Podcast možete poslušati na linku.
Lijep vam pozdrav. Ja sam Branimir Gubić i u današnjem podcastu predstavljamo vam mladu nezaposlenu majku, koja je nakon studija intenzivno tražila posao i još uvijek ga traži. Koliko je to bilo uspješno ili ne i kakva je situacija trenutno, saznat ćete u idućih petnaestak minuta. Moja je gošća Martina Čubelić, koja će nam se ukratko predstaviti. Dobro nam došli.
Hvala.
Gospođo Čubelić, možemo li za početak čuti kratak opis s naglaskom na Vaš profesionalni put, put pronalaska posla u struci ili pak izvan nje?
Lijep pozdrav Vama i svim vašim slušateljima. Kao što ste spomenuli, ja sam Martina Čubelić. Imam 29 godina, u braku sam i majka sam jednog djeteta. Diplomirala sam kroatologiju na Hrvatskim studijima.
Tijekom studiranja radila sam različite poslove preko student servisa. Bilo je tu čišćenja ureda, sportskih dvorana, radila sam u McDonald's-u, radila sam u skladištu, a na apsolventskoj godini zaposlila sam se u uredu. Tu sam se zaista pronašla, tako da sam nakon završetka fakulteta odlučila tražiti posao u administraciji, dakle izvan struke.
Nakon tri mjeseca potrage, uredsko i studentsko iskustvo pridonijelo je da se zaposlim kao administrator u jednoj zagrebačkoj tvrtki. Međutim, posao je bio na određeno vrijeme i uz to su se dogodile promjene u poslovanju koje su dovele do toga da sam postala tehnološki višak i tako sam ostala nezaposlena. Nakon toga, odlučila sam se posvetiti obitelji.
Zanima nas otkuda dolazite i gdje sada živite? Kako danas stojite s potragom posla i koliko ste dugo nezaposleni? Rekli ste da ste mlada majka, imate malog sina. Koliko intenzivno tražite posao?
Rođena sam i odrasla u Novoj Gradiški, odnosno iz jednog malog sela pored Nove Gradiške. Trenutno živim u Zagrebu i to već deset godina, otkad sam došla tu na studij. Potragu za poslom započela sam u siječnju 2020. godine, dakle nešto prije početka pandemije. Evo, više od godinu i pol sad.
U Zagrebu ste ostali i tu tražite posao. Zašto se niste vratili u svoj rodni kraj?
Nisam se vratila u svoj rodni kraj jer sam u Zagrebu upoznala supruga. On je također iz Slavonije i u Zagreb ga je isto doveo posao. On radi čitavo vrijeme, tako da smo odlučili ostati u Zagrebu. Ako ja jednoga dana nađem posao, onda definitivno ostajemo u Zagrebu, iako mi nismo isključili ni opciju povratka na selo ili odlaska u inozemstvo. Zaista nam nije važno gdje smo. Važno nam je da barem jedno od nas ima siguran posao, a drugi će s vremenom pronaći.
Gdje je po Vama teže pronaći posao u Slavoniji ili Zagrebu i koji su po Vama razlozi?
Ovisi o kojoj je vrsti posla riječ, bar ja mislim. Ipak, smatram da je teže zaposliti se u Slavoniji, zapravo u svakoj manjoj sredini. Na primjer, da ja tražim posao u struci, da tražim posao nastavnika hrvatskoga jezika, svakako je veća šansa da ću dobiti posao u Zagrebu. Već u jednom kvartu ima više osnovnih škola, nego u cijeloj Novoj Gradiški. Ako ništa drugo, bar na zamjeni. U manjem gradu ima manje poslovnica, manje škola, manje vrtića. Svega ima manje, iako ima dosta ljudi. Za jedan posao konkurira možda više ljudi, nego u samom Zagrebu. Iako, naravno, u Zagrebu ima puno više ljudi, ali ima i puno više ponude.
Na koji ste način do sada tražili posao. Jeste li bili aktivni ili pasivni? Recimo, uočite oglas, prijavite li se odmah ili nakon nekog vremena? Nekako nas zanima način i put pronalaska posla. Koliko ste Vi s Vaše strane doprinijeli pronalasku ili ne pronalasku posla?
Ne mogu tvrditi da čitavo vrijeme aktivno tražim posao. Bilo je produktivnijih i aktivnijih razdoblja i onih kada bih bila manje aktivna. Osobito za vrijeme prvog i drugog vala pandemije. Tada je drastično pao broj oglasa za posao, barem u kategoriji u kojoj ja gledam. Redovito pratim natječaje na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i na portalu Moj posao.
