministarstvo i županiju. Ali mi zapravo djelujemo od kraja same 2018. / početka 2019. kao nezavisna umjetnička organizacija, odn. kazališna družina.

Baš sam to išao iduće kazati zašto si mi ti idealan gost - zato što nisi običan glumac da radiš u kazalištu, nego si glumac-poduzetnik.

Da, priznati sam samostalni umjetnik od početka 2020. pa bi u principu to trebao biti status poduzetnika u kulturi. To je u biti neka pozicija da sam sebi priskrbljuješ posao, namjestiš sam sebi posao, nađeš ga, ostvariš ga i na ugovore bruto, neto, sve što mora ići i prikazati se na pošteni način.

Ti si glumac na tržištu rada.

Upravo to, ukratko.

Zašto baš glumac na tržištu rada? To je meni zanimljivo jer većina ovih podcasta, emisija i drugi medijski sadržaji bave se promocijom raznih zanimanja i poticajem mladih da upišu IT industrije, nove tehnologije, farmaciju, medicinu i svugdje gdje ima posla. Zato sam uzeo nešto dijametralno suprotno, odn. nije gluma sada nešto toliko pouzdano da će moći živjeti, ali, eto, vidiš da se može.

Pa može se. U principu još pogotovo ovisi u kojem gradu. Nije isto bavio se ti generalno glumom ili pogotovo kao samostalni umjetnik freelancer u Zagrebu ili u Splitu. Nije ista stvar. U Splitu je malo manji prostor... Mislim na produkciju, stvari koje već postoje pa da te netko pozove na posao za raditi. Kao što sam ja odradio kroz klaunove-doktore, kroz neka određena radija ili slično. Ali Split, i generalno Dalmacija, ima jedan širi, divlji prostor gdje ti možeš sam. Vlastiti si agent i dogovaraš, recimo kroz predstave.

Mi imamo te predstave koje ja dogovaram. Zoveš turističke zajednice, zoveš kulturna ljeta, zoveš kulturne ustanove i pogađaš se za cijenu. I koliko god da je nesigurno, jer naravno da ti nitko ne garantira da ćeš ostvariti ikakav posao, ikakvu gažu, ikakvu predstavu; ali s druge strane je širi prostor. Pogotovo što kod nas niti nema baš puno samostalnih niti umjetnika niti nezavisnih kazališta ili umjetničkih organizacija. Mislim da u cijeloj Dalmaciji ima sve skupa 3 nazavisna kazališta.

Istina, Zagreb ima velike producentske kuće, a što Zagrebu fali? Zagrebu fali kreative. I onda često kad čitam tko je dobio natječaje, velike poslove – zagrebačka firma. Tko u njoj radi? Sve Splićani.

To je, da, klasika. Ako nisu Splićani, onda su Hercegovci. Istina,...

Spomenuo sam da si završio farmaciju, jednog od najtežih fakulteta u Hrvatskoj. U farmaciji posla ima. Jedno je od rijetkih zanimanja u kojem možeš mijenjati posao kada ti dosadi. Eto, dosta mi je, neću biti predstavnik pa ću malo u ljekarnu, pa neću to pa ću u bolnicu,...

Istina. Zdravlje je danas nikad cijenjenije. Uvijek je cijenjeno, a danas nikad cijenjenije tako da posla u farmaciji ima, sigurno.

I zašto si ti upisao farmaciju? I zašto si po završetku farmacije, odustao od tog poziva i otišao u glumu?

Pokušat ću bit sažet i ne puno komplicirati. Na neki način, ja kao bivši košarkaš, sportaš, sam uvijek bio naklonjen društvenim događanjima i društvenoj angažiranosti. Volio sam organizirati naš klub Adriatic koji i dan danas egzistira kroz, nekad pro-em, a danas kroz gradsku amatersku divlju ligu. Među nas par bio je jedan od organizatora, osoba koja je okupljala ljude, dogovarao roster i sl. I nekako kada sam otišao u Zagreb studirati farmaciju, nakratko sam se prekinuo s njima družiti i igrati ligu. Taj društveni dio mi je jednostavno nedostajao.

