Poscast možete poslušati na linku.
Lijepi pozdrav. U današnjem podcastu razgovaram s Franom Peterlinom, hrvatskim odbojkašem i višegodišnjim reprezentativcem o izazovima i prednostima profesionalnog bavljenja odbojkom. Dobrodošao, Fran.
Još bolje vas našao. Hvala na pozivu.
Danas ćemo se dotaknuti tvojih početaka profesionalne karijere, igranja u inozemstvu, studiranja, osnivanja obitelji, planovima nakon karijere,... Spreman?
Spreman sam. Nadam se da ću imati što za reći.
Sigurno hoćeš. Krenimo. Kada si shvatio da bi se mogao profesionalno baviti odbojkom?
Na početku sam trenirao puno sportova i sport mi je bio samo zabava te nikad nisam mislio da ću se profesionalno baviti njime. To je sve nekako došlo spontano. Krenuo sam prvo sa plivanjem u osnovnoj školi, pa rukomet, košarka, da bi na kraju došao u odbojku. Tu sam krenuo nekakvim normalnim tokom. Zapravo sam trenirao da si ispunim vrijeme, da se bavim nekim sportom i nisam to gledao s nikakve profesionalne strane kao što možda djeca danas gledaju kako bi dugoročno imala neki benefit od toga. Ja sam samo trenirao i to je to.
Sa 17 godina sam prešao u seniorsku ekipu Mladosti i tada sam vidio da možda imam neki talent za odbojku i da bi se možda mogao baviti odbojkom. Tada sam već i pohađao sportsku gimnaziju te mi je to pomoglo budući da sam mogao više trenirati, više od nekih drugih koji su pohađali neke druge škole. Ta je škola namijenjena za sportaše i izlazi im u susret kako bi mogli više trenirati, pohađati natjecanja, dogovarati se s profesorima vezano uz odgovaranja, ispite,... Tako da sam možda sa 17, 18 godina vidio da imam neki talent i da bi ga mogao razviti i umnožiti.
Odlično. A kakvi su bili ti počeci s financijske strane? Kakav ti je bio prvi ugovor?
Realno, to je odbojka. I to je odbojka u Hrvatskoj. Sjećam se prvog ugovora i to je bio stipendijski ugovor u Mladosti. Mislim da je bilo 1000 kuna i tada je odbojka bila na niskim granama i ti novci nisu bili redovni. Tako da nisam mogao baš računati da ću svaki mjesec imati 1000 kuna u džepu, ali na kraju se sve to nekako iskompenziralo tako da sam zadovoljan. S vremenom je taj ugovor rastao, naravno, ništa konkretno, ali tek sam značajnije financijske benefite od odbojke vidio kada sam prvi puta otišao u inozemstvo.
Kada si prvi puta otišao u inozemstvo igrati, koliko si godina imao i kakvo ti je to bilo iskustvo?
Prvi sam put u inozemstvo otišao s 19 godina. Zapravo sam tu imao sreću jer sam bio u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske i tamo me vidio trener iz Švicarske, jednog švicarskog kluba, koji me pozvao da dođem i nastupim za njegov klub. Što se tiče ugovora, bio sam tada prezadovoljan jer sam imao 19 godina i imam prvi profesionalni ugovor. Tako da sam bio prezadovoljan sa svime većim od 1000 kuna koje sam imao u mladosti. Što se tiče Švicarske, to je odlična zemlja i zbilja odlični ljudi. Svi su topli. To je bio neki obiteljski klub u kojem su ljudi voljeli igrače, pomagali i volontirali. I stvarno sam se osjećao kao kod kuće. To mi je bilo jako važno zato što sam imao 19 godina i tek sam se prvi put zapravo otisnuo u svijet.
Možeš li malo usporediti pristup klubova prema tebi kao igraču u Hrvatskoj, Švicarskoj, Grčkoj i Sloveniji? Drže li se svi ugovora kako bi trebali?
Eto, kao što si nabrojao, igrao sam u Hrvatskoj u Mladosti, u Švicarskoj dvije godine, u Grčkoj jednu godinu i sada mi je ovo četvrta godina u Sloveniji. Rekao bih da su Švicarci, kao što se za njih kaže, točni kao sat te kako se dogovoriš - tako će i biti. Nema tu nekih podvala, figa u džepu i sl.