Ne javljam se na oglase eto tako da se javim i na bilo što. Imam određene kriterije kojih se držim. Na primjer, pročitam natječaj i pročitam zadatke i ako se vidim u tom poslu, onda nastavim dalje istraživati. Istražujem poslodavca ako mi nije poznat. Čime se bavi, gdje se nalazi, kakvo je radno vrijeme. Čak tražim na forumu ima li kakva tema o njemu, prije svega kakvi su uvjeti rada. Najčešće se javljam i javljala sam se putem e-maila jer je to najčešće jedini navedeni kontakt u natječaju, a javljala sam se i putem pošte.
Spomenuli ste e-mail, da je to najčešći kontakt. Mailom danas najčešće šaljemo životopise i zamolbe pa koliko ste ih Vi do sada poslali i što je s povratnim informacijama? Jesu li Vam poslodavci odgovarali na Vaše e-mailove?
Nažalost, nemam točan podatak koliko sam ukupno poslala zamolbi, ali usudim se reći da ih je u ovih godinu i pol bilo stotinjak. Samo mali postotak poslodavaca bi se javio. Bilo da zove na razgovor ili da obavijesti o izboru drugog kandidata, što također cijenim.
Prethodno sam spomenula tri mjeseca traženja posla. Prije zasnivanja obitelji i ovog drugog kruga traženja posla, u ta tri mjeseca sam zasigurno poslala i preko dvjestotinjak zamolbi. Samo mali broj poslodavaca se povratno javio. Ipak, tada sam slala samo za administrativne poslove.
Jeste li ikada bili na razgovoru za posao, osim što ste s poslodavcima komunicirali putem maila i to vrlo rijetko?
Da, jesam. Na nekih desetak razgovora sveukupno.
Kakvo Vam je to bilo iskustvo?
Ima pozitivnih iskustava, ima i negativnih iskustava. Jedno pozitivno iskustvo je testiranje jer sam se oduvijek pitala kako to izgleda. Tamo sam dobila priliku vidjeti kako izgledaju pojedini krugovi testiranja. Ima i negativnih iskustava, ali svako iskustvo je iskustvo.
Kakvo je to negativno iskustvo? Jeste li ikada imali osjećaj da su neki natječaji namješteni i da su poslodavci reda radi objavili natječaj? Jeste li doživjeli neko negativno pitanje?
Pa da, naravno da sam imala osjećaj da su pojedini natječaji namješteni i da su razgovori održani reda radi. Na primijer, bila sam na jednom razgovoru za posao gdje poslodavca nije zanimala moja motivacija za posao. Zanimalo ga je jesam li mlađa od 30 godina i jesam li prijavljena barem dva dana na HZZ jer je poslodavac koristio neku mjeru. Imala sam neugodnih pitanja zapravo.
Ja sam sama tijekom razgovora otkrila otkrila informaciju da imam malo dijete i potencijalni poslodavac je nakon toga promijenio priču. Rekao mi je da to neće biti samo administracija, da će tu biti i fizičkog rada i da mu se ja činim prekrhkom. Na kraju, kada sam već znala da je to to, rekao da mu ne treba da mu javim u šest ujutro da mi je dijete dobilo temperaturu i da neću doći na posao. To je jedan od problema s kojima se suočavaju mlade majke koje žele raditi.
Kako ste Vi to sve skupa doživljavali? I kada niste dobili odgovor, dakle povratnu informaciju ili putem maila, da niste znali jeste li uopće ušli u uži krug. Kako ste se osjećali nakon ovakvih razgovora? Što to Vama kao mladoj osobi, majci znači? Jeste li ikada imali poteškoća u smislu psiholoških? Jeste li bili depresivni, obeshrabreni?
Da, naravno. Kada sam tek počela tražiti posao tada je bilo najgore jer sam bila razočarana i deprimirana ukoliko mi se poslodavac ne bi uopće javio. Već sam rekla, i odbijenica mi je nešto značila. Barem sam znala na čemu sam. S vremenom sam očvrsnula. I prije ovog kruga traženja posla susrela sam se s tim. Sad nisam uopće htjela ići s prevelikim očekivanjima, znala sam da je veće čudo kad se poslodavac javi, nego ne javi. Moramo imati nadu jer da nemamo nadu, ne znam kako bismo.
Mlada ste obitelj, to smo čuli uvodno. Je li vam bio izazov zasnivanje obitelji, unatoč nezaposlenosti?
Svakako da je bio izazov. Mi smo odlučili riskirati i opet bismo učinili isto. Mislim da je svaka žena u dvojbi. I kad radi misli da bi možda mogla napredovati jer eto radi na ugovoru na određeno vrijeme. Nada se produženju, odnosno nada se da će dobiti posao na neodređeno. Dok čekamo pravi trenutak, možda već postane i kasno.