Znači, napreduješ na fakultetu, treća, četvrta si godina, više ne treniraš jer je fakultet težak i ne možeš uskladiti obaveze, a s druge ti strane i dalje nešto fali. Sam shvatiš da više ne možeš biti košarkaš. Možeš igrati ovako iz neke zafrkancije, ali to više nećeš igrati na ozbiljan način. Tu se već kvalificirat za nekog trenera ili sportskog novinara, što me tada jako ufilmavalo i pucalo... I dan danas mi je to možda i dječački san, tko zna, možda jedanput odraditi neki prijenos za neki sportski event. Ali uglavnom, u svakom slučaju, taj dio mi je nedostajao.

Oduvijek sam volio, ne znam, Monty Python. To mi je bila nekakva prva poveznica s glumom: Monty Python, audicija ona nekadašnja Top lista nadrealista, volio sam komediju ili filmove Robina Williamsa, Velo misto, Malo misto,... To su bile stvari koje sam strašno kao dijete obožavao. I tu sam počeo kužiti kako neki taj dio počinje kod mene više cirkulirati, raditi i funkcionirati, i kako bih se, ako već ne mogu biti košarkaš ili u sportu, volio baviti kazalištem kojeg sam promatrao kao timski rad, timski sport, mi na sceni igramo kao na terenu nas pet, a nas sedam tamo na klupi, i svi smo jedan tim. Tako i u kazalištu svi mi igramo, putujemo i živimo od toga.

Na neki način, dogovor s mojima je bio da završim farmaciju pa da onda pokušam upisati glumu. Vjerojatno su mislili da ja to neću niti ići upisati, a niti upisati. Al' eto, ja sam iz drugog pokušaja u Zagrebu. Prve godine nisam prošao, dogodine sam u Splitu prošao i onda se počeo baviti glumom.

A u ljekarni se ne možeš zamisliti u timskom radu? Sa kutom tamo da se vidiš iza pulta...

A to ne mogu. Prehiperaktivan sam. Ne bih ja to mogao. Bit ću fin, ali ja mislim da bi to nakon nekog vremena išlo u John Cleesea u Fawlty Towersima. Bilo bi puno fragilnosti i svih nekih pristojno ranjivih momenata. Tako da, ne... Mogao bih raditi kao predstavnik i takav neki dinamičan posao, to da.

Tu ima i malo glume.

Naravno. Tu je gluma i sve i svašta je gluma i u ljekarni, ali samo je u ljekarni to ono statično – ja sam tu to, a ovo je ipak... Ne znam. Mene još, zasad, ne drži toliko mjesto, tako da mi je to... Kada bih radio u farmaciji, najrađe bih se u tome vidio.

Daj mi reci, kada si došao na prijemni iz glume, gleda te ispitna komisija. Znamo da je težak prijemni ispit za glumu za upasti u Akademiju i malo se ljudi upisuje. Što su ti oni rekli? Dolazi magistar farmacije studirati glumu. Kako su te pogledali?

Da... Znam da sam imao kao neku šalu ili pokušao biti duhovit. To je kao razgovor za posao. I onda nešto u stilu kao: „Pa evo mene tu. Završio sam tu farmaciju pa tu sam među vama kontajući da ćete me vi shvatiti. Imam neke stvari, egzistencijalna razmišljanja i tako te ne znam jeste li vi prava adresa za to.“ Netko je od njih rekao kao, ne mogu se se sjetiti tko: „Može, moguće da smo mi prava adresa. Recite što ste spremili.“ I tako, dobro su primili. Dapače, ništa loše.

I završio si i fakultet. Nije ti odmah bilo bajno. Nije ti ni sada bajno, ti si na tržištu, zarađuješ svoj kruh, ali ajmo reći pristojno živiš. Na početku ti nije bilo bajno... Jesi li razmišljao da se vratiš u struku?

Naravno da jesam. To bogatstvo izbora s jedne strane, koliko god da je dobro, toliko može biti mana u tim nekim okolnostima, jer vrlo lako ulaziš u egzistencijalne bitke. Biti ili ne biti? Should I stay or should I go? Dal' ostati tu ili ići nazad, i tako dalje. Što nije dobro jer se zakopavaš u mental i ne reagiraš, te propuštaš toliko momenata i nisi svoj. Bar ono što ja vjerujem jest kako čovjek generalno u životu treba pratiti ritam cjelokupne igre da jednostavno reagira u datom momentu na pravi način.