Što se tiče Slovenije, stvarno nisam imao problema. Bio sam u dobrom klubu koji je bio lijepo posložen, stvarno su se ljudi brinuli o meni te sam tamo imao sve kako sam se i dogovorio. Primanja su bila dobra te stvarno nemam nikakve zamjerke za Sloveniju.
U Grčkoj je bilo klasično. Kada dođeš tamo, ljudi su zbilja topli, ali organizacija im nije na razini. Kada sam odlazio, ostali su mi dužni nešto novaca od ugovora. Živio sam u apartmanu i kada mi se npr. pokvarila mašina, pitao sam da poprave pa poprave za deset dana, ako poprave… Bilo je problema vezanih uz organizaciju, ali što se ljudi tiče, srdačni su i topli.
A u Hrvatskoj, to nemam što za reći.
Pređimo na drugu temu. Kako to da si se odlučio upisati fakultet za vrijeme profesionalne karijere?
Da, upisao sam ga nakon srednje škole jer sam htio nešto studirati budući da sam završio sportsku gimnaziju. Razmišljao sam kako ću sigurno nešto morati raditi jednom kada se prestanem baviti sportom s obzirom kako odbojka nije toliko plaćeni sport kao neki drugi. Odlučio sam se za privatni fakultet Aspira. Htio sam nešto vezano uz sport, a taj je fakultet jedini nudio sportski menadžment. Nudili su i opciju da upišem izvanredno te sam neke ispite mogao odgovarati online.
Tada je to bio jedan od prvih fakulteta na kojem se moglo odgovarati preko Skype-a te su mi se ljudi smijali kako polažem ispite, a sada se čak i medicina odgovara preko kamere. Rekao bih da smo s tim fakultetom bili ispred svoga vremena. Bilo je teško uskladiti vrijeme. Dvaput dnevno treninzi, učenje, dogovori s profesorima, slanje materijala za ispite i učenje, vježbe,... To je bilo izazovno, ali ako se organiziraš - uspiješ.
Meni se to isplatilo nakon sedam godina. Završio sam tri godine sportskog menadžmenta i sada barem imam neki papir u džepu te, kada završim karijeru, mogu raditi nešto vezano uz sport. Možda to bude menadžment, a možda i ne, ali nadam se da ću ostati u sportu i nakon odbojkaške karijere.
Baš mi je drago. Već si se malo dotaknuo toga, ali daj nam još malo reci kako ti je to bilo dok si bio u Švicarskoj ili u Grčkoj, a studirao si u Hrvatskoj? S obzirom da nisu baš svi ispiti bili online...
Najveći mi je bio problem stupiti u kontakt sa studentima koji su na mojoj godini da mi pomognu oko skripti i ispita. Komunicirao sam s profesorima, ali oni daju ono što trebaju dati oko materijala za učenje, a zna se kako na fakultetu uvijek ima i: skripta, dodatnih pitanja, pitanja s prijašnjih ispita, što bi moglo biti, a što ne, na što je profesor rekao na predavanju da obratimo pozornost, a na što ne, što je rekao da sigurno neće biti na ispitu, itd. Tako da mi je bio najveći problem stupiti u kontakt sa studentima koji studiraju na mojoj godini.
U sklopu fakulteta sam imao mentoricu koja je bila na mojoj godini, ali ona isto nije bila često na fakultetu te mi nije toliko mogla pomoći. Pomogla je sve što je znala, ali morao sam se javljati i drugim ljudima. To je izgledalo tako da sam nakon ispitnog roka otišao gledati rezultate ispita i vidio sam tko je najbolje napisao ispit, našao ga na društvenim mrežama, javio mu se u inbox: “E, prijatelju, znaš, ja sam ti profesionalni sportaš i igram izvan Hrvatske te sam u problemu vezanim uz ispit. Ako bi mi mogao poslati neke materijale vezane za učenje ili neka pitanja koja bi mogla biti na ispitu, puno bi mi značilo.”
Stvarno, to su svi ljudi koji su u sportu i znaju što to znači igrati vani i koliko mi zapravo puno pomažu kada mi šalju te materijale. Kada sam s nekim stupio u kontakt, pokušavao sam ga održavati. Što je najvažnije, na kraju sam uspio to završiti i, ako ništa drugo, barem sam online stekao neka prijateljstva.