S druge strane, kad žena ne radi, naravno da se boji i brine kako će prehraniti dijete, kako će naći posao kad završi s porodiljnim, hoće li moći dijete upisati u vrtić... Evo, u Zagrebu je problem jer nema mjesta u vrtićima. Ako jedan od roditelja ne radi, teško da će dijete upasti u vrtić i onda dolazimo do problema. Ako nemam gdje ostaviti dijete, kako ću pronaći posao? To je taj začarani krug.
Jeste li ikada razmišljali da odete u inozmestvo? Koji bi to bili krajnji razlozi da odete? Je li inozemstvo krajnja opcija ili još uvijek razmišljate o tome?
Da, razmišljala sam i o inozemstvu. Meni je to za sada zaista krajnja opcija, ali nikada ne reci nikada. Zapravo, da se mene pita, ja bih se najradije vratila na selo. Mislim da ovisi od čovjeka do čovjeka. Ja se vodim onim da ne idem iznad svojih mogućnosti. Ne treba nam najnoviji auto, 300 kvadrata, bitno mi je da smo sretni, zadovoljni i zdravi. Nije mi cilj radi, radi, radi da bi stekao jer kad stalno radiš može se dogoditi da se ili razboliš ili prekasno možeš uživati u onome što si stekao.
Što biste istaknuli kao goruće probleme mladih u Hrvatskoj? Čine li oni dovoljno da bi se zaposlili? Jesu li dovoljno aktivni ili su se prepustili nekakvoj ravnodušnosti? Spomenima i korupciju i nepotizam, otežavaju li oni zapošljavanje mladih? Kako vi gledate na to?
Mislim da ništa nije crno, ni bijelo, već negdje između. Vjerujem da ima i jednih i drugih. I onih koji aktivno traže posao i koji bi zaista voljeli raditi i bili dobri radnici, a ima i onih ravnodušnijih. Mislim da svatko zna za barem jedan slučaj nepotizma i korupcije u svojoj okolini. Mislim da svi više-manje znamo za ove slučajeve u javnosti, tako da o tome ne trebam ni govoriti. To je svakako gorući problem i mislim da to oni ravnodušni koriste i kao izliku. Oni su često glasniji, ali mislim da nisu brojniji.
Ima li nade za Hrvatsku, za mlade, za nova radna mjesta? Što biste Vi promijenili da imate neke ovlasti? Kako vidite budućnost mladih u Hrvatskoj pa i vlastitu budućnost u Hrvatskoj?
Vjerujem da ima nade za mlade u Hrvatskoj. Kao što jedan promotivni slogan glasi: „Gdje su ruke, ima i struke!“ To je jedna od dobrih i pozitivnih mjera. Treba poticati proizvodnju, male obrte i obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Mislim da nam toga nedostaje, a kao mala država imamo zaista puno potencijala. Trebamo iskoristiti sva svoja prirodna bogatstva. Naravno, tu je more, tu je turizam.
Mislim da je prošlo vrijeme kada je diploma značila i jamčila siguran, dobro plaćen posao. S druge strane, razvija se tehnologija. U zadnjih deset godina, tehnologija se toliko razvila da smo doživjeli bum. Mislim da mlade treba podučavati od osnovne škole o raznolikosti zanimanja, o dobrobiti i prednostima svakog zanimanja. Treba cijeniti svako zanimanje, svako zanimanje nosi svoju odgovornost.
Mislim da bi bilo dobro da se tržište rada istraži, reorganizira i da se uskladi ponuda i potražnja kako bi mladi znali što je aktualno i što je isplativo te kako bi onda znali upisati i srednju školu. Treba što više poticati praksu, to je jedan od problema. Stalno se traži iskustvo, a iskustvo je teško steći jer svi stalno traže već stečeno iskustvo.
Ostajete u Hrvatskoj?
Da, naravno.
Nećete odustati od pronalaska posla tok ga ne dobijete?
Tako je, naravno.
Dakle, pozitivni do kraja.
Da.
Poštovana gospođo Čubilić, naš je razgovor došao kraju. Hvala Vam na izdvojenom vremenu. Želimo vam puno sreće u pronalasku posla. Svako dobro Vama i Vašoj obitelji.
Hvala puno, svako dobro.
Dragi slušatelji, hvala i Vama na pozornosti. Razgovor s gospođom Martinom Čubelić vodio je novinar Branimir Gubić. Do iduće prilike, lijep Vam pozdrav.
Autor: Branimir Gubić
Projekt 'mimladi.hr - novo lice naslovnice' sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.