Još druga stvar koja je možda kod nas u Splitu dosta problematična jest kad je nas samostalaca malo. Jer da je nas više, koliko god da bi mi bili i međusobna konkurencija, nekako bi i surađivali i našao bi nekoga da odradiš neki projekt. Vrlo malo ih je i ljudi jednostavno, mimo institucionalnih kazališta ili medija gdje se zaposle, ne žele raditi ništa. Nakon nekog vremena uđu u jednu učmalost, u ono „imam plaću i briga me“ i što kažu „prst u uho i pivaj“.

To mi je bilo jedno od idućih pitanja, vratit ćemo se na to. Ti slijediš i radiš svoje snove. Riskirao si – isplatilo ti se. Što misliš, jesu li danas mladi spremni na takav rizik da slijede svoje snove nauštrb sigurnosti? Profesor medicine mi je rekao jedan podatak, kako je glavni razlog zašto mladi danas upisuju medicinu nije taj što osjećaju životni poziv da pomažu ljudima ili što vole raditi u bolnici, nego – novac. Doktori dobro žive.

Na neki način upravo si mi dao sada neki šlagvort, jer meni moja gluma zapravo je poziv, i u krajnju liniju, time se rukovodim. Jer zašto bih pored farmacije išao, kako kažu, pored pogače tražiti još kruha? Tako da je poziv i time se rukovodim i bavim, tražeći te poslove i u Crvenim nosovima klaunovidoktorima, ili bilošto što radim smatram da čovjek, kroz ona znanja koja ima, treba širiti pozitivu i činiti dobra djela. A situiranost, sigurnost, sredstva dođu sama od sebe ukoliko pošteno radiš svoj posao. Jednostavno sam uvjeren u tu priču i nitko me ne može u tome razuvjerit.

Ne znam, moguće je da je danas takvo i vrijeme i, generalno gledano, uvijek je neko vrijeme gdje ljudi gledaju sredstva i novac. Moj neki savjet može biti samo: uvijek snovi, uvijek entuzijazam, odgovornost, rad, rezultati dođu, a dođe onda i sigurnost. Nije istina da trebaš baš nužno gledati samo sigurnost i da će tek onda doći. Mislim kako je čovjek bez snova, u principu, mrtav čovjek.

Za mlade koji slušaju, koje su prednosti, a koje su mane freelancanja?

Mana je upravo ovo čega smo se dotakli – sigurnost. Nisi siguran, nemaš stalna primanja, svaki mjesec nemaš plaću. Mana može biti to što možda neki vole da im drugi kreiraju raspored pa da on samo izvršava. Imaš slobodu koja može biti i mana i vrlina. S moje strane gledano, sloboda je vrlina. Znači, kao zadaće po slobodnom tempu, ti sam sebi kreiraš put i imaš široko polje. I kreneš. To je vrlina, što si potpuno svoj i nitko te ne može maltretirati. Ako ti netko krene komentirati, evo konkretno za moj posao kako glumim, ja se zahvalim, ali mislim po svome. I to je to, vrlo jednostavno.

S druge strane, kad si svoj, ne pristaješ tako lako na neke kompromise koji su za tebe poprilično loši i pogubniji, ne pristaješ na to da te netko vara na bilo koji način (moralno, novčano) i tu se vraćamo na onu sigurnost. Jednostavno ne pristaješ na to jer te, u krajnjoj liniji, odgojila i obitelj, i Crkva i ulica, ili netko tko ne vjeruje u Crkvu, odgojio ga je moral/etika, neka predodžba o moralu/etici. I valjda dobro znaš što je loše, a što dobro. I netko ti može potpuno rušiti taj sustav vrijednosti, a ti kao slobodnjak apsolutno možeš ne pristati na to. To je recimo jedan od benefita.