Kako si i rekao, bili ste ispred svog vremena. Krenimo na ove malo obiteljske teme. Nedavno si se oženio. Što bi rekao, je li ti sport u tome pomogao ili odmogao, budući da većinu godine živiš izvan granica Lijepe naše?
Da, prije godinu dana sam se oženio za Katarinu. Bili smo u vezi šest godina. Imali smo sreće što sam se, kada smo se počeli više družiti i izlaziti, taman vratio iz Švicarske i potpisao sam s Mladosti na sljedeće dvije godine te smo očvrsnuli tu vezu jer mislim da ne bi uspjela da nismo imali neki temelj na početku. Nakon toga sam redom otišao u Švicarsku, Grčku, tri godine u Sloveniji i to je bilo teško.
Ona je studirala na teškom fakultetu, kemiju i biologiju, i kod mene je dolazila dva-tri puta godišnje po dva-tri tjedna, kada joj završe ispitni rokovi. Preko ljeta smo se družili koliko smo mogli jer sam bio u reprezentaciji. Mislim da smo napravili dobre temelje na početku te nam je zato uspjelo. Sada kada na to gledam s odmakom, mislim da veza na daljinu nije teška ako je to prava veza.
Sada idemo na ovaj zadnji dio. Što bi istaknuo kao prednosti sportaša na burzi rada po završetku karijere? U čemu smatraš da se vrhunski sportaši izdvajaju od ostalih?
Kada pričam sa prijateljima i ljudima koji već sada rade u firmama i na višim pozicijama, uvijek mi govore kako su sportaši traženi baš zbog radnih navika koje su stekli tijekom karijere. Ipak se nije lagano svaki dan buditi u 7 sati ujutro i odmah ići trenirati i trčati okolo, pa putovanja,... Organizacija vremena je tu jako važna za sportaše i mislim da to poslodavci cijene. Ako igraš vani, usput naučiš i jezike te upoznaš neke ljude, što bi sigurno bio benefit za firmu koja te zapošljava.
Ali najviše bih istaknuo te radne navike koje steknemo tijekom treniranja. Svi znamo kako u sportu uvijek postoji neki autoritet - trener, postoji netko u upravi kluba - predsjednik ili sportski direktor kojem moraš odgovarati za zarađen novac koji ti je on dao i traži neke rezultate. A tako je i u firmama - kada zapošljavaju ljude i ako je poštena firma, traže odgovornost, dobar odnos prema radu i na kraju neke rezultate. Mislim da su sportaši na burzi rada cijenjeni nakon karijere i da bi tako trebalo biti. Oni mogu donijeti velike benefite firmama koje ih zaposle.
Sigurno. Pogotovo, kao što si rekao, sa stečenim navikama tijekom profesionalne karijere. S obzirom da si već ranije napomenuo kako se vidiš u odbojci i nakon profesionalne karijere, možeš li nam otkriti i nekakve svoje želje?
Iskreno, najviše me zanima sportski marketing. Sportski menadžment i sportski marketing mogu biti vezani jedni za druge. Možda neka firma koja pomaže sportašima u organiziranju njihovih karijera. Ne transfere nego više pomoć u karijeri vezano uz organizaciju, psihološku pomoć, kondiciju, povezivanje s nutricionistima,... Ali nikad ne znaš gdje će te život odnijeti. Najviše me trenutno zanima sportski marketing i vidim se u tome, ali trenutno još uvijek treniram i igram i fokus mi je na odbojkaškoj karijeri. A kada jednom završim, a sigurno hoću, onda ću konkretnije razmišljati o nekim takvim temama.
Ali, kao što sam rekao, odbojka nije sport gdje ćeš ti zaraditi hrpu novaca i bezbrižno živjeti do kraja života. Naravno da i sada razmišljam što bi i kako bi se mogao što bolje pozicionirati na burzi rada kada jednom završim karijeru, ali mislim da neka moja poznanstva iz sportske karijere te kompetencije i znanja stečena na faksu te radne navike mogu sigurno nekom poslodavcu biti od koristi.
I ja sam isto siguran u to. Hvala ti puno na ovom razgovoru, želim ti svu sreću u nastavku karijere te isto tako u radu nakon karijere.
Hvala što ste me pozvali i sretno vama u daljnjem projektu te se vjerojatno uskoro vidimo.
Razgovarao: Lovro Radeljak
Projekt ‘mimladi.hr - novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