Sigurnost i umjetnost. Je li ta sigurnost pretjerana? Taj naš mentalitet kako se treba zaposliti u državnu firmu, koji prevladava i kod glumaca i umjetnika kako se treba uvaliti u kazališta, galerije i muzeje; je li to naštetilo kulturi te proizvelo nekakvu učmalost da se ljudi upuste u „imam sigurna primanja, pa ne moram se sada boriti za uloge i maksimalno truditi jer ionako plaća stiže.“

Po mom mišljenju, utjecalo je negativno na generalno društvo, ne samo na kulturu ili kazalište. Ja znam kod svog prijatelja (dok su još naše rasprave imale svrhu jer sad kada imaš familiju ili djecu više ni ne ulazim u takve rasprave) i vidim koliko ljudi završi npr. pravo, ekonomiju, farmaciju, nebitno, i piče film te sigurnosti, ne videći toliko tih super momenata... Jer s jedne strane, ok, nisam ja generalno protiv toga da se čovjek zaposli i da je na sigurnoj plaći, ali da sa strane ipak želi nešto kreirati po svome. To je nešto što je pogubno u tom, što si ti naveo, sustavu vrednovanja gdje je samo, samo i samo „biti siguran“. Jer to je totalno krivo...

I sad im je i korona došla na vulej: „Eto, mi smo sada sigurni.“

I „što sam ti govorio“ i te priče. Ali ja pokušavam i u doba korone raditi najnormalnije. I dapače, ovo ljeto, konkretno kroz gostovanja, mi smo imali 22 predstave. Čak nikad bolje i prije korone.

Jesu li se glumci koji su u kazalištu opustili? Ono, nemaju toliko motiva za biti maksimalno kreativni kad je plaća tu.

Tako je. Po meni, to je čak i problem prijelaza iz bivšeg sistema u te neke kapitalizme i sl., gdje još vlada neko razmišljanje kako je gluma jedan specifičan posao unutar kojeg glumce treba tretirati na način, ne daj Bože, kao neke s posebnim potrebama. Što s jedne strane ispadne tako i onda kao, on je na plaći i to trebam shvatiti kako on to radi. I sve je to jasno, ali mislim da samim time sami sebi činimo medvjeđu uslugu jer, možda neku osnovnu plaću moraš imati, ali ipak da se vrednuje rad, mislim da bi koristilo i njima. Mnogi ljudi tu zbog nerada, izbjegavanja rada i plaće, zapravo možda odlaze i u ovisnosti, krive pristupe životu, tj. drugačije od onoga što ja smatram da bi trebao biti neki ispravan i pozitivan put.

I za kraj, poruka mladima kojima je san raditi u kreativnoj industriji ili u umjetnosti, a boje se.

Ma nema straha. Strah je najgora stvar generalno. S čim god da radiš, svi se plašimo. Plašim se i ja, i treba na tome i raditi. Disati. Uvijek tjelovježba nije loša stvar, trčanje i izbaciti to iz sebe. I slijedi svoje snove. To je to.

I još jedno – projekti? Da najavimo nešto što imaš. „Roko i Cicibela“ smo spomenuli...

Tako je. U kazališnoj družini „Ritam igre“ dosad smo izbacili „Roka i Cicibelu“, 63 izvedbe do sada. Onda jedna komedija „Zavodnici“, nastala u koprodukciji s Gradskim kazalištem „Mali princ“ iz Omiša. Kolegica Ivana Župa i ja smo glumili u toj predstavi. „Ženici“, Pere Eranović i ja, po tekstu Ilije Zovka. Također, surađivao sam s glumcima-amaterima u Imotskom i Pučkim otvorenim učilištem Imotski najviše kroz „Hasanaginicu“, što na neki način isto je suradnja Ritma igre.

Imamo i neke nove stvari. Imamo radionice komunikacijskih vještina koje nam se čine kao jedna zanimljiva stvar. Imamo novu predstavu u planu, ali ne bih još htio reći koja je dok potpuno ne riješim autorska prava. To je bitna stavka, da ne bih ja ovdje sve najavio. Ali kolega Siniša Novković i ja bi trebali na tome raditi. Jedna komedija. I jedna dječja predstava o Hajduku bi se trebala izrealizirati što je potpuno autorski rad.

I onda nek netko kaže da nema posla.

Pa, čuj, nema... To su sve ideje pa ćemo vidjeti.

Ivane, hvala ti što si gostovao u našem podcastu.

Hvala lijepa na pozivu.

Bio je to Ivan Baranović. Čujemo se idući mjesec u novom podcastu sa novom zanimljivom pričom. Do slušanja.

---

“Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.